Pregled posta

Novac turskih sultana

Svoju pojavu na historijskoj sceni nomadsko pleme turaka Kaji najavilo je nizom vojnih pobjeda za račun selđučkih sultana, koji su vladali centralnim dijelom Azije. Za učinjene vojne usluge dobilo je ovo pleme dozvolu da se nastani na sjevero-zapadnim granicama selđučke države i brani je od Mongola. U gradu Surgute 1258. godine rodio se tadašnjem plemenskom vladaru Ertogrulu sin Osman (vladao 1288-1326), koji stupivši na prijestolje uzima titulu "sultan". Naslijedivši prijestolje ostvaruje blistav niz pobjeda protiv zapadnog susjeda Bizanta, što dovodi do brzog uspona turske vlasti. S njegovim sinom Orhanom (1326-1359) nastavljena su pobjedonosna osvajanja: zauzeti su Brus, Nikea i Nikomedija. Zauzimanjem Galipolja on je započeo turska osvajanja u Evropi (1358) a uspješno je završio i ujedinjenje malih nezavisnih turskih državica u Aziji u jednu centraliziranu državu.

Osnivač dinastije Osman, nije kovao svoj novac već je u upotrebi bio novac selđučkih sultana. Njegov sin i naslijednik Orhan, uključuje Tursku u historiju svjetskog novčarstva. On počinje kovati srebrni novac koji je nazvan "AKČA", što dolazi od iskvarenog grčkog "aspron" - bijel. Da bi se ovaj novac razlikovao od sličnog novca, koji su kovali selđučki sultani, nazivan je i "AKČE-I-OSMANI" (Osmanlijske akče), a bio je i lakši za 2,5 puta (1,32 grama). Ovaj novac je kovan od 90% srebra, ali se točno nezna koliko je akči kovano iz 100 grama srebra. Na aversu novca ispisana je izreka "Nema boga do Alaha, Muhamed je božji poslanik". Na pojedinim primjercima se nalaze i imena prva četiri kalifa: Ebu Bakra, Omara, Osmana i Alije. Na naličju ovog prvog turskog novca je napis: "Veliki sultan Orhan sin Osmana, da čuva Alah carstvo njegovo". Obzirom da nema pouzdanih historijskih izvora niti otisnute godine na novcu, pretpostavlja se da je kovanje ovog novca počelo 1328/29. godine.

Kada je nastalo kovanje bakarnog novca nazvanog MANGURE, MANGIR, MANGUR točno se ne može reći, no najvjerojatnije za vrijeme sultana Murata I (1326-1389). Po izgledu, ovaj prvi bakreni novac malo se razlikovao od srebrnih akči Orhana. Bakrene mangure kovane u Siriji nazivane su FULUS. Od kraja XV stoljeća mangure se kuju u svim kovnicama gdje i aspre.

Na prvom srebrnom i bakrenom novcu još uvijek nema ni oznake kovnice ni godine kovanja, no može se sa sigurnošću smatrati da se kovnica novca za Orhana i Murata I nalazila u njihovoj prijestolnici Brusu. Za vladavine Bajazita II (1481-1512) uvodi se otiskivanje godine na novcu i to godine stupanja sultana na prijestolje. Kovnice u Sjevernoj Africi i u Bagdadu nisu se striktno pridržavale ovog pravila, već su otiskivale i godine kada je novac emitiran. Međutim, od vremena Mustafe III (1757-1774) počinje se utiskivati godina vladanja sultana, što omogućuje točno datiranje emisija. Oznaka godine vladanja nalazi se na aversu iznad riječi BIN, ili na reversu novca iznad riječi DURIBA. Dakle, ako se iznad jedne od ovih riječi nalazi broj 1,2,3 ili neki drugi, to znači da je novac kovan u označenoj godini vladanja sultana, i koja, kada se zbroji s navedenom godinom stupanja sultana na prijestolje, daje godinu kovanja novca.

Odnos između srebrnog i bakrenog novca nije bio konstantari. Obično je 8 mangura vrijedilo 1 akču, ali se u zavisnosti od mnogobrojnih činilaca ovaj odnos vremenom mijenjao. Već od kraja XIV stoljeća akče se kvalitetno "kvare", kao u ostalom i sav drugi novac u Evropi. Tako na primjer, Bajazit I (1389-1402) kuje u Kratovu akče veoma loše kvalitete. Akča prve polovice XV stoljeća ima promjer 12-14 mm, a težinu od 0,95-1,16 grama. Ove dvije nominale, akča i mangura, ubrzo su se pokazale kao nedovoljne u trgovini. Da bi se ona olakšala, dozvoljena je upotreba stranog novca, srebrnog-groša, turski nazvanog "KURUŠ" i zlatnog, prvenstveno venecijanskih dukata koji je dobio naziv "ALTUN FUNDUKLI".

