ETIKA I POLITIKA
srijeda, 21.03.2012.
POKOJ VJEČNI DARUJ GOSPODINE NAŠEM DOBROM BISKUPU ANTI
|
"Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu" 22Share srijeda, 21.ožujka 2012 "Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu" "Nisam postao svećenik da bih išao u mirovinu. Dok je god moguće, želim raditi za Gospodina i za Crkvu." Ove riječi, koje je nadbiskup Ante Jurić izgovorio prije deset godina kada je kao umirovljeni splitski nadbiskup preuzeo službu duhovnika Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli, na svoj su način sažetak i tumač čitavoga njegovog života. Rekli bismo: tako je živio, tako je i umro. Ovaj dragi devedesetogodišnji nadbiskup, don Ante, jedinstven je, slobodno možemo reći, i na univerzalnoj razini: u devedesetoj godini potpuno aktivan i predan svećeničkoj službi naviještanja Božje riječi i dijeljenja sakramenata! Usprkos visokoj životnoj dobi, njegova smrt nas je iznenadila. Njega, pak, nije. Aktivan, neumoran do kraja i uronjen u Boga. I u devedesetoj godini svaki dan je, kao duhovnik u Puli, ispovijedao, slavio svetu misu, držao nagovore bogoslovima. I ne samo: do posljednjeg dana je pripremao predstavu s bogoslovima. Umro je dan poslije svetkovine svetoga Josipa, a nekoliko dana prije Blagovijesti, svetkovine koju je na poseban način svetkovao. Sigurni smo da su ga upravo Blažena Djevica Marija i sveti Josip primili za ruke, kao što su držali svoga Sina Isusa Krista. Da ga smrt nije iznenadila, svjedoče i zadnji trenutci: naime, nekoliko trenutaka prije smrti pozvao je rektora Sjemeništa, don Piergiorgia De Angelisa, rekavši da se osjeća loše, da ga ispovijedi i da mu podijeli bolesničko pomazanje. Znao je da je najpotrebnije tražiti Isusa Krista, biti jedno s Njim. Primio Ga je u sakramentu ispovijedi i bolesničkog pomazanja. Umro je neposredno nakon primanja svetih sakramenata. Bio je spreman umrijeti. Kako je živio, tako je i umro. Po Kristu, i s Kristom i u Kristu! Bog mu je do kraja bio milosrdan, a on Bogu bezrezervno predan. Crtice iz života Rođen je 17. svibnja 1922. u Vranjicu, od oca Jakova i majke Marice. Obitelj je živjela od zemlje, a zajedništvo se očitovalo kako u radu tako i u svakodnevnoj zajedničkoj molitvi i nedjeljnoj svetoj misi. Sam svjedoči da je otac htio starijeg brata poslati na školovanje, a njega ostaviti kod kuće za rad u polju, ali kada je rekao da želi biti svećenik, otac mu je odgovorio: "Da si zaželio poći u bilo koju drugu školu, ne bih ti dao, ali kad je ovako, Bogu se ne mogu opirati". Osjetivši tako Božji poziv, mons. Jurić odlazi u malo sjemenište u Splitu. Odlazak u bogosloviju događa se usporedno s Drugim svjetskim ratom, zbog čega ga je bogoslovski studij odveo u Đakovo i ponovno vratio u Split. Zaređen je 18. svibnja 1947., a mladu je misu slavio 25. svibnja iste godine. Bio je župnik, odgajatelj u sjemeništu i bogosloviji, biskupski vikar. Sveti otac Ivan Pavao II. imenuje ga splitsko-makarskim nadbiskupom 10. rujna 1988., a red biskupstva prima 16. listopada 1988. Onako kako je otac odgovorio malom Anti na želju da pođe u sjemenište, tako je kasnije i svećenik Ante prihvatio izbor za biskupa: "Ne usuđujem se Bogu opirati. Neka se vrši njegova volja!". Kao biskup osniva nove župe, jer želi Boga učiniti bliskim svakom kvartu, svakom čovjeku. Utemeljuje Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, a posebnu ljubav iskazuje prema svećenicima i duhovnim zvanjima, kojima je posvetio najveći dio svoga života. Od 2002 do smrti, duhovnik je Biskupijskog misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli. Bog, Crkva, Marija Rođen u brojnoj, vjerničkoj obitelji, kao sedmo od desetero djece, nadbiskup je Jurić od samog početka svog života mogao razumjeti vrijednost i težinu života. Život u zajednici od preko trideset osoba, naučio je nadbiskupa Jurića žrtvi, ali i ljubavi jednih za druge. To će izvršiti nemjerljiv utjecaj na njegov svećenički život, na njegov odnos prema radu i na njegovu istančanu osjetljivost i brigu za obitelji i djecu. Rado je spominjao svoje djetinjstvo, svoj Vranjic i Solin, uz koje je ostao vezan do kraja svog života. U monografiji Sto godina župe Gospe od Otoka – Solin, napisao je prilog znakovitog naslova: Moj život pod zaštitom Gospe od Otoka. On nije samo bio župnik župe Gospe od Otoka (1957.