Metode otkrivanja falsifikata rimskih carskih novaca
Methods of Detecting of Counterfeit Roman Imperial Coins
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Gotovo da i nema iole veće zbirke rimskog carskog novca, u kojoj nema i po koji falsifikat. Naime, već stoljećima falsifikatori nastoje podvaliti kolekcionarima svoje proizvode i na taj način steći materijalnu korist. Pri tome se susreću falsifikati najrazličitijih kvaliteta, od onih sasvim primitivnih pa do toliko savršenih, da ih se može (a možda i ne može!) prepoznati samo naj savršenijim metodama detekcije.
Odmah moramo razlikovati falsifikate nastale još u doba Rimskog imperija, koji imaju numizmatičku vrijednost, od falsifikata nastalih u novije doba, čija je isključiva namjena pribavljanje materijalne koristi prijevarom kolekcionara; dakle, tu se radi o krivičnom djelu. Krivični zakoni svih zemalja progone takvu rabotu. Međutim, u pojedinim zemljama, osobito Mediterana, ti se zakoni gotovo i ne primjenjuju. Danas dolazi najviše falsifikata iz Italije, zatim Grčke, pa Bliskog istoka, a u zadnje vrijeme i iz Rumunjske.
Novi tehnološki postupci omogućuju sve lakšu i sve savršeniju izradbu falsifikata. Rafiniranost pojedinih postupaka govori da u takvim bandama falsifikatora sudjeluju školovani stručnjaci (arheolozi-numizmatičari, kemičari, metalurzi i strojari) opremljeni suvremenom opremom. Iako ta činjenica na prvi pogled zaprepašćuje svakog kolekcionara, nakon zrelog razmišljanja može ga i utješiti, jer tako postupak izradbe falsifikata postaje toliko skup, da prestaje biti rentabilan za bandu. Danas se isplati falsificirati samo skupe i rijetke primjerke, dok se falsificiranje običnih primjeraka, pogotovu sitne bronce, slabije isplati, pa se rijetko i provodi.
Metode izradbe falsifikata
Falsifikati se uvijek rade prema originalnom primjerku novca. Postoje u principu dvije metode izradbe kalupa: ručna i upotrebom tehnoloških postupaka. Prvi način izradbe kalupa danas se sve manje provodi.
Umjetnik graver izrađuje u čeliku kalup prema originalnom primjerku novca, a kvaliteta falsifikata isključivo zavisi o njegovoj spretnosti. Takvi su kalupi prikladni i za kovanje i za lijevanje falsificiranih novaca. Ako se falsificirani novac kuje na način kako se kovalo u starim kovnicama, tada se dobivaju odlični falsifikati. Međutim, ti se falsifikati mogu razlikovati od originala po nekim sitnim greškama gravera. Svaki umjetnik i nehotice naginje savršenstvu, pa su stoga falsificirani novci “suviše” pravilni i savršeni. Takva je situacija kod starijih falsifikata, koji su nastali prije otkrića novih tehnoloških postupaka. (SI. 1)
Slika 1. Originalni i falsificirani denar Marka Aurelija
Druga metoda izradbe falsifikata koristi moderne tehnološke postupke za izradbu kalupa. Otisak originalnog novca užima se bilo galvanoplastički (stariji način), bilo pak upotrebom novih plastičnih masa (što se danas sve više koristi!). Taj je postupak jednostavan, ne zahtijeva skupu aparaturu, a prednost mu je u tome, da ne oštećuje originalni primjerak.
Od originalnog novca uzima se otisak plastičnom masom. Taj plastični negativ služi za izradbu većeg broja voštanih kopija, koje i u najsitnijim, mikroskopskim detaljima odgovaraju originalu. Te se kopije slažu u “grančice” i nakon toga zaliju šamotom. Nakon sušenja šamot se žari, vosak ispari, pa u šamotu preostaju šupljinekalupi, u koje se u posebnom stroju pod tlakom lijeva rastaljeni metal. Ti se odljevi kasnije čiste i obrađuju. Taj postupak ima manu, da su svi primjerci potpuno nalik jedan na drugog, pa se stoga mogu samo pojedinačno plasirati na tržištu.
