Zapadnoevropski novac srednjeg vijeka (od V do XIV stoljeća)
Medieval Western European Coins (since 5th until 14th Century)
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Pod naletima barbara koji su dolazili iz prostranih stepa Istoka i uzdrmano ustancima robova palo je Rimsko carstvo. I kada je 476. godine svrgnut posljednji rimski car na zapadu, Romul Augustus, definitivno je propao stari društveni sistem, za razliku od istočnog dijela bivšeg Rimskog carstva gdje je ostao Bizant.
U ovim ratovima i ustancima stanovništvo je tako mnogo stradalo da je privreda na tom velikom području, koje je obuhvaćalo zapadni dio bivšeg Rimskog carstva, skoro zamrla.
Slabljenje centralne vlasti dovelo je do stvararanja novih, više ili manje nezavisnih oblasti. Sve se ovo odrazilo na količinu i kvalitetu kovanog novca.
U prvo vrijeme korišten je stari, zatečeni rimski novac ili novac Bizanta. S vremenom se je počela osjećati nestašica novca, pa su kraljevi Vizigota, Ostrogota, Burgunda i Langobarda počeli kovati vlastiti novac, koji je bio gruba imitacija rimskog ili bizantskog. No iako šematiziran i primitivnog izgleda, novac ranog srednjeg vijeka nije ništa manje interesantan za numizmatičare i istraživače kao izvor informacija o vremenu kada je bio iskovan.
S obzirom da je novac kovan po ugledu na raniji rimski ili tuđi, bizantski, govori nam o uzajamnim odnosima barbarskih kraljeva s državom na čijim su ruševinama oni stvarali svoju državu, i kršćanskom crkvom. Kujući novac po ranijim uzorima barbarski su vladari na jednu stranu novca stavljali svoj portret, veoma jednostavan, s titulom, dok je na drugoj strani križ. U slučajevima kada na novcu nema portreta vladara, na obima stranama novca nalazi se križ ili kraljevi inicijali. Pojedini barbarski kraljevi kuju novac s likom bizantskog cara te sa svojim monogramom na obrnutoj strani. Tako Teodorik (471.-526.), koji je proveo mladost na dvoru u Carigradu kao vazal, kuje novac s likom cara Justina I i natpisom “D. N. IUSTINUS AVG” na aversu, dok je na reversu njegov monogram. Sebe je Teodorik inače smatrao nasljednikom Augusta, te prigodom posjeta Rimu 500. godine kuje novac s Romulom i Remom te natpisom “INVICTA ROMA”. Na novcu ostrogotskog kralja Atalarika (526.-534.) na prednjoj je strani šematizirani lik samog kralja i natpis “FELIX RAVENNA” - Sretna Ravena. Vladar je prikazan s krunom, duge kose i bez brade i brkova. Na stražnjoj strani novca je lovorov vijenac saslovima “D. N.”, te kraljevim monogramom i križom.
Karakteristika novca ranog srednjeg vijeka je gruba slika, u nekim slučajevima veoma šematizirana, loša kvaliteta izradbe i metala. Uopće uzevši, niska je umjetnička kvaliteta, što ukazuje na nazadovanje umjetnosti i kulture u državama koje su osnovane na ruševinama Rimskog carstva.
I kraljevi iz dinastije Merovinga su kovali novac po ugledu na bizantski. Kralj Teodabert I (534.-547.) čak kuje i zlatan novac (539.) koji je veoma sličan zlatnom solidusu. Na aversu je lik kralja s krunom i natpis “D. N. THEODEBERTUS VICTOR”, dok je na reversu anđeo s krizom i kuglom u ruci. Okolo je natpis “VICTORIA AVGG” a ispod nogu anđela je “CONOB”. Za razliku od bizantskog originala, po kojem je rađen, ovaj novac je grublje izradbe.
Uslijed pasivnog karaktera trgovine s Istokom došlo je do odliva dragocjenih metala iz Evrope. Stari rudnici ili nisu radili ili su davali male količine zlata i srebra. Zbog toga je u pojedinim dijelovima Zapadne Evrope došlo do nestašice novca, pa su se počeli upotrebljavati novčani surogati, lan, ili lanene i vunene tkanine. Tako se u Francuskoj 12 denara izjednačilo s pola lakta tkanine.
