STRUKTURA I CILJEVI EUROPSKOG OSLOBODITELJSKOG POKRETA
EUROPSKA AKCIJA
STRUKTURA I CILJEVI EUROPSKOG OSLOBODITELJSKOG POKRETA
BERNHARD SCHAUB
DIO I
SEDAM CILJEVA EUROPSKE AKCIJE
EUROPSKA AKCIJA je nadstranačka i izvanparlamentarna. Obuhvaća sve one Europljane što djeluju u smislu sljedećih sedam ciljeva. Te ciljeve postiže s jedne strane prosvjećivanjem što širih krugova u svim europskim zemljama, a s druge izobrazbom stanovitoga sloja budućih nositelja odgovornosti. Obrojidba tih ciljeva ne treba označivati vremenski slijed niti utvrđivati prvenstvo – s izuzećem cilja 1: uspostava slobode mišljenja je uvjet za sve ostalo, arhimedska točka iz koje se sadašnji ubitačan sustav mora iz temelja promijeniti.
Cilj 1: Iznovična uspostava slobodnoga govora.
Hoćemo slobodu izražavanja mnijenja, izviješća i pisanja povijesti i zalažemo se proti zakonima-brnjicama kao što su paragraf-„huškanja naroda“ u Saveznoj Republici Njemačkoj, „Zakon zabrane“ u Austriji, „Zakon proti rasizmu“ u Švicarskoj ili odgovarajuće nepravde u drugim državama.
Cilj 2: Povlačenje svih tuđih trupa.
Hoćemo povlačenje Amerikanaca iz Europe kao i ostalih zapadnih Saveznika iz Njemačke sukladno povlačenju Sovjeta iz Njemačke Demokratske Republike i Istočne Europe nakon 1990.
Cilj 3: Repatrijacija izvaneuropskih uljeza.
Hoćemo kraj doselidbe iz drugih dijelova zemaljske kugle kao i programe za povratak pripadnika tuđih kontinenata. Umjesto prijevoza izbjeglica u Europu, smislena je politička, gospodarska i humanitarna pomoć Europe na mjestu dogođaja.
Cilj 4: Državno samoodređenje za Nijemce u Saveznoj Republici Njemačkoj i Saveznoj Republici Austriji.
Hoćemo kraj tuđeg odlukovrhovništva u Njemačkoj i supripadnoj Austriji. Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika i Savezna Republika Austrija su nakon rata po Saveznicima, na način protivan međunarodnom pravu, uspostavljene kao vazalne države. Zahtijeva se europski mirnodopski poredak sklapanjem od 1945 izostaloga mirovnog sporazuma s Njemačkom.
Cilj 5: Stvaranje Europske prisegnute udružbe.
Europski mirovni sporazum omogućuje odvajanje iz Europske unije i Sjevernoatlantskoga saveza pomoću europskoga saveza sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom pri po mogućnosti najširoj slobodi zemalja članica u unutarnjoj, kulturnoj, naobrazbenoj, novčanoj i gospodarstvenoj politici. Povrh toga težimo uskoj suradnji s Rusijom.
Cilj 6: Prijenos novčarstva i priopćajnica u narodno vlasništvo.
1. Bankama za tiskanje novca i vrijednosnica trebaju ubuduće ne samo teoretski nego činjenično upravljati državni organi.
2. Država treba privatno uzimanje kamata lišiti pravne zaštite.
3. Pravo vođenja poslovnih banaka trebaju imati samo po državi, gospodarstvu i kulturi priznate družbe.
4. Također i priopćajnice smiju objavljivati jedino pod nadzorom takvih odgovornih družbi kojima se jednoznačno može utvrditi identitet. Njihova sloboda i raznolikost su samo tako mogući.
Cilj 7: Obnova baštine - borba proti dekadenciji i uništavanju prirode.
Dosta je bilo rastakanja kulture. Ogranci europske baštine moraju se iznovice preuzeti i dalje razvijati. Posebnu važnost polažemo na zdravlje mladeži i obitelji, na zaštitu prirode, biološku poljoprivredu (uključivo decentraliziranu proizvodnju sjemena) i na organski, naravisukladan razvitak u liječništvu, prometu, komunikaciji i proizvodnji energije.
Cilj 1: Iznovična uspostava slobodnoga govora.
Sadašnji politički sustav počiva - kao i svi sustavi - na izvjesnim stupovima što se ne smiju uzdrmati, a da ne prijeti opasnost rušenja cjeline. Zbog toga takvi stupovi predstavljaju oduvijek tabu-područja. Tkogod u današnjem društvu želi napredovati ili samo želi da ga se podnosi, za njega je korisno jednostavno ponavljati izvjesne vjerostavke ili barem ih javno ne poricati: tu spadaju zastupanje slobodne tržišne privrede skupa s kamatnim sustavom i samovolja poslovnih banaka te banaka za tiskanje novca, parlamentarizam zajedno s pripadajućom lijevo-desnom partijskom shemom, nadalje zastupanje filosemitizma, antirasizma, homoseksualnosti i pobačaja skupa s lijepozvučnim zastupanjem ljudskih prava. Dopušteno je doduše pripadati bilo kojoj religiji i svjetonazoru – ali uz prešutnu pretpostavku da to ne mislimo doista ozbiljno. Inače vrlo brzo dolazimo na glas kao fundamentalisti. Pod fundamentalistom razumije današnje političko i priopćajno ozračje nekoga čovjeka koji svoj katolički, ili protestantski, ili islamski, ili nacionalni nazor – ili bilo koji drugi – više cijeni nego upravo navedene sustavu pripadajuće najviše vrjednote. Stoga se fundamentalisti u onom globalističkom Novom svjetskom poretku, koji je glavna tema američke politike, ne mogu trpjeti. Vrlo je malen korak koji fundamentalista razdvaja od objede da je terorist. A kakav postupak očekuje terorista, to ovdje ne treba podrobnije izvesti. Poznato je, da se za to pobrinuo stanovit 11. rujna.
Zabrinut Europljanin začuđeno primjećuje, da se tabu-područja koja ustanovljuje „ political correctness“, a nadziru priopćajnice i pravosuđe, sve više šire. Svakovrsni zakoni-
-brnjice osuđuju građanina na šutnju, a groteskni uhidbeni nalog Europske unije dodatno ga zastrašuje. On više ne zna što, gdje, i zašto je nešto kažnjivo. Očito vrijede prava slobodnog izražavanja mnijenja, znanstvene slobode, slobode vjerske i svjetonazorne opredjelbe itd. samo onda kada ne proturječe iznad njih kraljujućim zakonskim pločama „zapadnoga vrijednosnog zajedništva“ (pogledaj gore)...
Ono što među svim tim tabu-područjima najviše začuđuje jest povijesne naravi. Kada se naime radi o nacionalsocijalizmu i o takozvanom Trećem Rajhu, onda dolazi do potpunoga prekida mišljenja suvremenika. Funkcija mozga prestaje i započimlju refleksi što se gotovo vjerski doimlju. Svaka razlučba prestaje, svako preispitivaje uvriježene osude slovi neprimjerenim, pače zlonamjernim. Tu postoji samo jedno jedino dopušteno mišljenje: nacionalsocijalisti - t. j. Nijemci - su počinitelji i to isključivo; a Židovi su žrtve, načelno i svagda. Tkogod glede te dogme dvoji i zahtijeva njezinu reviziju, taj za pristojne ljude nije više sugovornikom nego je istodobno krivovjerac i gubavac koji munjevito potpada priopćajnom i pravnom smaknuću, društvenom prijeziru i gospodarskom uništenju. Tkogod s njim ima posla, taj dobro čini da se od njega trnutačno „ogradi“ – izim ako se dotičnik na koljenima ne ogradi od samoga sebe.
