4. KORIZMENA NEDJELJA 2012. Ispis E-mail
I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena."
(Ivan 3,14-21)
Sample Image
Jednom zgodom, davajući intervju, pitali me koji mi je citat, odnosno dio Biblije nekako najdraži.
Malo mi je pitanje bilo nategnuto, jer je u suglasju s ovom našom kulturom koja neprestano nekoga rangira, vrednuje u odnosu na nekog drugog, ali ja uistinu nad nekim djelovima Svetog Pisma znam posebno zastati i promišljati duže vrijeme.
Neki od njih me na neobičan način i prate čitav moj život.
U današnjem Ivanovom evanđelju stoji rečenica: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)
S tom sam se rečenicom susreo još kao dijete.
Na velikim svjetskim športskim natjecanjima često su se, tijekom TV prijenosa, mogli vidjeti transparenti na kojima je pisalo: „John 3:16“.
Tadašnji TV komentatori su šutjeli kao ribe. Ili nisu znali o čemu je riječ ili nisu smjeli komentirati. Ništa neobično.
Dugo sam živio u zabludi misleći kako netko nekome šalje poruku svojima kod kuće koji gledaju prijenos. U zabludi sam bio djelomice, jer su ljudi uistinu slali poruku i to svima nama koji smo je željeli primiti.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)
Sve je u toj rečenici.
I Božja nesebična i neprocjenjiva ljubav prema ljudima.
I najveća moguća žrtva.
I otkupljenje.
I obećanje.
Sve je tu.
Ali mi okrećemo glavu.
Zatvaramo oči.
Začipamo uši.
I okrećemo stranicu.
Ne želimo nikome ništa dugovati.
Ni Bogu.
Teško se razboljevši prije sedam godina postavio sam Bogu pitanje s prizvukom optužbe: „Zašto? Zašto baš ja?“
I onda sam dobio odgovor. Sve je bilo tu.
Moj Bog, radi mene, šalje svog jedinog Sina da ga ovaj svijet izvrgne nagorim mukama koje je čovjek ikada osmislio, kako bi na taj način otkupio moje grijehe. I taj moj Bog ne optužuje mene za svoju muku, ne postavlja mene na optuženičku klupu, nije ni bijesan ni ogorčen, ni ljut. Beskrajno me ljubi i nesebično se za mene žrtvuje. I ništa ne pita.
„Isus je u nama vidio ono najbolje i umro je zbog onog što je u nama najgore.“
(Jesse Duplantis)
I odakle onda meni pravo pitati svoga Boga – zašto mi se događa to što mi se događa? I odakle onda meni pravo optuživati ga, biti bijesan, ogorčen i ljut? A što je s čovjekom koji leži u postelji do moje i koji se također bori sa tumorom? A što je s mladom majkom na ženskom odjelu koju prati njezina dijagnoza? Jesam li ja možda manje grješan od onog djeteta koje se bori sa svojom bolešću? Jesam li ja uistinu „pravednik“ koji mora biti pošteđen, a drugi, drugi neka pate?
Na koncu konca a zašto ja ne bih imao rak?
Ja od te noći, odgovore više nisam tražio, jer ih nisam ni trebao, jer sam u Kristu raspetome dobio sve odgovore ovoga svijeta.
Shvatio sam da bi moja bol mogla biti maleni djelić one boli koja nas je otkupila i ukoliko to uspijem da ću ja dobivši rak postati ne kažnjen, ne proklet, nego privilegiran.
Odgovor na sva moja pitanja dala je baš ova rečenica iz Svetoga Pisma.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)
Možda će ovo zazvučati kao pomalo i neobično pitanje, ali ja ga moram postaviti:
„Što je žrtva?“
Razlog zašto postavljam ovo pitanje vrlo je jednostavan, jer žrtva znači različitu stvar različitim ljudima.
Ono što ja nazivam žrtvom, vi to tako ne morate zvati.
Ono što vi nazivate žrtvom, ja to tako ne moram zvati.
Postoje ljudi koji uživaju vikendom spakirati se i otići negdje u divljinu na izlet. Dignu šator, uvuku se u njega, grizu ih mušice, bodu ih komarci, a oni kažu: „Ej, brale, ovo je gušt!“
Možete vi sve to, ne znam koliko zvati izletom ili guštom, ali odustati vikendom od svoje meke i udobne postelje, zbog nečeg takvog, za mene bi bila poprilična žrtva.
Dakle ono što ja nazivam žrtvom i što vi ili netko drugi zove žrtvom, mogu biti potpuno različite stvari.
Međutim, kada dođemo na teren DUHOVNE ŽRTVE tu ne bismo smjeli imati različita mišljenja.
Bog zna što je žrtva, ali važno je da i mi to također znamo.
Dao otac svojoj kćerki popriličan tjedni džeparac pod uvjetom da zadrži dobre ocjene u školi. Krajem mjeseca otac će provjeriti kako je trošila i potrošila novac. Bio je oduševljen što su joj ocjene i dalje bile dobre, ali naletio je na nekoliko stavki u njezinom financijskom izvješću koje su bile označene kraticom SDBZ.
