<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

srijeda, 29.04.2009.

Bog je ...

Bog je kreativan.
Bog je dobročinitelj.
Bog je čuvar.
Bog je zaštitnik.
Bog je sigurna luka.
Bog je svjetlo.
Bog je milostiv.
Bog je čovjekova čežnja.
Bog je ljepota
Bog je izvor
Bog je čistoća.
Bog je livada.
Bog je cvijet.
Bog je svjetionik.
Bog je stvaratelj.
Bog je skladatelj.
Bog je umjetnik.
Bog je darivatelj.
Bog oprašta.
Bog je najmilija pjesma.
Bog je Otac.
Bog je spoznaja.
Bog je tišina.
Bog je najljepša riječ.
Bog je uvijek tu.
Bog je suprotnost zlu.
Bog je dobrota.
Bog je milina.
...

Bog je ljubav.

ponedjeljak, 27.04.2009.

Prijateljstvo i ljubav

"Prijateljstvo je ponajljepše ljudsko iskustvo. Uvijek obogaćuje čovjeka. Nije sebično i uvijek je uzajamno. Čovjeku omogućuje rast i razvoj. Izvlači ga iz osjećaja usamljenosti. Imati prijatelja znači imati veliko bogatstvo. Prijatelj prijatelja razumije, vjeran je, uvijek mu je spreman pomoći, a zauzvrat ništa ne traži. Ljubav je izniman i plemenit osjećaj koji preplavljuje cijelog čovjeka. Svaki je čovjek pozvan ljubiti. Ljubav ne ostaje na površini, nego obuzima cijelog čovjeka. Okrenuta je drugoj osobi zbog njenjih nutarnjih vrednota. Ona je Božji dar čovjeku. U ljubavi dvije osobe jedna drugoj poručuju: "Volim te zato jer si ti - ti." "

Iz vjeronaučnog udžbenika "Odvažni svjedoci".

subota, 25.04.2009.

Nepoznatome starcu

Jutro je! - poviče glasno da je čujem te nastavi dalje sa jutarnjim obavezama.
- "Oh, ne, još jedan od onih tmurnih i dosadnih dana" - pomislih u sebi i bezvoljnost me tada okupirala kao primarni osjećaj.
Ustala sam iz toploga kreveta, na brzinu se spremila, ugrabila nespretnim rukama torbu i izletjevši van iz stana pratio me osjećaj kako sam nešto zaboravila. Mrmljajući ljutito spuštala sam se niz stepenice u pokušaju da otvorim kišobran kako bih kišu dočekala spremna.
"Kako ste? Što li je hladno danas!" - prozborih nekoliko rečenica sa poznanicima i krenem dalje u žurbi i ljutita pogleda mučeći samu sebe i prevrtajući stvari u torbi da provjerim što li je to što sam navodno zaboravila.
Kiša je padala tek toliko da sam morala držati kišobran. Hodajući niz ulicom, capkajući cipelama po lokvama vode, približavala sam se nepoznatome starcu; "Zašto li se smije? Pa kiša pada i hladno je, a on unatoč tome hoda polako bez kišobrana smijući se!" ljutito se okrenem i pogled spustim na mokru cestu. Produžila sam dalje.
Bila sam mu dovoljno blizu te sam se dvoumila da li da ga pozdravim ili prođem pokraj njega bez glasa zureći u pod. Odlučila sam se za ovo drugo, ali u trenutku prolaska pokraj njega riječi su same izletjele te sam izustila; - "Dobar dan!" Iznenadivši sebe okrenula sam se licem prema čovjeku koji je zastao, pogledao me i pozdravio me; "Dobar dan!" Na tren sam zastala, a on je odlučio prekinuti šutnju pitanjem;
"Reci mi, koliko je sati?" Uputila sam mu prodoran pogled misleći u sebi koliko je minuta prošlo s obzirom da sam na sat gledala maloprije susreta.
- "Sati?" upitah ga ponovno da dobijem na vremenu za odgovor, a on je, strpljivo čekajući i ne skidajući osmijeh sa lica potvrdio.
- "Pa, neznam, negdje oko 11:30h je" rečem mu sa nelagodnim glasom pritom misleći u sebi kako ću sada vjerojatno zakasniti zbog ove stanke.
- "Aha, u redu." -skrene glavom, ali odlučih pogledati na sat radi točnosti vremena. -"Čekajte! Pričekajte trenutak."
Starac je stao i okrenuo se prema meni pažljivo slušajući odgovor. "Evo, 11:35h je." - odgovorih sa malo manje ljutitim glasom. Uputio mi je pogled i reknuo glasno; -"Hvala ti, ali zna koliko je sati. Samo sam se u nešto htio uvjeriti." Pogled mi se izgubio u njegovim modrim očima, a on se okrenuo i nastavio svoj put dalje smijući se.
U mome srcu raspršila se ljutnja i hladnoća. Zatvorila sam kišobran, zaboravila na vrijeme i usporila korak, sve to uz osmijeh na svome licu. Onoga trenutka shvatila sam što sam zaboravila.

