Hrvatska numizmatika

Početak kovanja slavonskih banovaca

Start of Minting of Slavonian Denarii Banalis
This aricle is written in Croatian. You can translate it to your language using Google Translate tool.


Za ocjenu državnopravnog odnosa sredovječne Hrvatske prema Ugarskoj od osobite je važnosti posebno kovanje hrvatskog autonomnog novca. Hrvatska je i politički i ekonomski bila posebna jedinica, povezana s Madžarskom osobom zajedničkog kralja. Na čelu hrvatske samouprave stajao je kao predstavnik kraljevske vlasti ili koji član dinastije (dux - herceg) ili ban - sa širokim političko-upravnim ovlaštenjima i pravima. Jedno od tih prava hrvatskog hercega ili bana bilo je i kovanje autonomnog novca. Značajno je, da na teritoriju Hrvatske nije imao prava optjecaja kraljevski novac kovan za Madžarsku. I upravo iz te činjenice može se uočiti sva veličina i opseg hrvatske samouprave.

Danas je poznato i naučno utvrđeno, da je u Hrvatskoj prvi kovao autonomni novac herceg Andrija (1196.-1204.) za vladanja ugarsko-hrvatskog kralja Emerika. Poznato je nadalje, da se je taj autonomni novac kovao u neprekinutom slijedu i dalje za vladanja Andrije II. (1205.-1235.), Bele IV. (1235.-1270.) i ostalih ugarsko-hrvatskih kraljeva sve do Ljudevita Vel. (1342.-1382.)

U vremenskom razmaku od dobrih 150 godina izišao je iz autonomne kovnice velik broj raznih emisija hrvatskog novca. Taj se novac, što treba naročito naglasiti, razlikovao od kraljevskog madžarskog i oblikom i vrijednošću svojom. Dok je madžarski novac za Emerika i Andrije II. bio neugledan, malen i bez velike unutrašnje vrijednosti (finoća srebra u dinarima je varirala između 0.144 i 0.673), dotle je hrvatski novac imao veliki ugled i svuda se je rado primao, jer mu je veličina i težina daleko nadilazila veličinu i težinu madžarskog novca, a finoća srebra od 0.972 odgovarala je najboljem tadanjem savremenom novcu, dinaru iz Friesacha. Uz to su bili hrvatski novci i tehnički bolje rađeni i kovani nego li madžarski. Te svoje odlike sačuvao je hrvatski novac kroz čitavo vrijeme svoga kovanja i ubrajao se među najsolidnije tadašnje novce.

Solidnost hrvatskog novca potvrđuje i način, kako se je njime u trgovini i prometu računalo i plaćalo. U Madžarskoj se je kraljevski novac radi svoje nesolidnosti nerado primao, pri isplatama se je novac opreza radi vagao, ili se je plaćalo čistim vaganim srebrom, a jedinica mjere bila je utezna marka, teška 233,3533 g., (kölnska marka). U krajevima Hrvatske između Drave i Gvozda, koji se teritorij od 13. vijeka počinje nazivati i imenom Slavonija, obavljalo se plaćanje brojanjem domaćeg novca, ili i solidnog frizaškog, koji je u početku toga vijeka bio također u opticaju kod nas, a kod većih svota računalo se i plaćalo računskim markama i penzama. Baš s toga razloga, što se je u Hrvatskoj ili Slavoniji u doba, kada se je počeo kovati domaći novac, upotrebljavao uz domaći još i frizaški novac, moramo doći do zaključka, da je s frizaškim novcem došla k nama i frizaška marka, teška 224,4917 g. Penza je bila manja računska jedinica, upravo peti dio marke, a svojom je vrijednošću odgovarala jednom bizantskom zlatniku, solidusu, koji se tada upotrebljavao kao internacionalni zlatni novac. U to doba izgradilo se i formiralo specifično hrvatsko, odnosno slavonsko računanje i brojanje novca. Kao osnovica uzeta je marka, koja je tada u različitim krajevima Europe imala različitu težinu. Već smo spomenuli, da je u Madžarskoj marka težila 233,3533 g., dok je marka u kovnici salcburškog nadbiskupa u Friesachu u Koruškoj bila teška 224,4917 g. Da je kod nas bila u upotrebi frizaška varijanta marke pod imenom „marca Sclavonica“, potvrđuje i vaganje našeg novca, i naročito i prosječna i prava težina banovaca. Međutim i sama marka se distingvirala na uteznu (marca ponderole) i na brojčanu, odnosno novčanu marku (marca pagamenti). Utezna se marka (224,4917 g.) dijelila na 4 fertona (ferton = 56,1229 g.) i 48 pondusa (pondus = 4,6769 g.). Novčana marka, koja je označivala izvjesnu, zakonom određenu novčanu vrijednost, imala je u Slavoniji 5 penza po 40 dinara, odnosno brojila je svega 200 dinara (1 marka = 5 penza = 200 dinara; - 1 penza = 40 dinara). Kod nas se je, dakle, novac brojao i plaćanje domaćim novcem vršilo, kad se radilo o većim svotama, u markama i penzama. Taj i takav način brojanja i računanja vrijedio je kod nas u Slavoniji kroz dobru stotinu godina i može se javnim ispravama zajamčiti i potvrditi sve od godine 1242. s karakterističnim i izričitim navodom, da jedna marka vrijedi pet penza: marcas, quamlibet 5 pensae denarioruin Zagrabiensium persolvendo; - pro 25 pensis, quanim singule 5 pense marcam faciebant; - marcas denariorum banalium, singulas cum singulis 5 pensis computatas; - 40 marcas solummodo in usuali moneta, cuiusquidem mo-nete ducente pense predictarum 40 marcarum valorem contingunt; - pense denariorum bainalium quorum singule 5 pense marcam tune temporis faciebant. U ovim citatima upadaju u oči još i posebni nazivi za slavonski novac kao denarii Zagrabienses, denarii banales, moneta usualis.

