Novac bana Pavla Šubića
Coins of Ban Pavao Subic
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.
Kovanica poznata pod nazivom “Novac bana Pavla Šubića” vrlo je rijetka. Neki numizmatičari tvrde da je do sada poznato i registrirano svega 29 primjeraka: Da li ta procjena odgovara stvarnosti ili ne, teško je prosuditi. Ja vjerujem da se dobra polovina tih do danas sačuvanih komada nalazi duboko ukopana u trezorima muzejskih zbirki kod nas i u inozemstvu, pa ih malo tko ima prigode i mogućnosti vidjeti a još manje proučiti. Ostali primjerci su razasuti po privatnim zbirkama, kolaju među numizmatičarima, prelaze iz ruke u ruku, pa postoji mogućnost, a i vjerojatnost, da su neki komadi nekoliko puta registrirani. Nije stoga moguće ustanoviti i utvrditi njihov broj. Jedino što možemo s potpunom sigurnošću reći jest, da su rijetki i da ih s pravom možemo nazvati novcem bana Pavla Šubića, jer je to na tim kovanicama i naznačeno. Sve ostalo su samo nagađanja, pa ne znamo sigurno ni gdje je taj novac kovan, a ni tko ga je dao kovati. Neki povjesničari tvrde da je vjerojatno kovan u Bribiru, gdje je Pavao Šubić stolovao. Rengjeo izrijekom kaže da ga je dao kovati ban Pavao i da ga je najvjerojatnije kovao u Skradinu, pa bi i prema njegovoj tvrdnji bio kovan izvan Bosne. Ja držim da su obje te pretpostavke neosnovane, pa ću ovdje pokušati svoj stav i opravdati.
Pleme Šubića je vrlo staro. Već u ugovoru “Pacta conventa”, što su ga 1102. godine sklopili predstavnici hrvatskih plemena s ugarskim kraljem Kolomanom nalazimo ime Mrmonje Šubića. To je pleme imalo nekoliko ogranaka. Jedan ogranak su i Šubići Bribirski. Godine 1347. kralj Ludovik uzima Šubićima grad Ostrovicu, a u zamjenu im daje utvrđeni grad Zrin na Uni, pa se od tog vremena ta grana Šubića naziva Šubići Zrinski. Najmoćniji i najpoznatiji predstavnik bribirskih Šubića je svakako ban Pavao (1272. - 1312.). U borbama za ugarsko-hrvatsko prijestolje, kad je izumrla dinastija Arpadovaca, ban Pavao umjesnom politikom uspijeva zavladati cijelom tadašnjom Hrvatskom (osim Slavonije). On je hrvatski ban, ali na cijelom svom teritoriju vlada neograničenom vlašću, poput kralja. Uspijeva mu da banstvo dobije i u leno, pa su i njegovi potomci imali pravo naslijediti taj naslov. To je jedinstveni slučaj u povijesti hrvatskih banova. Godine 1299. zavlada i Bosnom, pa se u listinama i poveljama što ih izdaje, ponosno naziva “Mi, ban svih Hrvata i gospodar Bosne”. Kako je u to nemirno i burno doba cio taj teritorij bio prevelik za jednog vladara, napose zbog nadiranja patarenske šizme u Bosnu, pa je bila neophodna stalna i neposredna prisutnost vladara ,imenuje on svog brata Mladena banom Bosne. Kad je u borbama s Patarenima ban Mladen poginuo, pošalje ban Pavao u Bosnu svog drugog sina Mladena (ban Mladen secundus).
Mislim da je posve nevjerojatno da bi Pavao Šubić, koji se pun samosvijesti gordo i ponosno naziva “Mi, ban svih Hrvata i gospodar Bosne” mogao osjećati potrebu da na svom novcu uz svoje ime stavi i ime bana, kojeg on postavlja i imenuje, i koji u njegovo ime vlada u Bosni.
Nadalje, novac je u to vrijeme jošnosio svu svoju vrijednost u sebi i vrijedio onoliko, koliko je vrijedio metal od kojeg je otkovan, pa bi se malo isplatilo kovati ga od kupljenog srebra. Zato ga kuju uglavnom vladari, koji na svom teritoriju imaju rudnike srebra. Kovali su ga često na samome mjestu, gdje se srebrna rudača kopala i gdje se srebro iz nje odvajalo. Očiti su tome primjeri Kremnica u Slovačkoj, gdje se od VIII stoljeća pa do u najnovije vrijeme nalaze rudnici srebra i kovnica novca, i Jachymovo (Joachimsthal) u Češkoj, gdje se kopalo srebro i kovali prvi taliri. I kod nas Nikola Zrinski kuje svoj novac na mjestu gdje se srebrna rudača kopala i prerađivala, u Gvozdanskom.
