Mađarska "nostrifikacija" jugoslavenskih novčanica od 1.000 dinara (datiranih s 1. prosinca 1931. g.) u Bačkoj 1941. godine
Uz velike svečanosti bio je u Beogradu 12. prosinca 1940. potpisan "ugovor o vječnom prijateljstvu" između Jugoslavije i Mađarske. U Mađarskoj je to bio dokaz uspjeha politike mađarskog premijera grofa Pál-a Teleki-a. Teleki je, naime, smatrao Jugoslaviju otvorenim prozorom prema Evropi, zaštitom mađarske nezavisnosti, koja je u velikom dijelu bila ugrožena njemačkom politikom. Međutim, jugoslavenska vlada Cvetković-Maček, popustivši njemačkom pritisku, 23. ožujka 1941. prišla je Trojnom paktu. Svega 2 dana kasnije, tj. 25. ožujka, izbijaju masovne demonstracije protesta u gotovo cijeloj zemlji, a još za svega dva dana kasnije pala je i vlada Cvetković-Maček. Oficirski zavjerenici svrgli su namjesništvo na čelu s knezom Pavlom, proglasili nepunoljetnog Petra II Karađorđevića vladarem i obrazovali vladu na čelu s generalom Dušanom Simovićem. U vladu su ušli predstavnici najnekoherentnijih političkih stranaka, od kojih su neki bili potpisnici Trojnog pakta.
Ova promjena u Jugoslaviji izazvala je zbunjenost u mađarskoj vladi. Domišljalo se da promjena režima u Jugoslaviji može biti također neprijateljski uperena protiv Mađarske. Stoga je mađarsko ministarsko vijeće 28. ožujka 1941. iz razloga zaštite svoje sigurnosti pripremilo eventualni protustav prema Jugoslaviji u slijedećim slučajevima:
1) ako se Jugoslavija kao višenacionalna država raspadne na svoje osnovne dijelove,
2) ako novi jugoslavenski režim ugrozi narodnosne manjine u Jugoslaviji,
3) ako (a to se držalo sigurnim) bi se po poduzetom napadu iz Rumunjske i Austrije iza njemačkih trupa stvorio vakuum u područjima naseljenim Mađarima. Ovaj protustav je odobren od najvišeg mađarskog obrambenog vijeća.
Prvo djelovanje na promjene u Jugoslaviji javilo se: njemačke oružane snage prošle bi preko Mađarske protiv Jugoslavije, sve s obećanjem da će Mađarskoj pripasti Bačka, Banat, Južna Baranja i Međumurje. Kada je Teleki vidio poraz svoje mirovne politike, izvršio je 3. travnja 1941. samoubojstvo. Njemački napad na Jugoslaviju, kao odmazda zbog poništenja pristupa Trojnom paktu, počeo je 6. travnja 1941, bez objave rata, strahovitim bombardiranjem Beograda i upadom pedesetak divizija. Činilo se da će se malo prije spomenuto djelovanje oživotvoriti, pa se 10. travnja i Mađarska umiješala u borbe pod parolom „Južni krajevi se vraćaju“. Već 11. travnja zauzeta su spomenuta područja, osim Banata. Otpor je bio neznatan, psihološki moment napada na Jugoslaviju sa sviju strana je uspio, i već 17. travnja je u Beogradu potpisan akt o kapitulaciji.
Međutim, Banat je ostao i nakon Horthy-jevog posjeta Hitleru (24. travnja) pod njemačkom okupacijom. Zanimljivo je spomenuti da je uoči II. svjetskog rata (prema Hrvatskoj enciklopediji) 1941. godine u Bačkoj živjelo gotovo 1 milijun stanovnika, a još 1787. bilo ih je samo 184.000 Prošlost naseljavanja je u potankostima slabo poznata. Najstariji stanovnici su bili Slaveni i Mađari, za provale Turaka naseliše se Hrvati (Bunjevci) i Srbi, a u XVIII. stoljeću dođoše Nijemci i druge manje narodnosne skupine. Nakon rata, prema podacima Jugoslavenske enciklopedije, 1962. godine u Bačkoj živi 45% stanovnika Vojvodine. U etničkom pogledu Bačka je vrlo šarolika. Jugoslaveni čine 53% stanovništva, Mađari 37%, Slovaci 5%, Rusini-Ukrajinci 2%, Nijemci 1% i ostali 2%.
Uprava mađarskih financija uložila je sva svoja materijalna sredstva za gospodarski razvoj u 1940. godini vraćenih sedmogradskih i istočnomađarskih područja. Kako su uspješno završeni mirovni pregovori s Jugoslavijom, nije se moglo računati s dobivanjem daljnjih teritorija, i stoga nisu za takve svrhe rezervirane odgovarajuće zalihe novčanica.
Na početku ratnih zbivanja u 1941. godini nije za osiguranje nesmetanog novčanog prometa na dobivenim jugoslavenskim područjima preostala nikakva druga mogućnost no ostaviti u opticaju novčanice od 1000 dinara, koje su se nalazile u opticaju, s tim da se novčanice samo provide mađarskom nostrifikacijskom markicom. Dok su ove označene markice bile izrađene i dok je Mađarska narodna banka u svojim podružnicama u Novom Sadu i Subotici počela označavati ove novčanice mađarskim markicama, utvrdilo se, da Njemačka nije voljna ustupiti Banat, pa da prema tome ima na raspolaganju dovoljna količina mađarskih novčanica i da nije bilo potrebno nostrificirati jugoslavenske novčanice od 1.000 dinara. Možda ovo i iz razloga, što je dio stanovništva naseljen poslije 1918. godine morao napustiti područje pripalo Mađarskoj.
Mađarska narodna banka odmah je obustavila započeto nostrificiranje, i naredila da se povuku u Novom Sadu već nostrificirane i u promet puštene 1.000 dinarske novčanice. Posljednje, koje nisu u velikom broju ušle u opticaj, kao i one koje još nisu po nostrifikaciji ušle u promet, poslane su u Budimpeštu, gdje su uništene. Nekih dvadesetak primjeraka (najviše dva tuceta) sačuvala se i nalazi se u posjedu rijetkih sabirača u Mađarskoj, Jugoslaviji, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama Amerike.
Opis nostrificirane novčanice iz zbirke ing. Đure Krasnova: Nostrificirana markica (naljepnica) ima oblik horizontalnog pravokutnika veličine 43x25 mm, nazubljena je. Tiskana je na bijelom papiru bez vodenog znaka. Boja osnove svijetlosmeđa, dijelom šatirana, preko toga pretiskana zelenim tiskom. Na lijevoj strani u raskošnom okviru dio drevnog tzv. malog mađarskog grba. Od njegove sredine s kraljevskom krunom ukrašenog trobrda izdiže se dvostruki križ osvijetljen zrakama. U sredini desne strane bijelom trakom (boje papira) prekida se svijetlosmeđe šatiranje, a na njoj je zelenom bojom otisnuta brojka 1.000. Markica je nalijepljena između lika kraljice Marije i letećeg orla, preko vodenog znaka na kojem je prikazan jugoslavenski kralj Aleksandar.
Autori: M. Kupa (Budimpešta), Đ. Krasnov (Zagreb)
Izvor: Numizmatičke vijesti, broj 34, godina 1974.
Slika: Barac Borna, Papirni novac bivše Jugoslavije i zemalja na području bivše Jugoslavije, Naklada Obol, Zagreb, 2002.
|
