Razvoj novaca talirskih veličina, njihovo značenje i karakteristike
Vrijednost metala imala je u svako doba i u svakoj civilizaciji obilježje relativne nepromjenjivosti a eventualne oscilacije bile su tek rijetki i iznimni slučajevi. Logika ove permanencije je zato pružala svakom uređenom ekonomskom odnosu praktičnu korist, u mogućnostima izmjene dobara, preko unaprijed i po dogovoru utvrđenih količina takvog materijala. Razumljivo je da se morala odrediti i rang-lista, bar u neku ruku. ali zato dosljedno, omjera vrijednosti istih težinskih količina, spomenutih materijala. Sve te činjenice jasno tumače nužnost pojave kovanog novca kao praktičnog nosioca unaprijed utvrđenih vrijednosti u odnosu na sva ostala dobra kojima se vršila izmjena sve do naših dana. Taj je proces izmjene dobara, nužno morao naći svoj jednostavan i u praksi spretan oblik. Ta je funkcija morala postati adekvatna poluga u sve bržem tempu životnih potreba i manifestacija, a to, jasno, ne bi išlo lako u direktnoj izmjeni rekvizita kojima je raspolagala odnosna civilizacija.
Načelo jednostavnosti, kao nuždan i jedini mogući izlaz iz već prilično kompliciranih odnosa ekonomike u doba helenske kulture, diktirao je brz razvoj modifikacije kovanog novca, od jednostavnih grudica i pločica, s utisnutim oznakama i žigovima, znakovima garancije vlasti koja ih je emitirala, pa do pravilno građenih pločica na koje se utiskivao reljef sa znakovima ili pismom na obje strane. Razumljivo je i to da je srebro kao jeftiniji ali još uvijek dovoljno dragocjen plemeniti metal bio još od samog početka pojave kovanog novca materijal, najprikladniji za tu svrhu i da je takvim ostao sve do naših vremena.
Ne namjeravam dati sustavni pregled kovanog novca od početka do danas, a i naslov to ne traži, već želim na početku ovog prikaza svratiti pažnju čitaoca na raznolikost kako u pogledu oblika, veličine, tako na kvalitetu, umjetničku stranu i napokon na samu solidnost izrade.
Već od samog početka, u 7. stoljeću prije naše ere, kovali su se novci u bakru, srebru i zlatu kao čistim kovinama, ali i u legurama. Kasnije kovali su se bakar i srebro u različitim legurama, dok je zlato gotovo uvijek samo relativno čisto, kako je nađeno u prirodi. Rjeđe se javlja njegova legura tzv. elektron s manje zlata, a više srebra. Srebreni se novac obično legirao s bakrom, ali postoje i legure s kositrom, odnosno olovom. Od najranijih izdanja imao je kovani novac oblik uglavnom kružnih pločica što je rezultat praktične strane koju je diktirala sama upotreba. Mora se odmah naglasiti, da su već stari Grci, prvi majstori u proizvodnji kovanog novca, rigorozno pazili na težinu, čistoću legure, a tako i na propise kojima su se utvrđivale legende tj. natpisi, tako da je i neuki narod mogao biti siguran, što prima u smislu vrijednosti pod određenim komadom novca. Nerijetko se susreće među starogrčkim, rimskim, pa čak i barbarskim novcima, pravih remek-djela tadašnje likovne umjetnosti. Novac je i u to doba imao kadkad značenje medalje, odnosno spomenice, ali je i taj bio kovan u poznatim omjerima vrijednosti, zakonom utvrđenih, osnovnih novčanih jedinica. Kao primjer naveo bih sirakušku dekadrahmu, komad od oko 40 grama težine i gotovo 40 mm promjera, koji ima na averu lik boginje Aretuze okružen sa četiri dupina, a na reveru vozača na trkaćim kolima i upregnutim propetim konjima. Taj novac, gotovo medalja, pokazuje bogatstvo kompozicije motiva ujedinjeno s ljepotom oblika na tako izražajan i plastičan način, da se ni kraj današnje tehnike i bogatog iskustva ne bi taj komad mogao staviti u drugi plan. Mi se danas moramo diviti tim umjetnicima, majstorima kovničarima, čak i u slučaju da o numizmatici ništa nismo čuli. S obzirom na veličinu kovao se novac u različitim varijantama već prema potrebi i praktičnom iskustvu te dobe. Ima komadića od pol ili manjeg dijela jednog gr. ali i komada od po nekoliko desetaka grama. Veće vrijednote su nerijetko kovane s tendencijom spomenice, odnosno medalje i to kao znak priznanja vladaru ili državniku za uspjehe postignute bilo u ratu bilo u miru, da bi kao nijemi svjedoci govorili kasnijim naraštajima o slavi pojedinog naroda i njegove države.
