EU, Europeisti i Hrvatska Nova klasa
Prof. Dr. Tomislav Sunić
www.tomsunic.com
Vjerojatnim dolaskom HDZ-a na vlast problemi u hrvatskom gospodarstvu i vanjskoj politici, neće nestati. Dapače, problemi mogu postati još težima. Jedno su subjektivne želje HDZ-a, a sasvim drugo su objektivni okviri Europske unije koji ostavlja zemljama članicama vrlo malo od njihovog preostalog nacionalnog suvereniteta. Ionako Europska unija sastavlja više od polovice zakonodavstva zemalja članica. Nadalje, imajući u vidu profil HDZ-a, čija je sadašnja vrhuška u posljednjih desetak godina boravila čas u Pašalićevom klanu, čas u Mesićevom, čas u Sanaderovom klanu, postavlja se pitanje karaktera njenih čelnika tj. njihove moralne čvrstine da u pregovorima sa EU znade odbiti kojekakve strane hirove i prohtjeve na račun hrvatske države. Ako današnji HDZ čelnici nisu bili u stanju ostati vjerni jednom od svojih ranijih klanova i podržati jednog od svojih prvobitnih političkih mecena, teško je vjerovati da će se oni znati ili htjeti oduprijeti ukazima i dekretima Europske komisije. Uostalom, karakteristika hrvatske političke klase oduvijek je bila da bude papskija od Pape, jugoslavenskija od Srba i udbaškija od srpskih udbaša. Danas je HDZ europskiji od briselskih Europeista.
Nakon završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, u Europi se rađa želja za uspostavom trajne nadnacionalne zajedničke europske domovine. Temelji Europske unije već su bili postavljeni Rimskim ugovorima iz 1957. pod nazivom "Europska ekonomska zajednica“ (EEZ). Budući da su zapadnoeuropske države u novoosnovanom EEZ-u također bile i članice NATO saveza stvorila se psihološka pretpostavka kod većine europskih političara, pogotovo kod Nijemaca, da visoku vanjsku politiku može i mora voditi samo američki zaštitnik iz Bijele kuće, dočim bi Europljani igrali sporednu ulogu potpornih glumaca i statista. Vrlo značajan je jezični detalj da je novo zamišljena europska zajednica uzela ekonomsko ime, tj. "Europska ekonomska zajednica," a ne pridjev i naziv „politička zajednica.“ Raširilo se tipično liberalno uvjerenje da se svi politički problemi, sve stare i nove međunacionalne mržnje europskih naroda mogu ukloniti apolitičkim putem, tj. putem ekonomije, tj. uklanjanjem svih trgovinskih barijera i uvođenjem slobodnog kretanja robe i ljudi. Nakon debakla komunističkog planskog tržišta u Istočnoj Europi, kapitalistička ekonomija prihvaćena je kao alternativa za novu vjeru u svjetlu budućnost i stalni gospodarski rast. Rezultati tih iluzija danas su očiti i slijepcu.
Godina 1992., godina Ugovora iz Maastrichta, dočekana je kao ostvarenje konačnog europskog sna. No nasilni i krvavi raspad multikulturalne države Jugoslavije iste godine odmah je doveo na svjetlo dana anomalije nove europske tvorevine. Novonastala tvorevina EU pokazala je da ne zna definirati značenje državne suverenosti, a njeni čelnici pokazali su nesposobnost za formulaciju bilo kakvog oblika zajedničke vanjske politike. Vanjska politika predstavlja sliku stupnja nacionalnog suvereniteta jedne zemlje. No budući da Europska unija nije jedinstvena država, ona nije mogla, niti može, imati jedinstvenu zajedničku vanjsku politiku. Ponovno je stoga Amerika morala intervenirati kako bi prekinula novo klanje u novoj Europi. Dvadeset i dvije godine nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, Europska unija nije uspjela postići niti jedan od svojih zadanih ciljeva.