To vrijedi prije svega za jezgru područja minskoga polja, za holokaust. Medijski metež 2009 godine oko engleskoga biskupa Richarda Williamsona i njegova kasnija osuda na astronomski visoku novčanu kaznu su još jedanput više ukazali na postojeći tabu. Gospođa Merkel našla se potaknutom podučiti papu; papa je zahtijevao od biskupa da opozove; Regensburško državno tužiteljstvo pokrenulo je istragu i pravosuđe Savezne Republike razmatralo je ispostavu internacionalnoga uhidbenog naloga proti crkvenom čovjeku. Zašto? Jer on određenu povijesnu činjenicu drugačije procjenjuje negoli je to uobičajeno i dopušteno. U tomu leži njegovo krivovjerje. Njemački odvjetnik i revizionist Horst Mahler osuđen je na dvanaest godina zatvora samo zato jer je poreknuo holokaust i jer je na svoj način analizirao židovsku religiju. Njemačko-kanadski publicist Ernst Zündel odsjedio je sedam godina u zatvoru. Lista osuđenika u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj obuhvaća tucete imena.
U sudnici nikada nema istrage o tome, nije li možda optuženi revizionist sa svojom argumentacijom u pravu. Sudac odbija prihvatiti podnesenu dokaznu obrazložbu i ako optuženik pokuša objasniti svoje motrište, podliježe novoj kazni kao i njegov odvjetnik (odvjetnicu Sylviju Stolz su na taj način osudili na 3 1/2 godine zatvora) i njegovi svjedoci! To je pravna čudovišnost. Činjenica višemiliunskoga narodoumorstva u plinskim komorama se kao bjelodana pretpostavlja i sud treba samo odgovoriti na pitanje, ne poriče li optuženik doista tu bjelodanost – pa onda odrediti visinu kazne. Nešto što bi se normalno trebalo označiti kao poviesni dogođaj, i time kao predmet istraživanja, podiže se na razinu opće poznatoga, po svakomu provjerljivoga naravnoga zakona; istodobno se međutim provjera i kontroverzna znanstvena diskusija zabranjuju! Onaj dio suvremene povijesti – sudbina Židova u njemačkim koncentracijskim logorima – se time uskraćuje znanosti i konačno se podiže u djelokrug vjerskog, i to u neku vrstu svjetske religije što je u ponekim zemljama prepoznatljivo poprimila crte pravno zaštićene državne vjere.
Ponos je zapadne znanosti – već od Renesanse, a posebice od prosvjetiteljstva – što ne slijedi tabue i kao kriterij priznaje samo potpunu nepristranost. Revizija, dakle pregledavanje, provjera, preispitivanje su temeljno znanstveno načelo. Sve drugo je dogmatizam. Znanost kao takva ne može prihvatiti ni vjerske ni moralne, političke ili druge društvene pretpostavke. U znanstvenom smislu nema ni kršćanskih ni nekršćanskih, ni moralnih ni nemoralnih istina. Pritom istraživač ima pravo na zabludu, jer nitko ne posjeduje apsolutnu istinu. Prirodna znanost je razdoblje vjere nadomjestila onim spoznaja. Primijenjeno na istraživanje holokausta, znači to: spoznaja ne smije biti pomračena ni filosemitskim ni antisemitskim refleksima, isto tako kao ni filogermanskim ili antigermanskim. Volio netko ili ne volio Židove ili Nijemce, to nije kriterij za istraživanje i ne smije ga niti određivati niti sprječavati.
Postupno se umnožuju glasovi što žele okončanje toga nedostojnog pravnog stanja. Prema novinama FAZ-u [Frankfurter Allgemeine Zeitung] od 10. srpnja 2008, bivši je sudac Ustavnoga suda Wolfgang Hoffmann-Riem izjavio: “Ja kao zakonodavac ne bih kažnjavao poricanje holokausta“. A 10. lipnja 2008 su novine Süddeutsche Zeitung citirale izjavu Winfrieda Hassemera, bivšega dopredsjednika Saveznog ustavnog suda: „Nisam pristaša kažnjivosti poricanja holokausta.“ To pojašnjeno znači: Zloglasni saveznorepublički § 130 Stavak 3 Knjige kaznenoga prava („huškanje naroda“), švicarski „Zakon proti rasizmu“ i austrijski „Zakon zabrane“ trebaju se bez nadomjestka ukinuti. Kada su Thila Sarrazina, ondašnjega člana predsjedništva Njemačke savezne banke, prigodom konferencije za tisak oslovili glede itekako poznate „njemačke prošlosti“, odvratio je on prema novini Bild-
-Zeitungu od 31. kolovoza 2010: „Ne bi trebalo zaboraviti ni Tridesetgodišnji rat“. Očito potresen, novinar lista je prokomentirao: „Sarrazin govori o Tridesetgodišnjem ratu, premda je upitan za holokaust.“ Očito je da odnedavno zastupnici na visokim položajima sustava postupno napuštaju stara stajališta. Već 2007 godine pravnik državnoga prava Prof. Karl Albert Schachtschneider na predavanju u Salzburgu postao je izričito jasnim. Na upit: Postoji li kod nas sloboda govora? odgovorio je: Neka zemlja nije slobodna, ako je slobodan govor spriječen drastičnim kaznama. Štogod se kod holokausta dogodilo; ja kod toga nisam bio nazočan. Ali i ja o tome ne govorim, jer je to zabranjeno. O tome se ne smije diskutirati, pa ni znanstveno. Kaznenopravno stanje „huškanja naroda“ to priječi. To onda nije slobodna zemlja“. (www.youTube.com; pripomena „Prof. Dr. Schachtschneider“)
Bilo bi to široko polje, opisati na koja se sve područja prostiru zabrane mišljenja i govora. Ali su sve međusobno organski povezane i posjeduju zajedničko središte u plinskim komorama Auschwitza. Psihološki postupak je uvijek isti: bud trebalo raspravljati temu kamatnoga ropstva ili degenerirane umjetnosti, zabranu pobačaja ili nesnošljivost jazz-glazbe i rocka s europskom kulturom, bud općenita pitanja rase ili židovsko pitanje pojedinačno, bud preplavljivanje tuđinstinom ili autoritarni oblik vlasti ili autoritarne odgojne metode, bud njemačku vodeću kulturu ili njemačke narodne pjesme i plesove – svagda se zastupnik priopćajnicama nesukladnih gledišta nalazi beznadno u defenzivi, budući da mu prijeti Auschwitz-toljaga (pojam Martina Walsera): kada ga suparnik zatekne da dijeli mišljenje koje je dijelio i Treći Reich – i uzgred rečeno, što je u najvećem broju slučajeva prije bilo mišljenje svakoga normalnog građanina – onda ga on ima u rukama: odmetnik biva trenutačno proglašen nacistom. A što je nacist, to se zna: to je onaj koji je šest miliuna Židove ubio u plinskoj komori i koji bi najradje to opet učinio. Ponajvećma dotičnik zašuti priznajući poraz. Ako je tako smion da zahtijeva nepristranu istragu holokausta, onda u najmanju ruku gubi radno mjesto, a ako dapače misli da ima argumente koji poriču masovno narodoumorstvo, onda se za njim zatvaraju zatvorska vrata.
To tako ne može biti. Ako, kao što kaže Schachtschneider, nismo slobodni, upravo se onda moramo osloboditi. Ne želimo pozdravljati Gesslerove šešire. Međutim slobodu se ne zadobiva besplatno. Bez žrtava ona nije moguća. Ali povratak u doba dogmatike ili na stupanj totema i tabua nedostojan je Europljana.
Cilj 2: Povlačenje svih stranih trupa.
Bilo bi poučno posjedovati kartu svijeta na kojoj bi u jednoj boji bile označene sve one zemlje što su dragovoljno ili prisilno u savezu sa Sjedinjenim Američkom Državama ili gdje se nalaze američka kopnena, zračna ili pomorska uporišta. Tek bi onda bio vidljivim istinski razmjer SAD-imperija. Tisuću je uporišta u više od sto država. Nikakvo čudo što SAD na naoružanje troše više novca, nego svi njezini konkurenti zajedno. Uz pomoć te orijaške vojne mašinerije ne samo što se kako tako održava pax americana nego se istodobno kao spasonosna religija po cijelom svijetu proširuje „american way of life“, licemjerno demokratsko sektaštvo i američka pobjednička historiografija.
Američki atomski arsenal štiti malu cionističku državu na levantinskoj obali kao i posvudašnje novčane bujice plutokrata. I najpouzdanije je uporište dolaru, u koji u normalnim prilikama nitko ne bi imao povjerenja. Pokriće dolaru su atomske bombe. Tako dugo dok se svijet njih mora bojati, prihvaća on uz škrgut zubiju otiskan papir kao vodeću valutu cijeloga svijeta.
