subota, 25.04.2009.

Nepoznatome starcu

Jutro je! - poviče glasno da je čujem te nastavi dalje sa jutarnjim obavezama.
- "Oh, ne, još jedan od onih tmurnih i dosadnih dana" - pomislih u sebi i bezvoljnost me tada okupirala kao primarni osjećaj.
Ustala sam iz toploga kreveta, na brzinu se spremila, ugrabila nespretnim rukama torbu i izletjevši van iz stana pratio me osjećaj kako sam nešto zaboravila. Mrmljajući ljutito spuštala sam se niz stepenice u pokušaju da otvorim kišobran kako bih kišu dočekala spremna.
"Kako ste? Što li je hladno danas!" - prozborih nekoliko rečenica sa poznanicima i krenem dalje u žurbi i ljutita pogleda mučeći samu sebe i prevrtajući stvari u torbi da provjerim što li je to što sam navodno zaboravila.
Kiša je padala tek toliko da sam morala držati kišobran. Hodajući niz ulicom, capkajući cipelama po lokvama vode, približavala sam se nepoznatome starcu; "Zašto li se smije? Pa kiša pada i hladno je, a on unatoč tome hoda polako bez kišobrana smijući se!" ljutito se okrenem i pogled spustim na mokru cestu. Produžila sam dalje.
Bila sam mu dovoljno blizu te sam se dvoumila da li da ga pozdravim ili prođem pokraj njega bez glasa zureći u pod. Odlučila sam se za ovo drugo, ali u trenutku prolaska pokraj njega riječi su same izletjele te sam izustila; - "Dobar dan!" Iznenadivši sebe okrenula sam se licem prema čovjeku koji je zastao, pogledao me i pozdravio me; "Dobar dan!" Na tren sam zastala, a on je odlučio prekinuti šutnju pitanjem;
"Reci mi, koliko je sati?" Uputila sam mu prodoran pogled misleći u sebi koliko je minuta prošlo s obzirom da sam na sat gledala maloprije susreta.
- "Sati?" upitah ga ponovno da dobijem na vremenu za odgovor, a on je, strpljivo čekajući i ne skidajući osmijeh sa lica potvrdio.
- "Pa, neznam, negdje oko 11:30h je" rečem mu sa nelagodnim glasom pritom misleći u sebi kako ću sada vjerojatno zakasniti zbog ove stanke.
- "Aha, u redu." -skrene glavom, ali odlučih pogledati na sat radi točnosti vremena. -"Čekajte! Pričekajte trenutak."
Starac je stao i okrenuo se prema meni pažljivo slušajući odgovor. "Evo, 11:35h je." - odgovorih sa malo manje ljutitim glasom. Uputio mi je pogled i reknuo glasno; -"Hvala ti, ali zna koliko je sati. Samo sam se u nešto htio uvjeriti." Pogled mi se izgubio u njegovim modrim očima, a on se okrenuo i nastavio svoj put dalje smijući se.
U mome srcu raspršila se ljutnja i hladnoća. Zatvorila sam kišobran, zaboravila na vrijeme i usporila korak, sve to uz osmijeh na svome licu. Onoga trenutka shvatila sam što sam zaboravila.