Krajem VIII i početkom IX stoljeća došlo je do promjene u zemljišnim odnosima. Završeno je bilo pretvaranje slobodnih seljaka u kmetove. Privreda je i dalje ostala naturalna, ali je došlo do razvitka trgovine. Ovome je donekle pridonio rast stanovništva, čiji se broj povećao poslije krvavih ratova u V stoljeću. Došlo je i do aktiviranja novih a i starih nalazišta srebra, a s time i do pojave novih tipova srebrnog novca, koji nije više kovan samo po ugledu na stare i strane uzorke. Dolazi i do prvih pokušaja centraliziranja kovanja novca.
Izgled i težina srebrnog novca, koji je bio u upotrebi, mijenjao se od mjesta do mjesta kovanja, i - kako izgleda - samo kovanje nije bilo pod nekom jakom kontrolom. Da bi donekle sredio ovakvo stanje Karlo Veliki (768.-814.) je 790. godine izvršio novčanu reformu, kojom je u upotrebu uveden srebrni peni jedinstvenog izgleda i težine. Iz jedne težinske funte srebra kovano je 240 komada ovog srebrnog novca, čija je pojedinačna težina bila 1,705 grama. Na jednoj strani ovog novca je križ i Karlovo ime, dok je na drugoj strani bio kraljev monogram i naziv mjesta gdje je novac kovan. Istodobno je bila uvedena i nova obračunska vrijednost - šiling, čija je vrijednost bila 12 penija.
Sličnu reformu izvršio je u Engleskoj kralj Ofa (757.-796.). U Karlovom carstvu ovaj srebrni novac u praktičnoj je upotrebi bio samo u Italiji i zemljama zapadno od Rajne. U Njemačkoj je i pored stalnih pokušaja da upotreba novca postane obavezna, trampa je i dalje ostala dominantna.
Jedini novac koji je stvarno kovan sve do XIII stoljeća ostaje srebrni peni, vrlo mala jedinica, ali i jedina, koja je stvarno bila potrebna u svakodnevnoj upotrebi.
I Karlo Veliki podliježe starijim shvaćanjima, te kuje novac s očiglednim rimskim utjecajima. Poslije 25. XII 800. godine, kada je dobio carsku titulu, kuje penije na kojima je prikazan u rimskoj togi i s lovorovim vijencem. Okolo je natpis . “D(ominus) N(oster) KARLUS IMP(erator) AVG(us-tus) REX F(ranciae) ET L(angobardorum), ili samo sa skraćenim tekstom “KAROLUS IM AVG”.
I pored zabrane da se novac ne smije kovati van rezidencije cara, u stvarnosti je bilo drukčije. Novac kovan od raznih vazala uspješno se suprotstavljao ovoj zabrani.
Razvitak feudalizma dovodi do daljnje decentralizacije pa se ubrzo po Karlovoj smrti njegovo carstvo raspalo. Njegovi su nasljednici pokušali da održe centralizirani novčani sistem, ali je kovanje novca postala stvar prestiža kod feudalaca i crkvenih velikodostojanstvenika. Kovači novca tako postaju “aristokracija ranog srednjeg vijeka”. Karlo Ćelavi (840.-877.) izdaje 864. g. edikt o novčanom kovanju. U ovom ediktu točno je nabrojeno gdje kovači novca mogu raditi na teritoriju njegova kraljevstva.
I usprkos svim pokušajima centralizacija kovanja novca nije uspjela. S porastom rascjepkanosti pored imena kralja na novcu sve se češće pojavljuju i imena biskupa, baruna i ostalih feudalaca. Ubrzo se ime kralja u potpunosti gubi s novca koji nije kovan u njegovoj kovnici. Svaki malo jači feudalac težio je da kuje svoj novac, jer mu je to donosilo velike prihode.