To međutim neće dobro ići u nedogled. Poznato je kako se sve ljude može ponekad, neke ljude uvijek, ali ne sve ljude svagda varati. Rijetkost je doduše, da neki državni poglavar Amerikancima i cionistima tako jasno očitava bukvicu kao što to čini iranski predsjednik. Ali u stanovitim slojevima islamskoga svijeta jasno se može razabrati volja ne dopustiti da se i nadalje od njih pravi budalu.
Ne smije se naravno ni podcijeniti usisno djelovanje zapadnoga luksuza, kao što su to pokazale „revolucije“ 2011 u arapskom svijetu. Pod „demokracijom“ razumije zapadno-
-liberalistički orijentiran dio arapskoga svijeta poglavito zapadni životni standard. I unatoč vrućoj retorici, u dogledno vrijeme nije iz islamističkoga tabora za očekivati uspješan vojni otpor američkim namjerama svjetske vladavine, pogotovo jer većina arapskih vlada manje-više otvoreno surađuje s Amerikancima.
Unatoč takvim nužnim ograničenjima, za poznavatelja kasnorimske povijesti očite su paralele s kasnim stadijem američkoga imperija: nagrižene financije, dekadentno stanovništvo, nadaleko razvučene linije bojišnice, u svakom kutku svijeta raspoređene legije – i strah od toga da se ti vojnici vrate kući i tamo pokažu što drže do vlasti.
U glavnoga vojnog protuigrača Sjedinjenih Država primiče se postupice Kina preuzimajući time mjesto zaostale Rusije. Kakve namjere ima Kina, ne znamo. Ona je pod Mao Ce-
-tungom preuzela najprije zapadni boljševizam, a sada, čini se, iskušava neku pustolovnu mješavinu komunističkih i kapitalističkih elemenata uz nemilosrdno iskorišćivanje prirode. Neka samostalna alternativa Novom svjetskom poretku nije prepoznatljiva.
Doista uspješan duhovni i politički otpor proti vladajućem sustavu može doći samo iz Europe – ma kako se to na prvi pogled činilo utopijskim. Europa je majka otpadničkih bijelih Amerikanaca što su željeznom voljom svojih poglavito germansko-keltskih zemalja, iz kojih su potekli, i s cijelom prirodnoznanstveno-tehnološkom idejnom snagom Europe izgradili svoju svjetsku vlast – i upravili ju proti Europi. Samo smo mi Europljani u stanju boriti se proti prevratništvu što je tim raskolom nastalo, okrenuti batinu i uspostaviti normalno stanje. Pod normalnim stanjem razumijemo mi : europski izvorni narodi su nositelji kulture, duhovni i socijalni davatelji ideja i za američke odvjetke.
Europski narodi moraju međutim opet postati nositeljima političko-vojne moći na našoj polutki. Nakon svjetskih ratova ustanovljujemo mi, naprotiv, upravo ono oprječno. To se nastavlja do u grotesku: čitatelj nije vjerovao svojim očima kada je u svojim novinama pročitao, da Velika Britanija – donedavno vladateljka svjetskim morima – iz troškovnih razloga razvojačuje svoj posljednji uporabivi nosač zrakoplova. A pouzdani svjedoci nas izvješćuju, kako njemačka savezna vojska odnedavno ima doista uporabivu samo šačicu tenkova.
To naravno nije slučajno. Nakon rata učinilo se Europljane – po Churchillovom prijedlogu „debelima i impotentnima“. Predodžbena slika o „pretvaranju čovjeka u domaće prase“ je u najvišem smislu prikladna. Lijevo-liberalno pacifističko blebetanje trebalo je naše narode uvjeriti, ili da ne postoji nikakva opasnost, ili da će nas u svakom slučaju Amerikanci štititi „od Rusa“, „od Kineza“, ili od navodnog iračkog oružja masovnoga uništenja, ili od navodno iranskih raketa dugoga dometa, i da je za Europu dostatno od nekolicine nepopravljivih vojničina i ramboa napraviti male pseudovojske s ciljem noćnog čuvarstva. Takvo opsjenarsko držanje se pospješilo slomom Sovjetskog Saveza, kada su poneki proroci ludo predviđali kraj povijesti i praskozorje „mira, radosti i palačinaka“.
Razvitak je međutim pokazao da tomu nije tako. Borba za održanje narodnih i kulturnih prostora se nastavlja i čak se, tu i tamo u Europi, kod nekih upalila svjećica, da svoju sudbinu treba preuzeti najbolje u svoje vlastite ruke, prije nego što zauzeće zemlje uz pomoć kulturno i rasno tuđih ljudskih masa pod prijateljskim američkim pokroviteljstvom ne postane nepovratnim.
Treba se prisjetiti, kako je bilo još vrlo ranih pokušaja uspostave samostalne europske obrane. Sporazum u Dunkerqueu 1947 između Velike Britanije i Francuske proširio se 1948 na države Beneluxa (Briselski sporazum). Europska obrambena zajednica (EOZ) 1952 ipak propada, nakon odbijanja po francuskom nacionalnom saboru. 1955 proširuje se Briselski sporazum pristupom Italije i Savezne Republike Njemačke u Zapadnoeuropsku Uniju (ZEU). Otada projekt spava, budući da Amerikanci ne dopuštaju samostalne europske obrambene napore izvan NATO-a. Unatoč tomu ili upravo stoga bi trebalo nadovezati na ta rana nastojanja.
Prva pretpostavka samostalne politike i obrane jest, da strane trupe napuste europska područja. Članstva NATO-a treba otkazati, trupe SAD-a moraju - uključivo Grönland - napustiti Europu, jednako kao što su i Rusi početkom devedesetih godina napustili Istočnu i Srednju Europu. Paralelno s time se povlači i ostatak nekoć zapadnosavezničkih vojnih postrojaba iz Njemačke. U okviru Europske prisegnute udružbe (uspor. Cilj 5) izgradit će se sveeuropska elitna vojska koja će raspolagati najnovijim vojnotehničkim dostignućima i u nuždi će se moći uporabiti i izvan Europe. Pojedine zemlje zadržavaju svoje nacionalne vojne snage za regionalnu obranu, uklopljene u sveukupni plan sveeuropske obrane.
Cilj 3: Repatrijacja svih izvaneuropskih uljeza.
O useljenicima s tuđom kulturom koji su nazočni u Europi – orijentalcima, crncima, južnim i istočnim Azijcima kolaju različite legende:
Često se govori kako se radi o političkim izbjeglicama, ugroženim u opstanku i životu, u najmanju ruku o privrednim izbjeglicama vrijednih žaljenja. Ukoliko se prizna, da najveći njihov dio u najboljem slučaju čine tuđi radnici, onda se barem tvrdi kako su – u tom slučaju Turci – nakon rata izgradili Njemačku. Mladi Turci koji u mošeji slušaju slične bajke u međuvremenu vjeruju u te cinične besmislice. I kada starija njemačka generacija jednom izumre – oni izbombardirani, prognanici, žene ruševina, povratnici iz zarobljeništva – onda će uskoro i mladi Nijemci to vjerovati, jer više neće biti nikoga tko bi im ispričao istinu. Naše škole to u svakom slučaju ne čine, a crkve još manje. Ono što više nitko uopće ne pomišlja jest nakon rata po zapadnim Saveznicima umjetno izazvan manjak radne snage ciljanim izgladnjivanjem približno jednog milijuna njemačkih vojnika u ratnom zarobljeništvu i sličan broj onih po Sovjetima proti međunarodnom pravu zadržanih u sibirskim logorima, odakle se najveći dio nije vratio.
Druga pusta legenda jest ona, kako su mladi marljivi stranci nužni za naše mirovinske blagajne. To je doduše prilično sebično motrište, ali je, glede pomanjkanja djece u većini europskih naroda, shvatljivo da su poneki zabrinuti za svoju opskrbljenost u starosti, ako se izračuna da će svaki radnik uskoro morati uzdržavati po dva neradnika.
