ETIKA I POLITIKA
ponedjeljak, 30.01.2012.
PRED VRATIMA RAJA I PAKLA
|
Stajala sam pred vratima raja i pakla PDF Ispis Email Autor Administrator Utorak, 10 Studeni 2009 00:00 Gđa dr. POLO je rođena 30. studenog 1958. i godine 1995., u vrijeme nesreće s munjom, imala je tridesetšest (36) godina.Ako netko u sebi sumnja ili misli da BOG ne postoji i da je onostrani svijet stvar za snimateije filmova, ili ako netko vjeruje daje sa smrću sve gotovo, bilo bi dobro da pročita ovu knjižicu. Ali čitajte je potpuno od početka do kraja. Sigurno će se vaše mišljenje, ma kako bilo skeptično, izmijeniti. Ovdje možete skinuti cijelu knjigu u pdf formatu ( desni klik miša ) DOWNLOAD Ovdje se radi o jednoj činjenici, o jednom događaju, koji je dobro dokumentiran i dogodio se godine 1995. Gđa dr. Gloria Polo je žena iz Kolumbije, zubarica, koja je kod jedne nesreće "umrla", to jest bila je tako teško ranjena da je nekoliko dana ležala u "komi" i još je jedino po medicinskim bolničkim aparatima održavana na životu. Ona je za vrijeme svoje kome bila na drugoj strani stvarnosti, u Onostranosti, i ponovno se vratila natrag u život. Ona nam je dakle odatle donijela važnu Poruku. Ali pročitajte radije sami tu poruku na slijedećim stranicama i izravno iz njezinih usta ... Bit njezine Poruke i njezinog doživljaja nije ništa drugo do pogled na beskrajnu BOŽJU ljubav prema nama ljudima i na NJEGOVO veliko milosrđe. - BOG JE LJUBAV, ističe nam i papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici. Ako netko u sebi sumnja ili misli da BOG ne postoji i da je onostrani svijet stvar za snimatelje filmova, ili ako netko vjeruje da je sa smrću sve gotovo, bilo bi dobro da pročita ovu knjižicu. Ali čitajte je potpuno od početka do kraja. Sigurno će se vaše mišljenje, ma kako bilo skeptično, izmijeniti. Ovdje se radi o jednoj činjenici,o jednom događaju, koji je dobro dokumentiran i dogodio se godine 1995. Gđa dr. Gloria Polo je žena iz Kolumbije, zubarica, koja je kod jedne nesreće "umrla", to jest bila je tako teško ranjena da je nekoliko dana ležala u "komi" i još je jedino po medicinskim bolničkim aparatima održavana na životu. Da se isključilo te aparate, ona bi odmah umrla. Liječnici koji su je liječili posve su se predali i htjeli su već isključiti aparate. Jedino njezina sestra, koja je također liječnica, zahtijevala je da aparati još i dalje rade. Ona je za vrijeme svoje kome bila na drugoj strani stvarnosti, u Onostranosti, i smjela se ponovno vratiti natrag da dade svjedočanstvo za one koji ne mogu vjerovati. Ona nam je dakle odatle donijela važnu Poruku. Ali pročitajte radije sami tu poruku na slijedećim stranicama i izravno iz njezinih usta ... Gđa Gloria mogla je u ovom sadašnjem vremenu, - u jednom mističnom doživljaju, - koji ona vrlo jasno opisuje, baciti jedan pogled u svoju "Knjigu života". I taj doživljaj ju je tako potresao da je ona po ovlaštenju GOSPODINA postala glasnikom u "PUSTINJI VJERE" našeg modernog vremena. Pri tome je bit njezine Poruke i njezinog doživljaja ništa drugo do pogled na beskrajnu BOŽJU ljubav prema nama ljudima i na NJEGOVO veliko milosrđe. Ona pri tome govori o istoj temi kao naš sadašnji papa Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici "DEUS CARITAS EST" (BOG JE LJUBAV). BOG nam uvijek iznova. daje dokaze, ali ml usprkos tome niječemo NJEGOVO postojanje. SVJEDOČANSTVO GOSPOĐE DR. GLORIE POLO Nesreća s udarcem munje Dobro jutro, hvaljen Bog, draga braćo i sestre! Veoma se osjećam lijepo i radujem se, da smijem ovdje biti i s vama podijeliti ovaj veliki dar, što mi ga je BOG udijelio. Ono što ću vam iznijeti, zbilo se 5. svibnja 1995. kod Nacionalnog sveučilišta u Bogoti, glavnom gradu Kolumbije, oko 16,30 sati.Ja sam zubarica. Ja i moj 23-godišnji nećak, koji je također