Prije sam pisao o tome gdje su svi dobri muškarci, manje više sa stajališta selekcije. No kako u zadnje vrijeme pišem o upadima i opcijama, i primam na njih neke prilično depresivne komentare tipa "ja sam se odrekao svega toga" i "mene sve to ne zanima", došlo je vrijeme da se na sve to osvrnem i s ekonomske strane.
Najpoznatiji primjer, japanski Hikkikomori, su ljudi (najčešće mladi muškarci) koji se zatvore u svoju sobu mjesecima i jednostavno izgube interes za vanjski svijet. Klasična teorija to objašnjava psihološkim, društvenim i ekonomskim razlozima, iako bih ja dodao još i seksualne.
Kod nas taj fenomen još nije toliko rasprostranjen, no nježnije varijante svakako postoje - ljudi koji su s vremenom izgubili interes za suprotni spol. Ako ga nisu izgubili u potpunosti za suprotni spol, onda su ga svakako izgubili za bilo kakvu ozbiljnu vezu. Jedna blogerica je nedavno pisala o tome kako je njena poznanica postala lezbijka i otkrila sreću. Nešto slično sam spomenuo i ovdje:
...osim toga, debili su sve više i jedini koji ostaju na seksualnom tržištu. Normalni momci, frustrirani nedostatkom pažnje za svoje dobrodušno "nice guy" ponašanje, i cure, umorne od debila na koje stalno nalijeću, povlače se u svoju kućicu poput uznemirene moruzgve.
Mnogo veći broj tih koji izgube interes i povuku se će biti muškarci, najviše zbog toga što od početka nemaju toliko opcija kao čak i manje poželjne žene. Ali problem je dvojak: s jedne strane, seksualno tržište postaje sve oštrije i nemilosrdnije.
Prosječan muškarac s prosječnim poslom, koji je nekada očekivao da može biti dobar ulov, prestao je to biti. Bit će odbacivan u korist skakutanja po Alfama opet i opet, izgubljen u društvu posljedica. Nijedan muškarac ne voli ideju da se žena na svojem vrhuncu neobavezno zabavljala i tek onda u svom sutonu odlučila da je vrijeme skrasiti se.
Prosječna žena pronaći će da joj je lako dobiti seks, ali ne i više od toga. Alfe koje želi imaju mnogo opcija i ne treba im vezivanje da bi nastavili dobivati ono što žele. "Pump & dump" nije sve poznatiji pojam bez razloga. A kako ljubakanje postaje sve lakše i sa sve manje posljedica, onih u zlatnoj sredini je sve manje. Većina zlatne sredine prije ili poslije završi ili u Alfa ekstremu (moć korumpira), ili u Omega ekstremu (napuštanje tržišta). A žena koja je u najboljim godinama izabrala zabavu preko vezivanja, pronaći će da, jednom kada si je oduzela tu komponentu, ostaje procijenjena samo po izgledu. To nije lijep svijet.
No, osim opadajućih stopa prirasta i izumiranja ovo nije poseban problem. Ljudi mogu biti sretni i ako se povuku, a u današnje doba, Maslow bi sa svojim modelom samo-aktualizacije bio presretan. I život bez seksualnosti može biti vrlo ispunjen i sretan, a barem danas imamo milijardu načina za samo-aktualizaciju, od sportova, do igara, od čitanja do planinarenja, od muzike do politike. I tu dolazimo do drugog problema:
Za ogromnu većinu ljudi, traženje partnera je poput ruleta. Isplata ulaganja je vrlo nesigurna.
Ostati doma s kućnim ljubimcem i gledati televiziju donosi sigurno zadovoljstvo. Uložiti još radnih sati i zarađivati novac je sigurna isplata. Otići na koncert je sigurna isplata. Otići na ljetovanje je sigurna isplata. Igrati videoigre je sigurna isplata.
Naravno, mnogi koji se s vremenom povlače u svoje ljušture i više ne izlaze, zadovoljni s drugim stvarima, i dalje žele naći nekoga. Ali kapitulirali su i više nisu na tržištu, niti se trude vratiti na tržište.
Ali kako onda očekuju da će naći nekoga?
Pa... ne očekuju. ![tuzan](https://blog.dnevnik.hr/img/hr/smiles/tuzan.gif)
Zašto izlaziti, truditi se, učiti Igru, nadati se, vjerovati, kad je tržište toliko nemilosrdno, a ispunjavajuće alternative su svugdje oko tebe? Prije ili poslije, nakon X broja loših iskustava, mnogo ljudi se nađe na točci gdje moraju donijeti jednostavnu ekonomsku odluku: isplati li im se sve to?
Ali, zapitat ćete se, kako da onda viđamo uokolo parove na klupama? Jednostavno: ljudi nisu monogamna vrsta. Dapače, najtočniji model seksualnog ponašanja nije čak ni poligamija - model baziran na broju - već hipergamija - model baziran na lovu na sve veću i veću kvalitetu.
Zbog hipergamije, sudjelovanje na tržištu samo malog broja, recimo pola muškaraca i tri četvrtine žema, je već sasvim dovoljno da sustav nastavi šepati i krvariti. To je ono što viđamo danas. U međuvremenu, broj razvoda u RH ostaje manje više konstantan, a broj vjenčanja konstantno opada. Čak i ratne 1991. godine, sklopljeno je više brakova nego 2010.
|