Kao što je već napomenuto, računanje novcem u Madžarskoj bilo je drugačije i na bazi druge jedne utezne marke, a upotreba pense u ono se doba tamo u javnim ispravama skoro i ne spominje. U valutnom pitanju nalazila se je Slavonija u 13. vijeku u drugačijim i povoljnijim prilikama nego li Madžarska.

Postoji još jedna značajna i važna razlika između hrvatskog i madžarskog novca. Oko početka 12. vijeka počelo je u Europi periodično obnavljanje novca. Princip, da se faktična vrijednost metala u jednome novcu mora slagati s njegovom zakonski određenom vrijednošću, počeo se napuštati. U želji, da povećaju svoje prihode, počeli su pojedinci vladari i osobe, koje su imale pravo kovanja novca, mijenjati u duljini ili kraćim vremenskim razmacima stari novac novo iskovanim. U tu svrhu bio je određen jedan dan u godini, na koji je bila znatno snižena vrijednost novca, koji se je nalazio u optjecaju. Taj se je novac morao onda zamijeniti novim, kojemu se jedinom od toga dana priznavala zakonska vrijednost. Na taj je način vladar dobivao srebro u starome novcu mnogo jeftinije i kovao je od njega novi novac, koji je uz to bio još lakši nego prijašnji. Tim postupkom postajao je novac svakogodišnjim mijenjanjem sve lošiji, a prihodi vladara gdjekada pretjerano veliki. Promet i trgovina su trpjeli velike štete, a o kakovu stvaranju kapitala u gotovu novcu nije moglo biti ni govora. I u Madžarskoj je prihvaćen ovaj način obnavljanja novca, a posljedica je bila, da je vrijednost madžarskog novca u 12. vijeku pala na najniže grane, naročito za Bele II. (1131.- -1141.). Te zdvojne valutne prilike, uz neka časomična poboljšanja, trajale su sve do smrti Andrije II. i bile su direktnim povodom, da se je po Madžarskoj počeo širiti i upotrebljavati inostrani bolji i solidniji novac, naročito frizaški dinari.

Neposredna blizina kovnice i odličan sadržaj i vrijednost (težina 0.98 g.) bili su razlogom, da se je u 12. vijeku novac iz Friesacha proširio i po hrvatskim krajevima. Da spriječi nesmetano kolanje frizatika i da od kovanja sam povlači prihode, počeo je god. 1196. herceg Andrija kovati auotnomni novac za Hrvatsku imitirajući oblik novca iz Friesacha. Iza njega su nastavili taj posao hrvatski banovi i herceg Bela zamjenjujući svake godine stariji novac novim emisijama. Tako se samo može protumačiti postanak brojnih tipova hrvatskog novca iz početka 13. vijeka kao i postepeno i polagano opadanje težine njihove. Dok je naime težina hrvatskih frizatika u razdoblju 1196.-1209. iznosila poprečno 0.846 g., pala je ona u razdoblju 1209.-1226. na 0.604 g.

Čim je stupio na ugarsko-hrvatsko prijestolje Bela IV. (1235.-1270.), odmah je energično počeo raditi na tome, da madžarski novac poboljša. U vezu s time moramo dovesti i značajne promjene u novčarstvu Hrvatske. Kao što je izloženo, od mijenjanja novca imao je vladar stalne prihode. Prvi je kovnički prihod bio t. zv. pisetum, a sastojao se je u razlici između faktične i nominalne vrijednosti novca. Tako je na pr. slavonska novčana marka sa svojih 224, 4917 g. brojala 200 dinara, t. j. svaki je dinar imao nominalnu vrijednost od 1,1224 g. Ali kovalo se novac uistinu iz utezne marke i to 240 dinara, pa je tako faktična težina dinara iznosila samo 0.9353 g. Na toj razlici između nominalne i faktične težine dinara zarađivala je kovnica okruglo 16%; taj se prihod zvao pisetum. Drugi kovnički prihod bio je lucrum camerae. Taj je prihod dolazio od svakogodišnjeg mijenjanja novca i sastojao se u razlici između finoće srebra i težine starog i novo kovanog novca. Veličina toga prihoda je bila različita i ovisila je o postotku, u kojemu je novom novcu smanjena finoća i težina, odnosno količina srebra.

Glavna promjena, odnosno reforma u novčarstvu Slavonije na početku vlade kralja Bele IV. sastojala se u tome, da se autonomni novac više ne mijenja svake godine, i da mu se time osigura trajna i nepromjenljiva vrijednost. Ali s tom i takvom reformom izgubio bi herceg, odnosno ban svoj stalni godišnji prihod iz kovnice, bio bi lišen svakogodišnjeg lucruma camerae, dok bi mu pisetum ostao i nadalje. Da se zadovolji jednome i drugome, t. j. i da se novac sitalnošću svojom poboljša, i da herceg, odnosno ban ne gube lucruma camerae, zaveden je u vezi s tim kovanjem novog tipa slavonskog novca, banskog dinara, i novi porez, zvani: collecta septum denariorum racione lucri camerae, t. j. porez od 7 dinara u ime prihoda kovnice. Taj porez, t. j. sedam dinara, plaćala; je odsada svaka kuća u Slavoniji kao odštetu za ukinuto mijenjanje novca, ali je zato narod odahnuo, jer se je tim riješio svakogodišnjeg davanja katkada i povelikog dijela svoga imutka, što ga je stekao i posjedovao u kovanom novcu. Odahnula je i trgovina, jer se je mogla s pomoću dobrog i solidnog novca slobodno da razvija. Počelo se dizati i blagostanje, jer se je sada mogao da stvara i trajno sigurni kapital u kovanom novcu.

