ETIKA I POLITIKA
nedjelja, 15.07.2012.
SVI SMO POZVANI BITI PROROCI
|
UVIJEK NEDJELJOM 15. srpanj 2012. Ispis E-mail Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. I govoraše im: "Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo." Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali. (Marko 6,7-13) Sample Image "Ako želiš putovati daleko i brzo, putuj s malo prtljage. Odbaci sve svoje zavisti, ljubomore, nepomirljivosti, sebičnosti i strahove." Glenn Clark Uvijek sam se divio ljudima koji su na put kretali s malo prtljage. Zavidio sam im, jer ja imam običaj, naviku, nositi sa sobom, i to neovisno o dužni putovanja, sve živo i neživo. A to nije dobro. Ponajprije dok vi čekate, recimo u zračnoj luci, pokraj pokretne trake za prtljagu, kada će se konačno pojaviti vaši koferi, i hoće li uopće svi biti na broju, drugi neki putnici već su krenuli dalje. Ne želim ni spominjati kolika je cijena dodatnih kilograma po cjeniku zrakoplovnih kompanija. I što je najgore, pretvaraš se u nosača, u nervoznog patnika koji gura, vuče, i koji više brige vodi o svojoj prtljazi nego o samome sebi. Postaješ rob prtljage i nemaš slobodu ustati i krenuti, naglo promijeniti odluku i pravac svoga putovanja. Koncentracija se rasipa na sve strane i umjesto da upoznaš nove ljude, otkriješ nove zanimljivosti, ti se baviš jako dobro poznatim koferima i stvarima koje si u njih utrpao prije polaska. Što je manje nepotrebne prtljage to je lakše opažati svijet oko sebe. I ne samo vidjeti nego i pružiti nekome ruku gdje je to potrebno. Postoji priča o grupi putnika koja je posjetila velikog mudraca. Bili su šokirani kada su vidjeli koliko je malo namještaja u njegovoj kući. „Učitelju, gdje vam je namještaj?“ upitaše ga. „A gdje je vaš namještaj?“ odgovori mudrac protupitanjem. „Pa mi nemamo nikakav namještaj.“ rekoše zbunjeno. „Mi smo samo u prolazu. Na proputovanju.“ Mudrac se nasmija i reče im: „I ja sam samo u prolazu.“ Smisao našeg života nije u prikupljanju stvari iako se to ponekad (?) tako čini. Neke stvari su nam nužne za život, hrana, odjeća, stan, ali u nekoj točki piše „dosta je“ – „dovoljno je“. Ako se ne osvrnemo na to upozorenje onda ulazimo u svijet u kojem stvari dominiraju našim životom. I počinju nas užasno opterećivati. A mi, mi umjesto da zastanemo s prikupljanjem, umjesto da dio toga podijelimo s onima koji nemaju ni ono najnužnije, mi nastavljamo još žešće. Kupujemo nove stvari, zatrpavamo svoje domove, jer mislimo kako ćemo kroz sve te stvari doći do mira i do sreće. Daleko je lakše kontrolirati što ćemo ponijeti sa sobom na neko putovanje, a daleko je teže odrediti granicu prema onome što posjedujemo, što kontroliramo i što prikupljamo, dok ne putujemo. Daleko je teže reći "ne" trivijalnom i materijalnom nego duhovnom i transcendentnom. Kažemo kako nam malo toga treba za sreću. I to je točno. Ali onda, rekavši to, žurimo u prvi prodajni centar kako bismo se opteretili još nečim nepotrebnim. Prošli tjedan mogli smo razmišljati koliko je teška uloga koju imaju proroci. Vidjeli smo kako je sam Isus po tom pitanju prošao u svojemu gradu. Mogli smo razmišljati o mogućnosti da i mi možemo biti pozvani nositi teret sličan njihovom. Današnje čitanje ne ostavlja, po tom pitanju, niti malo sumnje. Uistinu svi smo mi pozvani, svatko na svoj način, „prorokovati svojemu narodu“. Možda vas ova tvrdnja zaprepasti. Možda vas uznemiri. Preplaši. Možda vaša reakcija bude: „Tko? Ja?