S nestankom Zapadnog-rimskog carstva, a u vezi konstantnog slabljenja Istočnog, gubi se pomalo taj akcenat u načinima, po kojima se rješavao problem kovanja novca. Jaki pokreti silovitih barbarskih naroda, poljuljali su dotada solidnu autarhiju, koja je ekonomiku starog vijeka zatvorila u statičke okvire. To doba jakih seoba naroda karakterizira dinamiku i promjenjljivost što između ostalog uvjetuje i brži tempo izmjene dobara. Ti razlozi diktiraju i veću količinu u proizvodnji, naročito novca manjih vrijednosti, sitnog koji je bio praktičan, da najbržim načinom, na jednostavni je, omogući prelaz malih, dnevno potrebnih rekvizita, iz jedne ruke u drugu. Sigurno je i povećani broj stanovnika mediteranskih zemalja utjecao na povećanje spomenute proizvodnje, a na očiti pad kvalitete ograničeni kapaciteti postojećih kovnica. Prilike promatrane s ovog, logički jedino opravdanog stanovišta, dat će odgovor na pitanje odakle ta poplava sitnih, maljušnih, a primitivno izrađenih novčića u srebru, tako laganih da bi ih se lakim dahom moglo otpuhnuti sa dlana. Taj mali i ne puno vrijedni novac, bio je samo praktični izraz u mogućnostima brze razmjene stvari dnevno potrebnih najširim slojevima naroda. U to doba, mislim na srednji vijek, javlja se kao neka praznina, u rang-listi novčanih jedinica, budući da s jedne strane kovnice emitiraju laki i manje vrijedni novac u srebru (prosjek 1 do 2 grama), a to je znatno ispod prosjeka antiknog denara ili drahme, i s druge strane ostaje emisija nekadašnjih solida u bizantijskom odnosno franačkom izdanju koji kasnijom modifikacijom u 12. stoljeću prelazi u zlatni fiorin (po Firenci) kojih je težina 3,53 grama. Imajući u vidu još i omjer vrijednosti zlato-srebro ta se razlika nije mogla premostiti niti kovanjem dijelova spomenute jedinice zlatnog novca. Taj je fiorin, zvan još cekin ili zlatna forinta bio ekvivalentan sa čitavom hrpom, na primjer venecijanskih srebrnih matapana (srebrn novac nešto teži od 2 grama). Mora se naglasiti da je taj tip novca i njegovi dijelovi tzv. oboli bio tada glavno platežno sredstvo i da su novci u srebru, većeg formata, praktično sasvim iščezli sa tržišta.
