|
|
subota, 28.11.2009.
Kako su europski novci dobili ime
Svrha je ovog članka tek dati pregled nazivlja europskog novca i podrijetlo svakog naziva. Umjesto da nabrojimo europske države i nazive novca koji je danas u uporabi, činilo mi se zgodnijim prikazati nazivlje kroz jedan oris povijesnog razvoja. Stoga ovo nije povijest europskog novca, svaki novac spominjem tek toliko koliko sam smatrao da je dostatno da bi se shvatio razlog uvođenja pojedinog naziva, odnosno određene vrste novca.
Ovaj pregled ne obuhvaća sve nazive već samo one koji su bitni za razumijevanje podrijetla nazivlja zapadnoeuropskog novca. Ostalo nazivlje, iako sam nastojao dotaći se i nekih povijesno poznatijih, dato je tek kao ilustracija, odnosno koliko sam smatrao da je potrebno za razumijevanje.
Imena novaca svih zapadno-europskih zemalja nastala su od naziva mjernih jedinica za težinu.
Početni sustav iz kojega su razvijeni ostali europski sustavi je novčani sustav Karla Velikog (768-814), cara koji je ujedinio gotovo čitavu zapadnu Europu, uključujući tu, dakako, i Hrvatsku. Karlov sustav je modificirani rimski sustav.
Iza mnogih naziva današnjeg europskog novca kriju se zapravo latinski nazivi mjernih jedinica Karlova sustava, nastalog 794. god., ili su pak njihovi sinonimi.
Osnova ovog sustava bila je funta srebra, latinski LIBRA. Ovaj je naziv u srednjovjekovnom latinskom i iz njega razvijenim romanskim jezicima dobivao mnoge oblike npr. livra, lira, uz ove u hrvatskim se dokumentima sreće i naziv litra, a to je osnova naziva TALIJANSKE LIRE.
Funta-libra srebra se dijelila obračunski na 20 solida (ili ŠILINGA) - otud i naši šoldi (ali oni su do nas došli iz bizantskog sustava), a od te funte koja je težila 1 i 1/3 rimske libre (tj. oko 409,31 g.) kovalo se 240 DENARA.
Od naziva SOLID potječe i naziv francuskog mnogo skromnijeg SUA.
DENAR, po kome su nazvani i DINARI, a koji je u talijanskom postao i opća riječ za novac, bio je novčana jedinica još u vrijeme Rimskog carstva. U germanskim jezicima riječ denar glasi "FENIG" (u ENGLESKOM - PENNY, mn. pence; NJEMAČKI - PFENNIG; kod SKANDINAVACA - PENNING). Etimologija ove riječi nije jasna. Možda je nastala od keltske riječi "penn" - glava, jer su negdašnji rimski denari nosili portrete careva, pa bi ovaj naziv bio pučki naziv - "glave". Općeslavenski naziv za novac PENEZI, PINEZI, PJENEZI (navodim samo oblike koji se sreću u hrvatskom jeziku), prema nekim etimologijama isto bi vukao svoje postanje iz ove keltske riječi.
ENGLESKI sustav iz kojeg je nastao sustav VELIKE BRITANIJE, izveden je iz ovog Karlovog sustava, ovo se vidi i iz oznaka koje nose britanski novci, kao i iz tradicionalnog engleskog sustava mjera, FUNTA odgovara rimsko-karolinškoj LIBRI, i stoga i nosi oznaku prekriženi L (Ł). Ostale kratice isto tako, s.= SHILLING po latinskom SOLIDUS; d. = PENNY po lat. DENARIUS. Ovaj sustav i nazivlje preuzela je od Velike Britanije i IRSKA.
Platežna vrijednost kovanog novca ovisila je o propisima (nominalna vrijednost) te o količini plemenitog metala (unutrašnja vrijednost) - isprva uglavnom srebra. Vladar, koji je u početku imao jedini pravo kovanja novaca, mogao je, kad je trebao platiti račune, a ne bi imao dovoljno srebra, smanjiti težinu novca, ili povećati omjer manje vrijednih primjesa u kovanici (uglavnom bakra). Vladari su činili oboje. Zbog toga je pravo kovanja bilo veoma unosno (kao i danas).
Raspadom karolinške države počele su nove države kovati vlastiti novac, isprva u istom sustavu. No manje ili veće razlike u privrednoj snazi zemlje i gramzljivosti vladara, dovele su do razlika u količini srebra i težini novčića koji su i nadalje nosili ista imena.
Feudalizam je doprinio i tome da su se umnožili nosioci prava kovanja novca: biskupi, feudalni gospodari, gradovi itd. Istovremeno bi u Europi radilo i po nekoliko stotina legalnih kovnica, kojima treba pridodati i ilegalne.
U nedostatku zajedničke osnovne mjerne jedinice (ETALONA), svaka je kovnica imala svoju, koje su sve bile približno iste ali su se i razlikovale.
Tako da libra (funta) srebra jednog grada nije bila iste težine onoj drugog grada. U XI. st. pad vrijednosti novca doveo je do toga da su se novci počeli vagati. Razne kovnice kovale su kovanice različitih težina od 0,50 gr. do 1,50 gr., tada ih je u jednu funtu išlo 400 .
MARKA
I preciznost mjernih instrumenata bila je problem, te se nije mogla postići ujednačenost težina svakog pojedinog novčića, pa je uvedeno kovanje "AL MARCO" - po tezulji; tj. broj kovanica iskovanih od jedne MARKE srebra morao je odgovarati normi unatoč različitoj težini svake pojedine kovanice.
MARKA je bila obračunska jedinica (tj. nije postojao otkov te vrijednosti) težina je bila 2/3 funte, a odnos: 1 MARKA = 2/3 FUNTE = 8 UNCI = 16 LOTA (LOT odgovara ŠILINGU,SOLIDU) = 192 DENARA. Postojali su i drugačiji sustavi npr. 1 marka = 160 feninga/denara.
GROŠI
Stalni pad vrijednosti novca, nije pogodovao trgovini i ugovaranju poslova. Trgovci nisu htjeli primati niti tegliti sa sobom bezvrijedan novac. To je dovelo do toga da su u Francuskoj i sjevernoj Italiji u prvoj pol. 13. st. uvedeni "deblji denari" (DENARIUS GROSUS) ili GROŠI.
Uz ove su zadržani i stari denari koji su se sad nazivali mali denari, denari parvuli. Vrijednost groša, npr. u Veneciji, nastojala se održati, dok su parvuli i dalje devalvirali, tako da se odnos vrijednosti ova dva novca tijekom vremena mijenjao.
Unatoč feudalnoj razdrobljenosti Europe, i mnoštvu novčanih sustava, trgovina je činila svoje. Bolji su novci kružili Europom i istiskivali slabije, te prisiljavali vladare da svako toliko revalviraju svoje novčane sustave.
U Tirolu, Meranu, su od 1271. počeli isto kovati teže novce tzv. KRAJCARE, koji su vrijedili 4 feninga.
Stari mjerni sustav je i nadalje očuvan: 1 obračunska funta (libra) = 20 šilinga (solida) = 60 krajcara = 240 feninga (denara).
U ovo vrijeme spada i porijeklo DUKATA i GULDENA - zlatnika.
ZLATNICI
Kako je težina zlatnika bila 12 puta vrednija od iste težine srebrnjaka, zlatnici su bili pogodnije sredstvo za međunarodnu trgovinu i veće obračune.
Historijat kovanja zlatnika prije pojave dukata, za nas je zanimljiv i stoga što će nam omogućiti shvaćanje monetarne situacije u Hrvatskoj u vrijeme narodnih vladara.
Kao i svagdje u feudalnoj Europi novac prvenstveno služi za međunarodnu trgovinu. A hrvatski vladari imaju novčani priljev od dalmatinskih gradova, koji svoja podavanja isplaćuju u bizantskoj valuti, isprva zato što su barem nominalno u sastavu Bizanta, ali i kasnije, kada su u sastavu hrvatske države.
Od 9. do 13. st. u zapadnoj Europi se nisu kovali zlatnici, bilo je tek nekoliko sporadičnih pokušaja, uglavnom u Španjolskoj, i to imitacija arapskih zlatnika.
U Europi je zlatnike kovao Bizant, koji je nastavio s kovanjem prijašnjih rimskih nominala. U 4. st. naše ere, Konstantin Veliki, nakon reformi provedenih u Carstvu, uvodi zlatni solid, koji je sadržavao 4,48 g. čistog zlata. Uz njega se kuju i semiens, polovina solida, te triens, trećina solida. Nakon propasti Zapadnog rimskog carstva, Istočno rimsko carstvo - Bizant nastavlja s kovanjem ovih zlatnika.
Jedan zlatni solid vrijedio je 12 denara, dok je jedna libra (funta) srebra vrijedila 20 solida, te otuda nastaje i budući odnos: 1 funta = 20 solida, 1 solid = 12 denara. Tako daje srebrni solid težina srebra koja vrijedi 1 zlatni solid.
Ovaj je solid bio općeprihvaćeno međunarodno sredstvo plaćanja. Te se u europskim i našim dokumentima navodi i kao bezant.
Nakon 640. g. počinju muslimanska osvajanja. Već 694.g. kalif Abd-el-Malik daje kovati zlatni novac po uzoru na bizantske solide, ali s islamskim natpisima. To je muslimanski DINAR, koji (zajedno s manjom srebrnom jedinicom DIRHEMOM, - naziv prema grčkoj drahmi, dok je naziv dinar potekao od staroga rimskog denara) počinje konkurirati SOLIDIMA. Na zapadu se taj "DINAR" često naziva MANCUS.
Nakon višestoljetnog zaostajanja Europe, tzv. "mračnog srednjeg vijeka", počinje buđenje, i to u onim krajevima Europe koji su najbliži arapskom svijetu. Nekoliko će stoljeća države Iberskog poluotoka, kasnije ujedinjene u Španjolsku i Portugal, predvoditi u razvoju Europe.