po zanimanju zubar, upravo smo radili na našoj dizertaciji. Tog dana, a bio je to kišovit petak, išli smo zajedno s mojim suprugom u smjeru Fakulteta za zubne bolesti, da uzmemo nekoliko knjiga, koje su nam trebale. Moj nećak i ja išli smo zajedno pod malenim kišobranom. Moj suprug je imao nepropusni ogrtač (kabanicu) i išao je izravno duž zida Glavne biblioteke da bi se zaštitio od kiše. Dok smo nas dvoje uvijek prelazili s jedne strane na drugu da bismo izbjegli ustajalu vodu - i tako smo se približavali, a da toga nismo ni zapazili, jednom drvoredu stabala i kada smo skočili preko jedne veće lokve, pogodila nas je munja iz visine, koja je bila tako jaka da smo mi pougljenili. Moj nećak je na mjestu bio mrtav. Munja ga je udarila odostraga i spalila njegovu nutrinu. Izvana je on ostao netaknut. Makar je bio tako mlad, on je bio čovjek posve predan BOGU. Posebno je štovao Dijete-ISUSA. Nosio je NJEGOVU medalju u jednom kvarcnom kristalu oko vrata. Stručnjaci za sudsku medicinu su rekli da je baš kvarc privukao munju. Munja je izravno prodrla u njegovo srce. Odmah je srce prestalo kucati. Spaljeni su svi njegovi nutarnji organi i tada je jaka struja munje napustila njegovo tijelo preko njegovih nogu. Pokušaji ponovnog oživljavanja su bili uzaludni. Ali posve izvana nije imao nikakvih opekotina. Što se mene tiče, munja je ušla preko moje ruke i spalila je čitavo moje tijelo, iznutra i izvana, na strašan način. Ovo moje obnovljeno tijelo, koje vi sada i ovdje vidite, ja mogu zahvaliti jedino Božjem milosrđu, ono je očitovanje milosrđa ovog našeg dobrog BOGA koji nadasve ljubi. Moje čitavo meso je bilo po tom snažnom udaru munje pougljenjeno, moje grudi su nestale, nadasve na lijevoj strani, gdje je ranije bila moja sisa, imala sam jednu veliku rupu. Na meni više nije bilo nikakvog mesa, također moja rebra, moj trbuh, moj donji dio tijela kao i moje noge i moja jetra posve su se pretvorili u ugljen. Munja je napustila moje tijelo preko moje desne noge. Moji bubrezi su pretrpjeli teške opekotine, isto tako pluća i jedan moj jajnik.Ja sam upotrebljavala spiralu kao sredstvo protiv začeća, ona je bila od bakra, a bakar je dobar električni vodič. Stoga su također i moji jajnici tako teško opaljeni. Bili su tako maleni kao dva zrna grožđa. Pretrpjela sam prestanak kucanja srca i praktično sam bila bez života. Moje tijelo je drhtalo i treslo se zbog električnog šoka, što ga je munja proizvela. Čak i mokro tlo je još bilo pod električnim naponom. Zbog toga mi u prvi čas nitko nije mogao pomoći jer kroz duže vrijeme nije bilo moguće mene dotaknuti. Čudesa koja je Gospodin na meni izveo I upravo te teške ozljede i opekotine, kao i prestanak rada srca, što sam pretrpjela, i zbog njihova trajanja, - u prvim časovima zbog električnog naboja mojega tijela i zbog vlažnog tla oko mene nitko me nije mogao dodirnuti, - to je bilo veoma pogibeljno za život koji je bio položen na izvanredan način u veliku dobrotu, beskrajno milosrđe našega GOSPODINA I BOGA, koji je sve nas unio u SVOJE Srce i svakoga od nas uvijek iznova poziva da MU se vratimo. Po trima pojedinačnim činjenicama, za koje svjedoči moje tijelo, želim vam pokazati ta BOŽJA čudesa. Tu je prestanak rada srca, što nehotično vodi nedostatnom hranjenju mozga s važnim kisikom i što ima za posljedicu trajno oštećenje mozga. Liječnički komentari uz prestanak rada srca: "Samo ako se odmah poduzmu mjere oživljavanja može se spasiti život koji već nakon tri minute prestanka rada srca i stoga pomanjkanja kisika nanosi nepopravljive štete mozgu ... " ili "Jer pacijenti s akutnim prestankom rada srca imaju veoma male šanse da prežive i da ostanu bez većih duhovnih oštećenja ... "). Ipak, makar da sam mogla biti priključena na aparat za srce-pluća nakon predugog