Početkom XV stoljeća, nova najezda Mongola pod vodstvom Tamerlana u borbi kod Ankare (1402), nanijela je težak poraz Bajazitu I. U borbi je zarobljen sultan i jedan od njegovih sinova. Posh'je ovog poraza, tursku državu je niz godina uništavao građanski rat između preostalih Bajazito-vih sinova. Sve se ovo odrazilo i na emitiranje novca. Istovremeno novac kuju Mehmed I (1413-1421), koji je na kraju i pobjedio u borbi za prijestolje ali i njegova braća Sulejman Čelebi i Musa Čelebi. Pokušaj četvrtog brata Ise Čelebije da ovlada prijestoljem bio je toliko neuspješan i kratkotrajan, da nije uspio kovati vlastiti novac. Pri kraju vladanja Mehmeda I pojavio se i peti pretendent na prijestolje, izdavajući se za kod Ankare nestalog Bajazitovog sina Mustafu. I on je kovao novac koji je danas veoma rijedak.

Na novcu Sulejmana Čelebija (1402-1411) po prvi put se na novac stavlja ime mjesta kovnice u kojoj je novac kovan. S rijetkim izuzecima (na mangurama) ovaj običaj je nastavljen i za vrijeme vladanja svih ostalih sultana. Za vrijeme njegovog vladanja na novac se stavlja i "TUGRA" - sultanov službeni monogram, koji se sastojao od njegovog imena i titule. Ovaj običaj se je zadržao sve do XX stoljeća. Inače, na turskom novcu se nisu prikazivale slike ljudi ili životinja, što je proizlazilo iz odredbi "hadisa", uz Kuran, glavnog vjerskog i pravnog izvora islama. U njemu su po predaji, zabilježene riječi i djela proroka Muhameda. Od toga se odstupilo samo u dva slučaja: na rijetkom novcu Sulejmana I i na mangurama Mehmeda II, kovanim dok je on još bio prijestolonasljednik u Ajasuluku 859. godine po Hedžri ( = 1459.g.). Na tom novcu prikazani su lav i zmaj. Uslijed nemogućnosti prikazivanja drugih motiva na turskom novcu, ornament je bio vladajući motiv. Izuzetno su lijepa i maštovita arapska slova na turskom novcu, naročito na zlatnom novcu kovanom u Istambulu. Na njemu su najčuveniji kaligrafi carevine ispisivali arapska slova na 12 načina. Naročito se u ovome ističe ispisivanje carskog monograma-tugre. Tek u XIX i početkom XX stoljeća novac se počinje ukrašavati cvijetnim motivima, takozvanim "motivom četiri cvijeta" (divlje ruže, tulipana, zumbula i karanfila).

Poslije osvajanja Konstantinopolja od strane Mehmeda II (1453.g.), počelo je kovanje otoman-skog zlatnog novca "ALTINA". Težinu mu je iznosila 3,5 grama, a natipis na njemu ostaće uzor za sav ostali turski zlatni novac skoro četiristo godina. Inače, u zapadnim arhivskim izvorima nalazimo posredne podatke o kovanju dukata od strane turskih sultana i ranije, ali to su bile imitacije venecijanskih dukata. Do danas su poznate tri emisije prvih turskih dukata iz 1478, 1479. i 1481. godine. Na svim ovim dukatima natpis na aversu glasi: "Sultan Muhammed bin Murad Hanlzze nasaruhu zuribe fi 883" (Sultan Mehmed sin Murata Hana svijetla mu pobjeda bila. U Konstantinovu gradu, iskovano 883). Na reversu je natpis: "Sultan ul-berrein ve hakan-ul-bahrein el-sultan ibn-is-sultan", (Sultan oba kopna i gospodar oba mora, sultan sin sultana). Prvobitni odnos altina-akče-mangure nije poznat, tek 1548. godine je objavljeno da jedan altin vrijedi 60 akči. U vrijeme sultana Bajazita II (1481-1512) zlatni novac počinje se kovati i izvan prijestolnice, najprije u Serezu. Početkom njegove vladavine, tokom 18 dana, njegov mlađi brat i pretendent na prijestolje Dema kuje novac u Brusu. No on je kasnije neslavno završio kao sužanj u Italiji.