Iz vremena Karla III Prostodušnog (893.-923.) potiče prva povelja, kojom se daje jednom biskupu pravo kovanja novca. Kasnije su se slične privilegije povećavale. Pravo kovanja novca, predmet prisvajanja kao i ostala prava, ulazi - da tako kažemo - u promet; ono se ustupa, prodaje, izdaje u zakup. Vrlo rano, postavši vlasnici svoga novca, vlastela počinju smatrati da je nedovoljna dobit koju je donosila tolerancija, dopuštena razlika u količini metala koji ulazi u kovani novac. Oni su htjeli da još više izvuku koristi od svog prava na kovanje novca. Iz određene količine srebra, dobijenog iz rudnika ili topljenjem tuđeg novca, kovano je sve više i više novca, koji je bio sve lošiji i lošiji, kako u pogledu kvalitete metala, tako i u pogledu težine. Uskoro je ovaj loš novac počeo utjecati na cijene roba, koja je sve skuplja, i time je padala njegova kupovna moć. Vlastela se nisu ustezala da špekuliraju svojim novcem utoliko prije, što se ni kraljevi, kao nosioci vrhovne vlasti, nisu ustezali da to čine.
Novac raznih država i feudalaca bio je različite kvalitete, te je u mnogome ometao razvitak trgovine. Pasivan položaj trgovine doveo je privredu do teškog položaja. Zapadna Evropa nije gotovo ništa izvozila, dok je s Istoka uvozila gotovo sve luksuzne predmete: svilu, porculan, posuđe, fino prerađenu kožu i si. Sav uvoz je trebalo plaćati zlatom i srebrom.
Viteštvo je gramzljivo gledalo na bogati Istok, maštajući o zauzimanju zemalja, o čijem su se bogatstvu ispredale legende. Kmetstvo se opet nadalo da će na Istoku dobiti slobodu, svećenstvo je pak računalo da će uvećati svoje prihode i utjecaj pokrštavanjem.
Godine 1096. papa Urban II ocijenio je da je konačno došao trenutak ostvarenje toga cilja, i kolone križara, koji su svoje ime dobili po crvenom križu koji su ušivali na lijevu stranu plašta, krenuše na Istok. Učesnici pohoda su pod parolom da idu da oslobode grob Krista osvojili prostrana područja Bliskog Istoka. Po povratku donosili su bogat plijen. Zlatni kružići u grbovima starih plemićkih porodica podsjećaju na to, da su njihovi predci učestvovali u jednom od križarskih ratova. Ti zlatni kružići su simboli solidusa, zlatnog bizantskog novca. Ovi pohodi su pridonijeli da se veliki feudalci još više obogate, kao i crkva i plemstvo, što je dovelo do podsticaja evropske trgovine.
Razvitak trgovine doveo je do pojave vrijednijeg novca nego što je to bio sitni srebrni novac, koji je mnogo izgubio od svoje vrijednosti. Tako su se u Njemačkoj oko 1130. godine počeli kovati srebrni brakteati. Na ovom novcu većeg promjera ali zato tanjim od penija, lik se nalazi samo na jednoj strani. Uslijed tankoće pločice, od koje je kovan, njega nije bilo moguće kovati s obje strane.
Centri potrošnje i razmjene, trgovački gradovi, sve su više morali pribjegavati trgovini dobrim novcem, da bi uspješnije i lakše mogli regulirati svoje potrebe. Da bi odgovorili ovom zahtjevu, Venecija 1205., Firenza oko 1235., Francuska oko 1265., Flandrija oko 1275., Engleska 1279. te Češka 1296. godine počinju kovati srebrni novac dobre kvalitete i težine - groš.
Uslijed povećanja trgovine i potrebe plaćanja sve većih novčanih svota, došlo je i do “povratka” zlatnog novca.
Godine 1227. grad Marseilles je dobio pravo kovanja zlatnog novca, ali ovo pravo nije ostvareno. Jedno kratko vrijeme od 1231.-1250. godine car Friedrich II Hochenstauffen je u Messini i Brindisiju kovao zlatni novac za Siciliju. Ovaj novac je kasnije nazvan “Augustalis”. Na aversu je lik mladog cara u rimskoj togi i s lovorovim vijencem na glavi. Na reversu je carski orao i ime cara. Novac je veoma lijep i visoke umjetničke kvalitete. Ali tek od 1252. godine u Genovi i Firenzi se je počeo kovati zlatni novac, koji je imao široku upotrebu u trgovini.
Pojava zlatnog novca otvorila je novo poglavlje u povijesti srednjovjekovne numizmatike. Srebrni novac se uglavnom otada koristi za sitnu unutrašnju trgovinu.