Doba zavođenja sedamdinarskog poreza čini granicu, prema kojoj se dijeli autonomni hrvatski novac u dvije glavne skupine. Prvu skupinu sačinjavaju sve one različite emisije koje su izišle iz slavonske kovnice u vremenu između 1196. i 1235. godine. Značajka je toga novca, što se on javlja u najrazličitijim varijacijama tipa, veličine, težine i finoće srebra. Kako je bio kovan po ugledu na savremeni frizaški novac, zovemo ga zajedničkim imenom: hrvatski frizatici. Drugu skupinu čine novi dinari, koji se kuju u Slavoniji od početka vlade kralja Bele. Izgled njihov pa i veličina i težina ostaju kroz stotinu godina skoro isti. Na pločici s promjerom od 15 mm nacrtana je na licu u sredini između dvije zvijezde kuna u trku kao znak i grb Slavonije, a naokolo teče natpis u latinskom jeziku. Na naličju ucrtan je dvostruki križ, ispod njega dvije okrunjene glave, okrenute jedna prema drugoj; u visini donje prečke križa stavljene su sigle, koje označuju ili kovnicu, ili emisiju, ili ime kralja, hercega ili bana, a u visini gornje prečke križa vidi se polumjesec i zvijezda, također grbovni znak Slavonije. Prema natpisu dijele se ovi dinari u dvije grupe. U prvu spadaju oni s imenom kralja i s natpisom: MONETA REGIS P(ro) SCLAVONIA, a u drugu oni s imenom hercega: MONETA DVCIS P(ro) SCLAVONIA. Prvu grupu su kovali banovi, a drugu hercezi Slavonije. Uz neke tipove dinara javljaju se i tipološki srodni poludinari sa skraćenim naslovima: REX SCLAVONIE ili DVX SCLAVONIE. Ova se druga skupina spominje u pisanim spomenicima pod nazivima: denarii Zagrabienses, denarii banales, moneta usualis, a danas se u našoj nauci nazivlje: slavonski banovci.

Tko je i kada zaveo u Slavoniji sedamdinarski porez, danas se ne zna. Tek analizom sačuvanih pisanih isprava iz 13. vijeka i dedukcijama iz njih može se u to tamno pitanje ubaciti neko svijetlo. Tako prvi put doznajemo iz jedne povelje kralja Bele IV. iz god. 1255., da je te godine postojao u Slavoniji sedamdinarski porez. Madžarski numizmatičar Höman iznio je na temelju te listine mišljenje, da je taj porez zaveo ban Stjepan Gutkeled, jer je on banovao u to vrijeme, t. j. od 1248. do 1260. Ali to se mišljenje ne može prihvatiti, jer protiv njega govori čitav smisao iste te listine. Naime, iz tog dokumenta doznajemo, da je god. 1255. došao u Peštu pred kralja neki Ugreša sa čitavim svojim rodom iz županije dubioke (de comitatu Dubicensi) i potužio se, da pobirači poreza traže od njih, što nisu nikada morali davati ni plaćati (que ipsi quidem nullo unquam tempore dare seu solvere tenerentur). Prisutni na dvoru ban Stjepan, pozvan pred kralja, izjavio je (dixit et fideliter respondit), da rečeni Ugreša i cio njegov rod nisu nikada plaćali poreze marturinu i sedam dinara (quod dictus Vogrysa et tota generatio sua nullo unquam tempore marturinas nec septem denarios dare tenerentur).

Kad se pomnije pregleda tekst ove isprave, vidi se, da ban Stjepan tvrdi i svjedoči, da su Ugreša i njegov rod oslobođeni među ostalim daćama i od sedamdinarskog poreza i da ga, što više, nisu nikada (nullo unquam tempore!) morali davati. Iz te izjave slijedi samo jedan logičan zaključak, da sedamdinarski porez nije zaveden tek te iste godine 1255., nego mnogo ranije, jer riječi „nullo unquam tempore“ upućuju na neku dalju prošlost.

Međutim poznato je, da je u susjednoj Štajerskoj god 1237. bila uvedena slična uredba, naime, da se novac ne mijenja svake, nego tek svake pete godine, i to zato, da se stanovništvo zaštiti od prevelikih gubitaika pri mijenjanju. Sva je prilika, da je prema ovom štajerskom uzoru zaveden i u Slavoniji sedamdinarski porez, iza god. 1237., dakle na početku vladanja kralja Bele IV. A kako se znade, da je Bela još za vladanja svog oca Andrije II. kao „mladi kralj“ mnogo radio na tome, da se vrijednost mađarskog novca poboljša i da je došavši na vlast svu pažnju uložio baš u to važno pitanje, vrlo je vjerojatno, da je to njegovo nastojanje našlo odjeka i u novčarstvu Slavonije, pa su ovdje ubrzo iza njegova dolaska na prijesto zaveli dobru i korisnu ustanovu posebnog poreza u ime difamiranoga mijenjanja novca. To bi odgovaralo i navodu u povelji Stjepana V. od 6. VIII. 1272., gdje se izričito kaže, da je sedamdinarski porez zaveden za vladanja Bele IV.

Na temelju spomenute listine kralja Bele IV. iz god. 1255. stvorio je Höman još jednu tvrdnju, naime, da se je te iste godine počeo u Slavoniji kovati banski novac. Prije njega tvrdio je Truhelka, da su se slavonski banovci počeli kovati oko god. 1256., i to na osnovu listine Bele IV. od 16. XII. 1256., u kojoj se prvi put spominje slavonska kovnica, camera ultra Dravam.

Ali ova dva mišljenja iako se međusobno podudaraju, nikako se ne mogu uzeti i prihvatiti kao zajamčeno dokazana i utvrđena.

Hömanovo mišljenje, koje dovodi početak kovanja banovaca u vezu sa zavođenjem sedam-dinarskog poreza i to u godini 1255., obara analiza i smisao citirane povelje iz god. 1255.

I Truhelkino mišljenje pobija i opet analiza i tekst baš iste povelje kralja Bele IV. od 16. XII. 1256., na kojoj je on to svoje mišljenje zasnovao. U toj je povelji Bela riješio spor, koji je nastao između ostrogonskog nadbiskupa i zagrebačkog biskupa radi slavonske kovnice. Naime, od starine je pripadala ostrogonskom nadbiskupu desetina od komorskog prihoda u svim kovnicama čitave države. Ali zagrebački je biskup počeo zahtijevati tu desetinu za sebe, jer je on faktično vodio zajedno s banom nadzor nad radom kovnice „ultra Dravam“, odnosno - prema drugoj suglasnoj povelji - u kovnici u Pakracu, in camera de Puchruch. Saslušavši obje stranke kralj je do-sudio pravo ostrogonskom nadbiskupu i naglasio, da je u prekodravskoj komori čovjek ostrogonskog nadbiskupa uvijek ubirao i sada da ubire desetinu od prihoda kovnice (quam decimationem ipsius archiepiscopi et ecclesiae Strigoniensis homo in camera praefata de ultra Dravam residens plene et pacifice eorum nomine percepit semper et percipit).

