Novčani bonovi i žetoni grofovije Pejačević
Bons and Tokens of Pejacevic County
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Uvod
U dosadašnjoj numizmatičkoj literaturi, privatni novčani bonovi i žetoni grofovije Pejačević nisu obrađeni na način koji bi ukazivao na njihovu numizmatičku vrijednost.
Prepiska koja se tijekom 1962. godine vodila između numizmatičara iz Sarajeva, Nove Pazove i Zagreba bila je pokušaj da se na temelju osobnih saznanja i povijesnih činjenica utvrdi numizmatička vrijednost navedenih bonova i žetona, ali je zbog smrti sudionika u prepisci, ovaj projekt ostao nedovršen. I u “Biltenu” HND br. 16/69. spominju se ovi bonovi i žetoni, ali bez pokazatelja koji potvrđuju ili osporavaju njihovu numizmatičku vrijednost.
U ovom članka ukazujem na dvojbe koje se pojavljuju, a kojima do sada nije bila posvećena dovoljna pažnja, u namjeri da predočim osobna saznanja i pojasnim povijesne elemente koji bi mogli biti polazni pokazatelji u prepoznavanju njihove numizmatičke vrijednosti, a što sve ima svoju logiku koja se u praksi potvrđuje.
Vjerujem da je sadržaj članka uporabljiv kao osnova i poticaj iznalaženja dokaza koji bi novčane bonove i žetone grofovije Pejačević definitivno uvrstili u katalog Hrvatskog novca privatnog izdanja s posebnom namjenom.
Za potpuno provjeravanje potrebno je proširiti uvid na sve moguće elemente koje treba uzeti u obzir, a kojima bi se otklonile dvojbe o njihovoj numizmatičkoj vrijednosti. Polazište bi trebali biti povijesni podaci o obitelji i njenom doseljavanju na ova područja, njezin društveno-ekonomski položaj i utjecaj u političkom životu vremena u kome je živjela, kao i podaci o unutarnjim i vanjskim prilikama koje su uvjetovale kovanje-štancanje žetona.
Osim toga, potrebno je utvrditi je li se radilo o privatnom novcu ili tantusima (žetonima), te iznjeti argumente koji potvrđuju jednu od tih pretpostavki. Tko i kada ih je prvi otkrio; gdje; od kojeg metala su bili izrađivani; čemu su služili; koje su nominale otkrivene; gdje se s njim moglo kupovati; kakav je odnos imao u odnosu na drugu valutu? To su pitanja koja otvaraju čitav niz novih upita na koje je potrebno dati odgovore kako bi se utvrdila važnost ovog materijala s numizmatičkog gledišta.
Ovim člankom želim potaknuti čitatelje na aktivan doprinos u pojašnjenju svih čimbenika vezanih za grofoviju Pejačević, a sve u namjeri da hrvatska numizmatika bude obogaćena još jednom zbirkom privatnog kovanog i papirnatog novca.
Moje kratko izlaganje podijelio sam u tri dijela, a ilustraciju i argumentaciju stavova za koje se zalažem rabio sam iz pisanih izvora koji su mi bili dostupni, kao i materijalnih dokaza koje posjedujem.
U prvom dijelu osvrnut ću se na porijeklo i rodoslovlje obitelji Pejačević. U drugom dijelu kazao bih nešto o dosad pronađenim metalnim privatnim nominalama sa slovnim oznakama grofovi je Pejačević.
U trećem dijelu osvrnut ću se na novčane bonove i konotacije koje ih stavljaju u vezu sa grofovijom Pejačević.
Porijeklo i rodoslovlje obitelji Pejačević
Obitelj Pejačević koja nosi titulu bugarskih baruna, doseljava se 1690. godine iz Bugarske na područje Rume. Prema pisanim izvorima prvi iz te obitelji doseljava barun Đuro (Đuro), kome Karlo VI dodjeljuje 1712. godine titulu mađarskog baruna i vlastelinske posjede u okolici Rume.
Grofovija Pejačević koja je u početku bila barunske titule, razvija i širi svoj posjed u trouglu RUMA-IRIG-INĐIJA. U to vrijeme Ruma i Inđija su gradići, a Irig mjesto. Ruma u to vrijeme broji od 10.000 do 25.000 stanovnika, a Inđija od 5.000 do 10.000 stanovnika, dok Irig kao malo mjesto ima ispod 5.000 stanovnika.