Sve veći razvoj zanatstva koji je u to doba polagano, ali sigurno prelazio u industriju, diktirao je, što više zahtijevao, da se taj jaz premosti. Budući da ni pošasti kao ni ratovi nisu mogli zaustaviti porast stanovništva u Evropi, a time sve življi kontakt i saobraćaj, ovaj je problem tadašnje ekonomike hitno i neodložno tražio svoje rješenje. U tome bez sumnje leži najjači faktor među razlozima za pojavu srebrnog novca talirskih veličina. Poseban impuls dobila je ta tendencija evociranjem iskustva antiknog svijeta, kovanjem većeg srebrnog novca, s jačim naglaskom spomenica, medalja. Osobni moment vladara, s jakim autoritetom, te njihovih vazala, lenskih gospodara, kod čega su i jedni kao i drugi nastojali afirmirati svoja nasljedna prava, povećati ugled povećavanjem moći i posjeda, našao je jedan vanjski oblik i znak u heraldici (grbovi na pečatima koji su se isticali umjetničkom stranom i veličinom), te u kovanju srebrnih, pa čak i zlatnih spomenmedalja. Napokon je i samo otkriće obiju Amerika, naročito njihovog centra Mexiko-Peru s bogatim rudnicima srebra dalo poseban podstrek toj pojavi. Razmotrimo li historijske razloge moramo konstatirati i osobito naglasiti važnost 15. stoljeća, kao dosada najjače prekretnice u povijesti. Pojava i afirmacija jakih država, otkriće obih Amerika, pritisak osmanlijske moći, s jedne, a potiskivanje maurske s druge strane Evrope pa jaka emigracija u Novi svijet, sve je to povećavalo već prije spomenutu dinamiku. Reakcija je nužno morala doći u raznim oblicima javnog života u odnosima, kao i u samoj praksi, a u vezi sa svim sredstvima koja su joj služila.
Godine 1472. počela je Venecija kovati, pod duždom Nikolom Tronom, srebrni novac u težini 6,52 gr., promjera 28 mm, finoće 0.948 tzv. »lira-tron«, a u novčanoj vrijednosti jedne venecijanske funte. Novac nosi poprsje dužda s jedne i Markovog lava ovjenčanog lovorom s druge strane. Vojvoda Galeazzo Maria od Milana iz obitelji Sforza dao je kovati god. 1474. težu liru u težini od 9,8 gr. i finoće 0,95 tzv. grossone ili testone (tzv. po glavi vojvode) koji na aversu ima poprsje vojvode. Ta se novčana jedinica proširila najprije na Savoju pa dalje do Berna zatim preko Švicarske u Njemačku, FrancuskiA. Luksemburg. Holandiju itd. Omjer te novčane jedinice prema rajnskom guldenu je bio jedan naprama tri. Nadvojvoda Sigismund Habsburški dao je god. 1477. kovati rajnski zlatni gulden.
Hallski kovničar zlata Bernhard Behaim koji je od godine 1482. postao priznati majstor za kovanje novaca počeo je u Hallu još iste godine s kovanjem velikog groša koji je po vrijednosti odgovarao spomenutom »lira-tronu« i koji je iznosio 12 krajcara. Njegova je težina bila 6,35 gr., a zvao se još »Pfundner«. Kovao je zatim polovicu tzv. »Sechser« i godine 1484. »Guldener« u vrijednosti jednog rajnskog guldena. Ta vrijednost, tzv. rajnski guldeu, je odgovarala količini od 60 tirolskih krajcara i u te-žini 31,8375 grama, dakle u težini od 2 lota ili jedne unce. Taj novac koji se javlja u praksi kao prva talirska veličina ima na aversu poprsje nadvojvode na reveru njegov lik u viteškom oklopu na konju opkoljenog sa četrnaest grbova i označenom godinom kovanja. Dvije godine kasnije 1486. kovao se tzv. širi gulden na čijem averu stoji nadvojvoda između kacige i štita na kojem je naslikan lav, a na reveru je opet prikazan kao jahač opkoljen sa šesnaest malih štitova.
Važno bi bilo spomenuti da je slično kao u starom vijeku baš u 15. stoljeću afirmacija uspjeha pojedinih vladara našla svoj odraz i u kovanju kvalitetnih spomen-medalja kojih je veličina išla do 93 mm promjera, kao: Ivana II i Henrika IV kastiljskog u prilici vitezova ili na prijestolju te s bogatom heraldikom, zatim spomen-medalja francuskog kralja Karla VII, kovana za uspomenu na protjerivanje Engleza iz Francuske, pa Ljudevita XI s njegovim likom u prilici viteza. Ovima spomen-medaljama još bih samo dodao spomenicu povodom zaruka Maksimilijana Habsburga s vojvotkinjom Marijom od Burgundije koji su se pojavili u težini i kao preteče jednostrukog, odnosno dvostrukog guldena, a koji su bili kovani u oba plemenita metala.