-1963.), nego je, kako je volio reći, cijeli njegov život bio pod Njenom majčinskom zaštitom. Njegovim zauzimanjem i papa je Ivan Pavao II., prigodom svoga drugog posjeta Hrvatskoj, posjetio Solin i susreo se ondje s mladima i crkvenim zajednicama i pokretima. Njegovo biskupsko geslo "U križu je spas" izraslo je iz životnog iskustva, ali nadasve iz povjerenja u Isusa Krista koji nas je spasio. U križu je vidio, i to je uvijek svjedočio, Božje spasenjsko djelo. Zato nikada nije prestao naviještati vjeru koja se rađa iz križa i u križu crpi snagu. U Mariji pod križem pronašao je majku. Znao je da i uz njegov križ stoji Majka Marija, da zbog toga nikada nije sam. Sve nas je poticao na pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, na molitvu krunice. Rado je govorio da s bogoslovima svaki dan moli krunicu, a poznato je i da je uvijek dijelio medalje Blažene Djevice Marije. Govorio je, bez straha, o napastima, o grijehu, o zabludama kojima je izložen današnji čovjek, o utjecaju Zloga. Bog mu je dao dobro razlučivanje: jasno je vidio koje su prave opasnosti, ali i koje su istinske snage za spas čovjeka, kako pojedinca, tako i društva. Bio je neumorni propovjednik. U vremenu u kojem se čovjek zatvara, bježi u konformizam, nadbiskup je Jurić i u devedesetoj(!) godini života rado prihvaćao pozive i predsjedao euharistijskim slavljima naviještajući Isusa Krista kao jedinog Spasitelja i Otkupitelja čovjeka. Svima nama koji smo ga poznavali i rado slušali, uvijek je bio podrška i ohrabrenje. Kada je ispovijedao, nikada se nije sablažnjavao nad grijesima, znao je reći pravu riječ: bio je otac. Poput kardinala Stepinca, nadbiskupa Franića i mnogih velikih pastira našega naroda, i nadbiskup je Jurić u svemu iskazivao vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku. S velikim žarom, nepokolebljivo, do kraja života, poticao je sve, a posebno svećenike: "Imajte pouzdanje u Boga i ljubite Crkvu". Hrvatska Nadbiskup Jurić je s posebnim žarom pričao o Hrvatskoj, a san o ostvarenju samostalne države Hrvatske, držao je, prije svega, Božjim darom hrvatskom narodu. Za njega je cijela hrvatska povijest, a posebno pobjeda u Domovinskom ratu, svjedočanstvo Božjeg milosrđa, Božje brige za hrvatski narod. Kako u ratu, tako i u svakoj drugoj teškoći, uvijek je isticao da imamo oružje: krunicu. "Danas se govori da je vrijeme teško. Da, teško je! A zar ne vidimo da nas Bog zove da molimo", jednostavnim, ali duboko iskustvenim riječima i stavovima, Nadbiskup je uvijek poticao na molitvu i predanje Bogu i Majci Mariji. Svoje silno domoljublje više puta je izrazio i radošću što u internacionalnom Sjemeništu u Puli, bogoslovi svih narodnosti izvode operetu Hrvati narod svetog Petra, pjevajući "Mi smo mladi Hrvati". Činio je da mladići, koji su došli u Hrvatsku sa svih strana svijeta, zavole Hrvatsku kao svoju domovinu. Volio je isticati da je bio na osobnoj audijenciji s Ivanom Pavlom II., baš u trenutku kada je, 13. siječnja 1992., Sveta Stolica objavila priznanje neovisnosti Republike Hrvatske. Svojim žarom sve je poticao na ljubav prema Bogu, Crkvi i domovini. Ukorijenjen u tradiciju Crkve, ali otvoren novostima Duha Nadbiskup Jurić bio je svećenik i biskup duboko ukorijenjen u tradiciju Crkve, s posebnom ljubavlju prema Svetom Ocu. Vrhunac te povezanosti bio je dolazak pape Ivana Pavla II. u Split i Solin 1998. godine. Taj događaj je za njega značio ohrabrenje u vjeri i potvrdu čvrste veze Svete Stolice i hrvatskoga naroda. U predgovoru Zbornika u čast mons. Ante Jurića, kardinal Kuharić ističe da je "u vremenu nametljivih zabluda koje odvraćaju od prave vjere i niječu bitna moralna načela života, nadbiskup Jurić bio čvrst i siguran tumač vjere Crkve". "Osoba nadbiskupa mons. Ante Jurića – piše kardinal Kuharić – izaziva poštovanje kod svakog čovjeka dobre volje koji se s njime susreće i poznaje ga, jer u njemu otkriva čovjeka načelne jasnoće i odlučne zauzetosti za sve što je pravo, istinito i dobro". Ukorijenjenost u tradiciju Crkve, nipošto nije značila da je nadbiskup Jurić bio kruti konzervativac. Sasvim suprotno. Oštroumno je znao čitati znakove vremena. Za njega čitati znakove vremena nije značilo tek analizirati društvenu situaciju; značilo je vidjeti gdje Bog djeluje i što Bog čini, ali i vidjeti koje su stvarne duhovne potrebe današnjeg čovjeka. Ne čudi, stoga, što je isticao da odgovor na znakove vremena nije u pukom humanizmu, nego u tome da se pronađu (novi) načini kako čovjeku današnjice navijestiti Isusa Krista, jedinu pravu istinu i Spasitelja čovjeka. Kao potvrdu svoga dubokog uvjerenja, znao je spominjati riječi Ivana Pavla II., izgovorene u homiliji na Žnjanu: "Molimo da Crkva u vašoj katoličkoj zemlji zna dobro čitati, milošću Božjom, zahtjeve i zadaće nove evangelizacije. Nova evangelizacija je nova u metodi, ali uvijek ista s obzirom na istine koje navješta". U tom kontekstu trebamo spomenuti Nadbiskupovu poveznicu s Neokatekumenskim putem. U tom itinerariju kršćanske formacije, Nadbiskup je vidio znak vremena, jedno od sredstava nove evangelizacije, korisno za mlade, obitelji, za duhovna zvanja. Potekavši iz brojne obitelji i živeći u velikoj zajednici, znao je da samo čvrsta vjera može spasiti čovjeka i obitelj. Radovao se svakoj obitelji, a posebno su ga oduševljavale obitelji sa puno djece, jer je u njima – tako je sam govorio – vidio vjeru, pouzdanje u Boga koje je rađalo otvorenošću životu, i snagu koja može obnoviti Crkvu i društvo. To ga je upravo toliko približilo Neokatekumenskom putu, da je posljednjih deset godina života, uz povremene dolaske u Split, proveo u Puli u sjemeništu Redemptoris Mater. Svojim bogatim svećeničkim, duhovničkim i biskupskim iskustvom bio je pravo bogatstvo za to Biskupijsko misijsko