Kovnice novca u srednjovjekovnoj Bosni
Ime Bosna se prvi put spominje u X vijeku u dijelu Bizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta, i to kao geografski pojam. U Bosni u odnosu na susjedne zemlje: Rašku-Srbiju, Zetu-Duklju i Hrvatsku kasnije se izgradilo klasno društvo i fomirala država. Bosna kao planinska i šumovita zemlja bila je relativno udaljena od drugih ekonomskih, političkih, kulturnih i vjerskih centara. To je bio i razlog zbog čega se nije ukorjenila ni katolička, a niti pravoslavna crkva. Tu treba tražiti razloge zbog čega je Bosna bila utočište izbjeglih (protjeranih) heretika iz Dalmacije i protjeranih bogumila iz Srbije. Kombinacijom tih vjerskih učenja nastala je tz. bosanska crkva. Bosanska crkva ima prvorazrednu ulogu u očuvanju samostalnosti bosanske države. Bosanska crkva je bila jedina u Evropi, državna crkva, a da nije pripadala ni zapadnoj katoličkoj, niti istočnoj pravoslavnoj crkvi. Samo su za vrijeme bana Ninoslava (1230-1250) pape slale četiri puta ugarsku križarsku vojsku na Bosnu, navodno, da se iskorjeni hereza, a ustvari da se pokori Bosna.
Ban Kulin je na sastanku s papinim legatom 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice obećao da će se odreći hereze i prihvatiti ponovo katoličanstvo. Međutim, čim je papin legat napustio Bosnu ostalo je sve po starom.
Politički kao i ekonomski uspon Bosne počinje s banom Kulinom (1180-1204). Povelja koju je ban Kulin 1189. godine izdao dubrovačkom knezu Krvašu, ima dalekosežne posljedice, ne samo ekonomske, nego političke i kulturne prirode, šire nego što bi se moglo vezati za bosanski prostor. U toj povelji ban Kulin mu daje potpunu slobodu trgovine, bez ikakve obaveze plaćanja, osim ukoliko hoće da daju nešto bosanskom banu. Takode se daje zaštita osobne i imovinske slobode dubrovačkim trgovcima.
Stjepan II Kotromanić je prvi bosanski vladar koji kuje novac, i prvi koji počinje eksploataciju ruda u rudnog blaga u Bosni. On je Bosnu proširio na Soli, Usoru na sjeveru i Hum na jugu.
Povećani interes dubrovačkih trgovaca za Bosnu počinje od vremena vladavine Stjepana II Kotromanića, od kada rude i rudne prerađevine postaju osnovni artikli izvoza. Od tog vremena dubrovčani imaju svoje stalne kolonije u pojedinim mjestima Bosne, a često uzimaju uzakup pojedina rudna okna. Kada je trgovina dubrovčana u Bosni postala žila kucavica gospodarstva, oni su morali plaćati carine na uvezenu i izvezenu robu.
1422. godine proizvodnja srebra u rudnicima srpske i bosanske države nije mogla biti manja od 5672 kg. (S. Ćirković. Dubrovačka kovnica i proizvodnja srebra u Srbiji i Bosni, Istorijski glasnik, 1-2, Beog. 1967,), odnosno 5,67 tona, ali je stvarna količina morala biti daleko veća.
Samo godišnji izvoz srebra preko Dubrovnika u 1422. godini predstavljao bi više od jedne petine ukupne evropske proizvodnje, sto ukazuje na ogroman značaj srpskih i bosanskih rudnika za Evropu onog vremena. Ovako obimna proizvodnja u XV. vijeku predpostavlja proširenje rudarske i topioničarske djelatnosti, dalje angažiranje ljudstva, zapošljavanje većeg broja stručnjaka i običnih radnika, intenzivniju podjelu rada, osposobljavanje novih jama i podizanje topioničarskih peći. Tako su rudarstvo i topioničarstvo postali najvažniji činioci u gospodarstvu svakog rudarskog naselja pojedinačno. Gospodarski razvoj i rudarska proizvodnja su podstakli i kovanje domaćeg novca.
U Srebrenici je već u drugoj polovici XIV, vijeka postojala kovnica novca. Srebrenički groši spominju se 1387. godine u dva navrata- Dubrovčanin Simon Dordić ostavlja, baš, u Srebrenici Maloj braći znatnu sumu od 25 perpera, tj, 300 srebreničkih groša. U 1387. godini spominju se srebrenički groši i kao i to daje u Srebrenici postojala kovnica a grad je bio u sklopu bosanske države- Kovnica u Srebrenici je obnovljena sredinom 1417- godine za vrijeme despota Stefana Lazarevića, a radila je i za vrijeme despota Đurđa Brankovića.