U tekstu se ove povelje naročito ističe kraljeva konstatacija, da je čovjek nadbiskupa u Ostrogonu uvijek primao (semper percepit!) desetinu od prihoda komore prekodravske. Upotreba prošloga vremena (percepit!) jasno kazuje, da je preko dravska kovnica davala desetinu od prihoda kovanja novca ne samo te godine 1256. nego i još mnogu godinu ranije. Drugim riječima, ova nam povelja sigurno svjedoči, da su se u slavonskoj kovnici kovali novci mnogo ranije od god 1256., odnosno 1255., kako tvrde Truhelka i Höman.

I povelja kralja Bele od 5. VII. 1258. protivi se rečenom mišljenju. Tu je kralj odredio, da grad Zagreb plaća banu u ime godišnjeg poreza 200 penza monete usualis. Budući da je dokumentima zajamčeno postojanje slavonske kovnice već u godini 1256., novci, kojima je određeno Zagrebu da plaća bana, morali su biti samo i jedino banski dinari. Značajno je, da kralj te dinare nazivlje: uobičajeni novac, novac, koji je u običaju, moneta usualis. Čudno je, kako je kralj mogao nazvati uzualnom monetom novac, koji se, prema Hömanu i Truhelki, počeo kovati tek pred 2-3 godine. Da su pod „moneta usualis“ mišljeni ovdje baš slavonski banovci, dokazuju brojni slučajevi iz javnih isprava kasnijih godina, gdje se tim imenom označuje domaći novac, na pr. god. 1266.: 40 marcas solummodo in usuali moneta, cuiusquidern monete ducente pense predictarum 40 marcarum valorem contingunt, t. j. ima se isplatiti 40 maraka u uobičajenom novcu, u kojem novcu 200 penza imaju vrijednost rečenih 40 maraka. A to je banski novac! Prema svemu ovome, smisao je naziva „moneta usualis“ u tome, da su banski dinari bili već odavno u prometu, običaju ili ususu, i da prema tome početak njihova kovanja pada u mnogo ranije vrijeme, nego što su ustanovili napomenuti numizmatičari.

Protiv Truhelkina i Homanova mišljenja govori i sadržaj povelje Stjepana V. od 6. VIII. 1272. Tim je aktom riješen spor, koji je izbio između ostrogonskog nadbiskupa i bana Loranda radi slavonske kovnice. Ban je naime uskratio davanje desetine od prihoda kovnice ostrogonskom nadbiskupu, jer je kralj njemu dao prihode od sedamdinarskog poreza. U parnici pred ikraljem tvrdio je nadbiskup, da njemu pripada desetina od prihoda prekodravske kovnice od davnine: i po privilegiju i po starom običaju, kojemu se ne pamti početak (turn ex privilegio, turn ex antiqua consuetudine cuis non extat memoria). Ban je to pobijao, ali je nadbiskup dokumentima dokazao svoje pravo. (Ouis venerabilis pater per litteras papales et per litteras felicis recordationis genitoris nostri luce clarius probavit et ostendit šibi et archiepiscopi Strigoniensi deberi decimam lucri carnere ultra Dravam).

Iz sadržaja ove listine slijedi, da je i god. 1272. dokazano i dokumentarno utvrđeno, da desetina od prihoda slavonske kovnice pripada ostrogonskom nadbiskupu po starom običaju (ex asntiqua consuetudine), t. j. od davnine. Pita se sada, ako je slavonska kovnica osnovana tek prije 16 ili 17 godina (t. j. 1256. ili 1255.), kako je mogao ostrogonski nadbiskup starim dokumentima dokazati, da ubire desetinu od prihoda te kovnice po starom običaju, kojemu se ne pamti početak (cuius non extat memoria)?!

Ali, poznato je, da se je u slavonskoj kovnici počelo kovati još za hercega Andrije (1196. -1204.). Ostrogonska je nadbiskupija sigurno već onda ubirala rečenu desetinu jer joj je to pravo bilo priznato u svim kovnicama čitave države, dakle i tadašnje Hrvatske, odnosno kasnije Slavonije. Tek na temelju te konstatacije postaje potpuno jasna i logična tvrdnja nadbiskupova, da mu rečena desetina pripada od starine, jer je međutim proteklo 76 godina od početka rada slavonske kovnice, - razdoblje, koje opravdava upotrebu riječi: ex antiqua consuetudine.

Da su se slavonski banovci kovali mnogo prije, nego što misle Hornan i Truhelka, svjedoči i povelja Bele IV., izdana u Virovitici 16. XI. 1242., kojom su Zagrebu podijeljeni privilegiji kraljevskog slobodnog grada. U toj su povelji uz navod mnogih prava i dužnosti građana određene i novčane kazne za prolijevanje krvi i ubijstvo. Tako, ko koga rani nožem, mačem ili sličnim kakvim načinom, ima da plati ranjenome, ako potpuno ozdravi, 25 penza, a 5 penza u gradsku blagajnu (leso viginti quinque pensas, quinque vero ad usus civitatis persolvat). Ako li ranjeni ne ozdravi potpuno, ima mu napadač da plati deset maraka, a u gradsku kasu 10 penza (leso decem marcas et ad usus civitatis decem pensas). Napokon, ako ko koga ubije u igri i zabavi bez smišljene namjere, platit će rođacima ubijenoga 100 pensa, a u gradsku blagajnu 20 penza (centum pensas cognatis interfeoti, viginti vero pensas ad communes usus refundat interfector).