sjemenište. Ljubav prema svećenicima i bogoslovima Na kraju, nešto osobno. Prije dva tjedna bio sam s njim nekoliko sati. Davao mi je savjete korisne za moju službu, jer i sam je bio duhovnik, kako prije kao svećenik, tako i kao umirovljeni biskup. Ipak, više od savjeta, pomoglo mi je nešto drugo. Govorio mi je o vjeri. Ali ne teorije, nego iskustvo vjere, i to iskustvo koje je proživljavao posljednje dane. Rekao je kako vidi da Bog sada kuša njegovu vjeru i kako duboko shvaća što znači da Mu se mora potpuno predati: "Bog od mene traži pouzdanje djeteta!", i nastavio, "ma ja mogu samo gledati na moju povijest i zahvaljivati Bogu što je u svakoj situaciji našao načina da me spasi". Biskup koji ima devedeset godina otvoreno govori kako je do zadnjeg trena potrebno ostati vjeran... I ostao je. Zahvaljujući Onomu po kojemu su mu došla sva dobra! Duboko je razumio svećenika i svećeničko zvanje, a bogoslovi su mu bili do kraja u srcu. Prije dva tjedna otputovao je iz Splita u Pulu. Nekoliko dana prije odlaska mi je rekao: "Sve sam obavio, jedino što još želim je s našim bogoslovima u Splitu slaviti svetu misu. Sada moram ići u Pulu, ali odmah poslije Uskrsa doći ću jedan dan…" Gospodin ga je pozvao da Uskrs proslavi u zajedništvu svetih. A i bogoslovima će više pomoći sada kada je u punoj istini i zajedništvu s Onim koji nas je izabrao. Sada su i bogoslovi u Splitu i bogoslovi u Puli još više njegovi. Sada je još više uz njih, uz sve nas. Za kraj, ali kao novi početak između nadbiskupa Ante i nas: Dragi Nadbiskupe, znamo da si iz smrti prešao u život. Već smo počeli osjećati milosti koje nam dolaze po Tvojem zagovoru! Hvala Ti! Piše: dr. sc. don Edvard Punda Duhovnik Bogoslovije u Splitu |
- 10:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 18.03.2012.
RAZMIŠLJANJE I. URSIĆA UZ ČITANJA ČETVRTE KORIZMENE NEDJELJE
|
4. KORIZMENA NEDJELJA 2012. Ispis E-mail I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena." (Ivan 3,14-21) Sample Image Jednom zgodom, davajući intervju, pitali me koji mi je citat, odnosno dio Biblije nekako najdraži. Malo mi je pitanje bilo nategnuto, jer je u suglasju s ovom našom kulturom koja neprestano nekoga rangira, vrednuje u odnosu na nekog drugog, ali ja uistinu nad nekim djelovima Svetog Pisma znam posebno zastati i promišljati duže vrijeme. Neki od njih me na neobičan način i prate čitav moj život. U današnjem Ivanovom evanđelju stoji rečenica: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16) S tom sam se rečenicom susreo još kao dijete. Na velikim svjetskim športskim natjecanjima često su se, tijekom TV prijenosa, mogli vidjeti transparenti na kojima je pisalo: „John 3:16“. Tadašnji TV komentatori su šutjeli kao ribe. Ili nisu znali o čemu je riječ ili nisu smjeli komentirati. Ništa neobično. Dugo sam živio u zabludi misleći kako netko nekome šalje poruku svojima kod kuće koji gledaju prijenos. U zabludi sam bio djelomice, jer su ljudi uistinu slali poruku i to svima nama koji smo je željeli primiti. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16) Sve je u toj rečenici. I Božja nesebična i neprocjenjiva ljubav prema ljudima. I najveća moguća žrtva. I otkupljenje. I obećanje. Sve je tu. Ali mi okrećemo glavu. Zatvaramo oči. Začipamo uši. I okrećemo stranicu. Ne želimo nikome ništa dugovati. Ni Bogu. Teško se razboljevši prije sedam godina postavio sam Bogu pitanje s prizvukom optužbe: „Zašto? Zašto baš ja?“ I onda sam dobio odgovor. Sve je bilo tu. Moj Bog, radi mene, šalje svog jedinog Sina da ga ovaj svijet izvrgne nagorim mukama koje je čovjek ikada osmislio, kako bi na taj način otkupio moje grijehe. I taj moj Bog ne optužuje mene za svoju muku, ne postavlja mene na optuženičku klupu, nije ni bijesan ni ogorčen, ni ljut. Beskrajno me ljubi i nesebično se za mene žrtvuje. I ništa ne pita. „Isus je u nama vidio ono najbolje i umro je zbog onog što je u nama najgore.“ (Jesse Duplantis) I odakle onda meni pravo pitati svoga Boga – zašto mi se događa to što mi se događa? I odakle onda meni pravo optuživati ga, biti bijesan, ogorčen i ljut? A što je s čovjekom koji leži u postelji do moje i koji se također bori sa tumorom? A što je s mladom majkom na ženskom odjelu koju prati njezina dijagnoza? Jesam li ja možda manje grješan od onog djeteta koje se bori sa svojom bolešću? Jesam li ja uistinu „pravednik“ koji mora biti pošteđen, a drugi, drugi neka pate? Na koncu konca a zašto ja ne bih imao rak? Ja od te noći, odgovore više nisam tražio, jer ih nisam ni trebao, jer sam u Kristu raspetome dobio sve odgovore ovoga svijeta. Shvatio sam da bi moja bol mogla biti maleni djelić one boli koja nas je otkupila i ukoliko to uspijem da ću ja dobivši rak postati ne kažnjen, ne proklet, nego privilegiran. Odgovor na sva moja pitanja dala je baš ova rečenica iz Svetoga Pisma. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16) Možda će ovo zazvučati kao pomalo i neobično pitanje, ali ja ga moram postaviti: „Što je žrtva?