Tu će nastati prva sveučilišta i prvi prevodi antičkih klasika. Neki su spisi antičke znanosti imali veoma krivudav put dok su došli do nas. Tako su neki s grčkog originala bili prvo prevedeni na srednjovjekovni sirijski, s njega na arapski, te zatim na srednjovjekovni španjolski, pa tek onda na latinski -koji je bio jezik europske znanosti sve do 18. st.. Da bi tek tada bili prevedeni na suvremene europske jezike.
Ovom buđenju Europe i Hrvatska je dala svoj doprinos, između ostaloga u osobi Hermana Dalmatinca, koji u XII. st. prevodi grčka djela, ali i arapska, koja su ujedinila antičke grčke i rimske spoznaje s onima Perzije, Indije, Egipta i Kaldeje, te dala i vlastiti doprinos. Herman Dalmatinac je ne samo prevodio već i komentirao ova djela, no k tome i pisao vlastita.
Novom poletu Europe pridonijeli su kontakti s još postojećim muslimanskim državama na Iberskom poluotoku, kao i arapske knjižnice gradova koje su kršćani tek nedavno preosvojili od muslimana.
Razlozi zbog kojih europske države ne kuju zlatnike leže u kulturnom i ekonomskom nazadovanju Europe, ali i u nedostatku zlata. Zlato do muslimanskog svijeta stiže iz Afrike. Od tog zlata kuju i svoj novac Almoravidi, marokanski osvajači Španjolske. Njihov novac MORABATI postat će MARAVEDI, što će kasnije biti obračunska jedinica u Kastilji.
Do polovine 11. st. novac se i u najnaprednijim krajevima Europe rijetko koristi. On se u dokumentima navodi kao obračunska jedinica, ali iza toga redovito stoje izrazi poput "in rem valentem" (ili neki drugi s istim smislom) a to bi u prevodu značilo - vrijednost naplativa u naturi. Kadkad se i precizira: u žitu, sušenoj ribi, u konjima i si.
Buđenje trgovišta počinje oko 1000. g. u Španjolskoj i mediteranskim zemljama Europe, dakle upravo u onim krajevima koji su u najtješnjoj vezi s arapskim svijetom.
Prva su od 11. st. španjolska kraljevstva najprije stavljala u opticaj muslimanski zlatni novac; zatim kovala zlatnike, oponašajući potajno muslimanski novac koji se svugdje prihvaćao; nakon toga kovala otvoreno "mancuse" ("mancus iz Barcelone"), u potpunosti podržavajući oblik, uključujući citate iz Kurana; kasnije se smatralo primjerenim zamijeniti kuranske kršćanskim citatima, ali napisanim na arapskom (to dokazuje važnost vanjskog izgleda nekog novca da bi bio općeprihvaćen); i naposljetku 1175.g. Alfons VI Kastiljski, saznavši da je muslimanska kovnica u Murciji prestala s radom, odlučuje kovati zlatnike sa svojim imenom.
Ipak obično se govori kako se kovanje zlatnika u Europi vratilo tek oko 1250. To je i istina: španjolske kovnice zlatnika (isto kao i sicilske Fridrika II) marginalne su pojave koje na neki način više produžavaju muslimansko prisustvo nego li što najavljuju procvat kršćanske ekonomije...
Na Siciliji je car Fridrih II počeo kovati zlatnike 1231.g. Taj je car svoju prijestolnicu iz Njemačke preselio u južnu Italiju i Siciliju, upravo na mjesto dodira islamske i kršćanske civilizacije, kontakte kojih je podržavao.
No njegov je novac nestao s njim.
Ubrzo su slijedili zlatnici Genove, zatim Firence (3,5 gr.), a po uzoru na Firencu i Venecija počinje kovati svoje zlatnike DUKATE - (po ducatus - vojvodstvo Venecije, otuda i dužd - duka = vojvoda).
Firentinski FLORINI i venecijanski DUKATI dugo su vremena bili pojam zlatnika, i drugo ime za zlatnike.
Venecijanski su DUKATI to ostali i danas, naročito u istočnim krajevima Europe i Otomanskom carstvu, s kojima je Venecija trgovala, održavajući stalno vrijednost svog novca.
Tip FLORENA odnosno DUKATA bio je i njemački GULDEN, koji se zvao i GOLDGULDEN, javlja se u XIV.st. Kasnije postaje obračunska jedinica.
1 gulden = 60 krajcara po 4 feninga = 240 feninga, dakle opet sustav libre.
Ime FLORINA sačuvano je u mađarskoj FORINTI. Interesantno je da su ugarski florini - forinti, bili cijenjeno sredstvo plaćanja i rasprostranjeni u Europi. Njihov ugled potvrđuje i to što se ne samo upotrebljavao, već su po uzoru na njega kovani tijekom XVI i do XVIII st. novci u Danskoj zvani "ungersk gylden". Drugo ime za ovaj danski novac bilo je početkom 18. st. DUKAT SPECIES, koji se razlikovao, od druge vrste zlatnika zvanog dukat kurant, po tome što je bio teži, (tj. imao više zlata). Ovi danski "ugarski" dukati razlikovali su se ponešto od pravih mađarskih koji su bili neznatno kvalitetniji.
POLJSKI su ZLOTI opći naziv za zlatnik, ali i naziv za obračunsku jedinicu od 30 groša, po kojoj se u poljskoj numizmatici naziva cijelo razdoblje od renesense pa do 18.st. Prvi poljski zlatnik bio je dukat Vladislava Kratkog iz 1320., kada započinje redovitije kovanje zlatnika, od Zygmunda (Sigismunda) I kuju se ugarski dukati, vrijedni 40 groša, koji da bi se razlikovali od obračunskih nose ime CRVENI ZLOTI.
TALER, TALIR, TOLAR, DOLAR, DALER
Porastom privredne aktivnosti i snage, pojavila se ponovo potreba za težim srebrnim novcima. Kovali su ih u Austriji nadvojvoda Maximilijan 1479.g., a njegov brat Zigmunt u Tirolu 1484., no samo kao spomen novac. Trebali su odgovarati zlatnim guldenima od 60 krajcara, iz jedne marke srebra kovano je 8 komada tog novca.
Ime su dobili po prvim većim serijama kovanim od 1518. g. u Jachimovu u Češkoj, njemačko ime mjesta je Joachimstal, otud su ih zvali: JoachimsTALER, ili skraćeno TALER.
U obliku talar, talir, ali i TOLAR, nalazimo ih i u našim dokumentima. Otud i ime današnjeg slovenskog novca. U skandinavskim zemljama izgovarali su to ime DALAR, dok su ga Englezi, a po njima i Amerikanci, izgovarali DOLAR.
AMERIČKI DOLAR nastao je u XIX. st., po uzoru na španjolske kolonijalne talire, koji su u to vrijeme bili kovani u španjolskim kolonijama, po njima je i dobio ime.
Američke su zlatnike od 10 dolara nazivali i "orlovi" (eagles), prema prikazu na njima, slično kao što su "hrvatski novci" bili nazivani "numus martius", tj. kune. I BUGARSKI LEVI imaju ime po grbovnom simbolu, Bugarskom lavu, (kovani su nakon stjecanja nezavisnosti od Turske). U sva tri slučaja, radi se o simbolima nacije, i američki je orao simbol američke demokracije, to je u stvari orao rimske republike, nastavljačima koje su se pisci američkog ustava smatrali.
Američki su dolari bili radije primani od španjolskih, iako su imali manji sadržaj srebra. Razlog je tome bio taj što su bili svjetliji. Zato su mnogi otkupljivali španjolske talire i odnosili ih u američke kovnice gdje bi ih prekovali, i na razlici u srebru zaradili 2-3 dolara na svakih sto pretopljenih talira.
ŠKUDE, ESCUDO, SCUDATUS, ECU
Srednjovjekovna je Francuska bila jedna od vodećih zemalja Europe. Raspadom Karolinškog obnovljenog Zapadno-rimskog carstva, Francuska postaje zasebna kraljevina, zamjenjujući svoje staro ime Galia, za novo Franačka, prema novim germanskim vladarima - Francima.
No galsko stanovništvo stare Galije, bilo je tijekom rimske vlasti romanizirano, a tijekom barbarskih provala, seobe zbjegova pomješale su i starosjedioce, tako daje jedini svima razumljivi jezik bio iskvareni (vulgarni- pučki) latinski jezik. Iz kojega se razvio srednjovjekovni francuski. Ovaj je jezik ubrzo počeo govoriti i onaj dio germanskih Franaka koji se naselio u negdašnjoj Galiji. Nakon smrti Ljudevita Pobožnog, (to je onaj car, koji je ratovao s našim Ljudevitom Posavskim), njegovi sinovi ratuju i dijele carstvo. Franci iz Galije, koje se sada zove Franačka - tj. Francuska, traže da ugovor sklopljen u Strasburu (842.g.), o podjeli carstva, bude i na njihovom - ne više germanskom već romanskom jeziku, to je znamenita Strasburška zakletva (Serment de Strasbourg).
Francuska je slijedila, (a ponekad i predhodila), razvoj evropskog novčanog sustava. Osnovna mjerna jedinica bila je libra (na francuskom LIVRA). Dijelila se na solide (fr. su, sou) i marke (koje su u francuskoj činile pola livre), kovani novac bio je denar (fr. denier). Kao i drugdje težina i sadržaj srebra stalno je opadao. Prvi groši su uvedeni u Francuskoj, reformom Ludovika IX. Svetog 1226. g. te Francuska postaje uz sjevernu Italiju drugi centar širenja groša po Europi.