Šesnaesto stoljeće je period najvećeg sjaja i procvata Turske carevine. Poslije pohoda Selima I (1512-1520) teritorij carevine se proširio na istok osvajanjem Sirije, Egipta i Arabije (1517). Selim I osim što kuje novac u mnogobrojnim kovnicama širom carevine, kuje monete i u Kratovu, Srebrenici i Novom Brdu. Njegov nasljednik Sulejman I (1520-1566) je proširio još više granice carevine. Krajem njegove vladavine turska država se prostirala od srednjeg toka Dunava i ušća Dnjestra na sjeveru, do gornjeg toka Nila na jugu i od rijeke Tigra i jezera Urmij na istoku pa do južnih obala Sredozemnog mora i Gibraltara na zapadu. Ova osvajanja su donijela i ogromna materijalna dobra. Oko 25 gradova je kovalo novac za Sulejmana I, a srebrni rudnici Srbije, poznati po količini i kvaliteti rudače, osvojeni još 1455. godine, bili su vrlo važni za Tursku i za uspon aspre. Među gradovima u kojima se kuje novac za ovog sultana su i Kratovo, Kučajna, Skopje, Srebrenica, Novo Brdo i Beograd. U pojedinim od ovih gradova (Beograd, Novo Brdo) osim aspri kuju se i zlatni altini. Sultan Sulejman II (1566-1574) uvodi u upotrebu novu vrstu zlatnog novca koji je nazvan "SELIMI". Između ostalih kovnica on svoj zlatni novac kuje i u Čajniču a aspre u Kratovu, Kučajni, Srebrenici, Beogradu i Ohridu. Njegov nasljednik Murat III (1574-1595) pored već navedenih kovnica emitira zlatni novac i iz Srebrenice. U vrijeme ovog vladara kuje se interesantan četvrtasti novac u Tuniskoj kovnici koji je nazvan "HARUB".

Za sultana Mehmeda III (1595-1603) pojavili su se zlatnici na kojima je oznaka kovnice "Bosna-saray" koja još od ranije kuje aspre. Za njegovog nasljednika Ahmeda I (1603-1617) dolazi do poboljšanja u kvaliteti metala aspri čija je težina bila 1,5 karata (*), a po propisima iz 1607. godine iz jednog drama (**) srebra kovano je 9 aspri. Ovo poboljšanje aspri bilo je kratkotrajno i vrijednost akče je ubrzo pala što je prouzrokovalo porast vrijednosti zlata i kvalitetnoga inozemnog srebrnog novca koji se još od ranije upotrebljavao uporedo s turskim novcem.

Početkom XVII stoljeća za sultana Osmana II (1618-1622) učinjen je pokušaj emitiranja krupnog srebrenog novca radi popune praznine između akče i altina. Kovan je "ONLIK" čija je težina bila oko 3 grama a vrijednost 10 akči. Sultan Osman II je pokušao popraviti i kvalitetu akči pa su 1619. godine sakupljene sve ranije kovane akče i od

njih su iskovane nove, koje su nazvane DEDID AKČE, a kovani su i komadi u vrijednosti od 8 akči koji su nazvani "OSMANI". Za Murata IV (1623-1640) počinje kovanje novog tipa novca nazvanog "PARA", čija je težina bila 1,10 grama a vrijednost 4 akče. Iz 100 drama srebra kovano je 250 para. Ova nominala, malo emitirana tokom XVII stoljeća, kasnije se sve više kuje a uslijed toga postepeno dolazi do istiskivanja iz upotrebe akči. I pored svih pokušaja da se kvaliteta novca stabilizira, on se i dalje kvari te sultan Ibrahim (1640-1648) pokušava to spriječiti zatvaranjem mnogobrojnih lokalnih kovnica u unutrašnjosti carstva ozloglašenih zbog kovanja loših moneta. Tada s radom prestaje i kovnica u Kratovu.