Upravno središte je bilo u Rumi.
Na ovom prostoru obitelj Pejačević posjeduje 11 pustara (naselja) s oko 3.500 hektara zemlje.
Svoje posjede obitelj je povećala kupnjom imanja kod Srijemske Mitrovice.
Imanje je prije Prvog svjetskog rata snabdjevalo Petrovaradinsku tvrđavu s poljoprivrednim i drugim proizvodima .
Josip Pejačević je 1762. godine mijenjao imanje kod Srijemske Mitrovice za imanje kod Virovitice i Osijeka pa vjerojatno zbog toga 1772. godine dobiva pridjevak “Virovitički”.
Zamjenom i prodajom dijela zemljišta i posjeda u Rumi, Inđiji, Irigu i Sremskoj Mitrovici za imanja kod Virovitice, Osijeka, Našica i Kerestinca, obitelj Pejačević dobiva velike i kvalitetne posjede, čime se svrstava u red vrlo poznatih veleposjednika tog vremena.
Loza - rodoslovlje grofovije Pejačević od 1690. do 1896. godine
Kovani žetoni grofovije Pejačević
S obzirom da je obitelj Pejačević raspolagala s velikim posjedima za čiju je obradu i održavanje trebalo angažirati velik broj djelatnika, za njihov rad trebalo je platiti i određenu naknadu, bilo u naturi ili u novcu koji je bio neophodan za nabavku egzistencijalnih artikala koji se nisu mogli proizvesti na imanju (sol, šećer, šibice, alatke i si.). Osim toga, novac je bio potreban i za nabavku potrepština obitelji Pejačević.
U to vrijeme vladala je kriza novca u Austriji, a izbijanjem bune u Mađarskoj 1848. godine, ni u toj državi situacija nije bila bolja što se tiče novca.
Vjerojatno je iz tih razloga obitelj Pejačević počela kovati žetone privatnog karaktera pod nazivom “krajcer”, koji je tada vrijedio 60 forinti. Tim novcem su plaćani djelatnici na imanju koji su s njim mogli kupovati u trgovinama, a subotom su ga mogli mijenjati za drugu konvertabilnu valutu. Dakle, može se zaključiti i da je od strane države ovaj novac bio priznat i prihvaćen.
Kovanje (nije utvrđeno koji se od postupaka primjenjivao) izrađeno je u tri metala:
1. žuti - imitacija zlata
2. bijeli - imitacija srebra
3. bakreni
Do sada je utvrđeno da su žetoni bili podijeljeni u tri grupe:
1. od 5, 10 i 15 apoena
2. od 20, 30 i 35 apoena
3. od 40, 50 i 60 apoena
Svi apoeni nose slovnu oznaku.
Do sada je utvrđeno, kako se vidi iz navedenog 9 nominala s više slovnih oznaka. Karakteristično je da su avers i revers ovih kovanica isti.
Znači, žetoni se pojavljuju u devet, nominala, izrađuju se od tri vrste metala, imaju više slovnih oznaka, a s njima se moglo trgovati i van posjeda vlasnika. S obzirom na navedeno i činjenicu da su se mogli mijenjati za drugu valutu, može se osnovano zaključiti da se radi o privatnom novcu. S obzirom na izgled novčića, može se zaključiti da im je izrada bila jednostavna i brza, a prepoznatljivi su i po maloj rupici na gornjem dijelu koja se uočava kod svih nominala čiji je najveći iznos 60. Tanki su i laki za nošenje. Brojke
na njima predstavljaju vrijednost i dosta su velike, a velika štampana slova koja se nalaze ispod brojki su znatno manja i pravilnog oblika.
Sa sigurnošću se ne može utvrditi kada su žetoni kovani, ali se pretpostavlja da je to bilo za vrijeme Teodora Pejačevića.