“ Razlog zašto postavljam ovo pitanje vrlo je jednostavan, jer žrtva znači različitu stvar različitim ljudima. Ono što ja nazivam žrtvom, vi to tako ne morate zvati. Ono što vi nazivate žrtvom, ja to tako ne moram zvati. Postoje ljudi koji uživaju vikendom spakirati se i otići negdje u divljinu na izlet. Dignu šator, uvuku se u njega, grizu ih mušice, bodu ih komarci, a oni kažu: „Ej, brale, ovo je gušt!“ Možete vi sve to, ne znam koliko zvati izletom ili guštom, ali odustati vikendom od svoje meke i udobne postelje, zbog nečeg takvog, za mene bi bila poprilična žrtva. Dakle ono što ja nazivam žrtvom i što vi ili netko drugi zove žrtvom, mogu biti potpuno različite stvari. Međutim, kada dođemo na teren DUHOVNE ŽRTVE tu ne bismo smjeli imati različita mišljenja. Bog zna što je žrtva, ali važno je da i mi to također znamo. Dao otac svojoj kćerki popriličan tjedni džeparac pod uvjetom da zadrži dobre ocjene u školi. Krajem mjeseca otac će provjeriti kako je trošila i potrošila novac. Bio je oduševljen što su joj ocjene i dalje bile dobre, ali naletio je na nekoliko stavki u njezinom financijskom izvješću koje su bile označene kraticom SDBZ. I otac upita: „Pa, što ti to znači?“, jer skoro jedna petina izdataka je bila pod ovom kraticom. Ona mu odgovori kako se ponekad nikako ne može prisjetiti u što je sve potrošila svoj džeparac, pa je tu stavljala kraticu SDBZ: „Samo Dragi Bog Zna!“ Ista je stvar i sa žrtvom. Samo dragi Bog zna što je uistinu prava žrtva, ali i mi bismo trebali otkriti što žrtva uistinu jest. Ukoliko želimo živjeti pošteno, ispravno, pravedno onda žrtva mora postojati. To znači da moramo nešto od ovoga svijeta žrtvovati, ali kao kršćani trebali bi biti sigurni da ono što mi nazivamo žrtvom je ista stvar koju i Bog naziva tim imenom. Ako želimo da se naša žrtva klasificira, odredi kao takva, to onda zahtjeva tri stvari: 1. ŽRTVA MORA BITI DATA SLOBODNOM VOLJOM Recimo supruga vam nedjeljom ujutro kaže kako bi bio red da se ustanete iz kreveta i otiđete na misu ili ćete od sutra sami prati svoje prljavo rublje. I vi odlučite kako bi bilo dobro otići u crkvu, jer vam ne pada na pamet prati svoje rublje. TO ŽRTVA, dragi moji, NIJE! Niste se vi odlučili na žrtvu svojom slobodnom voljom, vi ste se na nju odlučili – ZBOG PRIJETNJE. 2. ŽRTVA MORA BITI DATA U CIJELOSTI Djelomična žrtva nije prihvatljiva. Mi bismo se najradije „malo žrtvovali“, ali ne bismo se mi predali u cjelosti. To su oni naši ljudski trenuci kada mi želimo s Bogom „sklopiti posao – pazariti“ – „Ako ti, dragi moj Bože, popustiš malo sa svoje strane, e onda ću i ja malo popustiti sa svoje strane.“ Ali budemo li mi čekali da se Bog nagodi s nama, da On prihvati nekakav kompromis, bojim se da ćemo se dobro načekati, jer Bog se ne nagađa ni sa kim. 3. ŽRTVA MORA IMATI ODREĐENU CIJENU Osim što žrtva mora biti dragovoljna i data u cjelosti, ona također mora biti data pod određenu cijenu. Jer žrtva uvijek u sebi nosi određenu cijenu. Inače to onda i nije žrtva. Čovjek treba osjetiti kako je uistinu nešto, žrtvujući za to nešto, i platio. Opet se vraćam na žrtvu koju je Isus podnio. Najveću od svih žrtava ikada. Ispunjava li Njegova žrtva ova tri navedena kriterija odistinske žrtve? Da, ispunjava. Je li bila dragovoljna? Da, bila je dragovoljna. Nisu Njega rimski vojnici razapeli na križ. Nisu Njega čavli držali razapeta na drvu križa. Njegova ljubav prema nama bila je uzrok njegove dragovoljne žrtve. Je li Njegova žrtva bila cjelovita? Da, bila je. On ne samo što je patio i proživljavao muku nego je i umro. Je li platio cijenu zbog svoje žrtve? Da, postojala je cijena. On nas je svojom smrću na križu OTKUPIO. Platio je cijenu otkupljenja. Svi smo mi u ovom svom životu taoci svojih grijeha i ukoliko netko ne želi biti taoc tada nas netko mora otkupiti i za to se plaća cijena našeg otkupljenja. Kada činimo žrtvu trebamo voditi računa od ova tri kriterija. Uvijek će biti onih koji će nešto prigovarati, mudrovati i koji će uvijek pronaći nekakvu grešku. Ali vi ne brinite zbog takvih, jer vi žrtvu i ne činite kako bi vam masa pljeskala i divila vam se, jer to tada ne bi žrtva ni bila. Božja ljubav prema čovječanstvu je čista, spontana i stalna. Isus nije umro na križu kako bi natjerao Boga na ljubav prema ljudima, nego zato što ih je, ŠTO NAS JE, Bog već ljubio. Križ je rezultat Božje ljubavi, a ne njezin uzrok. Božja ljubav nije u nesuglasju s Božjim gnjevom, jer se Božja ljubav proteže do čovjeka samog, ali ne do grijeha zbog koji je čovjek kriv. Kršćanstvo se izdvaja u odnosu na sve ostale religije po tome što je u svima njima čovjek onaj koji neprestano i uvijek isponova plaća i plaća. Uvijek je to čovjek, poput Prometeja, koji je prikovan uz stijenu na Kavkazu i trpi. Ivan (3,14) govori o Sinu Čovječjem, a ovdje (3,16) govori o Sinu Božjem. Ni jedan čovjek nije mogao dati svoj život za sve ljude, samo Bog u liku čovjeka bio je to u stanju. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16) * u tekstu su korišteni djelovi teksta iz knjige „Sva moja sidra“ |
- 02:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 15.03.2012.