Od samog početka Europska unija bila je zasnovana na krivim pretpostavkama: a) ekonomija, a ne politika ili kultura, zamišljena je kao alat za ujedinjenje Europe: b) nejasni su dan danas planovi o granicama proširenja Europske unije. Sve daljnje odluke Europske unije, kronološkim redom, postale su stoga puka improvizacija: Ugovor iz Amsterdama (1997), Ugovor iz Nice (2001) Lisabonski ugovor (2007)—sve su to bili jalovi pokušaji ispravljanja grešaka počinjenih prethodnim ugovorima. Niti je EU bio jako demokratski nastrojena prema budućim zemljama članicama. Danska je u referendumu, 1992. glasovala protiv Ugovora iz Maastrichta, Irska je 2001. glasovala protiv Ugovora iz Nice iz 2001., i ponovno je ista Irska 2008. glasovala protiv Lisabonskog ugovora. Na ishode izbora službenici EU svaki puta mahnuli bi rukom uz riječi: "Pa pokušajte ponovno slijedeći put. Doviđenja i dođite opet“! Što se tiče glavnog EU diva, SR Njemačke, svi referendumi o bilo kojoj temi su zabranjeni u toj zemlji zakonskim odredbama donesenim nakon Drugoga svjetskog rata. Recimo tu istu misao, ali manje uvijenim hrvatskim jezikom: Nakon sedamdeset godina od Drugog svjetskog rata Njemačka je i dalje okupirana zemlja sa 50.000 američkih vojnika stacioniranih na njenom tlu. Danas, svaku samostalnu odluku bilo koje države u EU, bilo da riječ od divu Njemačkoj ili hrvatskom patuljku, Europska komisija može trenutačno poništiti ako ta odluka nije u skladu s pravosudnim normama EU-a. A niti su europski građani ikada imali prilike da na demokratskim izborima izaberu svoje nove komesare, tj. „povjerenike“ Europske komisije.
Transfer Unija ili Unija štednje ?
Pokušaj stapanja različitih europskih gospodarstava pod jedinstvenom valutom i u jedinstvenu monetarnu politiku nije se pokazao uspješnim. Dapače, dovodi do početka financijske katastrofe, koja započinje 2008. u Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu. Nedavni pokušaji EU da se insolventnim zemljama članicama pomogne svodi se prvenstveno na politiku štednje i nametanja pravila bogatih članica, poput Njemačke, siromašnim članicama. Jedno znači štednja za Nijemce, a drugo je štednja za Grke, premda u praksi njemački porezni obveznici EU transferima njemačkog novca spašavaju grčke banke, a ne grčke građane. Ovakve financijske injekcije u suprotnosti su sa člankom 125. Ugovora iz Maastrichta koji zabranjuje bilo kojoj državi članici EU-a da spašava drugu državu članicu. No to pravilo ne vrijedi za Njemačku koja neslužbeno zna da je odavno gotovo sa farsom zvanom Europska unija i da je počelo doba „Transfer unije“ gdje svaka država traži od Njemačke neku financijsku korist. Na primjer, s obzirom na nesrazmjer u gospodarstvu između Rumunjske i Njemačke i njihova dva različita porezna sustava, svako glatko funkcioniranje EU-a, postaje dodatna iluzija.
Jedinstvena valuta euro, uvedena u gospodarstva 17 zemalja članica početkom 2000. godina, umjesto da uravnoteži nacionalna gospodarstva EU članica, pogoršala je uvjete života ne samo europske sirotinje nego i propadajućeg srednjeg staleža u Europi. Micanje svih prepreka u slobodnoj trgovini od strane EU-a rezultira u masovnom prilivu jeftine robe i usluga iz rastućih gospodarstava Dalekog istoka koji koristi „damping“ u svim mogućim oblicima (škart, jeftina roba, zagađenje okoliša, itd.). Tržište rada u zemljama Pacifika, uključujući Indiju i Kinu, sa 3,5 milijardi ljudi, ima puno veću komparativnu prednost u pružanju jeftine radne snage i jeftine robe i usluga nego skupo europsko radništvo. Automatski se taj nesrazmjer odražava i na stalni pad dohodaka i potrošnju građana u Europi i u rastu masovnih neeuropskih imigracija i stalnom odlasku-uklanjanju („outsourcing“) domaćih europskih radnika i domaćeg kapitala u daleke i jeftinije zemlje Afrike i Azije.