Posebno razveseljuje tvrdnja, kako tuđinci obogaćuju našu kulturu. Neka se jednom prođe po Kreuzbergu u Berlinu, po Parizu, Amsterdamu ili Londonu i pogleda to kulturno obogaćenje.
Više ožalošćuje kada osobito oni koji su antirasistički nastrojeni govore o „osvježivanju krvi“ što nam pridolazi od Afrikanaca i drugih došljaka odsvukuda.
Ali EU je nedvojbeno prevršila mjeru jer sada, onomu koji je u svojoj zemlji „spolno diskriminiran“, kao razlog za emigraciju u Europu također priznaje i homoseksualnost. Tako opet kreću na put vojske oduševljenih mladića koji, ovaj put kao „topla braća“, traže azil. Budući da neće biti lako dokazati im oprječno, primiti će ih se i naše će ih socijalne tetke njegovati eda bi nešto kasnije ne toliko obogatili našu kulturu koliko dječje vrtiće.
Početkom devedesetih godina pojavila se u Švicarskoj knjiga nekog ispitivatelja azilanata grada Basela. On ju je, potaknut ludastim odgovorima što ih je dobivao od azilanata, po uzoru na prevrnuti svijet što ga je humanist Sebastian Brandt u svojem istoimenom djelu opisao, naslovio „Brodom luđaka“. Doista, Jürgen Graf je imao pravo: sjedimo na brodu luđaka i bivamo, od onih koji znaju što čine, vodani povodcem za luđake.
Jedan od tih koji znaju što čine bijaše grof Coudenhove-Kalergi, utemeljitelj Paneuropske Unije, matične organizacije današnje EU-e. Grof sa zvučnim imenom habsburško-
-brabantskoga plemstva bijaše sam križancem, sinom Japanke. I tako je otvoreno u svojoj knjizi „Praktični idealizam“, objavljenoj 1925 godine, propagirao rasno križanje. U vremenu u kojem većina Europljana nije nikad vidjela obojenika sanjario je on o nekoj „eurazijski-
-negroidnoj križanoj rasi“ što bi trebala nastati u Europi i nije propustio nadodati kako bi ta beskorijenita mješavina bila doduše prilagodljivom, ali prilično nepouzdanom, tako da bi joj za vodstvo bila potrebita stanovita jaka ruka. Tu od Boga predviđenu rasu poglavara vidio je on u Židovima.
To što trenutačno proživljavamo, provedba je plana gospodina Coudenhove-Kalergija: invazija milijuna civilnih osvajača. Neuobičajeno je što ta invazija nije planirana od osvajača, nego od onih osvojenih, naime od vlada europskih država koje, istodobno sukladnim zabranama proti rasizmu i diskriminaciji, skrbe da njihovi sputani narodi više ne mogu doći do riječi niti glede preplavljivanja tuđinstinom, a ni glede židovskoga pitanja.
Ali ako se ustanovi da je zbilja stubokom drugačija od onoga što bi humanitarne bajke željele da vjerujemo? Eda bi se rasno izmiješana Europa ozbiljila kao predstupanj za One world, vođena su dva rata proti svojeglavoj Njemačkoj. I bijeli su narodi vođenjem rata proti Silama osovine i njihovim suborcima time izdali Europu. To je gorka istina što se jednom mora izreći. Britanci i Francuzi su tu čak izgubili svoje kolonijalne imperije i zapravo su ih US-Amerikanci naslijedili. Ali čak ni oni nisu zbiljski gospodari; i oni će potonuti u rasnomu kaosu. Već su bijeli Amerikanci u više država postali manjinom.
Da se uselidba u Njemačku, ponajprije iz južne Europe, a onda iz Turske, nije slučajno dogodila, ili da se za nju jednostavno mora svaliti krivnja na „privredu“, pokazala je Heike Knortz u svojoj knjizi „Svakidašnji diplomatski razmjenski poslovi: Gostujući radnici u zapadnoeuropskoj diplomaciji i politici zaposlivanja 1953-1973“. NATO-u i Sjedinjenim Američkim Državama bilo je u najvećem interesu da se radnici privredno zaostalih i djelomice po jakim komunističkim pokretima destabiliziranih južnoeuropskih zemalja dovedu u Njemačku privrednoga čuda. Nakon što su Italija, Španjolska i Grčka uspješno obavile svoje sporazume vrbovanja radne snage, htjela je i Turska doći do odgovarajućih prednosti. Ministar rada Theodor Bland je isprvice odbio. Na to su SAD pritisnule ured ministarstva vanjskih poslova kako bi pomogle Turcima. S Turskom je naime Sovjetskom Savezu bio prepriječen pristup Sredozemnom moru. Do 1973 došlo je 650 000 Turaka u Njemačku – i to iz Anatolije, ne, kao isprvice dogovoreno, iz dijela Turske što posjeduje europsko obilježje. Također se i načelo rotacije, prema kojemu svakoga radnika nakon dvije godine treba opozvati, vrlo brzo napustilo. Naprotiv: od 1974 dopuštena je naknadna doselidba obitelji i time je trajno omogućeno naseljivanje milijuna Turaka u Njemačku. Prinza Eugena su zaboravili.
Odbijamo na ovom mjestu navoditi daljnje dokaze za planiranost opisanoga razvitka. Htjeli bismo samo podsjetiti na jednu simptomatičnu primjedbu. Neki General NATO-a izrazio je za vrijeme balkanskoga konflikta devedesetih godina, glede narodnostno čistih područja za kojima su Srbi težili, sljedeće: „Zahtijevati etnički homogene države je naum nacista“. Stoga je također prijašnja saveznica Srbija, koja je u ratovima za saveznike napravila mnogo prljava posla, tako nemilosrdno kažnjena. Ne zbog „ratnih zločina ili zločina proti čovječnosti“ kako to sugerira Haški marionetski sud, nego zbog nacističke „namisli“!
Još bi se tu moglo štošta navesti. Mi se toga odričemo, primjerice jadikovanja zbog zločinstava počinjenih od stranaca. Pa ni zbog činjenice što mnogi muslimani svoju nazočnost u Europi promatraju kao dio Svetoga rata i kao zaposjednuće zemlje Alahu. Jer i oni su samo šahovske figure u igri globalista, i njih treba iskorijeniti integracijom i asimilacijom. Stoga njihovo protivljenje integraciji treba čak pozdraviti. Oni ne trebaju učiti njemački! Oni i dalje trebaju nositi svoje rupce i burke i živjeti prema zakonu šerijata! Ali ne kod nas. Stoga ćemo mi zajedno s njima organizirati njihov povratak.
Budući da je lakše manipulirati narodima ako su se napušili hašiša, nego ako su oboružani – zbog toga se pokušava omekšati zakone glede droge, a zakone o posjedu oružja pooštriti – tako je s multikulturnim stanovništvom kavene boje lakše manipulirati, nego s narodima što su svijesni svojega podrijetla, jezika i kulture i to smatraju predpostavkom svojega razvitka k onom višem.
Uzor čovjeka EUROPSKE AKCIJE znatno se razlikuje od onoga u mislotvoraca koji danas vode glavnu riječ: mi proziremo opsjenu „ljudskih prava“ čiji je jedini smisao izolirati pojedinca od zajednice kojoj zahvaljuje svoju tjelesnu i duhovnu opstojnost – naime od naroda i obitelji, kako bi ga zavarali zanesenjačkim slobodama za koje ništa ne treba učiniti, eda bi ga napokon, kao raspoloživu masu bez duha i obrane, integrirali u nadolazeću svjetsku diktaturu.
U interesu sviju naroda EUROPSKA AKCIJA radi za onaj trenutak kada će zbrda-zdola nagurane mase naroda i rasa moći biti opet razdružene i tako opet moći naći svoj zavičaj i svoje korijene. Taj trenutak dolazi kada sveto trojstvo Wallstreeta, Pentagona i Hollywooda bude prisiljeno na uzmak.
Svatko se onda vraća onamo odakle je došao. Bijeli supružnici prate svoje partnere, križanci se naseljuju u domovini svojega obojenog roditelja. Taj povratak nije neka pretjerana bezobzirnost. Od prošlih se generacija kod nas prilično zahtijevalo što si današnji mekušni Europljanin, žudan užitka i sigurnosti, ne može ni zamisliti. Osim toga će Europska prisegnuta udružba skrbiti za to da se taj povratak u domovinu odvija sukladno humanitarnom motrištu. Mi nismo nikakvi barbari.
