Pjesma jedne obožavateljice
Osjećajna zvijezda
Drhtavim glasom vičem tvoje ime,
dok lažem da ne volim te,
kunem svaki izdajnički pogled
koji osuđuje na patnju
i krah pred tobom.
Sveprisutan san zaodjenut fantazijom,
uskovitlan ludačkom čežnjom,
uvijek tu, a nikad uz mene.
Dražeg lica od tvog nema,
osmijeh tvoj donio je blistavu svjetlost
u sobu mraka, ovjenčanu razarajućom boli.
Smislenost je napustila sobu.
Objašnjenje je iščezlo,
razloga nije ni bilo.
Ničega sem duboke i vječne ljubavi,
koja stvara i razara.
O čemu razgovarasmo,
čime čula zaokupljasmo?
Pričasmo o nekim idealima, našim snovima,
o smislu i besmislu
što se lejujavo kreće pred našim očima
i bježi nam, ali mi i dalje trčimo.
Nebitnost svega toga
ukazala se onog trena, nakon riječi,
volim te, sad i zauvijek.
Doću dani kada mori pitanje,
da nisi možda satkan od suza anđela,
koji uzavrle suze proliše
žaleći pad tebe na zemlju,
koja vas rasta.
Možda satkan si od magle,
u jednom trenu, sasvim izvjesno,
nestaćeš u moru opsene,
ostavljajući sve iza sebe.
Vjetar nosi odzvanjanje imena tvog,
na dahu uvelih usana,
u pratnji drhtavog ritma srca.
Zvuk se gubi u beskonačnosti,
prolazeći neprohodne planine,
ploveći plavetnilom mora,
odlazeći u gradove,
koje mi nikad posjetiti nećemo.
Jedna osjećajna zvijezda što na nebu sja,
u carstvu beskrajnog svemira,
čula je pjesmu minulih vremena,
noću bi je pjevušila
i u beskonačnost slala
gdje otkucaja sata nema,
tamo negdje, gdje jedino
ljubav mjeri vrijeme.
B. D.