Sigismundovi guldeneri kao i njihove polovice, četvrtine, petine su se doskora afirmirali kao, za to vrijeme, veoma praktične novčane jedinice te su se brzo s malim varijacijama i odstupanjima proširili Evropom i izvan nje. Pojavom tih veličina je tadanja monetarna politika našla rješenje u činjenici da su dvije, četiri, odnosno osam ili deset takovih jedinica bile ekvivalentne sa zlatnom forintom. Od tada računi i prenosi u trgovini teku bez poteškoća, budući da niti u omjerima, niti u skali tako reformiranih novčanih jedinica, nema nikakvih poteškoća. Nedugo zatim prihvaćen je i jedinstveni termin za tu novčanu jedinicu »talir« od prvotnog daler, a što se kasnije razvilo u dolar. Ima još naziva kao> u Španjolskoj pezo-duro i piaster pa hescudo (kod nas škuda), u Japanu jen, u Južnoj i Srednjoj Americi pezos, sol, sukr, a modernim varijantama, osim dolara, jena, rubalj, kraun, kronor itd. Već u samom početku javljaju se uglavnom dvije modifikacije talira, ali arbitri u tim stvarima bili su uvijek financijeri vladarske kuće Habsburg. Radi se o gulden-taleru Ferdinanda I, (pa kasnijim tipovima istog s manjim promjenama) koji vrijedi 60 krajcara, u isto doba kuje talire i stariji brat Karlo V koji je vladao iz Špa-njolske, tako da su taliri tog vremena varirali između 29 i 31 grama. Teški naime srebrni guldeni Karla V vrijedili su 72 krajcara.
Kasnije u 17. stoljeću pojavljuju se na dulje vrijeme i praktički se kuju sve do druge polovice 18. stoljeća, lakše talirske veličine od oko 22 grama tzv. dukatoni. Posebno je republika Dubrovnik kovala sredinom i koncem 18. st. vižline talire kojima je na reveru pisalo »ducat et se-mis«. Za vrijeme Matije Habsburga pojavljuju se lakše talirske veličine s oznakom 28 ili 32 odnosnih manjih novčanih jedinica (npr. tadašnjih šilinga). Osim krunskih talira kojih težina se kasnije ustalila na 29,5 gr postoje i konvencioni npr. sporazumom između carskih austrijskih vlasti i relativno nezavisnih i uglednih vojvodina kao Bavarske sredinom 18. st. koji su bili lakši (28 gr). U 19. st. pojavljuje se tzv. »vereinsthaler« sporazumom među njemačkim državicama, kojemu pristupa i carevina Austrija. Taj talir ima samo 18,5 grama, ali brzo nestaje u vezi sa sve novijim novčanim reformama.
Prve talirske veličine su bile od veoma finih legura srebra, uglavnom preko 0,900 da bi skoro zatim ista pala ispod 0,900. Budući da su tada državne blagajne iscrpljivali ratovi zavisila je i finoća legure srebra u novcu o navedenim teškoćama, premda je zakon stajao iza svake vrste emitiranih novčanih jedinica. Najpoznatije finoće legura u talirima jesu: 0,833—0,834 uglavnom 18. st., 0,875 ranija izdanja ali ih se nađe i među novcima Marije Terezije pa 0,900 koji su kovani u 19. st. i to ne toliko u samom početku, već uglavnom poslije godine 1820.
Osim dijelova kovali su se i višestruki taliri i to: talir i pol, dvostruki, trostruki, četverostruki, peterostruki, šesterostruki, pa čak i deseterostruki taliri. Budući da su trostruki pa četverostruki taliri dosta rijetki, a da o višestrukima i ne govorimo, može se zaključiti da te veličine nisu bile predviđene kao tekući novac, već da su emitirane više kao spomen-novac, kao medalje. U štance polu/talira, talira pa i višestrukih talira stavljale bi se prigodno i zlatne ploče te tako dobivali zlatni otkovi, tzv. zlatni taliri koji su služili više kao medalje nego kao praktičan novac. Taliri, kako jednostruki, tako i višestruki, dijelili su se po masivnosti uglavnom na dvije vrste i to debele i tanke. Masivniji taliri imali su promjer od 40—41 mm, a tanki od 45—46 mm uz istu težinu. Dvostruki, trostruki itd. masivni imali su promjer 46 mm, a tanki 60, 70 pa i više mm.