DEVETNICA ZA DUŠE U ČISTILIŠTU
|
Devet dana se moli Krunica sa žalosnim otajstvima. Umjesto SLAVA OCU, govori se POKOJ VJEČNI... Prije svake desetice mole se sljedeće molitve: 1. Prije prve desetice: Gospodine Isuse Kriste, kroz tvoj znoj, koji si za nas siromašne grešnike prolio na Maslinskoj gori, smiluj se dušama u čistilištu, oslobodi ih od njihovog straha i gorčine i tješi ih kaležom nebeske utjehe. 2. Prije druge desetice: Gospodine Isuse Kriste, kroz tvoje bolno bičevanje, što si za nas siromašne grešnike trpio, molimo te, smiluj se dugašma u čistilištu, odstrani od njih bič svoje srdžbe i pokloni im vječno olakšanje. 3. Prije treće desetice: Gospodine Isuse Kriste, kroz tvoje bolno krunjenje što si za nas siromašne grešnike strpljivo podnosio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, daj im krunu vječne slave. 4. Prije četvrte desetice: Gospodine Isuse Kriste, kroz tvoje teško nošenje križa što si za nas siromašne grešnike strpljivo podnosio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, uzmi im tegško breme njihovih trpljenja i vodi ih u vječno veselje. 5. Prije pete desetice: Gospodine Isuse Kriste, kroz tvoje bolno raspeće što si za nas grešnike tako strpljivo podnosio, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, prikloni im svoje sveto lice i dopusti da još danas uniđu u raj. U nekim predjelima dodaje se još jedna desetica (Koji neka se smiluje vjernim mrtvima) iza riječi: Blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus... Na kraju krunice: Gospodine Isuse Kriste, kroz tvojih svetih pet rana i tvoju svu prolivenu krv, molimo te, smiluj se dušama u čistilištu, posebno našim roditeljiina, rodbini, dušobrižnicima i dobročiniteljima. Iscijeli njihove bolne rane i daj im svoje izbavljenje. Smiluj se u svojoj beskrajnoj ljubavi i (našim) nakanama... i pokloni po zagovoru dragih duša svako uslišanje i pomoć, što te najviše proslavlja i mojoj duši služi na vječni spas. Amen. Dragi Spasiteyu, budi tako dobar, daj da tvoja predragocjena krv teče u čistilište, gdje trpe siromašne duše. Ah, one trpe teško, budi im milostiv. Čuj našu molitvu. Uzmi siromašne duše. Ah, one trpe teško, budi im milostiv, čuj našu molitvu. Uzmi siromašne duše još danas u nebo. Amen. |
- 09:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.03.2012.
BIJES PRAVEDNIKA
|
Ivica Ursić - 'Uvijek nedjeljom': Bijes pravednika Subota, 10 Ožujak 2012 21:37 Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?" No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče. Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao. (Ivan 2, 13-25) BIJES PRAVEDNIKA Ljutnja nije samo neizbježna, nego je i nužna, jer inače na njeno mjesto dolazi ravnodušnost, najgora od svih ljudskih karakteristika. Prije više od 30 godina Peter Finch se je, u filmu „Network“, nagnuo kroz prozor i povikao: „Lud sam od bijesa i ovo više ne želim trpjeti.“ Od tada, čini se, svatko je pronašao svoj prozor s kojeg istresa svoj bijes na ovaj svijet. Političari neprestano viču jedni na druge, prosvjednici obasipaju različitim pogrdama one protiv kojih prosvjeduju, domaći i svjetski „reality show“ programi prepuni su likova koji se stalno ljute jedni na druge, čitatelji svojim ljutitim pismima zatrpavaju novinske redakcije, internetski forumi služe kao deponiji ljutitih frustracija, radijski voditelji, linijom manjeg otpora, dopuštaju slušateljima da otvore sve svoje ventile i da u eter istresu svu svoju ljutnju, sav svoj bijes. Muškarci se ljute na žene, žene se ljute na muškarce, a djeca su ljuta na jedne i na druge, baš kao što je i odraslima puna kapa djece. A još nismo ni počeli govoriti o ljutnji koja, pretočena u bijes, potiče ratove, terorizam i nasilje bilo koje vrste. Suviše je ljutnje na ovom našem svijetu. Ali ljutnja nije ništa novo. Ona je dio naše ljudskosti. Carol Travis ljutnju čak naziva „moralnom emocijom“. I ja sam se, vjerujem baš kao i vi, bezbroj puta zatekao u ljutnji. I najčešće sam sebe korio zbog svoje ljutnje, jer mnogi umnici (dovoljno je pročitati razmišljanja o ljutnji velikana ljudske povijesti) tvrde kako ljutnja nije dobra stvar. Konačno ona je jedan od sedam smrtnih grijeha, ona ponižava onog koji se ljuti, a i onoga tko je predmet ljutnje. O njoj su negativno govorili Marcus Tulius Cicero, Benjamin Franklin, Seneca, Indira Gandhi, pa što bi ja sada trebao nešto pametovati po svoju? Ali kako se ne ljutiti na svijet oko nas? Tko je to u stanju promatrati našu svakodnevicu i ravnodušno slijegati ramenima? Pogledajte naše političare. Vladajuće i oporbene. Predsjednika i premijera. Bivšeg i sadašnjeg. Vladu i Sabor. Što to znanost „kemija“ u svojim laboratorijima? Gdje nas je dovela tehnologija? Gdje su granice perverznosti kada je riječ o zabavi? Kakvu nam to nakaradnu duhovnost nameću na svakom koraku? Nepravda caruje na svim razinama društvenog života. Laž, prevara, sebičnost, izdaja, bezdušnost, licemjerje, agresivnost, nasilje, korupcija, kriminal