Isti je vladar 1266. započeo kovanjem prvih francuskih zlatnika, dakle poslije Firence i Venecije. Bili su to zlatni denari (denier d'or); teški 4,2 gr. Drugi nazivi ovih novaca bili su: ćcu d'or, ecu a angel, u prevodu to bi značilo: zlatni štit, zlatni anđeo. Naziv zlatni štit (ecu d'or) dobili su po prikazu štita na novcu.
Latinski riječ štit glasi SCUTUM, te su prema latinskom obliku, SCUTATUS, i njegovoj iskvarenoj varijanti SCU-DATUS, dobili ime ovi, a i drugi novci koji su se po uzoru na njih kovali u europskim zemljama.
Već 1311. kuje se opet takav zlatnik, težak 4,2 gr. što odgovara vrijednosti ondašnje novčane livre srebra, tako da je to prvi materijalizirani otkov livre. Njegovo ime je "le denier d'or a l'angel", a kasnije se pojavljuje pod raznim nazivima (ecu - štit; lis - ljiljan; mouton - ovca; franc - franak). Tako bi ovaj zlatnik u stvari prvi nosio ime FRANAK.
Reformom Ludvika XIII, 1641.g. uvode se u francuskoj prvi TALERI pod nazivom "ecu blanc", "ecu d'argent", ili "Louis d'argent". To su dakle srebrni škudi, to kovanje srebrnih nominala koje imaju nazive i bar u početku iste vrijednosti kao zlatne, pojavljuje se i drugdje u Europi (srebrni gulden, dukaton).
Ovi srebrni škudi vrijednošću isti, ili približni talirima, kovani su i u drugim zemljama. Nama su naročito zanimljivi venecijanski i dubrovački škudi, koji se najčešće i spominju u našim dokumentima.
No kod srebrnog se škuda, naziv u dokumentima često miješa s onim talira, upravo zbog njihove približno iste vrijednosti.
I današnji PORTUGALSKI ESCUDO, nosi naziv prema portugalskom otkovu ovakova novca.
KRUNE
Čest naziv novca u današnjoj Europi jest KRUNA, dapače bilo je i prijedloga da se i hrvatski novac tako nazove.
Taj naziv nose novci: ŠVEDSKE, DANSKE, NORVEŠKE, ISLANDA, te bivše ČEHOSLOVAČKE.
Porijeklo naziva svih novaca koji se zovu "kruna" je po prikazu krune koja je na njima, ili je pak bila na prvim nominalama tog imena.
Novčani sustavi skandinavskih zemalja slijedili su uglavnom europske, uz neke specifične mjere.
U Danskoj i Norveškoj 1 funta (pund) = 2 marke = 16 Ore (ili ore - unca) = 32 skilling = 48 ortug = 480 penning (fening, penny = denar). Pound = 432 gr., Penning = 0,9 gr. Švedska je imala nešto drugačiji sustav.
Talir se, kako smo već rekli, u skandinavskim zemljama zvao daler.
Tijekom povijesti u ovim se zemljama nekoliko puta kovao novac s likom krune i bio nazivan tim imenom.
Međutim, porijeklo današnjih kruna u ovim zemljama potječe iz 1873. g. kad su se Danska i Švedska ujedinile u monetarnu uniju; 1875. uniji pristupa Norveška. Do 1940. unija obuhvaća i Island koji je dio Danske. Tijekom II. svj. rata Island se odvaja od Danske, ali zadržava naziv novca. Članica unije od 1925. bila je i Estonija.
Sustav se bazirao na zlatnom paritetu, I svjetski rat i kriza 1929 - 1934. razbija uniju jer njene članice ne mogu održati paritet, te različitim tempom devalviraju svoj novac.
No sve su članice, osim dakako Estonije, zadržale ime novca.
U našim dokumentima KRUNE se javljaju u drugoj polovini 14. st. kao denarius coronatus, to je ugarski denar koji kuje kralj Ljudevit L, i kasnije, njegova kći kraljica Marija. Na njemu je lik krune i odatle mu ime.
Taj jedan od najvećih vladara Europe, koji je proširio svoje kraljevstvo od Jadrana do Baltika, a na Jadranu do Drača, nastojao je nametnuti svoj novac i u Hrvatskoj. Međutim Hrvati mu to nisu dopustili. On čak piše pismo zagrebačkom biskupu, u kojem ga moli da svojim autoritetom utječe na hrvatsko plemstvo, kako bi prihvatilo zajednički novac, što mu međutim nije pošlo za rukom.
Nije imao muškog potomstva, pa nakon njegove smrti izbijaju u Hrvatskoj i Ugarskoj građanski ratovi, dok se Poljska odvojila zahtijevajući da Poljskom može vladati samo ona kćer koja će u Poljskoj stolovati. Tako je u Poljsku otišla njegova kći Jadviga, koja se kasnije udala za litvanskog kneza Jagela, te od njih potječe poljska vladarska kuća Jagelovića. Iz koje će nekoliko vladara kasnije vladati u Hrvatskoj i Mađarskoj. Majka Jadvige i Marije bila je Kotromanićka, tako su ove dvije kraljice imale i hrvatske krvi.
Brak Jadvige i Jagela doveo je do unije kraljevine Poljske i Velikog vojvodstva LITVE. U to je vrijeme Litva obuhvaćala i zemlje koje su Litvanci osvojili, najviše na području nekadašnje Kijevske Rusije (između ostaloga današnju Bjelorusiju i sjevernu Ukrajinu), te Litvancima srodne Latvijce. Tako su i ovi narodi bili obuhvaćeni poljskim novčanim sustavom. Nakon što su došli pod Rusko carstvo, koristili su i ruske novce. Tijekom slobode između dva svjetska rata, Litvanci su uveli novu novčanu jedinicu LIT, a LATVIJCI LAT. Ova imena ne moramo posebno tumačiti.
Nama međutim vladavina prve sestre Marije nije donijela dobra zbog građanskih ratova koji su nastali. Za našu monetarnu povijest ona je značajna, jer je ukinula kovanje hrvatskih banovaca.
U doba kraljice Marije (g. 1382-1392) kuju se novi dena-ri koji na naličju nose krunu, odatle im naziv "corona" ili "coronas".'Takav se novac kuje i u kraljevskoj kovnici u Zagrebu. Po 100 takovih denara računa se na jedan floren toga doba.
Kovanjem ovih kruna nestaje neko vrijeme neovisni hrvatski monetarni sustav. Ova je izmjena išla postupno. Prvo su s banovaca koje su još uvijek kovali banovi, skinute KUNE. Da bi tek zatim bio uveden i zajednički novčani sustav s Ugarskom. Ali tek poslije krvavih ratova, u kojima se Bosna praktički odvojila od Hrvatske.
U našim je krajevima u opticaju u 17. i 18. st. i mletačka kruna. Ona se naziva benetačka korona, ali i škuda: coronatus seu scudatus venetus. Radi se o mletačkim škudama s krunom iznad štita, kovanim po uzoru na slične francuske.
Austrijska kruna vuče svoje porijeklo od kronentalera koji su Habsburgovci u 18. st. kovali za Južnu Nizozemsku, tj. današnju Belgiju, kojom su tada vladali, od 1790. kuju ga i za svoje alpske zemlje.
Tijekom napoleonskih ratova kronentalere kuje i Engleska za plaćanje svojih trupa u Njemačkoj.
Monetarni sustav Austrije iz konca XVIII. I početka XIX. st. temeljio se na monetarnoj instrukciji iz 1750. g.
Ona je normirala da se iz jedne kelnske marke ima isko-vati 20 guldena, tj. iz jedne bečke marke 24 guldena. Austrijski talir činila su dva guldena po 60 krajcara. U Ugarskoj jedan se gulden tj. florin, ili kako su ga Mađari nazivali forint, dijeli na 40 POLTURA po 2 i 1/2 ugarskih denara, tj. na 100 ugarskih denara.
POLTURA je slavenski brojčani izraz, tako se naziva i poljski novac. Označava jedan i pola nečega. U hrvatskoj uz ovaj izraz srećemo i poldrug. Jedna poltura vrijedi jedan i po krajcar (jedan i POL-DRUGog, ili POL - TORog, utorak je drugi dan u tjednu).
Nakon "revolucije" 1848. kao nastojanje da se monarhija reformira u skladu s novim, kako unutrašnjim tako i vanjskim, političkim odnosima, u Austro-Ugarskoj monarhiji dolazi do reforme novčanog sustava. Novac se kuje po tri sustava koji se međusobno razlikuju: Prvi je sustav namijenjen trgovini s Levantom, u kojemu se kuju dukati i levantin-ski taleri s likom Marije Terezije. Zatim zlatne krune (10. g. čistog zlata) i savezni taleri (Vereinstaler) za trgovinu s državicama njemačkog trgovinskog saveza. Te za unutrašnji promet, guldeni, koji se dijele na 100 novih krajcara (Neukreuzer), po ugarskom sustavu.
Austro-ugarska KRUNA potječe iz reforme iz 1892.g. Ova KRUNA nema ništa zajedničko s prijašnjim krunama, koje su kovane na području Austrougarske monarhije. Zbog priljeva velikih količina srebra iz Amerike, pala je cijena srebra, što je izazvalo i gospodarske štete, pa se monarhija odlučuje na novu reformu. Ukida se, kao i u velikom broju drugih država, bimetalni sustav, te sada podlogu novčanog sustava čini isključivo zlato. Jedna kruna sadrži 0,304878 g čistog zlata. Dijelila se na 100 halera, stari je gulden vrijedio 2 krune, a krajcar 2 halera. U svakodnevoj praksi se i dalje računalo na guldene, tj. rajnčike (jer su bili rađeni u rajnskom sustavu), i krajcare do I svjetskog rata.
FRANAK
Nakon gorespomenutog FRANKA iz 1311., u Francuskoj je još nekoliko puta kovan novac koji je nosio to ime. To su bile novčane jedinice različite vrijednosti, shodno reformi novčanog sustava, iz koje su proizašli (npr. zlatni franak 1360., srebrni franak 1575.).