U svakom slučaju priznajemo da ima i zapravih izbjeglica. Pri obradbi problema izbjeglica treba se međutim držati sljedećeg postupka: Bujice izbjeglica iz drugih kontinenata ne usmjeruju se prema Europi, nego se prihvaćaju u najbližoj sigurnoj susjednoj zemlji vlastitoga kontinenta i u nuždi se tamo za njih skrbi uz europsku pomoć. Ako primjerice Tamil sa Ceylona mora ili hoće pobjeći, neka dakle ide u južnu Indiju. Prvo, za bijeg je to najkraći put, drugo, najjeftiniji je i treće, kao Tamil može se on tamo osjećati kao kod kuće jer je s tamo živećim Dravidima srodan i jer njegovi predci prvobitno od tamo potječu. Europa će onda, u slučaju preopterećenosti Indije, već prema prosudbi situacije na mjestu dogođaja pomoći izgraditi izbjegličke logore, pružiti medicinsku pomoć i t. d. Takva novčana pomoć dostatna je onda za dvadeset ili pedeset puta više ljudi, nego kad bi se za silne novce izbjeglice zrakoplovom dopremilo u Europu i ovdje ih moralo prehranjivati, pružati im liječničku pomoć, socijalizirati i integrirati. Ovakav postupak je dakle i s humanitarnog motrista najbolji.
Načelo susjedske pomoći svagdje je u svijetu priznato. I u okviru Europe se ono uvijek primjenjivalo, pa će tako naravno i ubuduće ostati. Ako Europljane snađu ratovi, katastrofe i politički progoni, prihvatit će ih njihovi europski susjedi kao jednom hugenote u Pruskoj ili Richarda Wagnera u Švicarskoj.
Kod pripreme repatrijacije došljaka tuđih kontinenata mora se najprvo utvrditi njihovo podrijetlo. To u najvećem broju slučajeva ne predstavlja problem. Onda će im se dati rok tijekom kojega mogu u miru organizirati svoj povratak. Eda bi ga financirali, mogu se naravno koristiti svojom ušteđevinom i uplatom u mirovinske kase. Nakon isteka roka će se policijski ili vojno protjerati nemarnike i neposlušnike.
Zavičajne države povratnika će se po potrebi upozoriti da su obvezne natrag primiti svoje žitelje. Državljanstvo će se u europskim državama njegovim dobivateljima oduzeti i oni opet moraju dobiti putovnice svojih prvobitnih domovina ako već ionako ne posjeduju oba državljanstva. Dvostruko državljanstvo je, uzgred rečeno, nepogodno budući da ne može biti dvostruke lojalnosti.
Današnji demokratski malograđanin vjerojatno si ovakav postupak ne može ni zamisliti. Ali osim toga što ograničena fantazija malograđana još nikada nije pokretala svjetsku povijest: bojažljivost nasuprot povijesnoj nužnosti je sporedna i proizlazi iz činjenice da su današnji ljudi bez povijesne svijesti i da ne znaju što je sve tijekom stoljeća i tisućljeća bilo moguće ako se samo htjelo. Sve je to pitanje političke volje.
Pravno je najlakše Njemačkoj: budući da Savezna Republika nije država, nego međunarodno protupravna „organizacija stanovitog oblika tuđevlađa“ (Prof. Carlo Schmid, SPD), nije ona nikada ni mogla izdavati njemačke putovnice. Onoga dana kada organi Njemačkoga Rajha opet budu vraćeni u svoje pravo, od toga trenutka ne će više biti u državljanstvo primljenih saveznih republikanaca, nego još samo stranaca koji ilegalno borave na njemačkom tlu. To grubo zvuči, ali je sukladno državno- i narodnopravnim činjenicama. One koji u to ne vjeruju upućujemo na dokazni postupak u idućem poglavlju ili iscrpno na naš spis „Država Nijemaca“, objavljen također u Ghibellinum-knjižnici.
Naša se razmatranja ne tiču selidaba unutar Europe. Što se mora dogoditi s radnicima tuđincima i izbjeglicama stvar je pojedinih zemalja članica Europske prisegnute udružbe, što će reći nacionalnoga zakonodavstva, odnosno obostranih sporazuma. Može se zamisliti kako će u isti mah s reorganizacijom Europe porasti i ljubav prema zavičaju, tako da će se mnogi dragovoljno vratiti u svoju domovinu kada se tamo privreda oporavi od vampirske djelatnosti internacionalnog velekapitala.
Novooblikovana Europa biti će opet privlačnom za u prekomorje iseljene Europljane. Mnogi od njih će se vratiti. Ako onda još bude praznina na tržistu rada, moći će se odlučiti o akcijama vrbovanja mladih dobro naobraženih bjelaca iz cijeloga svijeta.
Pri tim pogledima na budućnost treba jasno imati pred očima da se sve to tek može odigrati nakon golemih i besprimjernih prevrata. Mi sada možemo pružiti mislene i političke predradnje za dan X kada će nam svjetska povijest pružiti mogućnost upletaja. Samo manjim dijelom je u našim rukama izazvati taj trenutak. Neprijatelj mora posrnuti i to će učiniti preko svojih vlastitih nogu. On je svoje carstvo izgradio na laži, prijevari i neljudskosti i to će ga jednoga dana stajati glave. Ali o nama ovisi da budemo spremni.
Cilj 4: Državno samoodređenje za Nijemce u Saveznoj Republici Njemačkoj i Saveznoj Republici Austriji.
Zbog današnjega stanja pate doduše svi europski narodi, ali Nijemci žive u posebno nedostojnoj situaciji: Savezna Republika i Austrija nisu nezavisne države, nego su još uvijek podložne diktatu Saveznika. Svim Europljanima mora ležati na srcu da to stanje dokrajče. Slobodnoj Europi potrebno je slobodno središte - i konačno mirovni sporazum.
Eda bi se shvatilo državno i međunarodnopravno stanje, mora se znati sljedeće: Savezna Republika Njemačka, Njemačka Demokratska Republika i Savezna Republika Austrija nastale su kao državi slični provizoriji što su po Saveznicima, oprječno međunarodnom pravu, uspostavljeni na državnom teritoriju pobijeđenoga Njemačkog Reicha i još uvijek stoje pod njihovim nadzorom. Tu ništa nije promijenio ni 2+4-sporazum iz 1990 godine. Njemački Rajh je prema Saveznom ustavnom sudu još uvijek pravno sposoban, ali u pomanjkanju organa nije u stanju djelovati. Također se i zaposjednuće Njemačke po Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima, što do danas traje, protivi međunarodnom pravu. Evo kronologije zbivanja:
29. travnja 1945: Službujući kancelar Rajha i predsjednik Rajha Adolf Hitler oporučno imenuje Dr. Josefa Goebbelsa kancelarom Reicha i veleadmirala Dönitza predsjednikom Reicha i vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga. Nakon Hitlerove i Goebbelsove smrti ostaje Dönitz poglavarem Rajha. On ukida NSDAP [Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku] i sa svojim ministrima dalje vodi vladine poslove i pregovara sa Saveznicima.
8. svibnja 1945: Oružane snage kapituliraju. Potpisuje se sporazum o predaji između vrhovnoga zapovjedništva njemačke vojske, opunomoćenog po predsjedniku Rajha Dönitzu, i savezničkih oružanih snaga odnosno Crvene armije. U sporazumu stoji: „Ovaj dokument o kapitulaciji ne prejudicira opće uvjete kapitulacije koji će ga zamijeniti i koji će biti utvrđeni po Ujedinjenim Narodima ili u njihovo ime i koji će se odnositi na njemačke oružane snage kao cjelinu.“ Ovomu čisto vojnom sporazumu međutim nije uslijedio politički. Njemački se Rajh kao država nije pokorio. Njegova vlada nije odstupila.