postali su „kruh naš svagdašnji“ modernog čovjeka. Gdje god se osvrneš bezbroj je razloga za ljutnju, pa čak i za bijes. Ali nije meni namjera govoriti vam protiv ljutnje, nije meni cilj da se vi prestanete ljutiti. Dapače. Ja bih bio sretan kada biste vi nakon mojih riječi bili još ljući, bijesni čak. Ja želim da prestanemo slijegati ramenima i da nas sviju obuzme ljutnja. Bijes pravednika da zavlada s nama. Ali što činiti sa svojom ljutnjom? Možemo mi prošetati ili optrčati oko kvarta, možemo raditi nešto što od nas zahtjeva snažnu koncentraciju, recimo, možemo se dohvatiti vezenja goblena, a možemo lupati šakama u jastuk. Ako smo sami i ako smo sigurni da naši susjedi slabije čuju, možemo se zatvoriti u sobu i vrištati i urlati. Možemo pustiti neku zaraznu glazbu i plesati, plesati i plesati, plesati do besvijesti. Drugim riječima možemo činiti neke fizičke aktivnosti kako bi se riješili ljutnje. Možemo pokušati izbjegavati situacije koje nas ljute, možemo ne gledati TV Dnevnik, čitati novine, izbjegavati određene TV voditelje. Ne moramo odlaziti na skupove, zabave, ručkove gdje ćemo naletjeti na ljude koji će nas sigurno naljutiti. Možemo napisati na papir ono što nas ljuti (to ja radim) i onda to pokidati (to ja ne radim). Ili to napisano možemo poslati svome prijatelju ili svom „life coach“-u, zamoliti ga neka to pročita, ili neka ne pročita, ali neka svakako uništi. Solomon Schimmel spominje još jedan način, a to je prisegnuti, zavjetovati se. U „knjizi pobožnih“, a to je židovsko djelo iz 12. stoljeća, postoji priča o čovjeku koji je bio sklon nasilnim izljevima bijesa. Učitelj mu reče neka se zavjetuje kako će donirati nešto u dobrotvorne svrhe svaki put kada se naljuti. I djelovalo je! Ali gospodin Schimmel sugerira još snažniju verziju zavjeta. Recimo ukoliko izgubimo kontrolu nad sobom doniramo određeni novčani iznos (kojeg ćemo i te kako osjetiti), ali ćemo ga dati nekome čiji ciljevi nisu kao naši (recimo članarina SDP-u ili HDZ-u - ionako je to sve isto). Puno je recepata kako se riješiti ljutnje, no danas je u modi tzv. „anger management“ i čini mi se kako je najpametnije svoju ljutnu (opravdanu) usmjeriti prema problemima, a nikako prema ljudima. Potrebno je usmjeriti svoju energiju (izazvanu ljutnjom) prema pronalaženju odgovora, a ne izgovora. Aristotel reče: „Svatko se može naljutiti, to je lako, ali biti ljut na pravu osobu, do prave mjere, u pravo vrijeme, zbog pravog razloga i na pravi način – to je teško.“ Da, to jest teško, ali ljutnja može biti velika motivacijska snaga u našem životu. Bog je toliko puta znao iskoristiti ljutite ljude kako bi ispravio neke od najgorih nepravdi i kako bi riješio neke od najvećih problema s kojima se ovaj naš svijet susreo. Ljutnja nije u suprotnosti prema ljubavi. Ona je najčešće njezino najjasnije očitovanje. Kako mi to možemo voljeti svoje bližnje i u isto vrijeme promatrati kako ih se iskorištava i kako ih se besramno ponižava? Jedna od najvećih slabosti današnje generacije leži u mlakosti njezine ljubavi, u slabašnim prosvjedima protiv zla i nepravde, jer baš to zlo i ta nepravda rezultat su te iste anemične ljubavi. Monstruozna zla (ratovi, abortus, eutanazija, izdaja, pljačka, izrabljivanje, nasilje, laž) nastaju i opstaju pred našim nosom, isprepleću se i srastaju s politikom i političarima, drsko se opiru svakom apelu za pravdom i istinom, a sve zato što mi koji sebe nazivamo kršćanima – šutimo. A Isus nije šutio. Ne samo što nije šutio nego nije ni ravnodušno slijegao ramenima pred zlom i nepravdom i nije od njih okretao glavu. Dapače. Suočio se je s nepravdom. Suprotstavio se zlu. I uzeo je bič u ruke. I zamahnuo je. Ljutit. I bijesan. Mi nismo naučeni na ljutitog Isusa. Mi ne volimo niti pomisliti da se Isus može razljutiti. Mi smo stvorili sliku mirnog, pasivnog, tihog Isusa. Sada kada je ljut, kada pravi bič i koristi ga, kada prevrće stolove i istjeruje iz Hrama mi ne znamo što bi mislili. Nema više onog Isusa kakvog smo mi sami naslikali. Na svoju sliku i priliku. Ono što podgrijava Isusov bijes jest činjenica da mi ono što je namijenjeno za naše okajavanje grijeha i našu duhovnu dobrobit, mi tako često koristimo za svoj osobni materijalni probitak. Ono što bi trebalo biti u službi našeg spasenja mi pretvaramo u prigodu u kojoj ćemo na brzinu „uzet' novce“. Nije se ovaj događaj dogodio samo u Isusovo vrijeme. On se događa i dan danas. Mi se danas daleko više klanjamo u bankama, štedionicama, na burzama, u kladionicama i pred Bingom na televiziji nego u Božjem hramu – u našim crkvama. Mi ne štujemo Boga Svemogućega nego štujemo euro, dolar, švicarski franak. Ovisno o tečaju. Isus je došao uznemiriti postojeći sustav vrijednosti, koji je oprost od grijeha stavio u službu stvaranja profita. Došao je srušiti naše hramove u kojima se klanjamo svojim idolima. Došao je srušiti naše hramove sebičnosti, pohlepe i sebeljublja. Ali je Isus došao i kako bi podigao