Francuska je revolucija isto bila uzrokom nekoliko novčanih reformi, 1793. pokušano je livru podvrći DECIMALNOM sustavu. Da bi 1795. preimenovali livru u FRANAK. To se zbilo 7. 4. 1795. tj. po revolucionarnom kalendaru 18. germinala, zato Francuzi ovaj novac nazivaju "le franc germinal".
1803. Napoleon kuje zlatnik od 20 franaka - NAPOLE-ONDOR (Napoleon d' or"), po uzoru na novce Luja XIII iz 1641.g., LUJDORE (Louis d'or), zlatnike u vrijednosti 10 ondašnjih livri, nazivanih još i PISTOLIMA.
Francuski novčani sustav iz 1803., uz neke sitne izmjene ostao je nepromijenjen do I svjetskog rata. Odigrao je veliku ulogu u povijesti novca. Raširio se i u mnogo drugih zemalja, prije svega zahvaljujući tzv. "latinskoj monetarnoj uniji", čije je osnivanje 1865. potakla Francuska. Prve članice bile su Francuska, Belgija, Švicarska i Italija. Unija se zasnivala na zlatnom paritetu franka, tj. 1 franak = 9/31 g čistog zlata (0,290 322 5 g).
Uniji kasnije prilazi Grčka (1869.g.), a novac kovan u nominalama koje odgovaraju stopi franka počinju kovati faktički i mnoge druge države, tako Rumunjska (1867.g.), Španjolska (1868. g.), Finska (1877.g.), Srbija (1878.g.), Bugarska (1888.g.), Venecuela (1891.g.), Litva (1922.g.), Poljska (1924.g.), Albanija (1925.g.). Mnoge su Južnoameričke zemlje kovale novce čiji su umnošci odgovarali stopi franka, tako Kostarika, Gvatemala, Honduras, Nikaragva, San Salvador, Argentina, Paragvaj, Ekvador, Peru čiji je peso vrijedio 5 srebrnih franaka. Perzija je dugo vremena (od 1879.) kovala zlatnu monetu vrijednu 10 franaka.
ŠVICARSKI FRANAK potiče iz 1798. g. kada je Francuska podvrgla Švicarsku pod svoj protektorat, načiniv-ši od nje jedinstvenu Helvetsku Republiku. Tada je po uzoru na francuski sustav načinjen švicarski (1 srebrni franak =10 bačena po 10 rapena = 100 rapena). 1803. Napoleon ponovo prekraja Švicarsku u federaciju. Na Bečkom kongresu 1815. priznata je Federaciji neutralnost. Današnje konfederativno ustrojstvo bazira se na konstituciji iz 1874. g. Od 1803. do 1850. razni su kantoni imali svoje vlastite novčane sustave, da bi 1850. bio ponovo uveden jedinstveni sustav koji je potpuno odgovarao francuskom, jedan je švicarski franak vrijedio kao i francuski i dijelio se na 100 centima koji su se običajno nazivali i rapeni (rapi).
ZAKLJUČAK
Razvoj zapadnoeuropskih novčanih sustava zasnivao se na mjernom sustavu preuzetom još iz Babilona. Zadnja država koja se služila tim sustavom bila je Velika Britanija, koja je tek 1971.g. prešla na decimalni sustav. Ta je godina bitna za povijest novca i zbog još jednog značajnog događaja, te je godine Richard Nixon u Sjedinjenim Američkim Državama ukinuo zadnje ostatke zlatnog standarda.
Vrijednost novca neke zemlje više nije stvar količine plemenitog metala sadržanog u tom novcu. Danas smo svjedoci postupnog nestajanja i vrste novca koju u ovom radu nismo obrađivali, jer je nosila ime po kovanicama, čiju je zamjenu predstavljala, a to su banknote ili papirni novac.
Ipak i danas imena novca pojedinih zemalja i dalje nose tradicionalne nazive, čije se značenje možda zaboravilo, ali je ostalo znamenje, tj. njihovo simboličko značenje koje su tijekom upotrebe zadobili za povijest svoje zemlje.
Kada su narodi čija je novčarska tradicija bila prekinuta, ponovo počeli izdavati novac, npr. Židovi i Grci. I oni su izabrali ime za novac koje je za njih bilo znamenito; izbor je pokazao i politička stremljenja. Grci nisu izabrali novac Bizanta nego starogrčku DRAHMU, željeći se prikazati nasljednicima stare Helade, dok su Izraelci izabrali ime novca svojih kraljeva i još više svojih ustanaka protiv tuđinske vlasti - ŠEKEL.
Pomalo je čudnovat izbor Albanaca, koji dajući svom novcu ime LEK po Aleksandru Velikom, podsjećaju da je njegova majka porijeklom iz Albanije. Odnosno neke ilirske zemlje na području današnje Albanije. Ali istovremeno se sjećajući i svog nacionalnog heroje Skender bega, čije je ime isto jedan oblik imena Aleksandar.
Prateći razvoj novca možemo zapaziti dvije međusobno suprotne tendencije, s jedne strane pokazuje se težnja da u unutrašnjem prometu manje vrijedan novac istiskuje iz svakodnevne upotrebe onaj vredniji, dok se u međunarodnom prometu nametao bolji vredniji novac sa većom količinom plemenitih metala.
Ove dvije tendencije su dovele do toga da su različite kovnice kovale novce pod istim imenom, ali tom bi novcu postupno, različitim tempom za svaku kovnicu, opadala njegova unutarnja vrijednost, tj. sadržaj plemenitih metala, ali i težina, tako da su se pod istim imenom u raznim krajevima Europe krili novci različite vrijednosti. Svako toliko kada bi privredni rast doveo do porasta međunarodne trgovine, javila bi se potreba za općeprihvaćenim sredstvom plaćanja, a to nisu mogle biti lokalne obezvrijeđene valute. Zbog toga su, prvo ekonomski najrazvijenije zemlje uvodile kovanje novih reformirane sustave, koji su često, ali ne uvijek, bili pokušaj obnove starijih sustava. Kovanice tih novih sustava, s većom unutarnjom vrijednošću, bile bi rade prihvaćane i u zemljama koje su kovale stari obezvrijeđeni novac. To je uzrokovalo pad prihoda lokalnih kovnica, pa su i one morale uvoditi vrednije otkove, odnosno prihvatiti međunarodno prihvaćene sustave. Držanje u opticaju vrednijih otkova bilo je moguće samo ukoliko su postojali rudnici, koji su mogli davati dovoljno plemenitih metala potrebnih za nove emisije novca, ili ukoliko se proizvodila, ili se trgovalo s traženom robom, te bi se tako plemeniti metal dobivao natrag. Doba privrednog procvata i privredne stabilnosti, koji su omogućavali stabilnost novčanog sustava, nisu trajali vječno, te su i ekonomski najbolje stojeće zemlje morale devalvirati svoj novac.
Ovi gospodarstveni usponi i padovi, uzrokovali su i mnoge smjene novčanih sustava. Novi novčani sustavi uvodili su i nova imena novca, ali su i zadržavali stara, koja nisu uvijek zadržavala isti položaj u sustavu, koji su imala ranije. Praćenje svih ovih promjena nije moguće u jednom članku.
Autor: Aleksandar Benažić
Izvor: Obol br. 46, Zagreb, 1994.
Ključne riječi: novac, ime, Europa
Keywords: currency, name, Europe
English title: How did European Currencies got their Names
|
- 16:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
srijeda, 25.11.2009.
Greške na kovanici od 50 lipa iz 2007.
Na pojedinim kovanicama s godištem 2007. javlja se nekoliko grešaka na naličju:
1. višak metala na prva dva cvijeta lijevo
2. višak metala na predzadnjem cvijetu desno
3. višak metala na zadnjem cvijetu desno
4. višak metala na slovu "G" u "DEGENIJA"
Ključne riječi: kovani novac, Hrvatska, 50 lipa, greška, višak metala, 2007.
Keywords: coins, Croatia, 50 lipas, error, extra metal, 2007
English title: Error on 50 lipa Coins Dated 2007
|
- 19:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
petak, 20.11.2009.
Novac turskih sultana
Svoju pojavu na historijskoj sceni nomadsko pleme turaka Kaji najavilo je nizom vojnih pobjeda za račun selđučkih sultana, koji su vladali centralnim dijelom Azije. Za učinjene vojne usluge dobilo je ovo pleme dozvolu da se nastani na sjevero-zapadnim granicama selđučke države i brani je od Mongola. U gradu Surgute 1258. godine rodio se tadašnjem plemenskom vladaru Ertogrulu sin Osman (vladao 1288-1326), koji stupivši na prijestolje uzima titulu "sultan". Naslijedivši prijestolje ostvaruje blistav niz pobjeda protiv zapadnog susjeda Bizanta, što dovodi do brzog uspona turske vlasti. S njegovim sinom Orhanom (1326-1359) nastavljena su pobjedonosna osvajanja: zauzeti su Brus, Nikea i Nikomedija. Zauzimanjem Galipolja on je započeo turska osvajanja u Evropi (1358) a uspješno je završio i ujedinjenje malih nezavisnih turskih državica u Aziji u jednu centraliziranu državu.
Osnivač dinastije Osman, nije kovao svoj novac već je u upotrebi bio novac selđučkih sultana. Njegov sin i naslijednik Orhan, uključuje Tursku u historiju svjetskog novčarstva. On počinje kovati srebrni novac koji je nazvan "AKČA", što dolazi od iskvarenog grčkog "aspron" - bijel. Da bi se ovaj novac razlikovao od sličnog novca, koji su kovali selđučki sultani, nazivan je i "AKČE-I-OSMANI" (Osmanlijske akče), a bio je i lakši za 2,5 puta (1,32 grama). Ovaj novac je kovan od 90% srebra, ali se točno nezna koliko je akči kovano iz 100 grama srebra. Na aversu novca ispisana je izreka "Nema boga do Alaha, Muhamed je božji poslanik". Na pojedinim primjercima se nalaze i imena prva četiri kalifa: Ebu Bakra, Omara, Osmana i Alije. Na naličju ovog prvog turskog novca je napis: "Veliki sultan Orhan sin Osmana, da čuva Alah carstvo njegovo". Obzirom da nema pouzdanih historijskih izvora niti otisnute godine na novcu, pretpostavlja se da je kovanje ovog novca počelo 1328/29. godine.