Najavljene uvjete kapitulacije nisu više postavljali Ujedinjeni Narodi. Doduše generalna je skupština UN-a 1948 zahtijevala od četiriju sila pobjednica da prekinu unutarnje razmirice i da s Njemačkim Rajhom sklope mir. Uzalud. Ni dan-danas još nema mirovnoga sporazuma.
23. svibnja 1945: Saveznici, oprječno međunarodnom pravu, uhićuju Dönitzovu vladu Rajha.
5. lipnja 1945: Oprječno međunarodnom pravu Saveznici prisvajaju vrhovnu vladarsku vlast u Njemačkoj („Berlinski proglas“). Time doduše Njemački Rajh prestaje biti djelatno sposobnim, ali nadalje opstoji. Ta činjenica se po kasnijem Saveznom ustavnom sudu višestruko potvrđuje i glede toga se do danas ništa nije promijenilo. Osnovno načelo odluke od 31. srpnja 1973 u temeljnom sporazumu između Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike slovi: „Utvrđuje se, da je Njemački Rajh nadživio slom od 1945 i da niti kapitulacijom niti obnašanjem tuđe državne vlasti u Njemačkoj, a niti kasnije nije propao. On nadalje posjeduje pravnu sposobnost, ali kao sveukupna država nije djelatno sposoban.“
Od 17. lipnja do 2. kolovoza 1945: „Potsdamska konferencija“ saveznika odlučuje „četiri velika D“: demilitarizaciju, denacifikaciju, demontažu i demokratizaciju Njemačke.
1946: Odluke Potsdamske konferencije dovode do Vojnoga suda (IMT) u Nürnbergu na kojem – oprječno svakom dosadašnjem pravnom shvaćanju – Saveznici istodobno nastupaju kao pobjednici, zakonotvorci, tužitelji, suci i krvnici. Vodstvo Rajha se egzekutira ili kao Dönitz i drugi na desetke godina zatvara. Nürnberške „presude“ su do danas obvezujuće za njemačku politiku i sudbenu djelatnost! Tomu u prvom redu pripada pismena utvrdba narodoumorstva nad Židovima i isključivo njemačka krivica za rat. Preispitivanje tih utvrdbi koje slove kao „očite“, vodi u SR Njemačkoj i u Austriji ravno u zatvor. IMT osuđuje također Führerovog zamjenika ministra Rajha Rudolfa Hessa - koji je oprječno međunarodnom pravu od 1941 u engleskom zarobljeništvu – na doživotnu robiju. Time je iza Dönitza isključena jedina ličnost, koja bi bila legitimirana za vrhovništvo u Rajhu. Stoga ga engleska tajna služba ubija 17. kolovoza 1987, kratko prije njegova puštanja na slobodu (usp. od n-tv-a emitirani dokumentarni film „Tajni spisi Hess“, može se vidjeti kod www.YouTube.com).
1. rujna 1948: Po nalogu savezničkih vojnih guvernera („Frankfurtski dokumenti“) uspostavlja se Skupštinski savjet, otposlan od zemaljskih skupština triju zapadnih okupacijskih zona („Trizonezija“), kako bi se posavjetovali o ustavnoj budućnosti Zapadne Njemačke. Izaslanici se uskraćuju nakani Saveznika za utemeljbom nove države. Prof. Carlo Schmid (SPD), predsjedatelj glavnog odbora i time nositelj ključne uloge u savjetu označuje u svojemu govoru od 8. rujna 1948 nastajuću „tvorevinu što sliči državi“, dakle tako zvanu „Saveznu Republiku Njemačku“ kao „organizacijski oblik stanovitoga načina tuđevlađa“. Parlamentarni savjet stoga ne formulira ustav, nego samo nama poznat „Temeljni zakon“.
1949: Saveznici dopuštaju Temeljni zakon i uručuju okupacijski statut. 23. svibnja, četiri godine nakon protumeđunarodnopravnog isključenja Dönitzove vlade, na snagu stupa Temeljni zakon. 20. rujna Adenauer objavljuje: „Uspostavom Savezne vlade na današnji dan također je stupio na snagu i okupacijski statut.“ Tim statutom se ograničuju punomoći i odgovornosti vlasti Savezne Republike Njemačke – i to do danas. Tu također nije ništa promijenilo ni priključenje Njemačke Demokratske Republike i 2+4 sporazum od 1999.
7. listopada 1949: Uspostava „Njemačke Demokratske Republike“ u Sovjetskoj okupacijskoj zoni.
1955: Pristup Savezne Republike Njemačke NATO-u.
1956: Pristup Njemačke Demokratske Republike Varšavskom ugovoru.
15. svibnja 1955: državni sporazum za Austriju predviđa ukidanje okupacijskoga statusa u Austriji. „Druga Republika“ postaje djelomično neovisnom državom koja se obvezuje na neutralnost i kojoj je onemogućeno politički i gospodarski se ujediniti s Njemačkom.
Osnutak tih triju republika na području njemačkoga Rajha kao i protjerivanje 17 miliuna Nijemaca iz istočnih oblasti Rajha protuslove Haškom pravilniku o vođenju kopnenoga rata i prema tome su oprječni međunarodnom pravu. Revizija tijekom pregovora za mirovni sporazum je neophodna.
28. rujna1990: Dogovor pri sporazumu o odnosima između Savezne Republike Njemačke i triju sila pobjednica (1. dio, clan 2; BGBl. 1990, dio II, s. 1398): „Sva prava i obveze utemeljena i utvrđena zakonodavnim, sudbenim ili upravnim mjerama savezničkih ustanova ili utemeljena i utvrđena na osnovi tih mjera jesu i u svakom pogledu ostaju na snazi i po njemačkom pravu...“ - „Pitanje reparacija riješiti će se mirovnim sporazumom između Njemačke i njezinih prijašnjih protivnika ili predhodno sporazumima što se na to pitanje odnose.“ - „Savezna Republika neće ubuduće imati prigovora proti mjerama što su poduzete ili će se trebati poduzeti proti njemačkoj inozemnoj ili ostaloj imovini...“ - S tim formulacijama se itekako dostatno razjašnjuje kako sa suverenitetom Savezne Republike nešto nije u redu.
Sam Temeljni zakon zna, da predstavlja samo provizornu podlogu upravnoga provizorija Savezne Republike Njemačke. Član 146 slovi: „Ovaj Temeljni zakon... gubi svoju važnost onog dana, kada stupi na snagu ustav, donesen slobodnom odlukom njemačkoga naroda.“
Vrijedeći njemački ustav je ustav Rajha od 1919 sa zakonima, što su bili na snazi do 1945, jer nije nikada stavljen izvan snage. Članom 146 temeljni zakon priznaje da nije ustav i da ga „njemački narod nikada nije donio slobodnom odlukom.“
Međutim kako Rajh opet može doći do organa sposobnih za djelovanje? Put do toga je oteščan današnjim stanjem, ali je načelno sasvim jednostavan: budući da Rajh u okviru svojega ustava i svojih zakona još nadalje opstoji, državotvorni narod samo mora na svojemu državnom području, ni pod čijim utjecajem, u slobodnim izborima izabrati skupštinu Rajha koja sa svoje strane određuje vladu Rajha. Od toga trenutka zakone se može mijenjati ili ponovno stvarati, može čak neki sasvim nov ustav stupiti na snagu – ako to njemački narod želi. Uostalom ustav i zakoni vrijede kao što su i bili na snazi do isključenja vlade Rajha 23. svibnja 1945.
Cilj 5: Stvaranje Europske prisegnute udružbe
U političkoj diskusiji današnjice prevladavaju dva pojma koji izgeda jedan drugoga isključuju: građanin vjeruje da je prisiljen biti ili protivnikom današnje Europske unije – ili da mora biti vjernim zamisli nacionalne države staroga kova. Vidjeti ćemo u onomu što slijedi da ima još jedna mogućnost, i da jedino taj treći put vodi k rješenju.