Većina dobrih falsifikata danas je izrađena iz originalnog materijala. Pri tom falsifikator ima računicu, jer plemenite metale prodaje po mnogostrukoj vrijednosti. Jeftiniji i primitivniji falsifikati izrađuju se od bakrene jezgre, koja se naknadno posrebri. Takvi se falsifikati obično proizvode tzv. štancanjem, i obično se dadu dosta lako prepoznati.
Posebnu vrstu falsifikata predstavljaju tzv. “suveniri”, koji se proizvode pretežno u Italiji, ali i u drugim mediteranskim zemljama. To zapravo i nisu falsifikati, bar ne pravno. Radi se o vrlo uspjelim imitacijama antiknog novca, vrlo nalik na originale, koje imaju namjerno načinjene greške, obično u natpisima legenda aversa i reversa. Kao primjer neka nam posluže imitacije novaca Faustine mlađe i Julijana II (SI. 2). Oba novca imaju izmišljenu legendu, kakva u biti ne postoji. Kod Faustine nalazimo natpis: DIVA FAVSTINA AVG, a trebalo je stajati DIVA AVG FAVSTINA. Kod Julijana II potpuno je izmišljen naslov vladara, naime stoji: D N FL CL IVLIANVS PIVS C. Titula PIVS CAESAR ne postoji! Takvi se “suveniri” legalno kuju s dozvolom vlasti, međutim, vrlo ih često “potajno” podvaljuju naivnim turistima kao originale.
Slika 2. “Suveniri”, nalik na rimske carske novce
Kako treba postupati kod nabave starog novca za zbirku? Evo nekoliko praktičkih savjeta numizmatičarima:
1. Klonite se nepoznatih nabavljača i trgovaca, kontaktirajte sa serioznim kolekcionarima. To je jedan od preduvjeta da izbjegnete kasnija neugodna i skupa iznenađenja. Doduše, nikada niste posve sigurni od falsifikatom, jer se mnogi kolekcionari izmjenama novaca nastoje riješiti primjeraka koji su im na neki način sumnjivi.
2. Vrlo je važan opći utisak, koji neki novčić stvara kod vas. Čovjek ponekad i instinktivno osjeća, da s nekim primjerkom novca “nešto nije u redu“. Takav novac na neki način odudara od uobičajenih primjeraka, ponekad je “suviše lijep”!
3. Izgled ruba novca od posebne je važnosti, jer je rub osobito osjetljivo mjesto kod izradbe falsifikata, pa se tu falsifikati često dadu najlakše raspoznati od originala. Rub kovanih novaca mora biti ispucan, u pukotinama se mogu naći tragovi patine. Kod falsificiranih primjeraka kalup se spaja na rubu, pa tu često vidimo nježnu liniju spajanja kalupa. Ako rub pokazuje tragove brušenja ruba, primjerak je sumnjiv, međutim, kod novaca kovanih u I i II vijeku također nalazimo tragove brušenja rubova, pa stoga brušeni rub ne mora biti si guran znak falsifikata!
4. Izgled površine novca od velike je važnosti. Pažljivo promatrajte površinu pod kutom, u reflektiranom svjetlu. Obratite pažnju na zrakaste linije, koje nastaju kovanjem, osobito na rubu novca. Te linije moraju biti tanke i oštre, u protivnom, najvjerojatnije se radi o falsifikatu načinjenom lijevanjem pod tlakom. Kod srebrnog novca nastojte pronaći ostatke patine, obično u udubljenim djelovima lika (u uhu) ili pak u pojedinim slovima.
5. Likovi aversa i reversa svojim izgledom mogu postaviti sumnju da se radi o falsifikatu. Falsifikatori obično izrađuju lik reversa s mnogo manje pažnje. Tu se i “znakovi trošenja novca” stavljaju s mnogo manje pažnje, nego na liku aversa.