Na cijelom teritoriju tadašnje Hrvatske, na kojem je Pavao Šubić vladao, a to je uglavnom današnja Dalmacija i Hrvatsko primorje, nije u to doba bilo rudnika srebra, jednako kao što ih nema ni danas. Nestašica srebra i srebrnog novca se kod nas oduvijek osjećala. Na našem je teritoriju u srednjem vijeku kolao uglavnom bizantski novac, no priliv tog novca je bio slab jer je mogao pritjecati samo trgovinom, a trgovina je u to doba tu bila slabo razvijena. Arhiđakon Toma spominje da je hrvatski knez Trpimir samostanu, što ga je gradio u okolici Splita, darovao srebrno crkveno posuđe, no kako nije imao dovoljno srebra, posuđuje 852. godine 11 libara srebra od splitskog biskupa Petra. Knez Trpimir, začetnik dinastije Trpimirovića, jak je vladar, a Hrvatska je u njegovo doba živjela u relativnom blagostanju, pa ipak on ne može smoći dovoljno srebra ni da opremi jedan samostanski oltar. Ni kasnije se nisu prilike bitno izmijenile. Dubrovnik, koji je najviše i najdulje kovao novac, također nema na svom teritoriju rudnika srebra, ali je bio trgovački grad pa je trgovinom dolazio do srebra, dok Šubići nisu nikad bili trgovci. Split kuje također svoj novac, ali to su sitni bagatini s malim sadržajem srebra. U Splitu kuje svoj novac i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kad je postao vojvoda splitski. Taj je novac dobre kvalitete, no Hrvoje Vukčić je bosanski velmoža, imao je u Bosni velike posjede, pa zasigurno dobija srebro iz svojih rudnika. U Bosni su postojali rudnici srebra već u ilirsko doba, a kasnije su i Rimljani nastavili kopanjem srebra u tim rudnicima. I u vrijeme bosanskih banova i kraljeva kopa se srebro u Bosni na više mjesta, pa nas na to podsjećaju još i danas neki toponimi, kao npr. Srebreno i Srebrenica. I cijeli se najstariji, sjeverozapadni dio Bosne često nazivao “Bosna srebrena”.
Nadalje, knez Pavao je imao četiri sina: Mladena, Jurja, Pavla i Grgura. Svi su oni imali pravo naslijediti svog oca u banskoj časti, jer je ban Pavao funkciju bana dobio u leno; dakle, bila je nasljedna. Sva su četvorica pomagala ocu i nosili važne visoke funkcije: Mladen je ban Bosne, a nakon očeve smrti, kao najstariji sin, ban Hrvatske; Juraj je knez primorskih gradova Dalmacije; Pavao je knez grada Splita; Grgur knez grada Šibenika. Da je ban Pavao kovao taj novac u Bribiru ne bi nikako bilo jasno zašto na novac stavlja uz svoje ime imena bosanskih banova Mladena I i kasnije Mladena II, a ostala tri sina izostavlja. Ta i oni vladaju samostalno svaki na svom teritoriju.
No, nisu ni Šubići držali cijelu Bosnu neposredno u svojim rukama. Jedan dio, posjede Stjepana Kotromanića, ostavljaju mu da na njima vlada kao njihov vazal. Prestankom vladavine Šubića Stjepan II Kotromanić (1322. - 1353.) zavlada cijelom Bosnom pa nastavlja i kovanjem novca. Kovanjem novca nastavljaju, uz kraće prekide, i skoro svi bosanski vladari, sve do posljednjeg Stjepana Tomaševića, kojeg su nadirući Turci 1463. godine pogubili, kada su zauzeli Bosnu. Po svemu se jasno vidi da je kovanje novca bila kod bosanskih vladara toliko ustaljena tradicija, da svoj novac kuje i Nikola Iločki, koji je bio samo nominalni kralj Bosne, u kojoj nije nikada vladao. Vjerojatno je htio bar kovanjem svog novca pokazati da je kralj, kad već nije mogao oduzeti Bosnu Turcima, koji su je u to doba već držali skoro cijelu u svojim rukama.