Ubrzo se zlatni novac počeo kovati i u drugim gradovima Italije, koja je imala najrazvijeniju trgovinu s Istokom. Tako se u Perugii od 1259., Lucci od 1273. i u Milanu od kraja XIII stoljeća kuje zlatni novac. U većini slučajeva ovaj je novac kovan po ugledu na fiorentinski florin. Na aversu florina je stilizirani liljan i grb grada, dok je na reversu zaštitnik grada sv. Ivan Krstitelj. Od 1285. godine i Venecija, grad-država velike moći, kuje svoj zlatni novac “dukat”. Na jednoj strani novca je dužd, koji kleči i prima zastavu od sv. Marka, dok je na reversu Isus u mandorli. Venecijanski dukat, koji je kasnije na Levantu nazvan “cekin”, u vrijeme dužda Dona (1545.-1553.), ubrzo je postao univerzalni novac. Osim u Italiji do pojave zlatnog novca došlo je i u Engleskoj, oko 1257. godine, ali je sistematsko kovanje počelo tek od Edvarda III (1327.-1377.). U Francuskoj je Luj IX u 1266. godini kovao novac od zlata, koji je bio ograničeno rasprostranjen. Ovaj je tip novca na aversu imao štit s liljanima, dok je okolo kraljevo ime i titula. Na reversu je križ te napis “CRISTUS VINCIT, CRISTUS REGNAT, CRISTUS IMPERAT” - Krist po-bjeđuje, Krist kraljuje, Krist caruje”. Do kontinuiranog kovanja zlatnog novca dolazi tek za Filipa IV (1285.-1314.) poslije zapljene dobara Templarskog reda, kada se je počeo kovati “Ecu”.
U Španjolskoj emiri iz Kordobe nisu nikad prestajali kovati novac od zlata, i s napretkom rekonkviste, kršćanski kraljevi su nastavili to kovanje, kao u Toledu 1175. godine.
Po ugledu na talijanski zlatni novac u prvoj četvrtini XIV stoljeća, sličan novac se počeo kovati i u Flandriji i Brabantu. Oko 1325. g. novac od zlata se kuje u Češkoj i Mađarskoj, za Karla Roberta (1308.-1342.), prvog kralja Anžuvinske dinastije. I ovaj je novac kovan po ugledu na florin. Na aversu je liljan i legenda +CARO-LV.REX. Na reversu je Ivan Krstitelj i natpis S.IOHANNES B(aptista). Težina ovog florina je bila 3,558 grama.
Veliko značenje za evropsku ekonomiju, prije svega za samu Njemačku, imao je rajnski gulden, koji je kovan po ugledu na florin počevši od 1340. -1350. godine.
Tijekom XIV stoljeća kovanje zlatna novca zahvaća sve veći broj država širom Evrope. Osim relativno istih po težini florina i dukata (oko 3,5 gra-ma), pojavile su se i mnoge druge vrste zlatnog novca različitih težina i naziva.
Zlatni novac je imao dominantnu ulogu u novčanom prometu sve do pojave velikog srebrnog novca talira krajem XV stoljeća u njemačkim zemljama, odakle se postupno proširio po cijeloj Evropi pod različitim nazivima.
Literatura
1. J. Le Goff: Srednjovekovna civilizacija Zapadne Evrope, Beograd 1974.
2. A. D. Udaljcov: Istorija srednjeg veka I, Beograd 1969.
3. R. Lopez: Rođenje Evrope, Zagreb 1978.
4. Ž. Kalmet: Feudalno društvo, Sarajevo 1964.
5. M. Ugričić: Novčani sistem Jugoslavije, Beograd 1968.
6. Grupa autora: Rani srednji vek, Beograd 1976.
7. O. P. Wenger: Kleine Miinzkunde, Berlin 1970.
8. E. Kučerenki: Numizmatika v škole, Moskva 1968.
9. N. F. Kolesnicki: Istorija srednjih vekov, Moskva 1980.
Autor: Slavoljub Petrović
Izvor: Obol br. 36, HND, Zagreb, 1984.
Ključne riječi: kovani novac, kovanice, Europa, srednji vijek
Keywords: coins, Europe, medieval
Novi numizmatički katalog: Kovanice i novčanice Jugoslavije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije – 2. izdanje, 2011. – 40 EUR + poštarina - NARUČI!
|