trajanja prestanka rada srca, poslije dugog ostanka u komi nisam dobila nikakvih oštećenja na mozgu, kako vi sami, koji me pred sobom vidite, možete ustanoviti. Mnogi liječnici u Bogoti su govorili mojoj sestri koja je također bila liječnica, kako je beznadno i besmisleno držati me priključenu na aparat za srce pluća i time su je htjeli nagovoriti da treba prekinuti s tim mjerama spašavanja života. Ali usprkos svim tim dobronamjernim savjetima moja sestra je svojom upornošću i svojim utjecajem u toj bolnici uspjela da moje tijelo i dalje ostane povezano s aparatom. Dakle, kakvo divno čudo, koje nema nikakvog medicinskog tumačenja. Na isti način se dogodilo čudo kako su moji bubrezi i pluća ponovno počeli raditi. Liječnici nisu primijenili dijalizu na meni, jer su držali da moji bubrezi ne mogu raditi. Oni su mislili da za mene nije više važno ulogu bubrega umjetno zamijeniti, jer nisam imala nikakve šanse da preživim. Ali usprkos njihovom medicinskom mišljenju moji pougljenili bubrezi ponovno su počeli raditi. Jednako tako treba procijeniti kao veliko čudo ponovni rast moje kože. Moje čitavo tijelo je bilo, nakon što su s mene skinuli i ostrugali spaljenu kožu, jedna jedina otvorena rana. Živo meso se moglo vidjeti. Bolovi su bili neopisivi. Gorjelo je kao kada se u vatri prži. Gorjelo je izvana, gorjelo je iznutra, pri svakom disaju. Sve me je boljelo, jedino od nogu prema gore nisam imala nikakvog osjećaja. Kada su oni čistili moje otvorene rane, nisam osjećala na svojim nogama uopće ništa, dok je čišćenje na drugim dijelovima tijela uzrokovalo neopisive boli. Moje noge su sličile dvama pougljenjenim komadima drva. One su bile posve crne. Nakon jednog mjeseca došli su mi liječnici i rekli: "Gle, draga Gloria, čudo koje je BOG na vama učinio, tako je veliko i nevjerojatno. To je jednostavno predivno da je već gotovo čitava koža ponovno narasla. Doista ona je još tanka kožica, koja je ovdje i ondje narasla, i još ima mnogo otvorenih mjesta između. Ali ta mjesta, gdje je narasla tanka kožica, bude nam nadu da će se ponovno čitavo tijelo prevući zaštitnom kožom. Ali brigu nam zadaju Vaše noge. Mi tu ne možemo više ništa učiniti. Moramo nažalost otkinuti Vaše noge. "Ja sam se ranije veoma bavila športom (Aerobic Fan). I kada su mi sada rekli da mi moraju odrezati noge, ja sam jedino i samo mislila: Ja moram što je moguće prije pobjeći iz ove bolnice. Ja moram otići odavde, moram to učiniti, da spasim svoje noge. Izišli su dakle liječnici iz sobe i ja sam se digla iz svojeg bolesničkog kreveta da odatle pobjegnem. Ali već kod prvog koraka moje noge nisu izdržale i ja sam pala na trbuh kao žaba koja prvi put skače i trbuhom na zemlju pada. Oni su me dakle morali dignuti s tla i odnijeli su me s 5. kata na 7. kat bolnice. I znate li koga sam tamo srela? Srela sam jednu ženu kojoj su već odrezali noge ispod koljena. I sada je ona čekala da njezine noge još više - dakle ispod kuka - odrežu. I kada sam tako vidjela tu ženu, pomislila sam na to koliko bi novca ovoga svijeta trebalo da se kupi nove noge. Čitavo zlato svijeta ne može nabaviti nove noge. Kakvo čudo su noge. Kada su mi htjeli odrezati noge, zahvatila me je neopisiva tuga, i prvi put mi je došla na pamet misao da nikada nisam zahvalila GOSPODINU za čudo svojih nogu. Posve suprotno ja sam svoje noge i čitavo svoje tijelo mučila da bih se oslobodila svoje debljine i dobivanja na kilogramima. Gladovala sam kao nepametna, trošila novac punim rukama na dijete i ostale kure, samo da bih izgledala vitka i da imam vitke noge. To me je koštalo ne samo jedan imutak, nego sam više imutaka na to potrošila. I sada najednom vidim svoje noge bez mišića, vrlo tanke, posve crne, na svim stranama posute rupama. I sada zahvaljujem GOSPODINU BOGU na tim iznakaženim