Smrt Zapada
Židovi: Max Horkheimer, Ernst Bloch, Erich Fromm, Theodor W. Adorno i Herbert Marcuse, ideolozi tzv. frankfurtske škole
Da se tzv. zapadni svijet nalazi pred općim moralnim, kulturološkim i demografskim slomom, činjenica je koja ne bi trebala biti nepoznata onome tko je barem donekle upućen u suvremena politička, kulturna, demografska i ekonomska kretanja na zapadnoj hemisferi. Međutim, broj onih kojima su poznati autentični uzroci krize vjerojatno se ne mjeri u postotcima, nego u promilima. Svaki korak koji smjera u pravcu popravljanja takve otužne slike stoga je i više nego dobrodošao. A nema sumnje da je krupan korak u pravcu osvjetljavanja uzroka današnje posvemašnje krize Zapada učinio američki publicist i konzervativni političar Patrick Buchanan, sa svojom kapitalnom knjigom «Smrt zapada», koja je u Hrvatskoj objavljena 2003 g. Uzroke današnjem stanju Zapada Buchanan pronalazi u tzv. kulturnoj revoluciji koja je od šezdesetih godina 20. st. pa na ovamo dovela do radikalne transformacije vodećih ideja, mišljenja, vjerovanja, vrijednosti, načina življenja i moralnih mjerila zapadnog čovjeka. Vrijednosti koje su do jučer bile temelj zapadne uljudbe i kulture od toga se vremena proglašavaju nazadnima, dok se kao nove vrijednosti inauguriraju isključivo one materijalnoga karaktera – sex, slava, moć, novac i sl. Elita koja je provela kulturnu revoluciju prema Buchananu kontrolira sve poluge oblikovanja javnoga mnijenja – TV, umjetnost, zabavu, obrazovanje – putem kojih stvara moralno i kulturološki novoga čovjeka. Riječ je o tipu čovjeka kojega osobno običavam nazivati «homo debilus».
Kulturna revolucija – a riječ je, kako u jednome djelu navodi Erich Fromm, o «seksualnoj, dječjoj i ženskoj revoluciji» - izravno je usmjerena protiv kršćanskog svjetonazora, braka i obitelji, a njezini su stjegonoše redom proizišli iz freudo-marksističkoga ideološkog inkubatora. Kako bi obezvrijedili instituciju braka neki su akteri revolucije – u biti «korisne budale» u rukama idejnih pokretača revolucije - u svojim propagandnim publikacijama išli toliko daleko da su tvrdili da je brak «institucija nastala na silovanju» (Andrea Dworikin) i da se ne može uništiti nejednakost muškaraca i žena dok se ne uništi brak (Robin Morgan ). Christina Sommers piše pak kako «feminizam ističe nepostojanje razlika između prostitucije, braka i spolnog zlostavljanja». Sheile Cronin nastavlja:» Budući da je brak za ženu ropstvo, jasno je da se pokret žena mora koncentrirati na napadanje te institucije. Sloboda žena ne može se postići bez ukinuća braka». Između navedenih teza radikalnih feministica i teza jednoga Friedricha Englesa teško da ima bitnih razlika. Engles je, naime, pisao:» Prvi uvjet za oslobođenje žene kao supruge jest taj da se sve žene zaposli, a to, pak, zahtjeva ukidanje monogamne obitelji kao gospodarske jedinice društva». Ukidanje obitelji naznačeno je kao cilj komunizma i u Manifestu komunističke partije. Dakako, feministički su, jednako kao i homoseksualni pokreti, samo lutke na koncu idejnih arhitekata revolucije o kojima će biti govora u nastavku teksta.
