Vuk, Dodik i Zoki
Vuk, Dodik i Zoki
[Hrvatski krugoval Toronto, 19. kolovoza 2012]
Ana Lučić
Drage Hrvatice i Hrvati!
Govori vam Ana Lučić.
Ljevičarski „Jutarnji list“, zbog svoje orijentacije pučki zvani „Yu-list“, objavio je nakon Knina neku vrstu eseja pod naslovom „Država nije i ne može narodu biti majka...“ Eseju je autor neki Vuk Perišić, uglavnom nepoznat svat, ali zna se i vidi se da je žestoki protivnik nacionalizma i da zastupa anarho-liberalno shvaćanje države. To znači da po Vuku države bolje da i nema, i bolje da s njom ne moramo imati posla. Ona je nužno zlo. Dolje Država i dolje Nacija – mnije Vuk. Što ostaje? Ostaje rulja iskorijenjenih egoističnih apsolutnih pojedinaca, koji ono što smije ostati od države podvrgavaju svojoj nesmiljenoj kontroli i kritici. Država ne smije biti totalna, ne smije je ni biti, ali zato posve totalitarna mora biti kontrola po nekakvoj i takozvanoj javnosti. Kako se ta javnost konstituira i organizira, kako ima djelovati, ako ne kroz državne institucije? To samo Vuk zna. Vjerojatno kroz „Jutarnji list“. On prosvjetiteljski i u duhu francuske revolucije naivno vjeruje u dobrog čovjeka, razumnog, razboritog građanina, pa ako je takav, valjda će već nekako prisiliti državu da i ona ne bude posve zla i da kako spada služi hirovima individua zvanih građani.
Naravno, ovdje nam nije do Vukovih mudrolija, koje on ne baš originalno baštini od dva i pol stoljeća liberal-demokratske ideologije. Zanima nas nešto drugo. Vukov esej ima za povod kninski govor Zorana Milanovića i podvrgava ga žestokoj kritici s ultraljevičarskih pozicija. Zoki zaziva državu majku i to bi trebala biti država dobra za građane. Ali po Vuku država ne smije biti majka, jer tada građane se svodi na malodobnu djecu, nestaje njihova racionalnog razbora i autonomije, a hladni i poslovni odnošaji, kakvi bi trebali biti s državom kao sluškinjom građanskih potreba, dobivaju neumjesni osjećajni vid. Država-majka se prikazuje kao izvor ljubavi pa kao takva građane sili na bezuvjetnu poslušnost.
Jednom riječju, ovdje se demokrata Zorana Milanovića optužuje za najveći grijeh: da zastupa autoritarnu, totalitarnu državu u kojoj su građani svedeni na puki objekt prijevarne vlasti. Naravno, to je obiteljski prijepor, to je sukob u demokratskom podzemlju. Sigurno je da bi se Zoki, u četiri oka, s Vukom spremno suglasio. Ali eto, izletjela mu je metafora države-majke, jer mu je valjda neki zločesti savjetnik (neslužbeni, naravno) savjetovao takvu retoriku koju će lakše podnijeti fašistoidni branitelji na njihov militaristički blagdan Oluje.
Da nam je potrebna samozatajna, što slabija, što sivlja i ogavnija država, tu bi se ljevičari Vuk i Zoki lako usuglasili. I pritom obojica bili u krivu. Jer nama doista treba upravo država-majka, država-otac, jaka i totalna država koja odgovorno skrbi za sva područja narodnog života na dobro naroda i na višu slavu Kroacije. I dok se hrvatski ljevičari prepuštaju starom, olinjalom anarhističko-komunističko-liberalnom snu odumiranja države, srbenda Milorad Dodik iz negdašnjeg hrvatskog glavnog grada Banje Luke odašilje poruke o jakoj, što jačoj i većoj državi, srpskoj državi. Poziva Srbe na okup, poziva na objedinjavanje svih Srba, svih područja koja oni svojataju. I javlja nam kako je njegova takozvana „republika srpska“ prava država, za razliku od BiH. Javlja nam kako se sa Srbijinim predsjednikom Nikolićem dogovorio da oni skrbe o svim Srbima. Opet Srbi svi i svuda: Srbija, Srpska (koja je pola Bosne i Hercegovine), Vojvodina, Kosovo, Crna Gora i, vidi-vidi, Hrvatska.
Dodik i njegova četnička banda nisu zagovornici minimalne države, države-noćobdije, dosadne i bezlične građanske države koja je nužno zlo i u kojoj se na svečane simbole, na sveti stijeg, gleda kao na šarenu krpu, kako to čini Vuk Perišić. Srbi hoće jaku Srbiju, ali slabu Hrvatsku, baš kao i Vuk, koji sa čitavom svojom anarhoidnom esejistikom ne predstavlja drugo negoli nesvjesnog, a bit će zapravo svjesnog, korisnog idiota u službi velikosrpskog miniimperijalizma.
I tako, srpski imperijalizam ponovno diže glavu, vrlo otvoreno, neuvijeno, konkretno. Užurbano se sastavljaju velikorspske strategije, a vizija je jasna: danas, sutra ili preksutra osvojiti ono što nije uspjelo jučer ili prekjučer. Za to vrijeme, nelegitimni predstavnici hrvatskog naroda ne vide ni prst pred nosom, ne znaju tko im glavu nosi, a po mišljenje idu u Brussel ili u Beograd. Za to vrijeme, ostatci ostataka hrvatske države propadaju, mladež se sve masovnije iseljava kao pod Khuen-Héderváryjem ili Broz-Titom, i na TV-ekranima, dok novi iseljenici Darko i Josip sretno priopćuju da se više nikada ne kane vratiti u Hrvatsku, Nemanja uzvikuje: ne pada mi na pamet otići, ovo je moja zemlja! I dok se Srbi sve žurnije i sve uvjerljivije ispočetka uživljavaju u ulogu hrvatskog dušmanina, Hrvati, takozvani Hrvati, pripremaju povlačenje tužbe protiv Srbije zbog počinjenoga genocida. Savršena koordinacija između unutarnjeg i vanjskog neprijatelja!
Što nam je dakle potrebno? Potrebna nam je država koja je i otac i majka, za razliku od današnje, države-keve. Ako hoćemo da nam opstane narod Hrvata. Ako ne ćemo, držimo se i dalje Vuka, Dodika i Zokija Milanovića!
Za Dom Spremni!
