...evo ja došla napisat neki postich nakon toliko vremena..ma ne znam šta bi rekla...onak,držim se i smijem se i nekako se trudim da mi sve u životu bude super i ok...muči me još toliko stvari...sve ono što se dogodilo u mojoj tzv. 'obitelji' i ne znam,pokušavam ne misliti na to...moram malo dotjerat ocijene u red,ali to mi je najmanja briga...a sad...čujem se s njim ponekad...otvori me na msn-u,odblokirao me nakon dva dana...trudim se ne mislit na njega više toliko,iako je u svakom trenutku tu negdje pored mene,tražim ga pogledom i kad ga nema,ali odlučila sam,to je gotovo..bilo je preteško..takk sad skoro svaki dan na igralištu zajedno ubacujemo malo u koš(Jano=Prva stvar na pravo mjesto hh)..puno sam glupost napravila u zadnje vrijeme,nadam se da on neće doznati za to jer mi se ne sluša još prigovaranja..opet ja po starom,povrijedila sam ljude koje najviše volim na svijetu,glupo je po stoti put reći da mi je žao,ali je...na kraju svake priče uz mene su moji snovi i nadanja za bolje,a nekako mi se više ni to ne da..i sad baljezgam bzvz a takve postove mrzim...danas sam opet malo plakala,ne znam zašto,slušala neke pjesmice i tak suze same od sebe krenule,sjećanja na lijepe dane...i njemu je škola napokon gotova i još ne mogu prihvatiti to da ga više nikada neću sresti u našoj gimnaziji na hodniku,više nikad neće biti onog bok-bok i prijezira u očima..a ni onih osmijeha zbog kojih je sve ovo i počelo..i više nikada neću u išarati klupu stihovima i on neće imati fiziku poslije mene i neće mi ko inaće doći onaj smsich poznatog sadržaja:"Da li je to za mene?" i nema više mojih odgovora:"Naravno,znaš to..."..Puno tog sad se mora zaboraviti...rekao mi je da ne zna kad se vidimo,onak za bzvz na našem igralištu jer mu sad počinju obveze za fax...zapravo u svemu tom sam skužila da ni ne želi ići sam samnom na igralište,uvijek mora i Layla...nikako se ne može sve vratiti na staro,kao što je milijun puta do sad nakon naših svađa...ovo je difinitivno bilo zauvijek,kao što sam mu i rekla taj dan:"Ako odeš sad,otišao si zauvijek..."..sutra je godinu dana od našeg prvog tajnog 'sastanka' na našim stepenicama iza dvorane...još uvijek se sjećam svake riječi koju smo tad oboje izgovorili,sjećam se vjetra,bilo je hladno,njegovog zagrljaja kojim me štitio od svijeta,zvijezda,ostajanja do kasno u noć,gotovo do jutra sjedeći u njegovom krilu i jednostavno razgovarajući s njim o svemu što me brine,čega se bojim...sjetim se svojih riječi i sad znam da sam bila samo djevojčica od 15 i po godina,razmišljala sam potpuno djetinjasto,danas,sve što sam doživjela u posljednjih godinu dana promijenilo je moj odnos prema svijetu..odrasla sam..i sad su mi te izgovorene riječi tako glupe,vjerovala sam tad u sve to,a danas...samo želim zaboraviti..želim vjerovati da se ništa od toga nije dogodilo,da bar opet na trenutak mogu biti to dijete koje mu može vjerovati,djevojčica koju nije izdao milijun puta,koja je tada znala samo za osmijehe s njim,kojoj nikad nije rekao ništa ružno...ostaju mi samo snovi..u njima je sve onako kakvim ja to želim...sanjajmo zajedno...
Post je objavljen 24.05.2008. u 18:33 sati.