Da se doista radi o novcu potvrđuje i gospodin Vinko Stoble čiji je otac kao mladi strojar u vrijeme kad je imao dvadeset i šest godina, točnije 1898. godine radio na imanju Pejačevića gdje je kao naknadu za svoj rad dobivao žeton. Tako je za strižu jedne ovce primao žeton od 5 krajcera (bakreni). To je bilo negdje u Solniku, a najbliže veće mjesto bio je Zarkovac. Poslije smrti svog oca gospodin Stoble je našao ovaj žeton i ustupio ga numizmatičarima na daljnju obradu. On nadalje tvrdi kako je na imanju poslove računovođe-knjigovođe obavljao neki Nijemac koji je poslije prešao u SS pokret, te s obzirom da je bio kolekcionar posjedovao je vjerojatno sve podatke o tom novcu.
Međutim u ratnom su vihoru on i njegova obitelj stradali, a kuća i sve manje stvari u njoj su izgorjele, tako da je i ovaj izvor mogućeg saznanja o žetonima uništen.
Sto se tiče žetona grofovije Pejačević, Arheološki muzej u Zagrebu svojim dopisom broj: 78/2-95 od 15. ožujka 1995. godine iskazuje mišljenje da se radi o privatnom novcu koji je interesantan i zanimljiv za daljnju obradu te da nije poznat u našoj literaturi.
U svezi s ovim žetonima postavlja se čitav niz pitanja: zašto tri metala, tri boje, više slovnih oznaka, zašto novčići imaju rupice iznad nominale, zašto su revers i avers isti? Osim toga, nepoznanica je i to što žetoni nemaju oznaku grba iako ga je grofovija imala. U vrijeme kad su se žetoni pojavili okolni vlastelini nisu posjedovali papirnati novac, a ni vrijednosne papire, te se osnovano pretpostavlja da je i iz tih razloga došlo do kovanja navedenog metalnog novca. Zagrebački stručnjak (Rengjeo) je 1962. godine također iznio mišljenje da se radi o novcu.
Osobno posjedujem od devet nominala pet i to: 5, 10, 30, 35 i 50 krajcera. Od slovnih oznaka na kovanicama posjedujem oznake: N, S i P, i to s oznakom N tri komada, s oznakom S jedan komad i s oznakom P dva komada. Od metala posjedujem tri komada srebrnastog ili bijelog i jedan komad bakrenog. Dakle, ukupno 6 komada s tim da su dva komada od 10 krajcera.
Do sada je utvrđeno 26 slovnih oznaka kod svih nominala a tim što se jedino kod nominale 60 uočava veća rupica na novčiću. Slovne oznake koje su do sada nađene su sljedeće: slovo P četiri puta, slovo W pet puta i to kod većih nominala, slovo S šest puta, slovo M tri puta, slovo N tri puta, slovo R dva puta i slovo J dva puta.
Grupi pozlaćenih ili žutih novčića pripadaju nominale: 12, 35, 50 i 60, a grupi svjetlije legure nominale 10, 30 i 50, dok bakreni novčići imaju nominalnu oznaku 5, 20 i 40.
Svi do sada pronađeni žetoni sažeto su prikazani u tabelarnom pregledu.
Da bi se mogao predočiti izgled ovih žetona koji je do sada imalo priliku vidjeti samo tri do četiri numizmatičara, pokušao sam otiske svih šest nominala koje posjedujem dati na papiru.
Tabela do sada pronađenih metalnih privatnih nominala sa slovnim oznakama grofovije Pejačević
Otisci nominala kovanih žetona grofovije Pejačević
Virovitički novčani bonovi iz 1849. godine
Točno je da obitelj Pejačević potječe iz Bugarske, te da 1690. godine doseljava u Slavoniju. Đuro Pejačević od cara Karla VI dobiva titulu ugarskog baruna. Pejačevići su već u prvoj polovici 18. stoljeća posjedovali vlastelinstvo u Rumi. Vlastelin Rumski i prvi veliki župan srijemski Marko-Aleks Pejačević (1762.), kupio je dobro u Srijemskoj Mitrovici. Za vrijeme novog županijskog ustroja Vojne Krajine, Pejačevići su 1749. godine za svoja dobra u Srijemskoj Mitrovici u zamjenu dobili imanja u Virovitici i Retfalu kod Osijeka. Josip Pejačević (1710.-1787.) povećao je znatno obiteljske posjede. Godine 1732. kupio je posjed u Našicama, pa je time postao posjednik i vlasnik Virovitice, Podgorača, Retfale i Rume, te Kerestinca kod Zagreba. Dana 22. lipnja 1772. godine imenovan je grofom s pridjevkom “Virovitički” de Vevoleze. Pred smrt, 1787. godine oporučno je za svoje nasljednike odredio tri sina, pa je sinu Sigmundu (1741-1815.) i najmlađem Antunu (1749.-1802.) na jednake dijelove ostavio imanja Našice i Virovitice, a Antunu i Kerestinac. Ali kako je Antun već 1802. godine umro, njega je naslijedio brat Karlo. Time se je obitelj Pejačević razdijelila u dvije loze-Našičku i Rumsku.