Da današnju EU-u moramo odbaciti, tomu je jedva potrebno objašnjenje. Njome upravljaju tuđinci, ona nema svoje političko težiste u Europi, nego u na istočnoj obali Sjedinjenih Država. Odande se vojno, politički i gospodarski vlada Europom. Internacionalnom kapitalu su potrebni veliki gospodarski prostori kako bi posve mogao podložiti čovjeka i prirodu. K tomu EU pruža sigurnu platformu za križanje rasa i kultura, za čime se teži, što zapravo znači uništenje rasa i kultura. Cilj „Jednoga svijeta“ je svjetska civilizacija po američkom kroju. EU i marionetske vlade u pojedinim zemljama zdušno promiču doselidbu rodom i kulturom tuđih ljudi, dok se broj rođenih domaćih stanovnika neprestance smanjuje. Mi Europljani smo na najboljem putu da u vlastitim zemljama postanemo manjinom. Ako današnje stanje potraje još za jednu generaciju, na vidiku je konac Europe.
Trebamo li se vratiti natrag nacionalnoj državi starih vremena? Ponekom dobronamjernom ljubitelju domovine bi to bilo drago. I zaista mora se težiti za narodnosno i kulturno jedinstvenijim državama. Istodobno je povijest obaju svjetskih ratova međutim pokazala, da pojedinačna država, čak i onda, kada se junački bori, mora na kraju izgubiti proti posvuda u svijetu djelatnim globalistima. Njemački Rajh i njegovi malobrojni saveznici nisu bili dorasli koaliciji kapitalističko-boljševičkog sustava. Sjedinjene Države su se nakon obaju ratova masovnim grabežom njemačkih patenata i znanstvenika uzdigle do vodeće tehnološke sile i – još za sada – vladaju svijetom pomoću svojega nuklearnog potencijala. U slučaju potrebe „države-podlaci“ najprvo se u priopčajnicama u cijelom svijetu izlože klevetničkoj kampanji, a ako to ne pomaže, guše se gospodarski i konačno se vojno urazumljuju. Zaključak što iz toga slijedi: Ideja nacionalne države, koja se sama o sebi mora skrbiti, zastarjela je. Narodi se ne mogu više pojedinačno osloboditi.
Kao izlaz preostaje još treća varijanta: moramo uskladiti ono opravdano što je na srcu obaju ideja, europoske i narodnosno-nacionalne. Što zapravo hoćemo? Hoćemo narode, koji samosvijesno i sa samima sobom istovjetno, sukladno svojoj osebujnosti mogu živjeti na vlastitom tlu. Upravo to nastoje spriječiti današnji svjetski vladari jer s iskorijenjenim križancima mogu daleko lakše upravljati. Stoga moramo raditi na izgradnji stanovite sile koja je dostatno jaka da internacionaliste potisne u defenzivu.
Razboriti Europljani danas jasno uviđaju, da je poraz Njemačkoga Rajha 1914-1945 zapravo bio poraz cijele Europe. Također i tobožnje pobjedničke sile, Engleska, Francuska i Rusija, danas stoje pred ruševinama svojih dosadašnjih svjetskih carstava i kratko pred slomom svojih narodnosno-kulturnih opstojnosti. Oni razumnici, što u svim zemljama nacionalno misle, znaju da moraju vući na jednom konopu ako se hoće osloboditi globalizacijske kuge.
Politički nabačaj, što hoće biti zapravo europskim, mora jednostavno težiti preokretu Europske unije. Europska unija je vanjsko- i obrambenopolitički takoreći nemoćna, stanovit privjesak osovine Washington-Jeruzalem. Kako bi tu slabost uravnotežila, pokazuje ona tim više svoju snagu prema unutra i miješa se u zemlje članice glede svih mogućih gospodarskih, novčanopolitičkih kulturnih i pravnih poslova. Mi moramo težiti upravo onom oprječnom: Buduća Europa mora prema van govoriti jednim glasom i ako zatreba udariti jednom šakom – ali prema unutra treba narodima pustiti svu slobodu da svoje vlastite interese urede po svojoj želji i sukladno svojim potrebama.
Odgovorni državnici različitih naroda uvijek su iznovice naglasivali da Švicarska prisegnuta udružba predstavlja uzor za buduću europsku suradnju. Na Europsku prisegnutu udružbu pomišljali su mnogi europski dragovoljci što zajedno sa svojim njemačkim suborcima braniše „europsku utvrdu“. Ime „prisegnuta udružba“ potječe iz 13. i 14. stoljeća kada su se male zemlje unutarnje Švicarske i susjednih gradova prisegom udružile na Rajhu vjeran savez obrane i otpora proti presizanju zemaljskih grofova. Unatoč zajedničkoj obrambenoj politici, ostalo je svako mjesto samostalnim i gospodarem u vlastitoj kući. Do miješanja između njemačkih i kasnije pridošlih francuskih i talijanskih Švicaraca nije došlo. Još danas su povučene jasne zemljopisne granice između pojedinih govornih područja. Unatoč tomu stoljećima opstoji politički osjećaj zajedništva između pripadnika njemačke i valižanske prisegnute udružbe.
To je budućnost Europe ako želimo preživjeti kao Europljani: savez sviju europskih država sa zajedničkom vanjskom i obrambenom politikom. Svaki narod zadržava u toj Europi svoju unutardržavnu i kulturnu samostalnost – to jamči Europska udružba. Na putu tamo također će konačno doći do mirovnog ugovora između ondašnjih neprijatelja u svjetskomu ratu pri čemu se nepravde današnjega provizornog posljeratnog poretka mogu raspraviti i, koliko to bude moguće, prijateljskim sređivanjem ukloniti.
Orisali smo velik cilj, ali put do njega je kamenit. Presudno je, da se pospani Europljani osvijeste o tome da su potlačeni i da u svojoj vlastitoj domovini mogu dospjeti u zatvor ako se založe za svoj narod i za političku i povijesnu istinu. Ta svijest će dovesti do uvida kako nam jedino sveeuropski ustanak proti tlačiteljima slobode i samoodređenja može pomoći.
Cilj 6: Prijenos novčarstva i priopćajnica u narodno vlasništvo
Ponajprije bi trebalo prekinuti s praznovjerjem, kako zlato u današnjem vremenu ima bilo što zajedničko s valutom. Valuta i njezina stabilnost su zrcalo djelotvornosti i dostojnosti kreditiranja stanovitoga narodnog gospodarstva i ne treba se nikako dovoditi u svezu s položenim zalihama zlata. Novac treba za nas biti vrijednosno spremište za razmjenu roba i usluga – a ne bogatstvo kao sredstvo obnašanja vlasti po privatnicima. Zlato je u tradicionalnim kulturama bilo izraz mudrosti i ljepote kozmičkih sunčevih snaga. Stari Germani promatrali su ga kao vlasništvo bogova i izopćivali su privatni posjed zlata. Fort Knox je, naprotiv, prava grabežna jazbina za takvo Nibelungovo blago. Zmaj, koji na njemu leži, neka se čuva jer smo ga prozreli: to je prvi stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.
Najhitnija iduća mjera je istodobno nešto samo po sebi razumljivo: Nadzor nad bankama za tiskanje novca, nadzor tijeka novca, valute, njezine stabilnosti i t. d. prelazi iz privatnih i poluprivatnih ruku opet u punom opsegu na državu. Doba nejasnih manipulacija valutom, novčanih transakcija i podmukloga huškanja na rat iz pohlepe za vlašću i za novcem s time je dokrajčeno: to je drugi stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.
Kako bi se novcu povratila njegova služna uloga, što mu zapravo pripada, mora se prije svega ukinuti kamatno privređivanje. Jedino kamate omogućuju apsurdne prihode bez rada i po njima bogati postaju sve bogatijim, a siromašni sve siromašnijim. Nužne mjere dadu se lako provesti nakon što će se jednom promijeniti odnosi snaga: Dostatno je privatnom uzimanju kamata uskratiti pravnu zaštitu. Novac će se onda posuđivati od državnih i zadružbenih banaka samo uz nisku kamatnu stopu. Time naplaćene pristojbe idu državi odnosno narodnim družbama umjesto u lisnice privatnika: to je treći stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.