Kad se navedene kazne pomnije promotre, vidi se, da su sve određene u odnosu 5:1, t. j. grad dobiva uvijek pet puta manje nego li oštećenik. Kako su kazne određene u penzama, a penza je brojala 40 dinara, to je u prvome slučaju ranjeni dobivao 25 penza ili 1000 dinara, a grad 5 penza ili 200 dinara. U trećem slučaju rođaci ubijenoga imali su da dobiju 100 penza ili 4000 dinara, a gradska blagajna 20 penza ili 800 dinara.

U drugom slučaju kazna je određena u mar-kama i penzama i baš taj momenat nam pruža zanimljive podatke o valuti, kojom su sve te kazne imale biti plaćane. Naime, u ovom je slučaju ranjeni dobivao 10 maraka, a grad 10 penza. Kako se i u ovom slučaju očekuje ista relacija, t. j, 5:1, mora 10 maraka biti pet puta veće od 10 penza. A tako uistinu i jeste, jer jedna marka ima 5 penza, a 10 penza iznosi 2 marke. Dakle je ranjeni dobivao 10 maraka ili 2000 dinara, a grad pet puta manje, t. j. 10 penza ili 2 marke, odnosno 400 dinara.

Ovaj i ovakav način računanja (1 marka - 5 penza - 200 dinara) u godini 1242. od velikog je značenja, jer nam nedvojbeno svjedoči, da se je već u početku petog decenija 13. vijeka u Slavoniji plaćalo i računalo isto onako, kao i u drugoj polovici tog stoljeća, kada se je slavonski novac uzdigao na glas dobre i solidne valute. Dokaz je to, nadalje, da je i novac 1242. morao biti po svojoj vrijednosti i kvaliteti isti, kao i onaj iz druge polovice toga vijeka. Da je novac iz god. 1242. bio drugačiji ili makar slabiji, ne bi se njime računalo i plaćalo na citirani specifični slavonski način. Drugim riječima, sve nas ovo upućuje, da je god. 1242. u Slavoniji bio u upotrebi ne samo rečeni način računanja i plaćanja, već da se je plaćanje obavljalo istim novcem, koji se izričito napominje u javnim ispravama od god. 1261. do 1275. i dalje, a to su bili solidni slavonski banovci.

To mišljenje potkrepljuje naročito povelja Bele IV. od 23. XI. 1266., kojom je on proširio povlastice grada Zagreba. Među ostalim i u toj se povelji ponavljaju iste kazne u istom omjeru kao i u listini od god. 1242., i istom novčanom jedinicom, markom. Šta više, u toj se povelji na jednome mjestu izričito tumači pojam marke, naime, grad ima da plaća hercegu Beli u ime godišnjeg poreza 40 maraka i to „samo u običnom novcu, u kojemu novcu 200 penza imade vrijednost od 40 maraka“ (40 marcas solummodo in usali moneta, cuius quidem monete ducente pense predictarum 40 marcarum valorem contingunt). A to je slavonski banski novac.

Da su se god. 1242. u Slavoniji upotrebljavali banski dinari, indirektno svjedoči i povelja Bele IV. od 14. X. iste godine. Tom je ispravom kralj potvrdio gradu Varaždinu privilegije, koje je već ranije potvrdio i njegov brat herceg Koloman, a podijelio ih je još god. 1209. kralj Andrija II. Među ostalim određeno je u toj povelji, da se na gradskoj malti ima u korist grada plaćati za natovarena kola 3 dinara, za konja 2 dinara, za dva vola 1 dinar, a za poreznikov pečat pola dinara. Pitanje je, kakav je to bio poludinar. Tada se je u Slavoniji uz domaći upotrebljavao još samo frizaški novac. No kako se u Friesachu nisu tada kovali poludinari, očito je, da je ovaj poludinar bio domaći novac, jer je poznato, da su se za Bele IV. u slavonskoj kovnici kovali poludinari, a kovali su se i u razdoblju od 1204. do 1226. Stoga se može tvrditi, da su i dinar i poludinar ove varaždinske isprave uistinu slavonski autonomni novac.

Početkom 1241. počele su prodirati u Madžarsku čete Tatara. Kralj Bela IV. pošalje palatina Dionizija s nešto vojske, da brani karpatske klance. Ali već sredinom ožujka doleti palatin u Budim i javi, da mu je vojska uništena. Kralj počne sada sakupljati nove čete, a u pomoć mu dođe i brat herceg Koloman s hrvatskom vojskom. Ali u kobnoj bitci na rijeci Šaju potuku Tatari kraljevsku vojsku hametice, kralj pobjegne, a isto tako i teško ranjeni herceg Koloman, koji se vrati u Slavoniju i doskora umre od rana u gradu Čazmi. Bježeći Bela IV. pred Tatarima boravio je u svibnju 1241. u Zagrebu, gdje su ga građani lijepo primili, a odavde pobjegne u južne hrvatske krajeve, u Split, Klis i Trogir. Tatari pohite u ožujku 1242. za njim, ali ne mogavši ni osvojiti dobro utvrđene hrvatske gradove na moru, ni uhvatiti kralja Belu, vrate se najzad preko Bosne u Rusiju. Tek pod jesen 1242. vrati se Bela u Zagreb, koji su Tatari tako razvalili i opustošili, da u njemu nije mogao ostati. U Slavoniji je kralj proveo nekoliko mjeseci, pa je svojom već spomenutom poveljom iz god. 1242. proglasio Zagreb slobodnim gradom, da mu se zahvali i oduži za usluge iskazane mu prilikom provale tatarske.

Kroz te dvije godine, 1241. i 1242., sigurno se nije u Slavoniji kovao novac, jer u onim teškim i nesigurnim prilikama nije to bilo ni moguće. Ali kako se u povelji gradu Zagrebu navodi računanje u markama i penzama, a u povelji gradu Varaždinu napominje upotreba dinara i naročito poludinara, sa sigurnošću se može tvrditi, da su se autonomni novci kovali i prije provale tatarske, t. j. još za vladanja hercega Kolomana pod Belom IV. (1235.-1241.).

