Dobro došli u virtualni hrvatsko - japanski centar
blog o Japanu, Hrvatskoj, njihovim međusobnim odnosima i
koječemu drugom vezanim za Zemlju Izlazećeg Sunca;
autor & voditelj bloga (moderator)
tomislav, mushin munen (nihonkichigai)
suosnivač i bivši potpredsjednik Makoto hrvatsko japanskog
društva, bivši potpredsjednik Kyudo društva Zagreb te član (zamrznutog statusa) Kendo
kluba Zagreb; u bliskoj suradnji s Hrvatsko japanskim kulturnim i gospodarskim
društvom iz Zagreba ( HJKGD) i Hrvatsko-japanskim društvom prijateljstva Varaždin ( HJDPV)
kao i Japansko hrvatskim društvom u Japanu sa sjedištem
u Tokyu i podružnicama u Sendaiju i Nagoyi; također u bliskoj suradnji & komunikaciji s Kućom Aikida i Aikido društvom Zagreb te članovima Društva hrvatskih haiku pjesnika i ostalim haiku majstorima širom naše male planete;
Sinoć je na Dalekovidnici u emisiji "Drugi format" gostovao japanski
arhitekt Sou Fujimoto; za one koji su propustili razgovor s ovim interesantnim i
intrigantnim arhitektom čije vrijeme tek dolazi a dok se ne pojavi taj razgovor
na internetu, možete pogledati njegovo predavanje iz veljače prošle godine
Sourced and translated from Kaii Yokai Densho Database, Japanese Wikipedia, Yokai Jiten, Nihon Kokugo Dai-ten, and Other Sources
If a tree falls in the forest, and someone hears it, is that the plaintive cry of a kodama? Because that is what ancient, tree-worshipping Japanese people thought.
The Japanese have always known that some trees were special. For whatever reason—maybe because of an interestingly shaped trunk, or a sequence of knots resembling a human face, or just a certain sense of awe—some trees were identified as being the abodes of spirits. Depending on where you lived, these spirits went by many names. But the most common term, the one that is still used today, is kodama.