U prvih šezdeset godina otkako se pojavio rijetko ćemo, osim prvih emisija, naći na taliru godinu kovanja, a zatim od polovice 16. st. gotovo redovito. Značajno je za prve emisije talira bogata heraldika, ne samo vladarske simbolike, poglavara jakih država, nego i vazala podložnih ovima prvima, zavisnih knezova i vojvoda, te grofova, pa gradova (tzv. slobodnih gradova). Za te je novce karakteristično isticanje i to na averu careva: npr. Karla V ili Maksimilijana II i to: preko njihova naslova, a tek na reveru dolazi slika ili grb s naslovom markgrofa koji ga je kovao. Rijetki su se knezovi osim talijanskih toliko osamostalili, da bi mogli ignorirati tu moć velikih. Od tih državica s relativno većom samostalnošću u tom pogledu, naveo bih: Prusiju, Sasku, Sedmogradsku i naš slavni Dubrovnik. Sam novac to najbolje svjedoči.
Što se tiče tehnički obrađenog ruba, javlja se taj na talirima tek u početku 18. stoljeća npr. kod talira Josipa I Habsburga iz god. 1706. i to u obliku izbočenog dvopleta, a utisnute kratke rečenice (vladarska gesla) nalazimo tek kod talira Karla VI od 1730. do 1740. kovanih u Kermenc-Banji. Kao primjere naveo bih geslo Marije Terezije: »iustitia et clementia« pa Franje Josipa »viribus unitis« i taj se običaj zadržao do prve polovice XX stoljeća.
Tehniku nazubljenog ruba nalazimo već na lakom taliru vojvodine Bavarske iz 1760. u čijoj leguri navodno ima i nešto zlata, a budući da postoji isti tip lakog talira iz iste godine i s istim vladarom, može se zaključiti da je taj talir imao više značenje medalje, te da su mu zato i dali takav rub. U 19. stoljeću dostiže tehnika kovanja svoj vrhunac, s lak površinom i uzdignutim rubom glatke površine, katkada nazubljenim, ali u većini slučajeva glatkim i s reljefno utisnutim geslima, bilo izboeenim, bilo udubljenim slovima. Udubljena se slova nalaze uglavnom na rubovima novaca iz XX stoljeća, jer taj postupak zahtijeva viši stupanj tehnike.
Nagli napredak tehnike u drugoj polovici XVIII, a pogotovo u XIX stoljeću omogućio je emisiju, naročito, prigodnih talira tako fine izrade da bi neupućeni lako došao na pomisao kako pred sobom i nema novac, vec medalju. To se događa kod takvih emisija, budući da je i kompozicija takvih novaca rad na likovima i motivima, uvijek bio povjeravan renomiranim umjetnicima.
U talirske veličine novca ubrajaju se i svi komadi na kojima se ističe vrijednost u više osnovnih novčanih jedinica, ovdje mislim na jedinice nastale u vezi s raznim reformama ili u vezi s usklađivanjem prema in-ternacionalno priznatim valutama, kao na primjer: franak sa pet franaka, lira sa pet lira, forint sa dva forinta, skandinavski kronor sa dvije takve jedinice, kruna sa pet kruna, marka sa pet maraka (postoji i komad od tri marke) itd. Usklađene monete su u Evropi bile, za tzv. zlatne vrijednosti: (misli se prema francuskom franku) dinar, lev, ley, perper, drah-ma, svi s odgovarajućim talirskim veličinama u iznosu po pet navedenih jedinica u jednu, analogno prema gornjem.