nogama. One su najednom za mene postale tako vrijedne. Nije mi bio važan njihov izgled, nego njihova uloga. Bilo mi je važno jedino da ih imam. I na tom sam zahvalila GOSPODINU. I rekla sam dragom BOGU: "GOSPODINE, zahvaljujem TI za ovu drugu šansu, koju SI mi dao! Hvala, velika hvala na toj šansi, koju stvarno nisam zaslužila. Ali, dragi BOŽE; molim TE iz dubine srca, za jednu uslugu, posve malenu uslugu. Ostavi mi barem ove moje iznakažene noge! Ostavi mi ih da se mogu barem na pol micati, da se mogu barem na pola uspraviti. Pusti mi ih, molim, pusti mi ih barem tako, kako su sada. Bit ću TI zauvijek zahvalna. "I najednom počinjem osjećati svoje noge. Bilo je to u petak. I od petka do ponedjeljka ova moja crna vretena, koja su bila bez života, koja su izgledala kao čaša tamne limunade sa zračnim mjehurima, polako su postajala crvenkasta i svijetla. Izravno sam osjetila kako sve više krvotok uzima moje pougljenile noge. Uvijek sve više osjećam svoje vlastite noge. I kada su u ponedjeljak liječnici došli uz moj bolesnički krevet u vizitu da obave zadnje ispitivanje prije moje amputacije, začudili su se kada sam ustala s kreveta i stavila se na svoje vlastite noge, koje su me također držale. Ja dakle nisam pala natrag. Pregledali su me, uvijek su ponovno dirali moje noge i nisu mogli vjerovati i nisu imali povjerenja u svoje vlastite oči. I pokazala sam im pokrete koje sam mogla učiniti nogama. Imala sam doista neopisive boli u svojim nogama. Ali vjerujem, ja još nisam nikada bila toliko sretna, usprkos tako velikim bolima, koje sam u nogama osjećala, kao tog časa. Moje noge su se vratile natrag mojem tijelu. I sve to na način koji se medicinski ne može protumačiti i nad čime su se liječnici jednostavno mogli čuditi. Šef odjela na 7. katu bolnice reče mi: "Znajte, Gloria, da u 38 godina liječničkog služenja još nikada nisam vidio ni doživio tako veliko čudo kao Vaših nogu." I pogledajte sada, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, ovdje su moje ponovno uspostavljene noge. Ne iz preuzetnosti i taštine, nego jedino da dadem BOGU čast, ponosno se šećem ovdje pred vama gore-dolje i pokazujem vam svoje noge da vam dokažem veličinu djela GOSPODNJIH, našega živoga BOGA, NJEGOVE beskrajne LJUBAVI prema nama i NJEGOVE SVEMOĆI. (Komentar: Gloria na govornici ide amo tamo i slušatelji plješću na pogled tog BOŽJEG čuda). Jedno drugo veliko čudo koje mi je GOSPODIN učinio je slijedeće. Ja više nisam imala grudi. Zamislite samo, ja sam bila ohola, ponosita žena. Moje geslo je bilo: "Žena mora pokazati i iskoristiti svoju draž, koju je od prirode dobila na dar. "I rekla sam sebi da je najljepše što imam, moje grudi, moje noge i uopće moj lik, moje žensko tijelo, i ja ću ih staviti na divljenje. Ja sam pokazivala svoje ženske draži uvijek i vrlo izazovno. Naglašavala sam obline svojega lika i pokretala sam upadno svojim bokovima. I na taj način bih pobuđivala uvijek veliku pažnju. Nosila sam uvijek odjeću s velikim dekolteom, da naglasim i pokažem svoje lijepe grudi. I mnogo sam držala do svojih lijepih nogu. I pogledajte, moje drage sestre i braćo u GOSPODINU, upravo svi ti ljubimci moje taštine najviše su izgorjeli. Upravo sve to je pougljenilo i bilo je neizgledno.Sada, dalje s ovim čudesnim djelom BOŽJIM koje je ON na meni učinio. Išla sam k jednom liječniku, koji me je redovito pratio u mojim športskim aktivnostima i rezultatima. Predstavite liječnika koji je uvijek navikao vidjeti samosvjesnu ženu koja mnogo polaže na svoje tijelo, koja je gladovala zbog svoga tijela poput bezumnice, gutala lijekove i droge radi svog izgleda, - taj moj liječnik za moju športsku aktivnost vidio je moje tijelo najednom pola spaljeno i iznakaženo. Nije htio vjerovati svojim očima. Učinio je sve moguće pretrage s