“ Možda, ne znam, ali znam da je odgovor uvijek isti: „Da! Ti!“. Današnja čitanja još jednom nam otkrivaju da Bog bira obične ljude i daje im izvanrednu odgovornost. Amos je bio običan pastir i uzgajivač divljih smokava, pa ipak je bio poslan izazvati glavnog svećenika hrama u Betelu, Amasiju. Mnogi od apostola su bili obični ribari, pa ipak ih Isus šalje, najprije po mjestima u Galileji, zatim Samariji, a onda i po čitavom svijetu. Pavao je bio obični izrađivač šatora, pa ipak je stajao ponosno pred kraljevima. Kršćani su danas mehaničari i činovnici, učitelji i prodavači, liječnici i kućanice. Rijetki među njima su pozvani ostaviti svoju struku i svoju profesiju, jer baš u njoj i ispunjavaju svoj kršćanski poziv. Oni dodiruju umove, srca i duše Božjom blagošću i iscjeljuju ih. Oni upućuju, savjetuju i tješe ljude u potrebama i pomažu istjerivati demone gdje su zavladali nad ljudima. Na jako obične načine, oni obični vjernici, sudjeluju u nevjerojatnoj uspostavi kraljevstva Božjeg. Možda naša početna nevjerica, kada je u pitanju naš poziv, proizlazi iz krive ideje da mi ne možemo činiti ono što se od nas traži ili da mi ne možemo napustiti način života kojeg vodimo. Ali mi to možemo, jer smo „blagoslovljeni svakim blagoslovom duhovnim u nebesima u Kristu.“ (Ef 1,3). A mnogi od nas i ne moraju napuštati život kojim žive. Moraju ga samo živjeti – bolje. Mi trebamo samo otkriti načine u svojim životima pomoću kojih ćemo objaviti radosnu vijest spasenja, kako bi pomogli ljudima da se oslobode od brojnih zala. Tko? Mi? - A tko drugi? Evangelizacija, objava radosne vijesti, za kršćane nije opcija, nije nešto fakultativno, stvar izbora. Evangelizacija se od nas zahtjeva. Isus šalje dvanaestoricu da u biti čine ono što je on činio. Isus ne traži volontere. Isus ne bira dobre govornike. Isus ne šalje najhrabrije. Isus šalje svojih 12 apostola. Šalje svih 12. Svi su oni poslani. Svi. Kao i mi. Svi. Mi moramo shvatiti da smo pozvani ići među ljude.Ne možemo neprestano sjediti u crkvenim klupama, nego trebamo krenuti „na put“. Međutim potrebno je krenuti na taj put bez suvišne prtljage. Isusovi učenici nisu ništa uzeli sa sobom. Ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu. Samo štap, sandale i jednu haljinu. I mi na put moramo bez viška prtljage. Toliko željene promjene na bolje u našem životu i u našem društvu nisu moguće ukoliko mi očekujemo da će ih ostvariti politika, gospodarstvo, kapital, tehnologija. Promjene na bolje jedino su moguće ukoliko mi obični ljudi, mi Kristovi sljedbenici, očistimo svoja srca od svih tih naslaga zla i sebičnosti koje su u njih nanijele plime ove bezbožne kulture. Promjene na bolje jedino su moguće ukoliko tako očišćenih srdaca i lišeni sve te suvišne prtljage kojom nas je opteretio ovaj svijet, krenemo među ljude, na put. Rasterećeni svega onoga što nas sputava i što nas ponižava, biti ćemo u stanju više se posvetiti bližnjemu, moći ćemo poput apostola pronositi Riječ Božju i moći ćemo stvarati razliku u ovome svijetu. Tko? Mi? Da! Mi! „Bože, podari nam slab vid, slabe oči, za stvari koje nisu važne, i oči pune bistrine za svu tvoju istinu.“ Sřren Kierkegaard |
- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