6. Legende aversa i reversa treba pažljivo pročiitati i proučiti. Na taj način možemo prepoznati tzv. “suvenire”, koji ponekad izrazito liče na originale. Treba obratiti pažnju na oblik i veličinu slova. Kod falsifikata, rađenih rukom, često postoji razlika u obliku slova.
7. Odjek novca može nam često odati falsifikat. Kada bacimo novčić na neku tvrdu podlogu, on zazveči karakterističnim zvukom. Kod srebrnih novaca starog Rima taj je zvuk nekako mukli, kao kod napuklog lonca, zbog pukotina u metalu. Ako neki primjerak jasno zazveči, treba mu posvetiti posebnu pažnju!
8. Budite posebno sumnjičavi, kada vam neki trgovac ponudi nekoliko istih primjeraka novaca. Takve primjerke pažljivo proučite, a ako ustano vite da su kovani istim žigom, što se može lako ustanoviti prema odnosu lika i slova legende, budi te sigurni da su vam ponuđeni falsifikati na prodaju. Naime, vrlo je mala vjerojatnost, da ćete naići na 2 primjerka kovana istim žigom, jer su kovnice vrlo često, gotovo svakodnevno mijenjale žigove.
Na kraju spomenuo bih dvije metode pregleda srebrnoga antiknog novca, koje ne oštećuju primjerke, a mogu nam omogućiti otkrivanje falsifikata. Te su metode određivanje specifične težine metala i mikroskopska analiza površine metala. Ove metode zahtijevaju doduše izvjesnu tehničku opremu, no ta je oprema bez sumnje dostupna pojedinim kolekcionarima.
Specifična težina je broj, koji nam kaže koliko je grama težak jedan kubični centimetar neke tvari. Pri određivanju specifične težine koristimo Arhimedov zakon, koji nam kaže, da svako tijelo uronjeno u tekućinu, gubi toliko težine koliko važe istrsnuta tekućina. Prema tome, ako na preciznoj vagi (najbolje analitičkoj) vagnemo primjerak novca, najprije na zraku, a iza toga uronjenog u destiliranu vodu, dobit ćemo razliku u težini, upravo toliku, koliko iznosi njegov volumen. Jednostavnim računom možemo izračunati specifičnu težinu, i to tako, da se s razlikom u težini (volumenom) podijeli težina novca. Da to lakše shvatimo, navedimo jedan primjer: jedan denar Trajana težak je 3,152 grama. Potopljen u vodi teži 2,833 grama. Razlika u težini iznosi 0,319 grama. Sada podijelimo težinu denara s tom razlikom, dakle 3,152 : 0,319 = 9,88. Specifična težina tog denara iznosi 9,88, što se potpuno uklapa u srednje vrijednosti Trajana.
Dok kod srebrnih denara i antoninijana specifična težina originala ponekad dosta varira, kod srebrnog novca iza Konstantina ona je vrlo konstantna, uvijek iznosi iznad 10,0. Ako nađemo silikvu, koja ima specifičnu težinu manju od 10,0 budite uvjereni da je lažna!