I otac upita: „Pa, što ti to znači?“, jer skoro jedna petina izdataka je bila pod ovom kraticom.
Ona mu odgovori kako se ponekad nikako ne može prisjetiti u što je sve potrošila svoj džeparac, pa je tu stavljala kraticu SDBZ:
„Samo Dragi Bog Zna!“
Ista je stvar i sa žrtvom. Samo dragi Bog zna što je uistinu prava žrtva, ali i mi bismo trebali otkriti što žrtva uistinu jest.
Ukoliko želimo živjeti pošteno, ispravno, pravedno onda žrtva mora postojati. To znači da moramo nešto od ovoga svijeta žrtvovati, ali kao kršćani trebali bi biti sigurni da ono što mi nazivamo žrtvom je ista stvar koju i Bog naziva tim imenom.
Ako želimo da se naša žrtva klasificira, odredi kao takva, to onda zahtjeva tri stvari:
1. ŽRTVA MORA BITI DATA SLOBODNOM VOLJOM
Recimo supruga vam nedjeljom ujutro kaže kako bi bio red da se ustanete iz kreveta i otiđete na misu ili ćete od sutra sami prati svoje prljavo rublje. I vi odlučite kako bi bilo dobro otići u crkvu, jer vam ne pada na pamet prati svoje rublje.
TO ŽRTVA, dragi moji, NIJE!
Niste se vi odlučili na žrtvu svojom slobodnom voljom, vi ste se na nju odlučili – ZBOG PRIJETNJE.
2. ŽRTVA MORA BITI DATA U CIJELOSTI
Djelomična žrtva nije prihvatljiva. Mi bismo se najradije „malo žrtvovali“, ali ne bismo se mi predali u cjelosti. To su oni naši ljudski trenuci kada mi želimo s Bogom „sklopiti posao – pazariti“ – „Ako ti, dragi moj Bože, popustiš malo sa svoje strane, e onda ću i ja malo popustiti sa svoje strane.“
Ali budemo li mi čekali da se Bog nagodi s nama, da On prihvati nekakav kompromis, bojim se da ćemo se dobro načekati, jer Bog se ne nagađa ni sa kim.
3. ŽRTVA MORA IMATI ODREĐENU CIJENU
Osim što žrtva mora biti dragovoljna i data u cjelosti, ona također mora biti data pod određenu cijenu. Jer žrtva uvijek u sebi nosi određenu cijenu. Inače to onda i nije žrtva.
Čovjek treba osjetiti kako je uistinu nešto, žrtvujući za to nešto, i platio.
Opet se vraćam na žrtvu koju je Isus podnio.
Najveću od svih žrtava ikada.
Ispunjava li Njegova žrtva ova tri navedena kriterija odistinske žrtve?
Da, ispunjava.
Je li bila dragovoljna?
Da, bila je dragovoljna.
Nisu Njega rimski vojnici razapeli na križ.
Nisu Njega čavli držali razapeta na drvu križa.
Njegova ljubav prema nama bila je uzrok njegove dragovoljne žrtve.
Je li Njegova žrtva bila cjelovita?
Da, bila je.
On ne samo što je patio i proživljavao muku nego je i umro.
Je li platio cijenu zbog svoje žrtve?
Da, postojala je cijena.
On nas je svojom smrću na križu OTKUPIO.
Platio je cijenu otkupljenja.
Svi smo mi u ovom svom životu taoci svojih grijeha i ukoliko netko ne želi biti taoc tada nas netko mora otkupiti i za to se plaća cijena našeg otkupljenja.
Kada činimo žrtvu trebamo voditi računa od ova tri kriterija.
Uvijek će biti onih koji će nešto prigovarati, mudrovati i koji će uvijek pronaći nekakvu grešku. Ali vi ne brinite zbog takvih, jer vi žrtvu i ne činite kako bi vam masa pljeskala i divila vam se, jer to tada ne bi žrtva ni bila.
Božja ljubav prema čovječanstvu je čista, spontana i stalna.
Isus nije umro na križu kako bi natjerao Boga na ljubav prema ljudima, nego zato što ih je, ŠTO NAS JE, Bog već ljubio.
Križ je rezultat Božje ljubavi, a ne njezin uzrok.
Božja ljubav nije u nesuglasju s Božjim gnjevom, jer se Božja ljubav proteže do čovjeka samog, ali ne do grijeha zbog koji je čovjek kriv.
Kršćanstvo se izdvaja u odnosu na sve ostale religije po tome što je u svima njima čovjek onaj koji neprestano i uvijek isponova plaća i plaća. Uvijek je to čovjek, poput Prometeja, koji je prikovan uz stijenu na Kavkazu i trpi.
Ivan (3,14) govori o Sinu Čovječjem, a ovdje (3,16) govori o Sinu Božjem.
Ni jedan čovjek nije mogao dati svoj život za sve ljude, samo Bog u liku čovjeka bio je to u stanju.
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)
* u tekstu su korišteni djelovi teksta iz knjige „Sva moja sidra“
Post je objavljen 18.03.2012. u 02:54 sati.