Trgovac i Komesar: Isti lik, drugo naličje
Valuta euro imala bi smisao da je ispunila dva uvjeta: jačanje sveeuropske carinske unije i svijest da se gospodarske razlike između bogatih i siromašnih europskih zemalja ne mogu preko noći ukloniti. To nije slučaj. Jedinstvena europska valuta euro nametnula je istu kamatnu stopu na 17 zemalja članica i na 11 drugih koje ne koriste Euro, ali čija je nacionalna valuta vezana za euro. Europska središnja banka u Frankfurtu (ECB) zajedno sa FED-om u SAD-u ima više političke moći nego svi premijeri, svi kancelari i svi predsjednici EU-a i Amerike. Nije nimalo slučajno da niti američki predsjednik Barack Obama, niti šef Europske komisije J. Claude Juncker ne žele previše kritizirati bankovni sektor svojih zemalja. Konačno njih su bankari i doveli na vlast.
Još jedan zabrinjavajući projekt je pokretanje euro-američkog novog „transatlantskog trgovinskog i investicijskog partnerstva" (TTIP), koji je lansiran 1998. To zajedničko tijelo kojeg čini Europska komisija i američki vladini dužnosnici, ima za cilj stvoriti euro- atlantsko tržište u proizvodnji, trgovini i ulaganjima. Navodno da bi tako TTIP, donio više prosperiteta američkim i europskim građanima. Priču o prosperitetu slušali smo uoči potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, kada je Europska komisija govorila da će nakon 1992. biti stvoreno između 2 i 5 milijuna radnih mjesta. A gdje su ta radna mjesta danas? Umjesto toga, u lipnja ove godine 2014., zemlje članice Europske unije zbrojile su ukupno 25 milijuna nezaposlenih Europljana – a da ne govorimo o milijunima polu-zaposlenih u Europi.
Rezultat TTIP-a bit će poplava Europe sa jeftinim američkim poljoprivrednim proizvodima koji su često opasni za zdravlje jer su genetski modificirani, što je više praksa u Americi nego u Europi. TTIP projekt ima za cilj brisanje carina na sve industrijske i poljoprivredne proizvode. The Wall Street Journal, glasilo krupnog kapitala, 2. veljače 2014., donosi naslov da je TTIP "najjeftiniji paket poticaja koji je ikada zamišljen." „ EU i SAD mogu očekivati više od 250 milijardi dolara dodatnog BDP-a i stotine tisuća radnih mjesta od uspješnog partnerstva". Ovakve fantazije dostojne su bivših komunističkih propagandista.
Čimbenik koji dodatno utiče na pad europske kupovne moći su pritisci velikih dioničara. U modernoj kapitalističkoj noćnoj mori države poput SAD-a ili EU-a, financiraju dioničare -- a ne obrnuto. Porast vrijednosti dionica potaknuo je zamisao da svaka tvrtka ili poduzeće mora biti u službi dioničara - počevši od investicijskih fondova. U praksi to znači da je svakom dioničaru bitan povrat brzog i krupnog novca, čak ako to podrazumijeva rezanje plaća tisuća ostalih građana, masovna otpuštanja i „outsourcing.“
Dodatan problem kojeg niti moderni komesar niti moderni trgovac ne žele spominjati je poplava neeuropskih imigranata diljem Europe. Imigracija je oduvijek bila fenomen usko povezana sa krupnim kapitalom. Nisu samo ljevičari i „antifašisti" ti koji vole neeuropske imigrante, nego su to također i kapitalisti. Strana imigracija u skladu je sa duhom kapitalista, čiji je krajnji cilj brisanje državnih granica i uništavanje svih naroda. Konačno je ostvaren povijesni savez Komesara i Trgovca u cilju demontaže države, koja je trgovcu preskupa, a antifa- ljevičaru oduvijek smrdi na fašizam.
Pitanje je dana kad će se nova klasa Hrvatske morati suočiti sa novom rezervnom armijom kapitala, tj. masama izbjeglica i imigranata iz sjeverne Afrike i Azije. I Hrvatska će uskoro dobiti svoj otok Lampedusu. No nova hrvatska klasa lukavo će izbjegavati napraviti prihvatne centre za afričke i azijske izbjeglice na Braču ili okolici Motovuna, već će njih stornirati u okolicu Kutjeva ili Ivanić grada. Pitanje je samo mjeseci kada će hrvatski gradovi sličiti na azijske ili afričke zone 13. ili 18. okruga u Parizu, na njemački Kreuzberg ili Neukölln, na Marseille u Francuskoj, ili Malmoe u Švedskoj. Pravi balkanski ratovi tek predstoje Europi.
