...KRAJ...kraj svega,mog izgubljenog života provedenog u snovima,bježeći od realnosti...nisam dovoljno snažna za sve što se dogodilo...puno se stvari dogodilo odkad nisam pisala...prvo onaj rođendan mog prijatelja-bili smo zajedno ondje,otišli zajedno zagrljeni do grada i onda-paf:Ona me napala usred kafića,počela me gurati,skoro šamarati,a on samo stoji,okrene se svom društvu,bez ijedne riječi objašnjenja...boljelo me,boli me i sad...ali tako je sve i počelo...naljutila sam se nešto i prestala mu se obraćati,samo onako uljudno bok-bok...on se na to napizdio totalno i počeo mi prodavat spike da je očito sve bila laž,kako se ja ne trudim dovoljno,da se uopće ne ponašam u skladu s onim što sam rekla da mislim i osjećam...i ok..rekao je da mu se javim kad se počnem tako ponašati i stvarno sam se potrudila,počela bit neko osjećajno biće-to nisam ja...ali propričali smo nekako nategnuto i opet su počeli njegovi naslovi na msn-u=jednom kad noć ukrade nebu...bila sam sretna zadnjih dana koliko sam mogla biti s obzirom da on nije bio ni najmanji problem...imala sam problema kod kuće i u tom bijesu se posvađala s Janom i znam da sam bila kriva i znam da se često ponašam kao da me nije briga za druge...oprosti...sad jadni jučerašnji dan...preksinoć smo otišli na odmaralište na livadama i kampirali,to se radi svake godine organiziraju si prijatelji fešticu za praznik rada,i bude jako jako puno ljudi,uglavnom svi se znamo...bio je i on tamo i ja sam ispala glupača i ok...prvo se on meni javio čim me vidio tamo,ja mu poslala smsić da li se vidimo jer je prekjučer bilo godinu dana od kad smo mi prvi put bili zajedno...predugo za mene inače...i odugovlačio je nešto stalno nije mi htio odgovorit i nekako sam ga onako prepijanog(inače svi se naliju ko majke) na neki način gotovo natjerala na par poljubaca...bilo je jadno..poslje smo se samo svađali i rekla sam mu ako sad ode da mene i sve zaboravi zauvijek i prihvatio je to,otišao..kasnije smo se smsirali,opet je bilo njegovih izjava tipa 'Nemoj srat' i svašt uglavnom...legla sam u svoj šator i plakala dobrih sat vremena,jer boli me sve to...poslije su me zvali na piće dečki iz ulice kod njih u šator i tamo se ja skompala s nekim njihovim frendom,sladak dečko i tak malo onako jadna završila s njim...prejadno...imala sam osjećaj kao da varam samu sebe,a nisam varala nikoga,bilo mi je preteško priznati samoj sebi da sam to napravila,ali jesam i žao mi je...poslje se on stalno šetao oko naših šatora i tamo prodavao neke fore i mi se oko pola 5 ujutro sjetili da bi mogli ić spavat,ja tamo bila jedina cura koja je smjela prespavati u šatoru iz našeg društva(još je jedna spavala ali u autu) i zguralo se nas četvero u jedan šator jer nam je bilo preeehlaaadno,još imam zimsku jaknu na sebi ko i cijel dan jer sam led ledeni...sve su mi to frendovi iz razreda i kako nam je bilo tijesno i gurali smo se,ja legla na jednog frenda da nam bude toplije i tak se grijali i On je očito to vidio nekako i valjda se napizdio jer zna da smo ja i taj nešto prije mutili...ali to nije poanta ove dosadne,sjebane priče...jučer,probude me ljudi u 6 ujutro da mi kažu da je došla Ona i tamo je s njim...i vidjela sam da su zajedno,stalno nekud šetkali,držali se za rukice..kak šlatko,moš mislit...do sada sam bila tvoja lutka bez imena,igračka,zar sam to zaslužila?...ja se raspadam iznutra u komadiće,ko da je nestalo pola mene jer još jednom ista stvar boli još jače..stare rane očito nikad tako neće zacijeliti...a njih dvoje su se do prekjučer svađali,on ju častio raznim uvredama,prostotama,a sad?Uglavnom,zaključak tj. poanta svega je da sam ja sjebana totalka,da se u nekoliko tjedana sve u mom životu uspjelo raspasti i ništa više neće biti kao nekad i zato se svi moraju pomirit s tim da ja nisam ista..da me sve to uspjelo još više ograditi od svijeta,ljudi,prijatelja,onih koji me vole i koji mi žele dobro...sve više vremena provodim sama u mraku razmišljajući i skupljajući u svojoj glavi neke razloge za sve,zbrajajući svoje greške..bojim se života..želim od svega pobjeći daleko,prvenstveno od svog života jer sve polako gubi i ono malo smisla što je imalo...znači gotovo,slomljena do temelja idem dalje jer me nitko ne pita da li mogu i kako ću uspjeti jer mene svaki poraz ne tjera dalje nego vraća na početak ...bojim se...
...za one kojima je stalo do mene...
===>Znam da sam puno griješila i znam da ću griješiti i u buduće,znam da sam bezosjećajna inače prema ostalim ljudima,u to me čudovište moj život pretvorio...i znam da sam sama kriva jer sam se pokušavala ograditi od svijeta ne dopuštajući nikome da mi se približi...ja ne želim da vi zbog druženja samnom postanete takvi,znam da nisam najbolja prijateljica...Samo nemojte to nikada postati jer to je vječito unutranje slamanje,vječna samoća iznutra,bol koja boli više od svih izvanjskih rana jer se stalno lomiš između osjećaja koje želiš pokazati,a stečenom 'ravnoćom' prema svijetu to nisi u stanju pokazati,ne znaš jednostavno i kad želiš..stalna borba sa samim sobom kako bolje prikriti osjećaje jer sebe pokušavaš zaštiti od svijeta odbacivanjem ljudi oko sebe da te ne bi tko slučajno povrijedio...ne dopustitite nikome,pogotovo meni,da vas pretvori u to 'stvorenje'...jer tako nisi čovjek,tad si crna rupa u kojoj se gube sve vrednote zbog kojih je život vrijedan življenja...živite sa svojim osjećajima i pokažite ih uvijek drugima,kad ne mogu ja...jer moj život nije život nego vječita borba za korak naprijed prema što skorijoj smrti jer ne pronalaziš niti jedan dovoljno dobar razlog za dalje...nadam se da će vas netko jednog dana voljeti kao što zaslužujete i da ćete biti sretni,jer nije materijalno ni najmanje bitno nego to da ste s osobom koja voli vas i koju vi volite...žao mi je što ja to neću imati nikada...ali neka,NAVIKLA sam...
...valjda Bog ima neki razlog da me drži na životu....
Post je objavljen 02.05.2008. u 08:39 sati.