Koloman je postao hercegom još za Andrije II., kada je 1226. tu čast napustio brat mu Bela, i ostao je na tom položaju sve do svoje smrti, 1241. Iz sačuvanih se dokumenata razabire, da je Koloman kroz petnaest godina herceške vlasti igrao vrlo važnu ulogu ne samo u Hrvatskoj, odnosno Slavoniji, nego i u susjednoj Bosni. Kako su i hercezi i banovi prije njega kovali autonomni novac i povlačili od toga velike prihode, i kako je u Slavoniji već postojala uređena kovnica, ne može biti, da jedan tako moćan i ugledan herceg, kao što je bio Koloman, nije kovao svoga novca i da se je bez razloga odrekao prihoda, što ih svakogodišnje donosi kovnica. Poteškoća je tek u tome, što to kovanje nije dokumentarno posvjedočeno i što su najstariji hrvatski novci, izuzevši neke tipove hercega Andrije i Bele, kovani samo s grbovnim oznakama Slavonije, bez imena odnosnog hercega i bana, a prema današnjem poznavanju toga novca nismo u stanju, da odredimo, koje je od tih vrsta dinara kovao herceg Koloman u doba između 1226. i 1235. godine. Dok se kakvim pisanim dokumentom ili kakvim pronađenim novcem ne osvijetli, ostat će to pitanje još dugo vremena u mraku.

Ali citirane povelje kralja Bele IV. Varaždinu i Zagrebu s izloženim načinom novčanog računanja i s napominjanjem poludinara, - a sve to u god. 1242., nakon dvije godine tatarskog razaranja i ratovanja - odlučno svjedoče, da se je i za hercega Kolomama u doba kralja Bele IV. (1235.-1241.) u Slavoniji i računalo i kovalo isto onako, kao što je bio običaj kroz dobrih stotinu godina kasnije.

Prema svemu rečenome slavonski su se banovci počeli kovati pod hercegom Kolomanom iza god. 1237. Čim je došao na prijesto, počeo je mladi ali razboriti kralj Bela IV. raditi na tome, da madžarski novac poboljša i da mu digne vrijednost i ugled. Istu tu akciju, možda i pod utjecajem brata, poveo je u Slavoniji herceg Koloman. Da je bilo među kraljem i hercegom u to doba zajedničkog smišljanja i raspravljanja o poboljšanju javnih prilika i o popravljanju neurednog stanja, u kojemu se nalazila cijela država iza smrti Andrije II., nalazimo dokaza u povelji hercega Kolomana iz godine 1237., gdje se izričito kaže, da su njih dvojica na zajedničkom vijećanju (de communi consilio regni) odlučili, da isprave neke nepravilnosti u kraljevskoj donaciji posjeda još iz doba njihova oca. Tako je Koloman odlučio i odredio, da slavonska kovnica odsele kuje novac solidan, stalne veličine, težine i dobre finoće srebra. Da se novome novcu osigura željena solidnost i naročita trajnost, ukinuto je svakogodišnje mijenjanje starijeg boljeg s novim i slabijim novcem, kao što je to do tada bio i u Slavoniji običaj. Da pak herceg i ban ne ostanu bez uobičajenog prihoda kovnice, zaveden je sedamdinarski porez kao kompenzacija. Tom je reformom udaren siguran temelj trajnoj solidnosti banskih dinara i pribavljen ugled, koji su oni kroz stotinu godina imali svuda, i u Slavoniji i izvan njezinih granica. A svojom valjanošću i vrijednošću istisnuli su onda banski dinari iz prometa i optjecaja u Slavoniji tuđi novac frizaški, tako da se on iza godine 1239. u našim ispravama više i ne spominje.

Početnikom kovanja slavonskih banovaca, a sasvim krivo i osnivačem slavonske kovnice, proglasili su Truhelka i Höman bana Stjepana Gutikeled (1248.-1260.) i to ne samo na osnovu toga, što je on banovao god. 1256., kada se prvi put dokumentarno spominje prekodravska kovnica, nego osobito na temelju jedne rečenice u povelji ikralja Karla Roberta od 6. I. 1323.23) U želji, da popravi svoj kraljevski novac, odredio je Karlo Roberto da se u Madžarskoj kuju novi dinari i to: u težini starih banovaca, koje je nekoć kovao ban Stjepan za vladanja kralja Bele IV. (ad pondus denariorum banalium antiquorum, quos Stephanus quondam banus tempore domini Bele regis cudi fecerat). Kad se prouči smisao ove rečenice, može se samo zaključiti, da je ban Stjepan kovao jedan od poznatih tipova banskih dinara iz vremena Bele IV., koji se odlikovao svojom vrijednošću, pa je i Karlo Roberto odlučio, da se tako dobar novac sada i u Madžarskoj kuje, ali u toj rečenici nema apsolutno ništa, po čemu bi se moglo i smjelo govoriti i zaključivati o kakovom osnivanju kovnice ili o započinjanju kovanja nekog novog novca. Prema tome da se ne može ni ban Stjepan smatrati ni osnivačem slavonske kovnice, ni začetnikom kovanja banskih dinara.

Danas se smatra definitivno utvrđenim i dokazanim, da su se slavonski banovci počeli kovati za vladanja Bele IV. Poznate su iz toga vremena četiri glavne vrste banskog novca u više neznatnih varijacija. Te se vrste razlikuju između sebe siglama, postavljenim na reverzu. Dinari s malim kružićima ili točkama s obje strane donje prečke i križa čine 1. vrstu, 2. vrsta ima na istome mjestu ljiljane, 3. je vrsta obilježena slovima h-R, a 4. vrsta pokazuje na istome mjestu ptice. Prva, druga i treća vrsta se javlja u dvije varijante prema svojim natpisima i to 1.) MONETA REGIS P SCLAVONIA, 2.) MONETA DVCIS P SCLAVONIA.