Kada je nastalo kovanje bakarnog novca nazvanog MANGURE, MANGIR, MANGUR točno se ne može reći, no najvjerojatnije za vrijeme sultana Murata I (1326-1389). Po izgledu, ovaj prvi bakreni novac malo se razlikovao od srebrnih akči Orhana. Bakrene mangure kovane u Siriji nazivane su FULUS. Od kraja XV stoljeća mangure se kuju u svim kovnicama gdje i aspre.
Na prvom srebrnom i bakrenom novcu još uvijek nema ni oznake kovnice ni godine kovanja, no može se sa sigurnošću smatrati da se kovnica novca za Orhana i Murata I nalazila u njihovoj prijestolnici Brusu. Za vladavine Bajazita II (1481-1512) uvodi se otiskivanje godine na novcu i to godine stupanja sultana na prijestolje. Kovnice u Sjevernoj Africi i u Bagdadu nisu se striktno pridržavale ovog pravila, već su otiskivale i godine kada je novac emitiran. Međutim, od vremena Mustafe III (1757-1774) počinje se utiskivati godina vladanja sultana, što omogućuje točno datiranje emisija. Oznaka godine vladanja nalazi se na aversu iznad riječi BIN, ili na reversu novca iznad riječi DURIBA. Dakle, ako se iznad jedne od ovih riječi nalazi broj 1,2,3 ili neki drugi, to znači da je novac kovan u označenoj godini vladanja sultana, i koja, kada se zbroji s navedenom godinom stupanja sultana na prijestolje, daje godinu kovanja novca.
Odnos između srebrnog i bakrenog novca nije bio konstantari. Obično je 8 mangura vrijedilo 1 akču, ali se u zavisnosti od mnogobrojnih činilaca ovaj odnos vremenom mijenjao. Već od kraja XIV stoljeća akče se kvalitetno "kvare", kao u ostalom i sav drugi novac u Evropi. Tako na primjer, Bajazit I (1389-1402) kuje u Kratovu akče veoma loše kvalitete. Akča prve polovice XV stoljeća ima promjer 12-14 mm, a težinu od 0,95-1,16 grama. Ove dvije nominale, akča i mangura, ubrzo su se pokazale kao nedovoljne u trgovini. Da bi se ona olakšala, dozvoljena je upotreba stranog novca, srebrnog-groša, turski nazvanog "KURUŠ" i zlatnog, prvenstveno venecijanskih dukata koji je dobio naziv "ALTUN FUNDUKLI".
Početkom XV stoljeća, nova najezda Mongola pod vodstvom Tamerlana u borbi kod Ankare (1402), nanijela je težak poraz Bajazitu I. U borbi je zarobljen sultan i jedan od njegovih sinova. Posh'je ovog poraza, tursku državu je niz godina uništavao građanski rat između preostalih Bajazito-vih sinova. Sve se ovo odrazilo i na emitiranje novca. Istovremeno novac kuju Mehmed I (1413-1421), koji je na kraju i pobjedio u borbi za prijestolje ali i njegova braća Sulejman Čelebi i Musa Čelebi. Pokušaj četvrtog brata Ise Čelebije da ovlada prijestoljem bio je toliko neuspješan i kratkotrajan, da nije uspio kovati vlastiti novac. Pri kraju vladanja Mehmeda I pojavio se i peti pretendent na prijestolje, izdavajući se za kod Ankare nestalog Bajazitovog sina Mustafu. I on je kovao novac koji je danas veoma rijedak.
Na novcu Sulejmana Čelebija (1402-1411) po prvi put se na novac stavlja ime mjesta kovnice u kojoj je novac kovan. S rijetkim izuzecima (na mangurama) ovaj običaj je nastavljen i za vrijeme vladanja svih ostalih sultana. Za vrijeme njegovog vladanja na novac se stavlja i "TUGRA" - sultanov službeni monogram, koji se sastojao od njegovog imena i titule. Ovaj običaj se je zadržao sve do XX stoljeća. Inače, na turskom novcu se nisu prikazivale slike ljudi ili životinja, što je proizlazilo iz odredbi "hadisa", uz Kuran, glavnog vjerskog i pravnog izvora islama. U njemu su po predaji, zabilježene riječi i djela proroka Muhameda. Od toga se odstupilo samo u dva slučaja: na rijetkom novcu Sulejmana I i na mangurama Mehmeda II, kovanim dok je on još bio prijestolonasljednik u Ajasuluku 859. godine po Hedžri ( = 1459.g.). Na tom novcu prikazani su lav i zmaj. Uslijed nemogućnosti prikazivanja drugih motiva na turskom novcu, ornament je bio vladajući motiv. Izuzetno su lijepa i maštovita arapska slova na turskom novcu, naročito na zlatnom novcu kovanom u Istambulu. Na njemu su najčuveniji kaligrafi carevine ispisivali arapska slova na 12 načina. Naročito se u ovome ističe ispisivanje carskog monograma-tugre. Tek u XIX i početkom XX stoljeća novac se počinje ukrašavati cvijetnim motivima, takozvanim "motivom četiri cvijeta" (divlje ruže, tulipana, zumbula i karanfila).
Poslije osvajanja Konstantinopolja od strane Mehmeda II (1453.g.), počelo je kovanje otoman-skog zlatnog novca "ALTINA". Težinu mu je iznosila 3,5 grama, a natipis na njemu ostaće uzor za sav ostali turski zlatni novac skoro četiristo godina. Inače, u zapadnim arhivskim izvorima nalazimo posredne podatke o kovanju dukata od strane turskih sultana i ranije, ali to su bile imitacije venecijanskih dukata. Do danas su poznate tri emisije prvih turskih dukata iz 1478, 1479. i 1481. godine. Na svim ovim dukatima natpis na aversu glasi: "Sultan Muhammed bin Murad Hanlzze nasaruhu zuribe fi 883" (Sultan Mehmed sin Murata Hana svijetla mu pobjeda bila. U Konstantinovu gradu, iskovano 883). Na reversu je natpis: "Sultan ul-berrein ve hakan-ul-bahrein el-sultan ibn-is-sultan", (Sultan oba kopna i gospodar oba mora, sultan sin sultana). Prvobitni odnos altina-akče-mangure nije poznat, tek 1548. godine je objavljeno da jedan altin vrijedi 60 akči. U vrijeme sultana Bajazita II (1481-1512) zlatni novac počinje se kovati i izvan prijestolnice, najprije u Serezu. Početkom njegove vladavine, tokom 18 dana, njegov mlađi brat i pretendent na prijestolje Dema kuje novac u Brusu. No on je kasnije neslavno završio kao sužanj u Italiji.
Šesnaesto stoljeće je period najvećeg sjaja i procvata Turske carevine. Poslije pohoda Selima I (1512-1520) teritorij carevine se proširio na istok osvajanjem Sirije, Egipta i Arabije (1517). Selim I osim što kuje novac u mnogobrojnim kovnicama širom carevine, kuje monete i u Kratovu, Srebrenici i Novom Brdu. Njegov nasljednik Sulejman I (1520-1566) je proširio još više granice carevine. Krajem njegove vladavine turska država se prostirala od srednjeg toka Dunava i ušća Dnjestra na sjeveru, do gornjeg toka Nila na jugu i od rijeke Tigra i jezera Urmij na istoku pa do južnih obala Sredozemnog mora i Gibraltara na zapadu. Ova osvajanja su donijela i ogromna materijalna dobra. Oko 25 gradova je kovalo novac za Sulejmana I, a srebrni rudnici Srbije, poznati po količini i kvaliteti rudače, osvojeni još 1455. godine, bili su vrlo važni za Tursku i za uspon aspre. Među gradovima u kojima se kuje novac za ovog sultana su i Kratovo, Kučajna, Skopje, Srebrenica, Novo Brdo i Beograd. U pojedinim od ovih gradova (Beograd, Novo Brdo) osim aspri kuju se i zlatni altini. Sultan Sulejman II (1566-1574) uvodi u upotrebu novu vrstu zlatnog novca koji je nazvan "SELIMI". Između ostalih kovnica on svoj zlatni novac kuje i u Čajniču a aspre u Kratovu, Kučajni, Srebrenici, Beogradu i Ohridu. Njegov nasljednik Murat III (1574-1595) pored već navedenih kovnica emitira zlatni novac i iz Srebrenice. U vrijeme ovog vladara kuje se interesantan četvrtasti novac u Tuniskoj kovnici koji je nazvan "HARUB".
Za sultana Mehmeda III (1595-1603) pojavili su se zlatnici na kojima je oznaka kovnice "Bosna-saray" koja još od ranije kuje aspre. Za njegovog nasljednika Ahmeda I (1603-1617) dolazi do poboljšanja u kvaliteti metala aspri čija je težina bila 1,5 karata (*), a po propisima iz 1607. godine iz jednog drama (**) srebra kovano je 9 aspri. Ovo poboljšanje aspri bilo je kratkotrajno i vrijednost akče je ubrzo pala što je prouzrokovalo porast vrijednosti zlata i kvalitetnoga inozemnog srebrnog novca koji se još od ranije upotrebljavao uporedo s turskim novcem.