novi Hram za nas, hram u kojem se uistinu možemo pomiriti s Bogom. Svaki hram sačinjen ljudskim rukama, svaki sustav kojeg mi ljudi pokušavamo uspostaviti, na koncu uvijek postaje svrha sam sebi. I definitivno propada. U Isusu Bog nam nudi hram gdje možemo primiti oprost od grijeha, a da za to ne moramo imati račun u banci, nudi nam hram gdje se možemo pomiriti sa svojim Stvoriteljem, a da ne moramo imati kreditnu karticu, nudi nam mjesto gdje možemo slaviti Boga i moliti mu se i gdje možemo biti slobodni od sve naše pohlepe i sebičnosti. Po svojem krštenju mi ulazimo u ovaj hram, postajemo jedno s tijelom Kristovim, živeći u Hramu Božje ljubavi – zauvijek. Naš Bog je ljubomoran, ali je ljubomoran za naše dobro. Naš Bog je ljutit, ali je ljutit, jer nas beskrajno ljubi. Naš Bog je bijesan, ali je bijesan, jer smo krenuli po zlu. Naš Bog želi da budemo samo njegovi, da njemu služimo, a ne da služimo sami sebi i ovom posrnulom svijetu, da se klanjamo samo njemu, a ne novcu i kapitalu, da smo djeca svjetla, a ne sluge tame. Isusovo „čišćenje hrama“ je jasno upozorenje protiv bilo kojeg i protiv svakog lažnog osjećaja sigurnosti. Isus nam je poručio da je pravedna ljutnja dobra, jer nas potiče činiti ono što je dobro. Osobna ljutnja, ljutnja iz sebičnih pobuda, loša je stvar, jer nas potiče na zlo. Postoji vrijeme kada kršćani trebaju biti ljuti. Postoje situacije u našem životu u kojima bi izostanak ljutnje bio zlo. Pogrešna privrženost, religiozna uobraženost, patetično dociranje, duhovno samozadovoljstvo, osjećaj pravednosti i nadmoći u odnosu prema bližnjem, politička idolatrija i materijalna pohlepa i to sve najčešće u ime Boga, samo su neki od stolova koje će Isus isprevrtati u onaj dan. Bilo bi dobro prije nego što načini bič svoj i prije nego što se razbjesni da se i sami naljutimo na sva zla i nepravde ovoga svijeta, da se napunimo pravednim bijesom prema zlu koje je zavladalo s nama i da sami svoje stolove počistimo od svega onog što nam je postalo bitnije od Boga našega. „Ljutite se, ali ne griješite. Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom! Ne dajte mjesta đavlu!“ (Efežanima 4,26-27) Ivica Ursić |
- 00:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 02.03.2012.
JESU LI 'HUMANA PRESELJENJA' MORALNO OPRAVDANA U SITUACIJI KAD JE RAT JEDINA ALTERNATIVA?
|
PO(R)UKE IZ „TAMNOG VILAJETA“ Prije dvadeset godina, većina Bošnjaka (tada Muslimana - velikim slovom pisano) i Hrvata iz BiH su izišli na referendum i glasovali za neovisnost BiH. Povjesničari će se još dugo baviti značenjem toga datuma za samu BiH i posljedične odnose unutar BiH, jučer, danas i sutra. Možemo samo spekulirati 'što bi bilo-kad bi bilo' – recimo da su Hrvati iz BiH bili manje lojalni tadašnjem hrvatskom političkom vodstvu iz Zagreba i Sarajeva i strukturama katoličke Crkve u Hrvata. Bi li se uopće dogodio onako strašan rat da su Hrvati ostali pri svom prijedlogu referendumskog pitanja, definiranom na Središnjem odboru HDZ-a u Livnu, poznatom kao „LIVANJSKO PITANJE“? Iako ni Srbi iz BiH nisu vodili samostalnu politiku, možda su Hrvati, svrstavajući se na jednu stranu, možemo ju nazvati „građanskom“ ili (veliko)bošnjačkom, propustili prigodu prije velikih sukoba, nametnuti se kao odlučujući faktor mirne Bosne i sigurne Hercegovine. Ipak, većini koja je zagovarala referendum o neovisnosti, bijaše važnije izdvajanje iz kandži Jugoslavije, nego trajno definiranje novih temelja buduće stabilne BiH. Zbog nužnosti bijega iz prošlosti Hrvati su samo jednim okom p(r)ogledali u vlastitu nedefiniranu, maglovitu, upitnu budućnost u BiH. AKTUALNOST „LIVANJSKOG PITANJA“ Svi koji su „graknuli“ tada protiv Ante Valente, Ivana Aralice i drugih koji su se samo usudili predložiti tzv. „humana preseljenja“, mogli bi i trebali bi se zapitati danas, dvadeset godina nakon referenduma, nakon desetke i stotine tisuća pobijenih, ranjenih, raseljenih, nakon sedam-osam godina daytonskog mira, i uoči budućeg popisa pučanstva koji će se provesti 2013. temeljem Zakona o popisu stanovništva/pučanstva koji je u proceduri ili je već definiran – jesu li sve te žrtve morale biti ugrađene u cijenu opstanka ove i ovakve Bosne i Hercegovine. Ili je trebalo i onda „stotinu puta mjeriti“ (uvažavajući prijedloge i volju sva tri konstitutivna naroda i svih građana) prije nego „presjeku“. Koliko naivni bijahu svi oni koji ludog psihijatra Karadžića i njegove otvorene prijetnje izgovorene početkom '91. u parlamentu Skupštine BiH („Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje…”), nisu shvaćali ozbiljnije? Koliko neinformirani bijahu svi koji su vjerovali da će sve pobune ostati samo „čarke“, da, ako rata i bude, oni mogu ostati mirni otok za sebe? Koliko političke nezrelosti i nedoraslosti kod onih koji su mislili da im izborni legitimitet osigurava i moć upravljanja životima onih koji ih izabraše. A trebalo je jednostavno, jučer i danas i sutra, u složenim odnosima kakvi su u BiH od