CTR i s najmodernijim, nuklearnim medicinskim aparatima. I na to mi je rekao: "Znajte, gđo Gloria, s tim malim komadićem jetre, koji vam je ostao, moći ćete preživjeti. Ali vaši jajnici, draga gospođo, jednostavno su posve smežurani, pougljenili i osušeni poput grane osušene loze. Stoga nećete vi nikada više moći u svojem životu dobiti dijete. " I ja sam u sebi pomislila: Hvala mojem BOGU da mi je na taj način otklonio svaku brigu oko planiranja obitelji. Ja sam na prirodan način neplodna. BOŽE, zahvaljujem TI za to, SLAVA TI, BOŽE za to. Ja sam bila sretna zbog toga, jer sam tako imala barem jednu brigu manje. Ali godinu i pol kasnije osjetila sam da tamo, gdje su bile moje grudi i gdje je sada koža samo pokrivala moja rebra, osjetila sam najednom neko micanje i svrab i koža se natezala i zaobljavala. Dobila sam bolove. Najednom su se ponovno zapažale moje dojke i narasle su mi grudi. Bilo mi je posve neobično i neprotumačivo da ponovno imam grudi. I znajte koji je torne bio uzrok? Ustanovila sam da sam noseća. Noseća usprkos sasušenih jajnika. Tako mi je BOG ponovno darovao moje grudi. I s tim grudima sam bila u stanju dojiti svojim majčinskim mlijekom divnu, veoma zdravu djevojčicu, koju sam porodila. Ta moja najmlađa kćerka zove se Maria Jose (Marija Josipa). I kao posljedica toga normalizirala se također moja menstruacija i svi moji ženski hormoni su došli u ravnotežu. I moji jajnici na redoviti način su proizvodili jajašca. I sve su to u cjelini i općenito čudesna djela BOŽJA, koja je ON učinio na meni, na mojem tijelu i za koja ja svjedočim. Druga strana događaja Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj. Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu. Bilo je bijelo svjetlo oko mene, neopisivo svjetlo, koje je u meni proizvelo jednu takvu milinu, takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno ne mogu opisati. Nema posve jasno rečeno - nikakve zemaljske riječi, da bi se opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac. - U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo sretna i puna radosti, ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na kraju tog tunela kao neko sunce, jedno bijelo svjetlo, kažem "bijelo" samo da spomenem neku boju, jer su boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja. Svjetlo je jednostavno bilo predivno. To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam poznavala iz svijeta ... Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. "Do bijesa! Pa ja sam umrla ... " I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam: "Oh, moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja djeca?" Ja sam bila jedna majka, uvijek zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za sebe. Ja sam vrlo rano jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost. U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje. djece nisam zapažala niti svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i vidjela nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času, i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i djeda, moje roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine, bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s poviješću reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi "vlastiti gol", jer sam "reinkarnaciju" uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja sam sama uvijek ponovno sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg pradjeda i svoju prabaku. Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih krajeva, gdje sam nekada bila, i to sa živima i mrtvima - i to sve u jednom času. Ovdje možete skinuti cijelu knjigu u pdf formatu ( desni klik miša ) DOWNLOAD |
- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SVJEDOČANSTVO VJERE I.