Prema Buchananu, nove su ideje tzv. seksualne revolucije (zagovaranje seksa prije braka; opća «seksizacija» društva čiji su produkt i današnji kojekakvi časopisi i magazini koji moralno truju žensku populaciju) - koje se od šezdesetih masovno propagiraju u sredstvima javnoga priopćavanja diljem Zapada - dovele do tektonskog poremećaja u načinu razmišljanja američkih i zapadnih žena, što je pak dovelo do današnje katastrofalne demografske slike zapadnih zemalja. Kontracepcija, sterilizacija, pobačaj i eutanazija postali su četiri jahača «kulture smrti», dok su pilula i kondom «srp i čekić nove kulturne revolucije», zaključuje Buchanan. Prema belgijskom demografu Ron-u Lesthaghe-u, na kojega se Buchanan poziva u svome djelu, krah braka i bračne plodnosti rezultat je trajnog odmicanja zapadnog svjetonazora od kršćanskih vrijednosti – žrtve, altruizma, svetosti braka – u smjeru militantnoga svjetovnog individualizma usredotočenog na vlastite potrebe. U vremenskom smislu početak «smrti Zapada» Buchanan smješta u šezdesete godine 20. st.:«Poslijeratni procvat nataliteta počeo je 1946., dosegnuo vrhunac 1957. i prestao 1961. (...) Zatim se pojavio protuljudski pokret iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Guru tog pokreta bio je Paul Ehrlich, profesor bilogije na Sveučilištu Stanford. Njegov bestseler Population Bomb)...».
Buchanan smatra da je glavni krivac za «Smrt zapada», tj. elita koja je izvršila protuudar na procvat nataliteta, tzv. Franfurtska škola:«Propagandni napad na obitelj, kojeg ona zastupa, pridonio je krahu obitelji. Danas u Americi ima manje od četvrtine obitelji s oba roditelja. A oslobođenje žena od tradicionalne uloge žene i majke, koje je ta škola među prvima zagovarala, dovelo je do omalovažavanja i obezvrijeđivanja te uloge u američkom društvu». Najpoznatiji članovi Frankfurtske škole bili su glazbeni kritičar Theodor Adorno, psiholog Erich Fromm, sociolog Wilhelm Reich i filozof Herbert Marcuse. Frankfurtska škola zastupala je tzv. kritičku teoriju, koja je u biti «destruktivna kritika svih glavnih elemenata zapadne kulture, uključujući kršćanstvo, kapitalizam, vlast, obitelj, patrijarhat, hijerarhiju, moral, tradiciju, seksualne ograde, odanost, domoljublje, nacionalizam, nasljedstvo, etnocentrizam, konvencije i konzvervativizam». Frankfurtska škola naučavala je kako zločini Zapada prostječu iz same naravi zapada, koju je oblikovalo kršćanstvo. Kritička teorija uvodi «kulturni pesimizam», osjećaj otuđenosti, beznađa i očaja, u kojemu narod premda živi u izobilju i slobodi, spoznaje da su njegovo društvo i zemlja ugnjetavački, zli i da ne zavrjeđuju njegovu ljubav i odanost. Potpuno u duhu ideja Marxa i Englesa...
Na metodološkome planu, «revolucionari» se služe idejama talijanskoga marksista Antonija Gramscija, koji je tvrdio da marksisti na zapadu trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće. Za promjenu je potreban «dugotrajan pohod na institucije» - umjetnost, film, kazalište, škole, fakultete, seminare, novine, časopise, radio. Strategija pak kojom će se pobijediti svoje neprijatelje je sljedeća:»Članovi i čelne organizacije moraju se neprestano dovoditi u nezgodan položaj, diskreditirati i degradirati naše kritičare. Kad opstrukcionisti postanu previše uporni, etiketirajte ih kao fašiste ili naciste ili antisemite. (...) Ta će ideja, nakon stalnoga ponavljanja, u glavama slušatelja postati činjenicom». Zvuči poznato? U Hrvatskoj ovu strategiju gledamo i slušamo svaki dan....
Herbert Marcuse pisao je kako glavnu ulogu u novoj revoluciji imaju radikalni mladi ljudi, feministice, crni militanti, homoseksualci, otuđeni, asocijalni, žene, manjine i kriminalci. Riječ je zapravo o novoj «avangardi» revolucije, umjesto prije instrumentalitiranoga radništva. Najvažnije pak oružje revolucije su sex i droga. Ne skrivajući svoje ciljeve, Marcuse posve otvoreno piše:» Može se s pravom govoriti o kulturnoj revoluciji, jer je prosvjed uperen protiv cijeloga kulturnog (cijeloga! – nap. D.D.) ustroja (...) To je jedna stvar koju možemo reći s potpunom sigurnošću. Tradicionalnoj ideji revolucije i tradicionalnoj strategiji revolucije došao je kraj. Te su ideje staromodne (...) Ono što moramo poduzeti jest jedan tip široke i raspršene dezintegracije sustava». Današnja totalna inverzija vrjednota nije ništa drugo nego promjena «cijeloga kulturnog ustroja» o kojoj piše Marcuse. Kako bi odsjekla glavu obitelji, oca, Frankfurtska škola zagovarala je matrijarhat, u kojemu vlada majka i «androgenu teoriju» prema kojoj su muške i ženske uloge zamjenjive, a mogu se i u cjelosti zamijeniti (preteče današnje ideje «Gender društva»?). Wilhelm Reich expressis verbis se je zalagao za uništenje obitelji pomoću «agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi», dok je Theodore Adorno obitelj smatrao fašizmom «jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi».