Od 1377. odnosno 1391. godine nema podataka o kovanju novca bosanskih vladara do 1436. godine. Te godine se pojavljuju groši (veliki groši) Tvrtka II i od tada se novac kuje sve do propasti bosanske države. Dugo vremena se postavlja pitanje gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara u prvoj polovici XV. vijeka, kada Srebrenica više nije bila u okvirima bosanske države.
Iako nema podataka koji bi neposredno riješili ovaj problem, po D. Kovačević na temelju grade iz dubrovačkog arhiva navodi na zaključak da bi to mogla biti Fojnica, Ona je imala sve uslove za rad jedne kovnice. Bila je rudnik bogat srebrom, svakako najveći i najjači u srednjebosanskom rudarskom basenu. Upravo od tridesetih godina XV. vijeka Fojnica se naglo podiže i postaje jedan od glavnih privrednih centara bosanske države. U njoj su se okupili mnogobrojni dubrovački zlatari. Zlatari su se. kao što je poznato, svuda u svijetu, pa i kod ns bavili, između ostalog i kovanjem novca. Čak se za jednog od dubrovačkih zlatara u Fojnici izričito navodi da je "aurifaber" znači pravi kovač novca. Od značaja je činjenica da se Fojnica nalazila pod neposrednom vlašću bosanskih vladara, (D. Kovačević, Gdje je bila kovnica novca bosanskih vladara.) Novac označen kao kraljev (grossi di Re, denarii regis Bossine, itd.) često se spominju u izvorima i to obično u vezi s Fojnicom.
Kada je Srebrenica jedno kratko vrijeme ponovo pripala Bosni, u ljeto 1446- godine, u Dubrovniku se raspravljalo o kovnici bosanskog kralja u Srebrenici, ali nije poznato da li je ova uistinu proradila, (M Dinić, Za istoriju rudarstva I).
Od sredine XIV. vijeka Dubrovčani se okupljaju oko bosanskih rudnika i trgova. Njihov priliv je u stalnom porastu, te za vladavine Tvrtka I uključuju se u cjelokupni privredni život srednjevjekovne Bosne, Izvoze u prvom redu srebro, i to preko Dubrovnika u Veneciju, Veliki broj dubrovačkih trgovaca angažirao se u trgovini olovom. Osim trgovanja rudama i rudarskim proizvodima, dubrovčani se znatno bave i izvozom kože. Bosna je tako postala zemlja koja je pružala široke mogućnosti za laku i unosnu zaradu- U to vrijeme veliki broj Dubrovčana naglo se obogatio trgujući po Bosni, Slučaj Zora Bokšića sina siromašnog kamenara, koji je trgujući bosanskim olovom zaradio 10-000 dukata i postao ministar financije bosanskog kralja. (D. Kovačević, Zore Bokšić).
Pojedini Dubrovčani su se prirodom svog posla vezivali za pojedini trg ili rudnik pa su se na njemu zadržavali duže ili kraće vrijeme. Okupljanje Dubrovčana na jednom mjestu dovelo je postepeno do formiranja njihovih naseobima u Bosni.
U drugoj polovici XIV. vijeka razvija se dubrovačka naseobina u Srebrenici, u to vrijeme najvećem rudniku srednjevjekovne Bosne.
Od početka XV. vijeka pored Srebrenice, priliv Dubrovčana je vrlo intenzivan i u ostalim mjestima srednje Bosne.
U Visokom, koje je dugo vremena centar dubrovačke trgovine srebrom iz obližnjih rudnika: Fojnica, Kreševo, Dusina, Deževice, broj Dubrovčana je sve veći i vremenski duži.
Interesantno je zapaziti da od tridesetih godina XV, vijeka dolazi do pomjeranja Dubrovčana iz Visokog u Fojnicu, koja u tom vremenu postaje najvažniji bosanski rudnik, s obzirom daje Srebrenica pod vlašću Despotovine. Veći broj Dubrovčana je dolazio u Zvornik i Fojni-cu, ali su u Fojnici najduže ostajali, što znači daje tu bila i najveća dubrovačka kolonija. To se poklapa s vremenom kada se u Bosni, ponovo, kuje novac (1436), i kada dubrovačka moneta nije primarna u Bosni, pa je čak i zabranjen njen opticaj.
Ako se značaj jednog privrednog centra u srednjevje-kovnoj bosanskoj državi cijeni po broju Dubrovčana i dubrovačkih trgovaca onda su to: Srebrenica, Fojnica, Visoko i Zvornik. Da li uz to treba povezivati i mjesto i postojanje kovnice(a) bosanskih vladara, je pitanje za dokazivanje.
Autor: Sabit Hodžić
Izvor: Obol, glasilo HND, god. XXXI, br. 45, 1993
Ključne riječi: numizmatika, kovani novac, Bosna, kovanje novca, srednji vijek
Otkup kovanica, otkup novčanica, otkup odlikovanja - isplata odmah!
Otkup zlatnika, otkup srebrnjaka, otkup ordena i medalja - isplata odmah!
|