Krajem XVII stoljeća Turska se našla u veoma teškom položaju. Od 1683. godine do 1699. godine ratuje protiv niza zemalja: Austrije, Poljske, Rusije, Venecije što je iziskivalo velike materijalne izdatke, koje je bilo teško financirati uslijed prazne blagajne (hazne), loše monete, siromašnog stanovništva i osamostaljenih lokalnih funkcionara koji nisu mnogo marili za centralnu vlast u Carigradu. U to vrijeme, kako navodi Evlija Čelebija, dnevno su se u carigradskoj kovnici za izradu novca trošile 44 oke (***) srebra i 440 oka bakra što, kada se preračuna, iznosi 17 tona srebra godišnje. Nasljednik Mehmeda IV, koji je svrgnut sa prijestolja vojnim udarom, sultan Sulejman II (1687-1691) pokušao je popraviti ovu katastrofalnu situaciju turskih financija. Tako je emitirao novac u veličini talira, nazvan "KURUS", čija je vrijednost bila 40 para ili 120 akči. U Evropi je ovaj novac nazvan "PIJASTER". Kovana je i polovica ove nominale, nazvana "IGIMIRLIK", koja je imala vrijednost 20 para ili 60 akči. Težina ove monete, znatno manja od evropskog talira, bila je 19,25 grama što približno odgovara težini južnotirolskog guldena (2/3 talira). Godine 1688. da bi se osigurala sredstva za nastavak ratovanja počelo je kovanje čisto bakrenog novca, mangura. U kovnici u Carigradu kovanje ovog novca na tada suvremeni način povjereno je Englezu Morganu i obraćeniku iz Livorna Mustafa-agi, koji je bio zarobljen prilikom zauzimanja Kandije. Za potrebe nove kovnice u kojoj se kovao ovaj bakreni novac podignuta je u Carigradu nova mahala nazvana Tavšantaš. U fermanu izdanom te godine (1688.) o kovanju bakrenog novca naređeno je da se iz jedne oke bakra mora iskovati 800 mangura i, na osnovi toga, 2 mangure su bile jednake jednoj akči. Krajem iste godine novim fermanom njihova vrijednost je izjednačena. Za vladavine ovog sultana kuju se mangure i u Bosni. Odobrenje za kovanje mangura dobio je i Husein paša. Novac je kovan po istom kalupu i iste težine kao u prijestolnici. Kovnica mangura u Sarajevu se nalazila u Kazanđiluku a poznate su dvije emisije, iz 1099. god. po H. (1688.) i 1100. god. po H. (1688/89). Na aversu ovih moneta je sultanova tugra dok je na reversu tekst, arapskim pismom: "Duriba fi Saray" (Kovano u Bosni), ali do danas nije utvrđeno gdje se ona nalazila. Prečnik ovih mangura je 19 mm, a težina im je 2,16 grama.

Broj kovnica i dalje je smanjivan tokom XVII stoljeća i za sultana Sulejmana II (1687-1691) i njegovih nasljednika radile su samo dvije stalne kovnice, u Carigradu i Kairu. No i pored svih pokušaja da se popravi financijska situacija već za njegova brata i nasljednika Ahmeda II (1691-1695) akča doživljava najveći pad vrijednosti i kvalitete u svojoj historiji. Tada po 400 akči ide u jedan venecijanski cekin. Krajem XVII stoljeća njena težina je bila svega 0,13 grama. Sultan Mustafa II (1695-1703) pokušava popraviti situaciju uvodeći strožiju kontrolu u kovnicama i otvaranjem kovnice u Izimiru i obnavljanjem rada kovnice u Adria-nopolju. Njegov nasljednik Ahmed III (1703-1730) uvodi u upotrebu višestruke zlatnike čija je težina bila 17,039 gr., 15,836 gr. i 6,615 grama, kao i manje nominale. Njegovi nasljednici kuju sličan novac.

Druga polovica XVIII stoljeća je epoha daljeg razvoja robnonovčane privrede. Srebrne monete se kuju u velikim količinama, naročito manje nominale, od 10, 5 i 1 pare pa čak i od 1 aspre. Nakon rata s Rusijom 1768-79. godine centralna vlast u Turskoj je skoro prestala funkcionirati jer je carstvo bilo podijeljeno na polunezavisne pašaluke. U isto vrijeme novac je u velikoj mjeri kvaren. Pod Selimom III (1789-1807) je 1798.g. kovan tako loš novac da su lažni groševi, koji su kovani od strane falsifikatora, bili bolji od legalnog državnog novca, a dolazi i do prave poplave različitog zlatnog i srebrnog novca. Da bi ovom haotičnom stanju stao na kraj je sultan Mahmud II (1808-1839) fermanom iz 1811. godine odredio vrijednost srebrnog novca prema groševima:

Yaldiz = 12groša
Mađarija = 11,5 groša
Funduk = 10 groša
Misirski Zerri Mahbup = 6,5 groša
Zerri Mahbup = 5,5 groša

Sultan Abdulmedžid (1839-1861) počinje da kuje veoma lijep i krupan srebrni novac koji po njemu dobija naziv "MEDŽIDIJA". Promjer ovog novca je 37 mm a težina oko 12 grama, a vrijednost mu je bila 20-24 tadašnja groša. Istovremeno je kovana i zlatna medžidija. Za sultana Abdulhamida II (1876-1909) u upotrebu kao novčani metal ulazi i nikl. Od ovog metala novac se prvi put kovao u egipatskoj kovnici. Za njegova nasljednika Mehmeda V (1909-1918) prekida se tradicija kovanja novca sa ustaljenim tekstom, pa se tako kuje moneta (1911.g.) u vrijednosti 40 para na kojoj je tekst: "Nuriyyat, Musavat, Adalet" (Sloboda, jednakost, pravda). Za vrijeme posljednjeg turskog sultana Mehmeda VI (1918-1922) nije došlo do bitnijih promjena u turskom novčarstvu.

Zbacivanjem sa prijestolja posljednjeg turskog sultana završila se dugotrajna i veoma bogata novčana historija Osmanlija koja ni do danas, u nekim svojim elementima, nije detaljno proučena i dovoljno istražena uslijed činjenice da su tokom vijekova radile mnogobrojne kovnice, razasute širom ogromne carevine, a sačuvalo se relativno malo pisanih izvora, posebno iz ranijih perioda carevine, pa još uvijek ima neriješenih pitanja i činjenica podložnih korekciji.

Napomene:
(*) Mala jedinica mjere za težinu. Tokom vremena i u pojedinim državama razlikujemo više vrsta karata. Turski K. je imao težinu od 0,206 grama. Zakonom od 1869. godine težina jednog K. utvrđena je na 0,20 grama.
(**) Jedinica mjere za težinu koja je dugo vremena bila jedna od najpoznatijih i najraširenijih mjera na Bliskom istoku i Balkanu. Postojalo je više vrsta drama. Turski D. prvobitno je imao težinu od 3,18 grama. Polovinom XIX stoljeća težina mu je utvrđena na 3,212 grama. Uredbom od 1869.godine propisano je da jedan D. se ima računati 3,207 grama.
(***) Rasprostranjena turska težinska mjera koja je tokom vremena imala različitu težinu. Početkom XVI stoljeća težina joj je bila 1,225 kilograma i dijelila se na 400 drama. Krajem XVI i početkom XVII stoljeća O. se cijenila na okruglo 1,400 kg. Osim turske O. postojale su i druge.

Literatura:
1. V.Vinaver, Pregled istorije novca u jugoslovenskim zemljama XVI-XVII veka, Beograd, 1970.
2. D.Tesla-Zarić, S.Stojković, Katalog novca osmanske imperije sakupljenog na području SFR Jugoslavije, Beograd, 1974.
3. G.Elezović, Turski spomenici, knj. I, Beograd, 1940.
4. Ć.Truhelka, Jedan nalaz turskih akči iz Macedonije, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Sarajevo, 1919.
5. V.Kondić, Novac u Beogradu, Beograd, 1967.
6. N.Pera, Osmanlilarda Madeni Paralar, Istanbul, 1968.
7. S.Rizaj, Turska kovnica novca (darbahane) u Novom Brdu, Skoplju i Kratovu, Arheološka istraživanja, knj. III, Priština.
8. G.Elezović, Tarapana (Darb-hane) u Novom brdu-turske akče (aspre) kovane u kovnici Novog brda, Istorijski časopis, II, Beograd, 1951.
9. AA.Bikov, Moneti Turcii XIV-XVII vekov, Leningrad, 1939.

Autor: Slavoljub Petrović
Izvor: Obol br. 41, Zagreb, 1989

Ključne riječi: kovani novac, Turska, Osmansko carstvo, sultani
Keywords: coins, Turkey, Ottoman Empire, sultans
English title: Coins of Sultans of Turkey



Post je objavljen 20.11.2009. u 19:10 sati.