Sve te veličine imaju uz ostale kao zajedničku karakteristiku i jedinstvenu finoću legure, naime: 0,900. Težina tih komada, kao i onih prije spomenutih (kraun, rubalj itd.), kreću se između 20 i 30 grama. Na mnogim talirima XVIII i XIX st. može se direktno pročitati koliko sadrže srebra, na primjer koliko ih ide u finu marku, odnosno funtu. Na nekima talirskim veličinama, naročito onima Južne i Srednje Amerike, može se pročitati i finoća, kao na primjer 9 decimos f. (devedeset postotno srebro).
Vidimo da niti novčane reforme nisu praktički mogle tako brzo potisnuti kovanje talirskih veličina srebrnog novca. Razloge za to naveo sam još prije, naglasivši tendenciju kovanja takvog novca ne samo kao platežnog sredstva nego i kao objekta praktične propagande, te za narod značajnih događaja. Za današnji tempo života, za praktičnu stranu u manipulaciji, najprikladniji je papir i laki metal, pa ipak su se talirske veličine u srebru održale do danas i vjerojatno će se održati još neko vrijeme.
Na kraju ovog razmatranja o toj vrsti novca moramo konstatirati da su talirske veličine, bile tokom četiri puna stoljeća dominantne novčane jedinice, a bez svake su sumnje, kao tip novca u srebru ostavile najznačajniji trag u povijesti svjetske ekonomike, međutim za nas su isto tako teoretski važne sa gledišta »numizmatike«. Talirske veličine su posebno pružile mogućnost da osobe iz novovjeke povijesti, svojim autentičnim i za njih karakterističnim portretima, formiraju jednu galeriju, veoma interesantnu koja je uvijek tražila ruke medaljera umjetnika.
Za prilog sam izabrao nekoliko primjeraka među talirima koje sam našao pregledavajući katalog s fotografijama.
Pod brojem 1 je fotografija dvostrukog debelog talira Ferdinanda III iz godine 1649. Na aversu je poprsje cara ovjenčanog lovorom, a oko lika legenda gdje uz ime stoji naslov »rimski imperato osim toga august te kralj Germani je, Ugarske i Češke« (Bohemie). Na reversu su grbovi složeni u obliku štita, a nad njima je carska austrijska kruna nošena od dva anđela. Okolo štita s grbovima je vijenac sa zlatnim runom, a uz rub opet legenda daljnjih naslova nižeg ranga i to: nadvojvoda Austrije, Koruške, vojvoda Burgundije. Vladar je na aversu svečano obučen u španjolsko odijelo, a govori se jedino o njegovim naslovima ističući pripadnost i pravo na vlast u spomenutim zemljama. Karakteristično je za taj novac namjerno ignoriranje nekih zemalja koje je faktično posjedovao (Hrvatske), a prisvajanje prava na druge, koje de facto nisu bile vlasništvo vladara habsburške dinastije, kao što je ovdje slučaj s Burgundijom koju je u miraz dobio Maksimilijan I oženivši se Marijom vojvotkinjom te zemlje i koju kasniji Habsburgovci nisu mogli posjedovati, budući da je bila prirodno pridružena Francuskoj, kao njezin naravni dio!
Pod br. 2 vidi se tzv. trocarski talir koji je kao medalja također kovan i u zlatu. Na aversu novca su okrunjene glave triju careva i to: Maksimilijana I, Karla V i Ferdinanda, kao rimskih careva i španjolskih kraljeva itd. Na reversu je carski dvoglavi orao koji u prsima nosi okomito raspolovljen štit, s austrijskim i kastiljskim grbom.
Značajno je da legendu na tom novcu karakterizira još sasvim svježa želja, penetracije na jugoistok, koja je tek manjim dijelom bila realizirana, jer uz naslove nadvojvode Austrije i vojvode Burgundije slijedi naslov kraljeva Ugarske, Češke, Dalmacije i Hrvatske!
