Hrvatski slikar Maksimilijan Methudy kao krivotvoritelj novčanica
(Dr. Marijana Schneder, slikar Maksimilijan Methudy, Anali galerije Antuna Augustinčića 11, Klanjec 1991, str. 65-83. Izvorni znanstveni rad)
Maksimilijan (Max, Mavro) Methudy (Zagreb, 1849 - Klanjec, 1921) jedan je od niza umjetnika, koje možemo uzalud tražiti u likovnim enciklopedijama, biografskim leksikonima i pregledima hrvatske umjetnosti. Sve do nedavno, M. Methudy bio je posve zaboravljen i jedva znan i ponajboljim poznavaocima povijesti hrvatske umjetnosti. Iskazani povjesničar umjetnosti dr. Marijana Schneider, uskrsava Methudyja iz galerije zaboravljenih i nezasluženo zapostavljenih djelatnika na likovnom području. Na arhivskom materijalu utemeljenom radu, autorica nas upoznaje s Maksimilijanom Methudyjem, njegovim životom, radom i djelima.
Maksimilijanov otac Adolf, dolazi u Zagreb iz Beča u vrijeme ilirskog pokreta i provodi gotovo čitav život kao učitelj crtanja na različitim školama. Nisu poznati neki iscrpniji podaci o podrijetlu obitelji Methudy. Maksimilijan, dijete brojne i skromne obitelji nije imao lak život... Max polazi krače vrijeme (1879/80) slikarsku školu Bečke akademije likovnih umjetnosti. "Sin Maksimilijan pripada drugoj polovici stoljeća i uvrštava se u ono pokoljenje slikara u Hrvatskoj koje se školuje akademski, a bori se za priznanje i opstanak najčešće sa slabim ili promjenjivim uspjehom". Nakon povratka u Hrvatsku pokušava likovno djelovati. Zahvaljujući M. Schneider, poznat nam je danas niz radova M. Methudyja, u razlitičitim tehnikama i motivima (crtež, akvarel, ulje; krajolik, veduta, portret). Nije pouzdano poznato gdje je sve Maksimilijan živio i čime sve osim slikarstva bavio. Osim Zagreba, znamo živi u Vukovaru, Križevcima, da bi posljednje godine proveo u Klanjcu, Rad donosi niz zanimljivih podataka o slikaru, koji je do kraja života ostao "u biti tužna sudbina, kao simbol svega nerazumijevanja koje je Hrvatska javnost pružala svojoj djeci manje sreće, puštajući ih da se uz materijalnu sputanost i životne teškoće ipak do kraja bore za neke svoje neostvarene težnje prema likovnim previranjima svoga vremena, daleko od tijekova evropskoga likovnog razvoja".
Prikaz Methudyjeva života i djela, potreban je za razumijevanje detalja iz biografije, koji mogu i trebaju biti važni numizmatici i numizmatičarima.
Osnovnu likovnu naobrazbu Maksimilijan dobiva u roditeljskom domu; očito već zarana pokazuje dar i zanimanje za crtanje. Očigledna je njegova nadarenost... O tome svjedoči i slijedeća zgoda iz Maxova života. Naime, početkom 1865. ustanovila je Zagrebačka gradska kapetanija da gradom kolaju krivotvorene novčanice od 5 i 1 forinte, te od 10 krajcara. Ubrzo počinitelj je uhvaćen kad je preodjeven kao dama pokušao promijeniti lažne novčanice od 5 forinti u hotelu "Pruckner" (Ilica). O tom su slučaju iscrpno izvještavale zagrebačke novine (Agramer Politische Zeitung), ali zbog maloljetnosti počinitelja nije spomenuto prezime. Iz još opširnijih izvještaja kapetanije nacionalnoj banci u Beču, kao i izvještaja sa suđenja u lipnju iste godine, poznate su pojedinosti (arhiv Hrvatske Zagreb). Novčanice su bile crtane prostoručno, a na apoenu od 5 forinti imitiran je vodeni znak pomoću masnog vrhnja. Ukupno je Maksimilijan izradio šest novčanica od 5 forinti i deset od 10 krajcara, samo iz pobude da pomogne svojim roditeljima koji su teško izdržavali svoju mnogobrojnu obitelj. Mladi Max, dakako, nema potrebnu stručnu spremu, ali raspolaže prirodnom obdarenošću. Rezultati uvijek ovise o vještini krivotvoritelja. Očigledno je, da uspjeliju krivotvorinu novca ne može načiniti osoba koja nema određenih stručnih kvalifikacija ili bar izrazite prirodne sklonosti za ovakve poslove. Potrebna je znatna tehnička vještina i čak umjetnički talenat, da bi se izradile prihvatljive imitacije pravih novčanica. Ipak, ovakve krivotvorine su u pravilu slabe kvalitete i izrađene su samo u malim količinama. Međutim, katkada se događa da vrlo talentirani crtač postigne zavidne rezultate. Naša i strana praksa poznaje, iako mali, izvjestan broj takvih slučajeva. No, u pravilu su ove krivotvorine lako uočljive... Prilikom promjene i plasiranja novčanica pomagale su Maxu njegove dvije sestre, vjerojatno mlade, Henrietta i Melanija, koje zbog djetinje dobi uopće nisu bile optužene. Methudyjeve krivotvorine spadaju u tzv, grube krivotvorine novca, koje se često i redovno (u pravilu!) svode na nekoliko novčanica, U povijesti krivotvorenja novca, niz je pokušaja crtanja novčanica rukom. Stavljanje u opticaj ovih primjeraka omogućeno je samo zahvaljujući izuzetnim okolnostima (gužva, plaćanje u sumrak, potpuna odsutnost pažnje onoga koji prima novac, itd.)... Pred županijskim sudom zatražio je državni odvjetnik kaznu od deset godina teške tamnice, ali je optuženi Max, s obzirom na olakšavajuće okolnosti, mladost, dotadašnja neporočnost, otvoreno priznanje i kajanje, konačno osuđen na pet godina teške tamnice... Već potkraj 1866, obraća se Maksimilijan Methody molbom za pomilovanje preko gradskog poglavarstva i namjesničkog vijeća na samog cara Franju Josipa. U arhivima nije sačuvan sam spis o pomilovanju, jer je navjerojatnije uručen stranci, pa nije poznato kad je Maksimilijan pušten na slobodu. No, već u srpnju 1867. zatražio je sedamnaestogodišnji Max Methudy putovnicu, koja je tada bila potrebna i za kretanje unutar Monarhije.
Ključne riječi: numizmatika, krivotvorenje novčanica, Maksimilijan Methudy, forinta, krajcar
Autor: Vladimir Geiger
Izvor: Obol – glasilo Hrvatskog numizmatičkog društva, God. XXXI, br. 45, lipanj 1993.
|