kad ona postoji kao zajednica triju naroda, uvažavati drugoga i drugačijega, izbjegavajući, u igri dva-na-jednoga, ignoriranje volje sad jednoga sad drugoga cijelog naroda. Što se radi i danas. Samo su uloge i ulozi drugačiji. Nitko danas ne može tvrditi da i Srbi ne bi drugačije postupili da se uvažio prijedlog Hrvata iz BiH (kojeg su najozbiljnije razmatrali i skoro prihavtili i u Zagrebu!) kojim bi se ostavila otvorena vrata za demokratsko preuređenje BiH, s jasno definiranim prijedlozima međunacionalnog kompromisom postignutog koncenzusa. Tko može tvrditi da se i tada ne bi našao neki utjecajni, politički korektan Srbin koji bi konstatirao kao N. Špirić, aktualni ministar financija u Vijeću ministara BiH, danas: „Hrvati su stoga u situaciji ili da prilike zaoštre kako bi skrenuli pozornost na svoj loš položaj, ili da se predaju i 'iscure' iz BiH“. Uostalom, ne bi li Bošnjaci, vrlo vjerojatno, dugoročno najviše profitirali da su referendum organizirali i sproveli bez fige u džepu spram Hrvata i s više sluha za srpske zahtjeve ili otvorenosti za srpske strahove nakon što je rahmetli Ćelo (svejedno koji) ubio srpskog svata Gardanovića usred Sarajeva. Svjestan da ovakvim pristupom bližoj povijesti dodajem sol na ranu bosanskih integralista (kojih dakako ima i među Hrvatima, navlastito među „velikohrvatima“), u biti još jedanput hoću podvući: dok se ne usuglasimo o krivim koracima u prošlosti, nikad nećemo naći zajednički put u budućnost. Logično mi je da „livanjsko pitanje“ jednostrano promatra i ocjenjuje dr. S. Čekić: „ Na sastanku Središnjeg odbora HDZ BiH u Livnu, 9. veljače 1992. 'gotovo jednoglasno' je zaključeno da je 'preformulirano referendumsko pitanje uvjet za izlazak članova i simpatizera HDZ na glasališta'. Livanjsko pitanje u odnosu na Odluku o referendumu Skupštine Bosne i Hercegovine se razlikovalo u dvije bitne točke. Iz 'skupštinskog pitanja' je izbačena kategorija građana, a narodi su promovirani u suverene na njihovim 'nacionalnim područjima (kantonima)'. To je značilo radikalno odustajanje u odnosu na Mišljenje (Izvještaj) Badinterove komisije i same preporuke Europske zajednice u vezi sa održavanjem referenduma u Bosni i Hercegovini“, ali mi nisu jasni tzv. hrvatski intelektualci koji i nakon daytonski podijeljene BiH, optužuju isključivo pokojnog predsjednika Tuđmana za tzv. 'dogovoreni rat' , za 'agresiju na BiH', što su tisuće Zagrepčana, privučene kontroverznim naslovom, potvrdile i neki dan na promociji filma „Dogovoreni rat?“. Rijetki će se sjetiti da je prvi mirovni prijedlog Josea Coutillera (kojem će se kad-tad morati vratiti i predstavnici međunarodne zajednice) bio samo prošireno „livanjsko pitanje“. NACIONALIST MILANOVIĆ Danas, kada nema ni „H“ od HDZ-ova utjecaja na hrvatsku vanjsku politiku, kada nema ni Tuđmana ni Šuška ni Mate Bobana, za Lagumdžiju i njegove nacional-socijalističke talibane, nacionalist postaje Zoran Milanović. Kao ministar vanjskih poslova „svih naroda i građana BiH“, kako se rado predstavlja Lagumdžija, nije mogao napraviti veću uslugu Milanoviću od ignoriranja Milanovićova poziva za zajednički ručak u Sarajevu. Hrvati Hercegovine su to protumačili upravo kao izazov da Milanovića dočekaju kao istinskog prijatelja u čiju čast su tiskani posebni letci dobrodošlice. Studenti u Mostaru su mu aplaudirali bez zadrške, iskreno. Još da je Milanoviću imao tko šapnuti da ode u samostan na Širokom Brijegu i pokloni se žrtvama partizanskog zločina iz drugog svjetskog rata, osigurao bi si mjesto zdesna Tuđmanu i Šušku, nasred širokobriješkog trga. Da Hrvati danas predstavljaju bilo kakav faktor za stolom, Milanovićev službeni susret s predstavnicima HNS-a bi bio u bošnjačkim medijima napadnut iz svih oružja. Ovako je sastanak s Čovićom, Ljubićom. Vesnom Pinjuh, Koromanom i Musom, tek usputno zabilježen, bez komentara. Ako je Milanović shvatio zbog čega se tzv. dan neovisnosti i samostalnosti BiH slavi u jednoj trećini BiH, ako je, za razliku od Lagumdžije, bar danas, dvadeset godina nakon „livanjskog pitanja“, shvatio da BiH nije i ne može biti država jednog „temeljnog“ naroda, kao ni tzv. „građanska država“, ovaj posjet je imao smisla. Ako i Lagumdžija shvati da nakon formiranja vlasti na državnoj razini sukladno izbornim rezultatima, treba i mora čim prije isto načelo primjeniti i na entitetskoj, federalnoj razini vlasti; ako shvati da put BiH k euroatlantskim integracijama, u koje se i sam zaklinje, vodi isključivo preko Zagreba, onda bi otvorena pitanja iz bliske prošlosti svakako bilo lakše riješiti na zadovoljstvo svih naroda i građana BiH. Dok se to ne dogodi – dvojica (ovaj put Srbi i Hrvati) će trećega blokirati i držati pod stolom kolikogod on sebi utvarao da je „glava stola“. Dok se to ne dogodi, bolesni BiH organizam će na kracima diplomatsko-financijske hobotnice održavati isključivo, ionako podijeljena, međunarodna zajednica. |
- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