četvrtak, 23.04.2009.

Žena na stubama

Bila je nedjelja ujutro. Padala je kiša. Ljudi su odlazili na misu. Zbog lošeg vremena neki su odlučili ostati kod kuće no svejedno velik broj župljana ipak je otišao. Župnik je dobar propovjednik i ljudi ga vole slušati.

Jedna žena koju nitko nije poznavao, te je kišne nedjelje došla do crkve, sjela na stepenice ispred ulaza i pognula glavu. Nije imala kišobran. Nije niti, poput prosjaka, ispred sebe stavila posudu za novac niti je pružala ruku tražeći milostinju. Jednostavno je sjedila na mokrim stepenicama ispruženih nogu, prekriženih ruku i pognute, dugom kosom pokrivene, glave. Kiša srećom nije bila jaka, ali je žena svejedno kisnula, smireno podnoseći kapljice kiše i hladne stepenice.

Ljudi su pristizali na misu i ulazili u crkvu čudeći se ženi na stubama. Mnogi su se pitali o razlozima njezina dolaska: od kuda dolazi, zašto je tu, što radi, zašto ne uđe u crkvu; ali se nitko nije zaustavio da ju štogod pita. Neki su smatrali da je jednostavno obični prosjak i jedna gospođa joj je čak ponudila nešto novaca, ali žena na stubama nije reagirala i u svom pognutom držanju nije niti primijetila ponuđeni dar. Ne obazirući se na ljude koji su pokraj nje prolazili nastavila je sjediti onako nemoćno. Ljudi su na njoj mogli vidjeti tugu, očaj, iznemoglost i sažalijevali je, ali nitko se nije sagnuo i ponudio joj pomoć. Svi su vidjeli kako kisne, ali joj nitko nije ostavio svoj kišobran. Mnogi su joj, istina, bili spremni pomoći no zbog neupućenosti u njezinu situaciju, neodlučno su prolazili pokraj nje ostavljajući je samu na stepenicama. Dobar dio njih sjetio se žene i za vrijeme mise, a misleći na nju mnogi su izmolili jednu ili dvije molitve.

Na misi, župnik je propovijedao o novoj zapovijedi ljubavi. Kad je misa završila i ljudi izašli iz crkve, kiša je već bila prestala padati. Žene na stubama više nije bilo.

srijeda, 22.04.2009.

Suvremena mladež - vjera, sumnja, nestrpljenje i prividna radost

Stali su jedan iza drugoga stvarajući ravnu crtu međusobno povezani užetom.
Voditelj grupe, uz svoga pomoćnika, je zatražio da svatko zatvori oči, te se udaljio od prvoga u redu jednim do dva koraka tvoreći solidnu distancu između njih dvoje. U redu je zavladala tišina zbog zbunjujuće novonastale situacije.
Svatko se trebao okrenuti oko sebe nekoliko puta da izgubi pojam o mjestu pritom pazeći da mu oči ostanu zatvorene. Oduševljeni idejom odlučili su nastaviti dalje željno iščekujući novi izazov od strane voditelja. Povjerovali su u riječi čovjeka i slijedili naputke dane im.
Viknuo je pritom: - "Slijedite moj glas."
Krenuli su po ravnome terenu i zadobili povjerenje istodobno zabavljajući se u izazovnoj situaciji.
Sa ravnoga terena krenuli su prema brdovitome terenu naglas govoreći kako je nemoguće hodati zatvorenih očiju po brdovitome tlu nailazeći i na kamenje.
- "Dođite, slijedite me!" Približamo se mjestu. Nestrpljenje u grupi je raslo svakim čujnim izgovor rečenice da se približavaju mjestu dok im se cilj činio dalekim i odviše napornim. Krenuli su brdovitim putem sa glasnim negodovanjem kada će napokon više stići slijedeći i dalje glas voditelja. Nakon nekog vremena našli su se na ravnome tlu i odjednom im se on činio poznatim. Maknuli su se iz sjene drveta i brdovitoga tla punog neravnina i kamenja te ponovno osjetili zrake sunca i poznate glasove oko sebe.
Zastali su nakon što ih je glas zaustavio i naredio neka otvore oči. Radost grupe bila je naočito velika.
Voditelj je dijelio radost grupe, ali sa pitanjem koje je postavio stiglo je priznanje: - " Je li tko virio? zapita dobronamjernim glasom. - "Slobodno se javite." Prazan prostor između njih ispunio se iznenađenjem. Jedan po jedan dizali su ruke smiješkajući se ne prikrivajući radost stečenu izazovom.
Gotovo svi dignuli su ruke i priznali kako su virili, ali da bi zasigurno ponovili igru.
Voditelj ih tada zaustavi i objasni da se radilo o nečemu puno više od igre, da se radilo o povjerenju naizgled "slijepoga" čovjega i glasa kojega čuje i vodi.
Lica u grupi okrenu se prema njemu sa mnoštvo pitanja i nastave u hodu sa voditeljem.

ponedjeljak, 20.04.2009.