Početkom XVII stoljeća za sultana Osmana II (1618-1622) učinjen je pokušaj emitiranja krupnog srebrenog novca radi popune praznine između akče i altina. Kovan je "ONLIK" čija je težina bila oko 3 grama a vrijednost 10 akči. Sultan Osman II je pokušao popraviti i kvalitetu akči pa su 1619. godine sakupljene sve ranije kovane akče i od
njih su iskovane nove, koje su nazvane DEDID AKČE, a kovani su i komadi u vrijednosti od 8 akči koji su nazvani "OSMANI". Za Murata IV (1623-1640) počinje kovanje novog tipa novca nazvanog "PARA", čija je težina bila 1,10 grama a vrijednost 4 akče. Iz 100 drama srebra kovano je 250 para. Ova nominala, malo emitirana tokom XVII stoljeća, kasnije se sve više kuje a uslijed toga postepeno dolazi do istiskivanja iz upotrebe akči. I pored svih pokušaja da se kvaliteta novca stabilizira, on se i dalje kvari te sultan Ibrahim (1640-1648) pokušava to spriječiti zatvaranjem mnogobrojnih lokalnih kovnica u unutrašnjosti carstva ozloglašenih zbog kovanja loših moneta. Tada s radom prestaje i kovnica u Kratovu.
Krajem XVII stoljeća Turska se našla u veoma teškom položaju. Od 1683. godine do 1699. godine ratuje protiv niza zemalja: Austrije, Poljske, Rusije, Venecije što je iziskivalo velike materijalne izdatke, koje je bilo teško financirati uslijed prazne blagajne (hazne), loše monete, siromašnog stanovništva i osamostaljenih lokalnih funkcionara koji nisu mnogo marili za centralnu vlast u Carigradu. U to vrijeme, kako navodi Evlija Čelebija, dnevno su se u carigradskoj kovnici za izradu novca trošile 44 oke (***) srebra i 440 oka bakra što, kada se preračuna, iznosi 17 tona srebra godišnje. Nasljednik Mehmeda IV, koji je svrgnut sa prijestolja vojnim udarom, sultan Sulejman II (1687-1691) pokušao je popraviti ovu katastrofalnu situaciju turskih financija. Tako je emitirao novac u veličini talira, nazvan "KURUS", čija je vrijednost bila 40 para ili 120 akči. U Evropi je ovaj novac nazvan "PIJASTER". Kovana je i polovica ove nominale, nazvana "IGIMIRLIK", koja je imala vrijednost 20 para ili 60 akči. Težina ove monete, znatno manja od evropskog talira, bila je 19,25 grama što približno odgovara težini južnotirolskog guldena (2/3 talira). Godine 1688. da bi se osigurala sredstva za nastavak ratovanja počelo je kovanje čisto bakrenog novca, mangura. U kovnici u Carigradu kovanje ovog novca na tada suvremeni način povjereno je Englezu Morganu i obraćeniku iz Livorna Mustafa-agi, koji je bio zarobljen prilikom zauzimanja Kandije. Za potrebe nove kovnice u kojoj se kovao ovaj bakreni novac podignuta je u Carigradu nova mahala nazvana Tavšantaš. U fermanu izdanom te godine (1688.) o kovanju bakrenog novca naređeno je da se iz jedne oke bakra mora iskovati 800 mangura i, na osnovi toga, 2 mangure su bile jednake jednoj akči. Krajem iste godine novim fermanom njihova vrijednost je izjednačena. Za vladavine ovog sultana kuju se mangure i u Bosni. Odobrenje za kovanje mangura dobio je i Husein paša. Novac je kovan po istom kalupu i iste težine kao u prijestolnici. Kovnica mangura u Sarajevu se nalazila u Kazanđiluku a poznate su dvije emisije, iz 1099. god. po H. (1688.) i 1100. god. po H. (1688/89). Na aversu ovih moneta je sultanova tugra dok je na reversu tekst, arapskim pismom: "Duriba fi Saray" (Kovano u Bosni), ali do danas nije utvrđeno gdje se ona nalazila. Prečnik ovih mangura je 19 mm, a težina im je 2,16 grama.
Broj kovnica i dalje je smanjivan tokom XVII stoljeća i za sultana Sulejmana II (1687-1691) i njegovih nasljednika radile su samo dvije stalne kovnice, u Carigradu i Kairu. No i pored svih pokušaja da se popravi financijska situacija već za njegova brata i nasljednika Ahmeda II (1691-1695) akča doživljava najveći pad vrijednosti i kvalitete u svojoj historiji. Tada po 400 akči ide u jedan venecijanski cekin. Krajem XVII stoljeća njena težina je bila svega 0,13 grama. Sultan Mustafa II (1695-1703) pokušava popraviti situaciju uvodeći strožiju kontrolu u kovnicama i otvaranjem kovnice u Izimiru i obnavljanjem rada kovnice u Adria-nopolju. Njegov nasljednik Ahmed III (1703-1730) uvodi u upotrebu višestruke zlatnike čija je težina bila 17,039 gr., 15,836 gr. i 6,615 grama, kao i manje nominale. Njegovi nasljednici kuju sličan novac.
Druga polovica XVIII stoljeća je epoha daljeg razvoja robnonovčane privrede. Srebrne monete se kuju u velikim količinama, naročito manje nominale, od 10, 5 i 1 pare pa čak i od 1 aspre. Nakon rata s Rusijom 1768-79. godine centralna vlast u Turskoj je skoro prestala funkcionirati jer je carstvo bilo podijeljeno na polunezavisne pašaluke. U isto vrijeme novac je u velikoj mjeri kvaren. Pod Selimom III (1789-1807) je 1798.g. kovan tako loš novac da su lažni groševi, koji su kovani od strane falsifikatora, bili bolji od legalnog državnog novca, a dolazi i do prave poplave različitog zlatnog i srebrnog novca. Da bi ovom haotičnom stanju stao na kraj je sultan Mahmud II (1808-1839) fermanom iz 1811. godine odredio vrijednost srebrnog novca prema groševima:
Yaldiz = 12groša
Mađarija = 11,5 groša
Funduk = 10 groša
Misirski Zerri Mahbup = 6,5 groša
Zerri Mahbup = 5,5 groša
Sultan Abdulmedžid (1839-1861) počinje da kuje veoma lijep i krupan srebrni novac koji po njemu dobija naziv "MEDŽIDIJA". Promjer ovog novca je 37 mm a težina oko 12 grama, a vrijednost mu je bila 20-24 tadašnja groša. Istovremeno je kovana i zlatna medžidija. Za sultana Abdulhamida II (1876-1909) u upotrebu kao novčani metal ulazi i nikl. Od ovog metala novac se prvi put kovao u egipatskoj kovnici. Za njegova nasljednika Mehmeda V (1909-1918) prekida se tradicija kovanja novca sa ustaljenim tekstom, pa se tako kuje moneta (1911.g.) u vrijednosti 40 para na kojoj je tekst: "Nuriyyat, Musavat, Adalet" (Sloboda, jednakost, pravda). Za vrijeme posljednjeg turskog sultana Mehmeda VI (1918-1922) nije došlo do bitnijih promjena u turskom novčarstvu.
Zbacivanjem sa prijestolja posljednjeg turskog sultana završila se dugotrajna i veoma bogata novčana historija Osmanlija koja ni do danas, u nekim svojim elementima, nije detaljno proučena i dovoljno istražena uslijed činjenice da su tokom vijekova radile mnogobrojne kovnice, razasute širom ogromne carevine, a sačuvalo se relativno malo pisanih izvora, posebno iz ranijih perioda carevine, pa još uvijek ima neriješenih pitanja i činjenica podložnih korekciji.
Napomene:
(*) Mala jedinica mjere za težinu. Tokom vremena i u pojedinim državama razlikujemo više vrsta karata. Turski K. je imao težinu od 0,206 grama. Zakonom od 1869. godine težina jednog K. utvrđena je na 0,20 grama.
(**) Jedinica mjere za težinu koja je dugo vremena bila jedna od najpoznatijih i najraširenijih mjera na Bliskom istoku i Balkanu. Postojalo je više vrsta drama. Turski D. prvobitno je imao težinu od 3,18 grama. Polovinom XIX stoljeća težina mu je utvrđena na 3,212 grama. Uredbom od 1869.godine propisano je da jedan D. se ima računati 3,207 grama.
(***) Rasprostranjena turska težinska mjera koja je tokom vremena imala različitu težinu. Početkom XVI stoljeća težina joj je bila 1,225 kilograma i dijelila se na 400 drama. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća O. se cijenila na okruglo 1,400 kg. Osim turske O. postojale su i druge.
Literatura:
1. V.Vinaver, Pregled istorije novca u jugoslovenskim zemljama XVI-XVII veka, Beograd, 1970.
2. D.Tesla-Zarić, S.Stojković, Katalog novca osmanske imperije sakupljenog na području SFR Jugoslavije, Beograd, 1974.
3. G.Elezović, Turski spomenici, knj. I, Beograd, 1940.
4. Ć.Truhelka, Jedan nalaz turskih akči iz Macedonije, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1919.
5. V.Kondić, Novac u Beogradu, Beograd, 1967.
6. N.Pera, Osmanlilarda Madeni Paralar, Istanbul, 1968.
7. S.Rizaj, Turska kovnica novca (darbahane) u Novom Brdu, Skoplju i Kratovu, Arheološka istraživanja, knj. III, Priština.
8. G.Elezović, Tarapana (Darb-hane) u Novom brdu-turske akče (aspre) kovane u kovnici Novog brda, Istorijski časopis, II, Beograd, 1951.
9. AA.Bikov, Moneti Turcii XIV-XVII vekov, Leningrad, 1939.
Autor: Slavoljub Petrović
Izvor: Obol br. 41, Zagreb, 1989
Ključne riječi: kovani novac, Turska, Osmansko carstvo, sultani
Keywords: coins, Turkey, Ottoman Empire, sultans
English title: Coins of Sultans of Turkey
|
- 19:10 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 19.11.2009.