Kao treći primjerak izabrao sam talir (krunski) iz god. 1679, kovan u spomen trudnoće markografice Sofije Luize, a iz alkemičkog srebra. Na averu je Kupido, bog ljubavi, koji strijelom nišani u krunu. Kruna lebdi nad stupom opkoljenim grozdovima, sa desne strane stupa je suncokret, a ispred stupa su dva goluba koja se ljube. Rever je također iskićen motivima: u sredini stoji palma, uz nju su vezana dva okrunjena srca, a na sve to Sunce pušta svoje zrake. Osim uobičajene legende utisnute uz rub novca, stavljen je koncentrično i uz alegorične motive prigodan stih: »auf Liebes Gluth« sa druge strane »folgt Seegens Guth« što u prijevodu znači: na žar ljubavi, dolazi (slijedi) dobro blagoslova.
Četvrti je primjerak interesantan, budući da spada u tipove talir-klipa, kratko klipa, prema skandinavskom kliping. Ovi su taliri, rezani u četverokutu sa škarama, bili ponajprije kovani u Skandinaviji i Danskoj, a proširili su se kao medalje sve do španjolske. U Njemačkoj je bio kovan prilično velik broj jednostrukih i višestrukih klipa-talira.
Ovdje se radi o dvostrukoj talir-klipi, kovanoj povodom zaruka princeze Marije Elizabete s Fridrikom III od Holstein-Gottorp-a. Na averu je vojvoda u oploku, oko njega legenda sadrži naslov, ali je stavljeno i geslo. Na reveru se vide dvije prihvaćene ruke nad kojima stoji zaručnički vijenac, nad time je geslo u polukrugu »omnia ad metani« a kod vrhova godina zaruka MDCXXX (1630).
Peti primjerak prikazuje šleski dvostruki, tzv. lovački talir Ferdinanda II. Na averu je poprsje cara obučenog u svečano odijelo sa španjolskim ovratnikom, na glavi nosi lovorov vijenac, a u rukama žezlo i jabuku. Poprsje je okruženo uobičajenom legendom koja uvijek i na prvom mjestu ističe moć i ugled rimskog cara. Na reveru je motiv prigodnog značenja i lokalnog karaktera, naime; u prednjem planu je prikazan vladar koji na konju, u lovačkoj opremi i s pratiocem ide u lov, dok se u pozadini vidi grad Breslava.
Iako imam na raspolaganju priličan broj interesantnih slika koje prikazuju različite tipove talirskih veličina s kojima bi se još mogao ilustrirati gornji članak, vjerujem da je i ovo nekoliko primjeraka bilo dovoljno da čitaocu zorno prikaže bogatstvo i ljepotu motiva koje nalazimo na novcima isključivo toga tipa.
Smatram da je ovim člankom u kojem je dan sumarni pregled novca spomenutih tipova svakome, osim stručnjacima kojima sigurno nemam što kazati, donekle olakšan uvid u taj važni i lijepi dio numizmatike.
Članak je pisan slobodno, na temelju skromnog iskustva, izmjene misli sa starijim članovima društva, kojima na pomoći srdačno zahvaljujem, i uz pomoć logike koja nas uvijek i najpouzdanije vodi.
Za dokumentaciju i godine kada su se pojavile prve talirske veličine koristio sam knjižicu profesora dr Heinricha Buchenaua, »Grundriss der Münzkunde« izdanu u Leipzigu i Berlinu, 1920.
SUMMARY
In the first part of this article a survey of coin development, since the first beginning until 15th century, is presented. In this part is made an attempt to illustrate the appearence of a decadence in coining, with respect both to the technical execution and uniformity of various kinds.
It is a well known fact that in the second half of the Middle Ages there were in circulation, in Europe, mostly small and primitively made silver coins, several of them having had the meaning of medals. A short description
In the second part of this article is presented a general survey of the appearence and development of thaler-sized coins with all their fundamental characteristics.
In the third part there are presented six pictures of various thaler-sized coins, having had several of them the meaning of medals. A short description of the portraits, motives and respective legenda is presented too.
Autor: Prof. Juraj Pleše
Izvor: Numizmatičke vijesti br. 20, Zagreb, 1963.
Ključne riječi: kovani novac, taliri, razvoj
Keywords: coins, thalers, development
English title: Development of thaler-size coins, their meaning and characteristics
Translate this article on English with Translate Google.
|