Suvremena mladež – vjera, sumnja, nestrpljenje i prividna radost

Vrlo je teško definirati što uistinu jest vjera i koje ima značajnosti kod
nas - mladih ljudi, bića na jednoj od prekretnica u životu između djetinjstva i odrasle dobi, pogotovo sada u ovo doba kada nam se nude raznorazna društva za odabir, reklame koje dopiru do nas putem tehnologije, ali i na javnim mjestima koja zbog većeg publiciteta i stjecanje popularnosti kreću se lošijom stranom, isto tako i različite vrste zanimljivosti povezane sa magijom, okultnim stvarima i tome slično što, moramo priznati, vrlo primamljivo zvuči čovjeku koji traga za nečim novim u toj životnoj dobi, ali i nešto naizgled prihvatljivo s obzirom da mnogi mladi teže ka onoj dobro poznatoj rečenici: „ jer mi smo totalno drukčiji od drugih…“. Kao glavni moto u mladoga čovjeka što nosi taj dobro poznati stih, vodi ga kroz razne kušnje i uživanje u porocima, kao i kroz nove pokuse i neke nove stvari koje ga izdvajaju i čine prividno posebnim i popularnim.
Na tome putu neizostavno stoji pitanje o smislu života, o životu nakon smrti, te postoji li Bog uopće? Tada se kreću rađati neki novi strahovi u mladoga čovjeka, ali i rađaju se nova pitanja na koja se ponekad pronalazi odgovor, na neke pak površno, ali također se i vrlo često nađe pred zidom, te samo ostaje pitanje bez odgovora, tek dio retoričke rečenice sa upitnikom. A tada mlado biće kreće u potragu za pravim smislom života.

nastavlja se ...

nedjelja, 19.04.2009.

Pasivnost, šutnja i tren kada se osjećaš poput Šimuna

Potiho sam otvorila vrata sobe da se upoznam sa novim ljudima.
Početno oduševljene nismo krili zbog obostranoga nam susreta, ali ubrzo je ono splasnulo jednim pitanjem i odgovorom: „Reci mi, što misliš, postoji li nešto nakon smrti?“ Zastala sam iznenadivši se prisutnoj ozbiljnosti u govoru jednoga trinaestogodišnjaka s obzirom da se nalazio u društvu takozvano popularnih frajera.
Radosna što ga zanima nešto o vjeri, a istovremeno i skeptična, bržebolje tražila sam odgovor.
-„Ovoga, mislim da bi najbolje bilo da potražimo odgovor u Svetome Pismu.“
-„Svetome Pismu?" izusti sa čuđenjem pa rekne svoj konačan odgovor: -Pa jedva da lektiru pročitam, a kamoli i to. Uostalom, nije ni zanimljivo. Sve sam to već pročitao.“
Prasnuli su u smijeh, on i još nekolicina poznanika, te nastavili sa neprimjerenim načinom izražavanja i psovkama, te tko će se dosjetiti još nečega da bi nastavili u pravcu negativnosti.

Nažalost, nisam shvatila namjeru, a dječaku odajem priznanje da je vrlo vješto sakrio sarkazam prilikom postavljenja dotičnog mu pitanja.
Nakoh tog kratkog vremena oni su se promijenili zbog utjecaja starijih u društvu. Služeći njima, krenuli su istim putem da bi postali kao oni, uvjereni u priču o popularnosti.

Iz nekog razloga trebala sam se naći tamo, u onome trenutku, ali nisam dala sve od sebe da se potrudim razjasniti im odgovor. Predala sam se pasivnosti i odabrala šutnju kao prikladan odgovor. Toga trenutka osjetila sam kao da sam zatajila Isusa.

subota, 18.04.2009.

U srcu ...

Jednoga dana Bog se umorio od ljudi. Neprekidno su mu dosadjivali, trazeci od Njega sve i svasta. Zato je resio da se sakrije na neko vreme. Okupio je sve svoje savetnike i upitao ih:
- Gde da se sakrijem? Koje je najbolje mesto?
Jedan mu je odgovorio:
- Na vrh najvise planine na svetu.
Drugi je rekao:
- Na dno okeana, tamo te niko nece pronaci.
Treci je dodao:
- Najbolje je da se sakrijes na tamnu stranu Meseca, to je najbolje mesto, ko bi te tu pronasao?

Na kraju , Bog se obratio svom najpametnijem andjelu sa istim pitanjem:
- Gde da se sakrijem?
Andjeo se nasmesio i odgovorio mu:
- Sakrij se u ljudsko srce. To je izgleda mesto u koje nikad ne zalaze.