Već je Nuber proučavajući banovce s tipološkog gledišta utvrdio, da su prvi i najstariji oni s kružićima (1. vrsta), iza njih su kovani oni s ljiljanima (2. vrsta), a kasnije ostale dvije vrste. Jedino nije Nuber pokušao odrediti i vrijeme, kada je koja vrsta kovana. Da se i to pitanje osvijetli, uz pažnju na finoću srebra i težinu pojedinih vrsta, izvjesnu pomoć pružaju i natpisi na samom novcu. Truhelka je proučavajući sve tada poznate banovce načinio preglednu tabelu finoće srebra i težine pojedinih vrsta. Kako su se međutim Truhelki podmakle neke pogreške naročito u izračunavanju poprečne težine, donosimo korigirani pregled.



Kad se u tabeli prouči prosječna težina pojedinih vrsta, vidi se da, postoje tek neznatna kolebanja u vagi. Ako li se izračuna prosječna težina sve četiri vrste, dobiva se prosjek od 0.93 g. a to potpuno odgovara pravoj težini jednoga banovca, koji je težio 240. dio jedne marke od 224,4917 g. (224,4917 : 240 = 0.9353). To nam je ujedno svjedočanstvo, da je u Slavoniji bila u upotrebi drugačija utezna marka (marca sclavonica), nego li u Madžarskoj.

Ali prije nego što se pokuša odrediti doba kovanja pojedinih vrsta banovaca, potrebno je najprije ustanoviti, koji su hercezi i banovi upravljali Slavonijom za Bele IV. Već je poznato, da je brat Belin herceg Koloman vladao od 1235. do 1241., a za njegova su vremena bili banovi Opoj (1237.-1239.) i Nikola (1240.). Iza provale Tatara vršio je službu nesamo bana već i hercega Dioniz (1242.-1245.), prvi herceg nekraljevskog roda. Njega je naslijedio kao herceg sin Belin Stjepan, dijete od pet godina, ali je obnašao tu čast samo kratko vrijeme (1246.-1247.). Od god. 1248. do 1260. upravljao je Slavonijom sposobni i energični ban Stjepan Gutkeled, koji je ostao u ugodnoj uspomeni i u kasnije vrijeme. God. 1260. imenovao je Bela IV. hercegom Slavonije svoga mlađeg sina Belu, koji je bio još dječak pa je stajao pod skrbništvom svoje majke kraljice Marije, a pravnim poslovima Slavonije ravnao je ban Roland (1261.-1267.). Herceg Bela je tek koncem 1267. počeo samostalno upravljati svojom zemljom. Imao je uređen svoj herceški dvor i svoga kancelara, kninskog biskupa Vladislava, a u poveljama se je nazivao: herceg čitave Slavonije, Dalmacije i Hrvatske. Uz njega je bio novi ban Henrik Gisingovac (1267. do 1269.). Herceg Bela je za kratko vrijeme dospio do tolikog ugleda, da su neki dalmatinski gradovi počeli u javnim ispravama navoditi njegovo ime umjesto imena njegova oca, kralja Bele. Ali herceg Bela nije dugo poživio, umro je negdje u ljeto 1269. Sada je preuzeo upravu Slavonije sam ban Henrik i vladao je njome sve do smrti kralja Bele IV. (1269.-1270.).

Za utvrđivanje vremenskog reda kovanja poslužit će nam već spomenuto Nubertovo tipološko proučavanje banovaca, zatim historijsko poznavanje hercega i banova, koji su upravljali Slavonijom za Bele IV., napokon sve ostalo gradivo, koje je u ovoj radnji obrađeno i izneseno, naročito podatci o težini i finoći srebra slavonskog novca.



I na temelju sastava najvažnijih nalaza slavon. banovaca i na temelju tipološkog proučavanja golemog broja toga novca utvrdio je Nuber, da je najstarija vrsta banskih dinara ona, koja je na averzu obilježena kružićima kao znakom kovnice (si. 1. i 2.). Poznate su tri varijante te vrste, jedna s napomenom i kralja u natpisu (Moneta Regis) i druga s navodom hercega (Moneta Duels), dok treća imade u natpisu i kraticu imena kralja Bele (Moneta B(ele) Regis P Sclavonia). Vrlo je vjerojatno, da je baš ova treća varijanta pratip banskog novca i da je to prva emisija slavonske kovnice poslije novčane reforme, provedene u početku vladanja Bele IV. Uz dinare poznati su i poludinari ove vrste i to u dvije varijante s natpisima: Rex Sclavonie i Dux Sclavonie. Finoća srebra ove 1. vrste iznosi 0.918 hiljadnina, a težina 0.905 g. U poredbi s autonomnim slavonskim dinarima iz vremena hercega Bele (1220.-1226.) s finoćom od 0.900 i težinom od 0.62 g. vidi se u novom, banskom dinaru poboljšanje naročito u težini za 31,5%. Domaći je novac dobio time znatno veću vrijednost i počeo je ozbiljno konkurirati frizaticima, koje je doskora i posve istisnuo iz optjecaja u Slavoniji. Kako smo u ovoj radnji na temelju kraljevskih povelja utvrdili, da se je u Slavoniji upotrebljavao domaći novac (i dinari i poludinari) još prije provale Tatara 1241. god., smatramo, da je 1. i najstarija vrsta banovaca kovana za hercega Kolomana između 1237. i 1241., a možda i za hercega i bana Dioniza (1242.-1245.). Gdje se je kovnica Kolomanova nalazila, danas još ne znamo. Možda je bila u gradu Čazmi, kamo se je Koloman teško ranjen pred svoju smrt sklonuo i gdje je i umro.