Osobitosti suvremenoga kovanog novca
Predmet proučavanja numizmatike je, bez obzira na to da li je definiramo kao nauku ili kao pomoćnu metodu arheologije, metalni novac izrađen metodom kovanja ili rjeđe lijevanje, te novac izrađen iz porculana. Novac izrađen iz porculana (Japan: 1, 5, 10 Sena, 1945. g) nije reprezentant suvremenog novca budući da je izuzetno rijedak te da se uopće ne nalazi u opticaju.
1. Opticajni kovani novac
Suvremeni opticajni kovani novac izrađen je gotovo bez izuzetka iz neplemenitih metala, odnosno njihovih legura. U trenutku puštanja u opticaj, a kod većine primjeraka i kasnije, njegova tržišna vrijednost jednaka je njegovoj nominalnoj vrijednosti. Izuzetak su apoeni koji su kovani u izuzetno malom broju primjeraka (Jugoslavija: 50 Para -1974. g, legura, 33000 komada; 2 Dinara - 1985. g, legura, 92000 komada). U tu kategoriju se mogu ubrojiti i primjerci koji su kovani u kvalitetu PP (proof) s obzirom na to da su iskovani u izuzetno malom broju primjeraka.
U nedavnoj su prošlosti pojedine države, kao što je Švicarska, sve do 1967. g. kovale opticajni novac u srebru finoće 835, i to u apoenima 0,5 i 1 i 2 Franka, ili Austrija koja u opticaju ima srebrni kovani novac do 1968. u apoenu od 5 šilinga, odnosno do 1973. g. 10 šilinga. Oba apoena su finoće 640.
Uvjetno se u kategoriju opticajnog novca može ubrojiti i kovani novac iskovan iz plemenitih metala, uz uvjet da je u trenutku puštanja u opticaj prodavan, odnosno zamje-njivan u bankama po njegovoj nominalnoj vrijednosti. Primjer su kovanice od 25,50, 100 i 500 austrijskih šilinga kovane od 1958. g. do danas u srebru, ali samo u tehnici kovnički sjaj (stgl.), ili kovanica od 200 Dinara od 1977. g., odnosno 1000 Dinara od 1980. g. Jugoslavije. Obje kovanice su u tehnici kovnički sjaj, finoće srebra 750.
2. Prigodni kovani novac
2.1. Prigodni kovani novac u opticaju
Iz samoga njegova naziva proizlaze njegove karakteristike. Izdan je povodom određenog događaja ili prilike ali je istovremeno bio u opticaju, odnosno bio je zakonsko sredstvo plaćanja. Ovaj tip novca je gotovo identičan redovnom opticajnom novcu (sastav legure, promjer, izgled) osim sitnijih detalja zbog kojih upravo spada u tu kategoriju (primjer Jugoslavija: 2 i 5 Dinara 1970. g. FAO i dr.) što je ujedno i osnovni uvjet za razvrstavanje u ovu kategoriju. Najčešće je izrađen iz neplemenitih metala ili legura i relativno je rjeđi kao tip novca, budući da se u trenutku puštanja u opticaj prodaje po nominalnoj vrijednosti, vrlo brzo se povlači iz opticaja i biva tezauriran. Tako, u pravilu, njegova je nominalna vrijednost jednaka tržišnoj vrijednosti samo u kraćem razdoblju nakon njegovog kovanja i puštanja u opticaj.
2.2. Prigodni kovani novac izvan opticaja
Danas je ovaj tip novca uz opticajni novac najrašireniji. Pojedini ga teoretičari ne svrstavaju u numizmatiku što ne stoji, budući da ovaj tip novca ima sve bitne karakteristike kovanog novca: naziv novčane jedinice, oznaku nominalne vrijednosti (apoen), godina izdavanja (kovanja), naziv države te odluku monetarne ili druge nadležne vlasti na području financija o izdavanju i karakteristikama tog novca te obavezu da se prima u novčanim transakcijama. Najčešće je kovan iz plemenitih metala zlata, srebra, platine i dr. Obod ovog novca najčešće oponaša izgled oboda opticajnog novca u vrijeme zlatnog standarda kada je obrada oboda imala prvenstveno zaštitnu funkciju (sprečava otuđivanja materijala). Na obodu se najčešće nalaze različiti natpisi u obliku ispupčenih ili udubljenih slova, ureza ili u kombinacijama jednoga i drugoga. Danas se zbog suvišno-sti kod pojedinih otkova, osim onih izrađenih iz zlata, ova karakteristika gubi tako da se sve više nalazi gladak obod.
2.3. Prigodni kovani novac izvan postojećeg novčanog sustava
Ovi otkovi imaju sve karakteristike prigodnog kovanog novca izvan opticaja osim naziva novčane jedinice. Izrađeni su isključivo iz plemenitih metala (najčešće zlato). Primjeri su brojni: J. Afrika Kriigerand, Iran Pahlewi različitih godina kovanja. Cijene ovih otkova su uglavnom jednake cijenama zlata na tržištu uvećane za manipulativne troškove.
Često je na navedenim otkovima označena njihova težina i finoća zlata.
3. Naknadna kovanja
Zbog ograničenog broja primjeraka pojedinih otkova koji su na raspolaganju numizmatičarima, zbog očuvanja tradicije ili jednostavno zbog restriktivne politike u izdavanju kovanog novca u pojedinim zemljama, danas su sve češća naknadna kovanja novca. Postoji nekoliko tipova ovih kovanica i to:
- otkovi na kojima je označeno da su naknadno kovane (Mađarska: 10 Kruna, zlato, 1898. g., oznaka UP)
- naknadno kovanje je identično originalu, s tim da kovanica nosi točno određenu godinu kovanja (Austrija: 1 Dukat, zlato, 1915. g.)
- ili naknadni se otkov razlikuje u nekom detalju u odnosu na original (Austrija: 1 Talir, srebro, 1780. g., naknadno kovanje nema točku iza godine kovanja)
Unatoč tome što iza ovih kovanja stoji autoritet države ili nadležne državne institucije i što su te kovanice često kovane originalnom matricom, navedene karakteristike ovih otkova imaju za cilj da onemoguće zabunu oko njihove autentičnosti.
Naknadne otkove izdaju i pojedine institucije, a isti se najčešće razlikuju u odnosu na uzorak (original) po veličini ili po metalu iz kojega su izrađeni originali. Primjer je praksa Hrvatskoga numizmatičkog društva u Zagrebu koje je izdalo niz naknadnih otkova:
- slavonski Banovac, hrvatskog bana Stjepana Babo-nića (1280-1282), dvostruko uvećan, otkovan u povodu 720-te obljetnice Zagrebačke kovnice 1981. g, srebro finoće 999/1000, broj iskovanih komada 200, težina 9 gr, promjera 32,5 mm, kovnički sjaj, oznaka kovnice M
- Groš Nikole III Zrinskog (1498-1534) u veličini talira, promjera 41,5 mm, finoće srebra 999/1000, težine 33 gr, kovnički sjaj, oznaka kovnice MD. Ovaj je otkov izdan povodom 55-te obljetnice Hrvatskoga numizmatičkog društva u Zagrebu 1983. g, u 100 primjeraka.
Neposredno poslije pojave ovih otkova na zagrebačkom tržištu pojavljuju se slijedeći otkovi ali u različitim metalima u odnosu na prethodno navedene otkove:
- Groš Nikole III Zrinskog otkovan u bakru, promjera 40 mm, težine 17 gr, kovnički sjaj, oznaka kovanice MD
- slavonski Banovac otkovan u bakru, promjera 23 mm, težine 4 gr, kovnički sjaj, oznaka kovnice M
- detto, u srebru finoće 999/1000, promjera 23 mm, težine 4 gr, kovnički sjaj, oznaka kovnice MD. Kovanica je otkovana i puštena u opticaj 1990. g.
Tokom 1989. g. pojavljuje se na tržištu naknadni otkov od 1 Perpera, u srebru finoće 925/1000, težine 5 gr., promjera 23 mm, u tehnici PP. Kovanica ima gladak obod, oznaku kovnice te oznaku finoće srebra označenu brojem i znakom (punca). Od originala se razlikuje u finoći srebra, obodu, oznaci kovnice, oznaci finoće, tehnici kovanja i godini kovanja.
Ovaj tip novca izrađuje se iz plemenitih i neplemenitih metala. Budući da kod ovih kovanica nema autoriteta države, prilikom izdavanja neki su teoretičari spremniji govoriti o žetonima (franc. jeton - metalni kolutić koji zamjenjuje novac) ili spomenicama. Izdavanje ovih kovanica naročito kod nas pokazuje da politika izdavanja kovanog novca još uvijek ne može zadovoljiti interese sve većeg broja numizmatičara, te da postoji potreba za većom ponudom različitih kovanica koje bi bile predmet skupljanja.
4. Piefort kovanje
Karakteristika je ovih kovanica potpuna identičnost s osnovnom kovanicom (uzorkom) u svim elementima, osim u debljini i težini pločice (rondele) na kojoj je novac kovan (primjer Mađarska: 200 Forinti, srebro, težina 32 gr, godina kovanja 1979).
Rjeđe se pojavljuju piefort otkovi koji se još u jednom detalju razlikuju u odnosu na standardni otkov. Primjer su otkovi Španjolske od 5000 Peseta, srebro, težine 54 gr, godina kovanja 1989. kod kojega je nominala više nego dvostruko veća od nominale na osnovnom otkovu (2000 Peseta).