Kako je već naznačeno, Marcuse je i homoseksualne pokrete smatrao jednim od oruđa nove revolucije, koji će, dakako, učinkovito razarati ideju braka i obitelji, kao trajnih protivnika marksizma. U tom je smislu zanimljivo navesti što je poznati američki psihijatar i psihoanalitičar dr. Charle Socarides, čije citate navodi Buchanan u svojoj knjizi, napisao o tome kako su homoseksualne veze maknute s popisa bolesti:» Ti novi izumitelji nisu napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog svećenstva, zajednicu psihijatara, i neutralizirali je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara (American Psyhiatric Association) pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći «izliječili» homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom 'nije poremećaj', nego samo 'stanje' - jednako neutralno kao i ljevorukost». (...) «Mi koji se nisko suglasili s tom novom političkom definicijom, ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a učeni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove». (...) «Velike nakladničke kuće odbijale su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a borci za prava homoseksualaca i lezbijka zauzeli su vodeća mjesta na američkim fakultetima». (...)» Godine 1973. militantni borci za prava homoseksualaca prijetnjama su prisilili američko udruženje psihijatara da skine homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja».
Iako se ne moramo složiti sa svim tezama i razmišljanjima koje Buchanan iznosi u ovoj knjizi, djelo «Smrt zapada» ipak predstavlja iznimno vrijednu studiju, nezaobilaznu u pronalaženju uzroka današnje bolesti zapadnog svijeta. Ona možda i bolje od svih drugih daje objašnjenje itekako održive teze talijanskoga filozofa Augusta del Nocea da se je komunizam 1990. raspao na Istoku, zato što su se njegovi ciljevi – a među njima uništenje obitelji ima vodeću ulogu - učinkovitije ostvarili na kapitalističkome Zapadu – dakako ne putem «bajuneta i topova», nego omotani u ruho ideologije ljudskih prava. Ideje frankfurtske škole, kao i ideje kojekakvih suvremenih pokreta koji su proizišli iz njezina ideološkoga miljea (a koji se učinkovito koriste radi uništavanja institucije braka i obitelji), danas su ideje vodilje prosječnog zapadnog čovjeka. Dovoljno je pogledati demografsku sliku zapadnih zemalja, seksualne navike mladeži, odnos zapadnog čovjeka prema braku i obitelji, prema moralu i etici, odnos prema abortusu i uopće životu, kako bi za to dobili jasnu potvrdu. Da ideje nove «kulturne revolucije» nisu zaobišle niti Hrvatsku, nije potrebno posebno napominjati. Hrvatski demograf mr. sc. Stjepan Šterc na temelju istraživanja donosi zaključak kako je Hrvatska po kriterijima UN-a jedna od pet zemalja u svijetu po najlošijoj demografskoj situaciji, možda i najgoroj (Glas Koncila, 27. ožujka 2011., str. 8.). Kako bi se spriječio demografski slom Zapada Buchanan navodi da je potrebna korjenita promjena u svjetonazoru zapadnih žena: «Samo masovno obraćanje zapadnih žena na ideju koju su, čini se, napustile – tj. da je smisao dobra života u rađanju i podizanju djece i u slanju te djece u svijet kako bi se održala obitelj i nacija – može spriječiti 'smrt Zapada'». Drugim riječima: ili nova kristijanizacija Zapada i povratak starim i prokušanim temeljima i vrijednostima ili nastavak destrukcije i propadanja. Tertium non datur.
Davor Dijanović