II. vrstu banovaca sačinjavaju oni dinari, koji imaju na averzu ikao sigle ljiljane. Nuber drži, da su oni kovani drugi po redu u slavon. kovnici. S obzirom na to, što se i ova vrsta javlja u dvije varijante, t. j. s natpisima: Moneta Ducis i Moneta Regis, pada njeno kovanje u doba hercega Stjepana (1246.-1247.) i bana Stjepana Gutkeleda (1248.-1260.). Finoća srebra u dinarima ove vrste je bolja nego u onima 1. vrste, iznosi 0.928 hiljadnina, a i težina je veća 0.93 g. Prema tome je vrijednost banovaca s 2. vrstom još porasla. To je jamačno razlog, što su dinari bana Stjepana uživali i sačuvali velik ugled i dobar glas još i u kasnija vremena, pa je čak i kralj Karlo Roberto svojom poveljom iz god. 1323. odredio, da se i njegovi novi dinari kuju: u težini starih banskih dinara, koje je nekoć ban Stjepan dao kovati. I Homan je mišljenja, da su se dinari s ljiljanima kovali za bana Stjepana Gutkeleda. Zanimljivo je, da je ban Stjepan, kujući kao kapetan Štajerske (1254.-1258.) posebni novac za tu pokrajinu, stavio na averzu između dva grba ljiljan. Sigurno je taj motiv prenio iz svoje slavonske kovnice. Mjesto, gdje se je nalazila kovnica, dokumentarno je utvrđeno. Povelja Bele IV. iz god. 1256. spominje komoru u Pakracu i u vezi s njom spominje i samog bana Stjepana i upravitelja kovnice Benedikta (Magister Benedictus, comes camerae). Utvrđeni grad Pakrac spadao je tada u križevačku županiju, u kojoj je ban Stjepan imao svoje posjede sa gradovima Garićem i Bršljancem i u kojoj je rado boravio. To će valjda biti razlog, da je u Pakrac smjestio bansku kovnicu.

S razloga, da očuva tipološki red, Nuber je kao treću (po slijedu kovanja) vrstu banovaca odredio onu s pticama kao siglama. Iz važnih razloga ne možemo se složiti s tim mišljenjem. U razdoblju od 1260. do 1269. obnašao je čast hercega Slavonije kraljev sin Bela, pa se je 1267.-1269. digao i do silnog ugleda u zemlji i sigurno je kovao herceški novac, jer se god. 1263. spominje upravitelj njegove kovnice Mojsije (Moys, summus camerarius Bele ducis). Uz njega se je isticao za njegove maloljetnosti ban Roland (1261.-1267.) i iza ovoga ban Henrik Gisingovac (1267.-1269.), koj i su kovali banske dinare s natpisom Moneta Regis. Što više, novci bana Henrika vrijednošću svojom (finoćom srebra 0.908, tež. 0.96 g.) došli su naglas kao i novci bana Stjepana, pa se i oni spominju još u kasnije vrijeme, god. 1320., kao uzoran novac. Iz navedenih razloga smatramo banovcima III. skupine one dinare, koji imaju na averzu sigle h-R, jer su oni kovani i kao herceški i kao banski novac, što nije slučaj kod dinara sa pticama kao siglom, a i za to, što naročito težinom svojom (0.96 g.) spadaju među najteže banske dinare. Bili su, dakle, novac, koji se još god. 1320. smatrao uzornim, a Truhelka ih naročito ističe kao „novac najsavršeniji od sviju banovaca u svakom pogledu“. Kovnica III. vrste banovaca bila je u Zagrebu, o čemu nam svjedoče brojne javne isprave počevši već od godine 1260. i 1261., gdje se novac označuje obično nazivom: denarii Zagrabienses, zagrebački dinari. Značenje sigla h-R do danas još nije objašnjeno.

Iza smrti hercega Bele nije u Slavoniji imenovan novi herceg. Zemljom je upravljao i dalje ban Henrik Gisingovac (1269.-1270.) sve do smrti kralja Bele IV. U to se doba nije kovao herceški novac već samo banski i to i kao dinar i kao poludinar. Tim upravnim prilikama odgovaraju banovci IV. vrste s pticama kao siglama, koje je kovao samo ban, a varijanta s hercoškim natpisom samo u ovoj vrsti ne postoji. Ovi novci dolaze na zadnje mjesto, t. j. u IV skupinu i zato, što su po finoći srebra najslabiji sa 0.884 hiljadnine, a i težina im je manja sa 0.91 g. nego li u prijašnjih vrsta. S dinarima ove vrste počinje polagano ali ne prejako opadanje finoće i težine slavon. banovaca, koje se postepeno javlja kod kasnijih vladara. Truhelka drži, da se razlog tom postepenom pogoršanju banskoga novca ne može naći u domaćim prilikama, već u prilikama, koje su vladale u novčarstvu Madžarske, i koje su silile i slavonsku kovnicu da promijeni kurs na gore. Svakako dinari ove 4. vrste s obzirom na opadanje svoje težine pokazuju naravan prijelaz od najtežih i najsolidnijih banovaca, kovanih u doba kralja Bele IV. prema sve lakšim novcima kasnijih banova i kraljeva.



Veliko i do sada najbolje djelo o slavonskim banovcima napisao je ugledni naš senior dr. Ćiro Truhelka još prije punih 40 godina. Međutim su se na tu materiju otvorili mnogi novi pogledi, koji traže reviziju nekih tvrdnja i mišljenja o njoj. I pitanje početka kovanja slavonskih banovaca trebalo je još jednom pretresti, jer su u novije doba izgrađeno naslućivanje, da se je u Slavoniji moralo kovati u neprekinutom slijedu od hercega Andrije II. (1196.- 1204.) sve do ukinuća kovnice pod kraljem Ljudevitom Velikim, i važni podatci, koje pruža pomnija analiza nekih kraljevskih isprava iz polovine 13. vijeka, motivirano upućivali na to, da su se banski dinari ipak morali početi mnogo ranije kovati, nego što tvrdi dr. Truhelka.

Pokušali smo, da to zanimljivo pitanje ponovno obradimo i da ga prikažemo u novom shvaćanju, za koje smo nastojali da dademo što jaču argumentaciju i iz povijesnih vrela i iz dosadašnje literature.

Autor: Ivan Rengjeo
Izvor: Obol, broj. 30, Zagreb, 1977.

Ključne riječi: kovani novac, kovanice, Hrvatska, Slavonija, srednji vijek, slavonski banovci
Keywords: coins, Croatia, Slavonia, medieval, Slavonian Denarii Banalis