Here I stand again all alone...used to see beauty in life,but no more...
...razgovorom i natezanjem se ništa neće riješiti..stalno oboje ponavljamo iste stvari,ja pokušavam reći da ga volim,a istovremeno da mi je svejedno,a on jednostavno i pokazuje da ga nije briga...vjerovala sam u čuda...jesmo se na neki način pomirili,recimo to tako..odzv sam mu sinoć nakon njegovog naslova na msn-u:"Jednom kad noć...remember?"..i pitao me danas šta mi je to odzv značilo i da se ja napokon odlučim što želim od njega,a ne da ga jedan dan ne trebam a drugi mi je prijeko potreban...ma uvijek si mi potreban...i kao ja sam se odlučila i rekla mu da mi je drago što se družimo i da je sve ok,samo mi je smetalo to što smo malo dobri,pa onda malo nismo...i onda me opet povrijedio,baš kad sam mislila da mu je stalo,riječi su mu bile tako teške kao da me moli da budem ona stara...rekao je da mi nećemo biti dobri čim se počne pričati da samo bili zajedno,da smo kao zajedno,i da me od tog trenutka ne poznaje...ne znam čemu više skrivanje svega tog,nemamo više od koga skrivati...zar sam ja toliko loša?..svi me vrijeđaju u zadnje vrijeme,nikome nisam dovoljno dobra,a zašto?Možda zato što ja istog čovjeka volim već godinu i po i nikad to mišljenje nisam promijenila..možda zato o meni kruže priče da sam kurva,nemoralna,zato što volim?Zato što kad i poljubim nekog tko nije on danima se kajem,tražim oprost od same sebe i zato što uvijek priznam da sam pogriješila...a ja nemam nikog drugog,nikada nisam ni imala i sve što sam mogla sam dala za par poljubaca i nekoliko trenutaka lažne sreće..zar sam zbog tog tako nepodnošljiva,grozna?..i onda mi dođe da pošaljem cijel svijet u materinu,da me svi malo puste na miru...a opet mi treba on,treba više od ičega...opet sam pogriješila,nakon svega pomislila da sam mu nešto značila,da sam vrijedna svega tog mučenja i svog vremena...samu sam sebe precijenila...ja sad ne trebam nekog da mi skida zvijezde s neba,ja trebam nekog da me zagrli čvrsto sad kad mi to najviše treba...da ne budem tako sama,razočarana,da pronađem neki noviu smisao u svemu...treba mi nečje rame na koje se mogu uvijek nasloniti,nekog tko će uvijek biti uz mene,tko će me voljeti...zar je stvarno tako teško voljeti mene?..nikad ni od kog nisam tražila ništa više osim da bude uz mene da mi ponajprije bude prijatelj i vjeruje u mene kad ja izgubim tu svoju vjeru...toliko puta do sad sam dotaknula dno i uvijek se ustala nadajući se boljem,a od nas to bolje ne postoji..ne mogu ga zaboraviti,ne mogu ga pustiti da ide..neću..a znam da nikada nećemo biti zajedno,nikada neću moći ispisati naša imena jedno pored drugog na nekoj klupi u onoj prokletoj gimnaziji gdje sam ga zavoljela...kad pomisliš na me,stara ljubavi,čekat ću te moja ljube kraj naše gimnazije...svaki dan se molim za nas,za bar jedan njegov osmijeh,očito previše tražim...a samo mi je to dovoljno...nađite neki način,neku novu snagu za mene,recite mi kako dalje?..trebaju mi nečje riječi,riječi iskrene da me ovaj put podignu sa dna,da skupim one komadiće srca i složim ga ponovno nekako,da mogu opet voljeti bezuvijetno...dopustite mi da ga volim...natjerajte njega da bude uz mene,da poonosno stane i kaže da sam dio njega...jer on,on je dio mog bića,mene,dio moje vječnosti zauvijek...
...izgovore se riječi,riječi koje bole i više nikag nije briga za one ostavljene koji možda vole...
Post je objavljen 27.05.2008. u 17:03 sati.