Mikroskopski pregled površine metala je brza i sigurna metoda za razlikovanje kovanih od lijevanih predmeta. Znamo, da je u starom Rimu novac uvijek kovan, nikada lijevan, pa tako možemo sigurno razlikovati lijevane falsifikate. Princip pretrage je slijedeći: pri kovanju metal se rasteže, a tom prigodom dolazi i do promjena unutrašnje kristalne strukture metala. Na površini metala javljaju se karakteristične zrakaste pruge, koje su raznih debljina, od onih vidljivih prostim okom pa sve do mikroskopski tankih. Baš ove zadnje, vidljive samo mikroskopom, uvijek su prisutne. Njih možemo naći na zaštićenim dijelovima površine novca, npr. u dubini pojedinih slova i sl. Kod modernih falsifikata, koji su načinjeni lijevanjem pod pritiskom često nalazimo imitacije tih zrakastih linija, no one mikroskopske uvijek manjkaju. Te umjetne linije kovanja su na vrhu oble, nikada oštre. Kod posebno dvojbenih slučajeva može se ispitivani novac na neko vrijeme staviti u otopinu amonijaka (s kojom se i inače čisti srebro). Ako je novac kovan, mikroskopske linije dolaze do boljeg izražaja, kod lijevanog primjerka one se dijelom izgube. Mikroskop može odlično razlikovati prave pukotine metala, nastale kovanjem, od onih umjetnih, čija je svrha, da zavara kolekcionara. (SI. 3, 4)
Slika 3. Mikroskopski izgled površine originalnog rimskog denara
Slika 4. Mikroskopski izgled površine falsificiranog denara
Ostaci patine na srebrnom novcu mogu biti pravi, no mogu biti i umjetno naneseni da zavaraju kupca. Prava stara patina dolazi u dva oblika. Prvi, češći oblik je miješana patina. Na dosta obilnoj smeđoj grudastoj podlozi nalazimo uključene zelene kvrgaste mase. Te su zelene mase raspoređene u smeđoj masi nalik na grožđice u kolaču. Kod čišćenih novaca često nalazimo ostatke samo smeđe patine. Drugi, rjeđi oblik stare patine je zelena slojevita malahitna patina, nalik na zelenkaste bradavice. Umjetna patina je jednolična, i s malo iskustva možemo ju lako razlikovati od prave.
Za ovu pretragu pogodan je svaki mikroskop manjeg povećanja, oko 30-100 puta. Rasvjeta mora biti jaka, postranična. Ako je mikroskop spojen s kamerom, površina novca može se snimiti, što može poslužiti za dokumentaciju.
Umjesto zaključka
Tekst ovog članka pokazao sam jednom znancu, koji inače radi u inozemstvu u jednom poznatom muzeju. On je članak pročitao i nasmijao se: “Dragi doktore! Vi sigurno čitate mnogo krimića! Ma kakve bande falsifikatora! Danas to, pokraj moderne tehnologije uopće nije potrebno! Novac može falsificirati jedan jedini čovjek, bez ikakvih suradnika, čak i bez predznanja u numizmatici! Potrebno je samo nabaviti originalni novčić. Kako? Pa vrlo jednostavno! Naprosto se otiđe u neki bolji dućan numizmatikom i tamo izabere pogodan primjerak. Trgovac obično daje sve informacije uz pismeni atest, da je novčić originalan. Iza toga se plastikom uzme otisak novca, to ga niti najmanje ne oštećuje. Od otiska se načini kopija do mile volje, koje savršeno nalikuju na original. Vjerujte mi, niti mi u muzeju nismo često u stanju razlikovati original od kopije! Sastav metala? Pa to je bar jednostavno! Otiđite u bilo koju javnu naučnu biblioteku i zatražite noviju knjigu o numizmatici. Tu možete pročitati točan sastav metala novaca pojedinih vladara, i tako bez muke načiniti leguru, koja odgovara originalnoj. A onda, na kraju, onaj originalni novčić ponovo prodate trgovcu i tako vratite uložen novac! Kako vidite to je jednostavan postupak, koji donosi dobru zaradu. Uzmimo, da troškovi izradbe kalupa iznose oko 200 DM, jedan kilogram srebrne legure stoji oko 1000 DM, od te količine metala možete izraditi 300 denara, koji se plasiraju na tržištu po cijeni od najmanje 100 DM po komadu! Problem je jedino plasman, jer na jednom mjestu možete prodati samo 1 primjerak! Sasvim pouzdano znam, da neki manje seriozni trgovci potajno svjesno otkupljuju falsifikate! Eto, to je komentar vašeg članka, dragi moj doktore!”
Komentar autora: Razvoj tehnologije u budućnosti donosi dobra vremena falsifikatorima, a mnogo briga kolekcionarima!
Autor: dr. Nikola Šipuš
Izvor: Obol br. 35, HND, 1983.
Ključne riječi: kovani novac, Rim, krivotvorine
Keywords: coins, Rome, counterfeits
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
|