Vlastelinstvo u Virovitici nalazilo se od tada u posjedu našičke loze, na čijem čelu su iza smrti Karla Pejačevića stajali njegovi sinovi Karlo (1774-1860.) i Ferdinand (1880-1878.) i upravljali velikim posjedima. Poznato je da se Ferdinand isključivo bavio gospodarstvom. Za vrijeme mađarske revolucije (184S-1849.) i teške novčane situacije u nekadašnjoj Austriji, došlo je do nestašice potrebnog sitnog novca u Virovitičkoj županiji, a i na imanju Pejačevića.
Jamčeno, po ugledu na mnoge slavne pretke i gradske uprave, trgovačke kuće i vlastelinstva u staroj Austriji, odlučili su se Karlo i Ferdinand Pejačević pustiti u opticaj svoje novčane bonove, kako bi sebi i narodu pružili mogućnost za sitna plaćanja.
Tako je došlo do emisije novčanih bonova od šest. i osam “krajcera” s datumom - u Virovitici 18. ožujka 1849. Poznate su dvije nominale bonova čija je izrada podjednaka. Na lijevoj strani bona, tekst je bio ispisan na njemačkom jeziku, gotičkim slovima, na desnoj strani hrvatskim jezikom.
“Peneznica gospostinah Verovitičke i Mikloske platja za ove savesne cedulje potpunu vrednost u Austrijanskim banknotama, kako se njih najmanje za jedan forint zamenjanje donese”.
U sredini bona je oznaka vrijednosti (6 odnosno 8).
Rukom je bio ispisan broj pojedinačnih novčanica, Sechs Kreuzer (šest krajcera), odnosno Acht Kreuzer (osam krajcera). Na bonu su potpisani vlastelinski činovnici A. Horker i Lumbuler.
Veličina novčanih bonova je 11,6 X 7,2 cm, a unutarnje pečatiranje je veličine 9,8 X 6,4 cm. Papir je bijele boje, a slova crna. Ovi bonovi velike vrijednosti, do sada nisu nigdje objavljivani ni opisivani, a Arhivski muzej posjeduje dva primjerka novčanica s nominalom od 6 krajcera s brojevima 502 i 1624, i jedan primjerak nominale od osam krajcera s brojem 8122. Mjenjanje ovih bonova našlo se u Austrijskim banknotama Bečke vrednote (Wiener Wahrung). Jedna forinta tog novca iznosila je 60 krajcera.
Umjesto zaključka
Ovim člankom želio sam pokrenuti ispitivanje numizmatičke vrijednosti novčanih bonova i žetona grofovije Pejačević vjerujući da podaci koje sam obrazložio u prethodnom tekstu daju dobru osnovu i poticaj svima koji nešto znaju o obitelji Pejačević da svojim člankom argumentirano ospore ili potvrde njihovu numizmatičku vrijednost, čime bi se, pored ostalog, pridonjelo rasvjetljavanju povijesti stvaranja privatnih krajcera, a sve u namjeri da se hrvatska numizmatika obogati novim saznanjima i vrijednostima.
Literatura
1. Prepiska dr. Bože Pokrajčića (Sarajevo), gospodina Vinka Stolba (Nova Pazova) i gospodina Rungje (Zagreb)
2. Bilten hrvatskog numizmatičkog društva broj 16/69.
3. Knjiga gospodina Dolenca “Numizmatika Hrvatske i Austrije”
Autor: Vukadin Zečević
Izvor: Obol, br. 47, HND, Zagreb, 1995.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, žetoni, Hrvatska, Pejačević
Keywords: coins, tokens, Croatia, Pejacevic
Coins, Banknotes & Militaria Store - www.CBM-store.com Oznake: kovani novac, kovanice, žetoni, Hrvatska, Pejačević
|