Paralelno s novčanom reformom mora se poduzeti i zemljišna reforma. Tlo, budući da se ne može povećati i dragocjena je naravna podloga, ne može se prepustiti spekulantima i privatnim grabežljivcima. Zajednica mora tu suodlučivati. Vlasnici zemlje trebaju ubuduće biti zajednice i zadružbe koje zemlju, po dugogodišnjem pravu na izgradnju, korištenje i nasljeđe, izdaju naravnim i pravnim osobama. Tako je bilo u staroj Germaniji i tako je još djelomice i danas u unutaršvicarskim Allmeind-družbama. To nije boljševizam; nitko se ne izvlašćuje i ne protjeruje iz kuće i dvorišta. Ratar, poduzetnik ili jednostavni kućevlasnik ostaje vlasnikom. Samo što on ubuduće odvaja osnovnu rentu svojoj zadrugi ili stambenoj zajednici, umjesto banki. Ne samo kamate kapitala nego i osnovna renta idu s takvim mjerama narodu, a ne u torbe novčarskih baruna. Lako se može izračunati, koliko se poreza time može uštedjeti: to je četvrti stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.
S priopćajnicama raspolažu ubuduće samo stališi, družbe, zbornice i narodne državne ustanove pri čemu, razumije se, nadalje postoji mogućnost obavješćivanja stranim glasilima. Time je zajamčeno da se narod tako uputi i naobrazi kako on to sam želi. Tako zvana sloboda tiska se u dva stoljeća svoje opstojnosti pokazala možda najgorom tlapnjom. Dopustila je da se najbogatiji u svijetu domognu monopola na priopčajnice i da su raznolikost mišljenja otada mogli suzbiti u svoju korist. Manipulacija narodom dvojbenim agenturama, novinarima i urednicima koje nitko ne poznaje i koje nitko nije izabrao postupno je u dva stoljeća postala orijaškim ispiranjem mozga. Država i njezini stališi morati će čuvanjem priopćajnica preuzeti jednu od svojih najplemenitijih obveza. Jedino se takvom mjerom uopće omogućuje raznolikost mišljenja, jer otpada podmukla diktatura „političke korektnosti“: to je peti stupanj razvlastbe nedržavnog velekapitala.
Cilj 7: Obnova baštine – borba proti dekadenciji i razaranju prirode
Kada se jednom raspline apstraktna sablast „jednakosti sviju ljudi“, opet ćemo se vratiti organskoj raščlambi narodne zajednice. Njezino je jednostavno načelo: Svakomu svoje. Neka svatko po svojim sposobnostima i svojemu karakteru dobije mjesto koje mu pripada. Kao što u prirodi korijenje, grmlje i stabla tvore organizam „šume“, tako će i sićušniji i veći duhovi zajednički tvoriti društvo – ali u jasnom poretku po rangu.
Pretpostavka svake visoke kulture u prošlosti i u budućnosti jest, da postoji hijerarhija po mjerilu duhovnoga i karakternoga ranga njezinih pripadnika. Želimo uspostaviti poredak koji povezuje socijalne s aristokratskim elementima i koji priznaje načelo poglavništva što nije ništa drugo negoli načelo odgovornosti i potpune djelotvornosti čelnika. Za takav društveni oblik postoji naziv meritokracija (zaslužitbena vlast): to je prevlast zaslužbenoga plemstva, narodnoga sloja kojega resi učinkovitost.
Tko takav obzor nalazi neuobičajenim ili čak rastužujućim, neka si pojasni sljedeće: prvo: Uvijek je bilo tako da su postojali voditelji i oni vođeni. Drugo: I danas je također tako! Samo što demokratske kule u zraku, koje nam pripovijedaju, zamagljuju činjenicu da u zbilji internacionalni angloamerički i židovski velekapital drži sve konce u rukama. Tako da se s nama uz pomoć priopćajnica, što se nalaze u njegovu posjedu, na najpodliji način manipulira. Ali prije svega: što današnji voditelji nisu isplanirali probitak, nego propast europskih naroda i njihove kulture – i što to provode. Spas se sastoji u tomu, da se na vlast iz naših redova dovede odabir najboljih.
Trenutačno posjedujemo društvo zarade. Ugledan je onaj tko posjeduje novac i tko može reprezentirati simbolima svojega položaja. Pritom su današnji novčari ponajviše prostački i bezobrazno nastrojeni. Naši civilizatorski odnosi to pokazuju. Osebujnost je posljeratnoga društva, što su novac i duh u skrajnje mogućem raskoraku. Moramo se odvratiti od društva zarade i prikloniti društvu ranga gdje ne vrijedi zarada nego zasluga. Moramo se odvratiti od duha sitničavaca i okrenuti novom vrjedovanju kulturnoga stvarateljstva, idealizma, vjernosti ispunjivanja dužnosti. Kako bi se omogućio novi poredak, mora se osigurati da upravljanje novcem dođe u one ruke koje ga rabe u smislu zapravoga kulturnog stvarateljstva, a ne za sebičnost stanovite grupe koja je tuđa narodu. Što nam ne treba, to je „pluralizam“ i „otvoreno društvo“. Te krilatice su smokvini listovi iza kojih se narodi i kulture trebaju ukloniti.
Pored europske misli i ideje Rajha, narod predstavlja vrhovno načelo budućega poretka, a društvo je samo način kako je narod u sebi ustrojen. Ono ima dakle jedinstven, zatvoren karakter. Tek tako ono omogućuje razvitak istinskih ličnosti, dočim pluralizam u pravilu proizvodi sebičnog i neurotičnog čovjeka gomile. Ni klasična Atena ni talijanska renesansa ni francuska ni njemačka klasika, pa čak ni englesko svjetsko carstvo nisu bili plodovi multikulturnoga društva.
Punosmislena raščlanjenost cjelokupnoga narodnog organizma proizlazi kada uz bok političkom vodstvu pristupe gospodarstvo i kultura kao samostalne družbe. One u okviru države imaju dalekosežne samoupravne punomoći i tomu sukladne obveze. Gospodarskoj komori je doznačeno gospodarsko i socijalno zakonodavstvo, kulturnoj komori zakonodavstvo izobrazbene i kulturne-promičbe. Također glede vanjske privrede i kulturne razmjene s drugim zemljama, država dopušta samostalno djelovanje družaba tako dugo, dok se ne povrijede nadređeni interesi.
Gospodarska komora odgovorna je za opskrbu pučanstva, kulturna komora za duhovni život. Država u užem smislu skrbi za neokrnjenost teritorija, za zakonodavstvo, a ukoliko ga sama ne provodi, za njegovu sukladnost s ustavom i za provedbu prava.
Ako se jedanput krenulo s ovakvom raščlambom, onda u svezi sa svima drugima prethodno opisanim mjerama također i sigurno započimlje nov procvat narodne i visoke kulture. Mora internacionalnog idiotiziranja, dekadencija, izopačenosti se rasplinjavaju i neslućene snage izronjuju iz duhovnog izopćenja opet na svjetlo dana. Narodi pamte tko su, ponosni su na svoju prošlost i rade puni nade za budućnost. Obitelji se opet učvršćuju, država bračnim zajmom promiče radost dobivanja djece a mladež putuje u tradiciji Wandervogela [društvo berlinskih gimnazijalaca, utemeljitelja pokreta mladih] po cijeloj Europi. Na umjetničkim izložbama u kazalištima i operama postaju vrjednote ljepote i karaktera opet vodećim mislima umjetnika.
Na polju rade ratari, razduženi uspostavom zakona o nasljednom dobru i opet slove kao hrptenica naroda. Njima uz bok u godišnjim dobima najispunjenijim radom stoje oganizacije mladeži, studenti i dragovoljci. Uz takvu pomoć mogu seljaci preći na glede rada intenzivnu biološku poljoprivredu i time dati neprocjenjiv doprinos narodnom zdravlju i zaštiti prirode. Sjeme dostavljaju same poljoprivredne družbe pod nadzorom države. Seljaci se tako oslobađaju pandža naftnih multikoncern koji su u svojoj namjeri da monopoliziraju proizvodnju sjemena već daleko dotjerali.
Slamanje kamatnoga sustava prekida također i nužnost stalnoga privrednog rasta koji nikako nije služio narodima, nego financijskim tajkunima Wallstreeta i njihovom privjesku. Nezauzdana pljačka i onečišćivanje planete zemlje, ludilo pokretnosti i pohlepa za energijom privode se kraju. Atomska postrojenja zamjenjuju se obnovivim izvorima energije. Zemlja može konačno ozdravljati i ljudima postati zapravim zavičajem.