Ti novci, što ih kuje Stjepan Kotromanić, još zadržavaju težinu i revers Šubićeva novca. Mijenja se samo avers, koji nije više kopija venecijanskog matapana kao što je Šubićev, nego prikazuje vladara u stojećem stavu s mačem i žezlom u rukama. Na njegovim prvim otkovima je na aversu natpis samo “STEFAN BANUS” ili “BAN STEPAN”, bez oznake zemlje za koju je novac kovan, posve jednako kao što je i na Šubićevu novcu, pa se i po tome vidi da je to nastavak kovanja, kojim su Šubići započeli. Kasniji njegovi novci nose iza riječi “BAN” slovo “B”, što ima značiti “BOSNE”. Posljednji njegovi otkovi nose puni naslov “STEFAN BANUS BOSNE”, a neki usto i “DI. GR.”, što znači “DEI GRATIA”. Neki imaju za revers kopiju reversa dubrovačkog dinara s likom sv. Blaža i natpis “S. BLASIUS RAGUSII” ili skraćeno “S. BL. RAG.”. Poneki su i s hrvatskim natpisom, ali ti su rjeđi. U pravilu, svi ti njegovi novci imaju latinski natpis.
Svi kasniji novci Stjepana Kotromanića su posvema izmijenjeni. Lakši su i manji. Ni novci kasnijih bosanskih vladara nemaju sličnosti sa Šubićevim novcem. Nakon što se Tvrtko II (1420. - 1443.) okrunio kraljevskom krunom, svi novci bosanskih vladara nose na reversu lik sv. Grgura Nazizanskog i latinski natpis “GREGORIUS NAZAZENUS”. Ima ih i s hrvatskim natpisom, no ti su rjeđi. Tek posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević stavlja skoro redovito na svoje dinare hrvatski natpis “STEFAN CRAGL” a na reversu “GREGORI PAPE”. Prigodom svoje krunidbe krunom, koju mu je poslao papa Pio II, kuje on četvorostruki zlatni dukat s latinskim natpisom “MONETA AUREA REGIS STEPHANI” na aversu i “GLORIA TIBI DEUS SPES NOSTRA” na reversu. Na taj svečani i vrlo lijepo kovani novac stavlja on, jednako kao i svi Kotromanići, latinski natpis, vjerojatno da pokaže svoju pripadnost rimskoj crkvi i da priznaje papu svojim vjerskim poglavarom. Taj je zlatnik danas poznat samo u jednom primjerku. To je ujedno i jedini naš zlatnik domaćeg kova u srednjem vijeku.
Da sažmemo sve do sada rečeno u nekoliko rečenica:
1) Nije nikako vjerojatno da bi ponosni i gordi vladar kao što je bio Pavao Šubić mogao osjetiti potrebu da na novac, koji daje kovati, stavi i ime bana Bosne, kojeg on imenuje, i koji tamo u nje govo ime vlada, pa bio on njegov brat ili sin.
2) Ako pretpostavimo da je taj novac dao kovati knez Pavao, nije nikako jasno zašto bi na novac stavio samo bana Mladena a ostalu trojicu sinova izostavio. Ta i oni, kako već rekosmo, vladaju u njegovo ime samostalno svaki na svom teritoriju.
3) U Bosni kuje novac Stjepan Kotromanić, neposredni nasljednik Šubića. Kuju ga dalje i skoro svi kasniji vladari, koji su za to imali mogućnosti zbog kratkotrajnosti vladanja i nesređenih prilika uslijed neprestanih unutrašnjih vjerskih borbi, ali do sada nemamo nikakvih podataka da su u Bribiru ili Skradinu ikada bili kovani neki novci.
4) Držim da je najvjerojatnije da bi knez Pavao, da je dao kovati novac, dao na nj staviti uz svoje ime jednaku intitulaciju, kao što je stavlja na svoje latinski pisane listine “BANUS CROATORUM ET DOMINUS BOSNAE” i ništa više.
Na temelju iznijetog mislim da možemo ustvrditi da su te novce dala kovati oba bosanska bana Šubići i da su kovani negdje u Bosni. Sigurno je ali, da nisu kovani bez znanja i odobrenja kneza Pavla. Prema tome prvi bosanski novci jesu novci bana Šubića a ne novci bana Stjepana Kotromanića, kako se to do sada držalo.
Autor: Z. W.
Izvor: Obol br. 35, HND, 1983.
Ključne riječi: kovani novac, Hrvatska, Bosna, Pavao Šubić
Keywords: coins, Croatia, Bosnia, Pavao Subic
|