5. Zajednički i međunarodni novac
Atribut "zajednički" se uvjetno koristi, budući da je riječ o novcu koji je zakonsko sredstvo plaćanja u svakoj pojedinačnoj državi. Karakteristika je ovog novca identičnost pojedinih detalja bez obzira na zemlju izdavaoca. Tako zemlje istočnih Kariba (Barbados, Dominika, Grena-da i dr.) izdaju kovanicu nominalne vrijednosti 4 Dolara, 1970. g., legura, u cilju promocije Banke za razvoj Kariba istih reversa. Sličan slučaj je i s nekoliko zemalja centralne Afrike (Kamerun, Gabon, Kongo, Čad, Ekvatorijalna Gvineja, Centralno-afrička Republika) koje kuju vlastiti novac istih reversa, dok se aversi razlikuju samo po natpisu (nazivu) države.
Sličan pokušaj stvaranja međunarodnog novca je pothvat Esperantskog društva koje je 1959. g. izdalo seriju od 4 kovanice iz različitih legura od 1, 5, 10 Steloj. Kovanice nose oznaku nizozemske kovnice. U toku 1965. g. izdalo je i kovanicu od 25 Steloj.
Prvi najbliži pojmu "međunarodni kovani novac" pojavljuje se 1987. g. Kovanje u Belgiji u slijedećim apoenima: 5 ECU, srebro i 50 ECU, zlato. Apoeni imaju obilježja prigodnog novca, ali unatoč tome su konkretan korak k stvaranju jedinstvenog novca Udružene Evrope u praksi.
6. Novac s kovničkim greškama
Višestruki su razlozi za pojavu kovanica različitih u odnosu na standardne kovanice. Tako je moguće razlikovati:
6.1. otkove na metalnim pločicama koje služe za kovanje novca (rondelama) koje se razlikuju od standardnih i to:
6.1.1. u pogledu metala (legure) na kojoj je pojedini apoen kovan (Jugoslavija: 100 Dinara, 1985. g. (legura), kovan na rondeli od 5 Dinara). S obzirom na to da su rondele različitog promjera otkov nije centriran;
6.1.2. kovanje na rondeli koja uopće nije osnovica za kovanje bilo kojeg opticajnog novca (Mađarska: 2 Forinte, 1975. g., rondela izrađena iz aluminija);
6.1.3. u pogledu rondele - ponekad se pojavljuju ot-kovi na tanjim rondelama (Mađarska: 1 Forinta 1989. g., aluminij);
6.1.4. kovanice na rondelama koje nemaju svoj standardni oblik (nedostaje veći ili manji dio rondele), npr. Jugoslavije: 1 Dinar 1983. g., legura;
6.1.5. novac otkovan na propisanoj rondeli ali loše centriran, što najčešće dovodi do deformacije (ispupčenja) dijela kovanice prilikom kovanja (Jugoslavija: 1 Dinar 1978. g., legura);
6.2. otkovi koji u odnosu na standardne otkove imaju stanovita odstupanja:
- kovanice koje imaju samo natpis na obodu, dok su avers i revers "prazni";
- kovanice kod kojih je avers u odnosu na revers različito okrenut u odnosu na iste standardne primjerke (latinsko i germansko kovanje);
- kovanice kod kojih je revers različit u odnosu na revers standardnog otkova - "posuđeni" revers koji je vjerojatno nastao nepažnjom prilikom kovanja (Jugoslavija: 100 Dinara, V.S. Karadžić, 1987. g., legura);
- i mnoge druge varijante.
Karakteristika većine ovih otkova je da su nastale slučajno. Rjeđe se mogu pojaviti takvi otkovi kod kojih je namjerno došlo do razlike u pojedinom detalju između standardnog i novoga otkova.
Unatoč tome što se povremeno pojavljuju u opticaju (ali izuzetno rijetko), metalne pločice koje služe za kovanje novca (rondele) ne možemo tretirati kao novac s kov-ničkim greškama. Osnovni razlog je da nemaju bitne karakteristike novca. (Uglavnom su u kvalitetu KS, primjer Jugoslavija: 20 Dinara 1989. g., legura).
Kovničke greške su najčešće kod opticajnog novca, budući da se isti kuje u izuzetno velikom broju komada tako da su oštećenja i pucanja kalupa relativno česta. Pri izradi novih kalupa često se zbog brzine ne izrađuju potpuno identični kalupi (stoje gotovo nemoguće) ili se izradi kalupa ne posvećuje u tom smislu dovoljna pažnja. Primjeri su česti u svim državama.
Izuzetak su i neke kovanice prigodnih izdanja: primjer kovanice od 5000 Dinara, Jugoslavija, 1989. g. SAMIT, legura, na čijem je reversu prostor između baklji u jednoj varijanti popunjen (matiran), a u drugoj nepopunjen.
7. Kompleti kovanog novca
Sve vrste kovanog novca se u posljednje vrijeme sve više pojavljuju u kompletima. Češće se ipak u posebnim pakovanjima pojavljuje prigodni novac, pretežno u kvaliteti
PP. Mnoge države u takve komplete stavljaju i žeton s osnovnim podacima o kovanici (izdavaocu novca).
Kompleti kovanog novca se uglavnom prodaju kao suveniri (što postupno stvara uvjete da se interes za numizmatikom širi).
8. Novcu slična kovanja - uvjetni novac
U ovu kategoriju spadaju kovanice koje imaju sve karakteristike redovnog novca, osim naziva novčane jedinice. Najzastupljeniji i najpoznatiji otkovi su dukati koje kuje više evropskih država. Karakteristično je da su svi kovani iz zlata iste finoće - 986/1000. Često te kovanice imaju oznaku finoće zlata (puncu) na sebi (Jugoslavija: 1 Dukat, 1931. g.). Budući da su se ove kovanice koristile u pojedinim državama - kolonijama kao platežno sredstvo, tako da se njihova vrijednost osnivala na težini metala iz kojeg su izrađene, nazivaju se i trgovački novac.
9. Probna kovanja
Najrjeđi tip kovanog novca predstavljaju probni otkovi. Praksa je pojedinih zemalja da kuju novac koji se razlikuje od redovnog novca samo u jednom detalju - oznaci da se radi o probnom primjerku. (Mađarska: 100 Forinti, 1983. g., legura).
Rjeđi je slučaj da se probni primjerak u potpunosti razlikuje od redovnog novca (neusvojeni dizajn). Primjer: Poljska, 10 Zlota, 1965. g., legura.
10. Nepostojeći (fantazijski) novac
Pojam "nepostojeći" treba uvjetno prihvatiti, budući da takav novac egzistira i ima sve karakteristike redovnog novca, osim odluke monetarne vlasti o njegovom izdavanju i obavezi primanja u poslovnim transakcijama.
U 1990. g. pojavile su se kovanice od:
1. 1 Vinar - Republika Slovenija, izrađena od žute legure slijedećeg izgleda: Avers: natpis "Vinar en Vinar" na gornjem dijelu kovanice ispisan polukružno. U središnjem dijelu Knežji kamen te polukružno postavljeno lišće lipe. Revers: polukružno ispisan tekst "Republika Slovenija", oznaka novčane vrijednosti 1 Vinar i oznaka godine kovanja. Kovanica ima obodni natpis: ZA DOTO Kl JE NIMA MIL'JONARKA FRANCE PREŠEREN, promjer 29 mm, težina 11 gr. i izrađena je u tehnici KS.
2. 1 Lipa, izrađena iz srebra finoće 925/1000, težine 11 gr, promjera 26 mm, u kvalitetu PP, glatkog oboda, kovnica Zlatarna Celje slijedećeg izgleda: Avers: lik dr. F. Prešerna 1800-1849. Revers: polukružno ispisan naziv "Republika Slovenija", u gornjem dijelu godina kovanja, u središtu broj jedan i ispod naziv novčane jedinice. Na reversu kovanica ima oznaku kovnice (CZ) i oznaku finoće srebra izraženu brojem i znakom (punca).
3. Kovanica od 50 Lipa, godina kovanja 1990., izrađena iz zlata finoće 900/1000, u kvalitetu PP, kovnica Zlatama Celje, težine 10,92 gr, promjera 27 mm. Avers je identičan aversu kovanice od 1 Lipe što uz identičnost promjera obje kovanice upućuje da je za izradu obje kovanice korišten isti kalup aversa. Kovanica na reversu ima polukružno ispisan tekst "Republika Slovenija", u gornjem dijelu godinu kovanja, u središnjem dijelu broj 50 u rasteru, te u donjem dijelu naziv novčane jedinice Lip. Na reversu je oznaka kovnice (CZ) i oznaka finoće izražena brojem i znakom. Kovnica ima gladak obod, što je jedinstveno rješenje kod zlatnog novca, tako da ova kovanica podsjeća na spomenicu.
Oznaka finoće srebra, odnosno zlata na samim kovanicama potvrđuje njihovu autentičnost, ali istovremeno ukazuje da nije riječ o "pravom" prigodnom ili opticajnom novcu.
11. Umjesto zaključka
Cilj ovoga prikaza suvremenog kovanog novca je pokušaj sistematizacije numizmatičkog materijala radi lakšeg obuhvata i istovremeno distinkcije numizmatičkog materijala od onoga što to nije. Danoj sistematizaciji sigurno se mogu staviti primjedbe, no kroz eventualnu polemiku sigurno ćemo doći do jasnijih stavova i odgovarajuće argumentacije. Na taj način ćemo ovoj atraktivnoj nauci dati nove podsticaje i povećati interes za nju.
12. Literatura
1. Ranko Mandić, Jugoslavenski katalog metalnog novca, Beograd 1988.
2. Gunter Schön, Weltmünzkatalog, 20 Jahrhundert, Battenberg 1988.
3. C. Krause, C Mishler, World coins, lola 1990.
4. G. Radoszy, A legujabb kori magvar penzek (1892-1981), Budapest 1984.
5. Časopis Money Trend, CH Rorschach 1980., 1990.
Autor: Branko Matić
Izvor: Obol, br. 44, 1992.
Ključne riječi: kovani novac, moderna numizmatika, osobitosti
Keywords: coins, modern numismatics, characteristics
English title: Characteristics of Modern Coins
|
- 22:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