|
Divna Božja Ljubav spasila me od smrti i dala mi novi život PDF Ispis Email Autor Administrator Utorak, 03 Studeni 2009 00:00 lil Rodila sam se 3. ožujka 1947. u Najuu kao prvo dijete obitelji. Sve do moje četvrte godine, život mi je bio neprestano sretan. Bila sam mezimica obitelji. Ali su sretni dani svršili kad je izbio Korejski rat. Otac i djed ubijeni su u tom ratu, a uskoro je i moja mlađa sestra umrla. Jedino smo moja majka i ja preživjele. Morali smo živjeti u krajnjoj bijedi i drugim teškoćama. 1972. godine udala sam se za Julija Kima, koji je bio najstarije od osmero djece (u svojoj obitelji). S njim sam dobila dva sina i dvije kćeri. Morala sam prekinuti školovanje kad sam bila u prvim razredima srednje škole zbog siromaštva, premda sam željela nastaviti učiti. Umjesto toga, morala sam naporno raditi da priskrbljujem za obrazovanje muževljevog brata. Zdravstvena kriza Bila sam već četiri mjeseca trudna s mojom trećom bebom. Dok sam radila kućanske poslove, noseći svoju drugu bebu na leđima, vidjela sam da krvarim. Otišla sam kod ginekologa, koji je rekao da je beba u mojoj utrobi mrtva i da moram na operaciju. Odbila sam vjerovati da je beba mrtva. Liječnik je tada zapitao mog muža želi li da živim ili da umrem. Svezali su me za kirurški stol i operirali. Bio je to početak mojih trpljenja. Drugi put su me operirali nakon sedam dana. Dan nakon druge operacije, bila sam blizu smrti i premjestili su me u veću bolnicu. Tri dana kasnije, povratila sam se k svijesti, ali sam ostala u ozbiljnom stanju. Puno toga sam pokušala da opet zadobijem zdravlje, ali ništa nije pomagalo. Ginekolog je kazao da bi moglo pomoći da zatrudnim još jednom. Nakon puno teškoća, ponovo sam zatrudnila. Trudovi su počeli u devetom mjesecu trudnoće, ali se dijete nije moglo roditi. Liječnik je savjetovao carski rez, ali je moja svekrva inzistirala na prirodnom porođaju. Da bi joj ostala poslušna, nastavila sam trpjeti strahovite boli kroz slijedeća dva mjeseca. Moja me majka nije više mogla gledati u takvom stanju i donijela neki lijek od jednog travara. Uzela sam lijek i porodila u jedanaestom mjesecu trudnoće. Izgubila sam veliku količinu krvi i ostala bez svijesti. Dva tjedna kasnije, moja svekrva mi dođe i kaže da izađem i kopim riže. Dok sam se vraćala kući s rižom, primijetila sam da opet krvarim. Teški bolovi nastavili su se cijele noći, i moja su stopala otekla. Puno sam plakala kad bih ostala sama. Jednog dana, kad je beba bila četiri mjeseca stara, prala sam rublje na potoku, i, iznenada, zapazila kako je bebu zahvatila i odnosi voda potoka. Skočila sam u vodu i izvukla bebu. Uskoro sam dobila groznicu i snažne bolove u trbuhu. Liječnik je kazao da imam upalu slijepog crijeva i poslao me u jednu veću bolnicu u Kwangjuu. Rezultati ispitivanja pokazali su da sam imala upalu zdjelice, upalu slijepog crijeva, vanmaterinsku trudnoću, i groznicu. Izgledalo je da mi je uskoro slijedio smrtni čas. Osjetila sam potrebu da otiđem obaviti nuždu, ali, umjesto toga, odveli su me u operacijsku dvoranu, i kirurška operacija je započela. Kroz tjedan dana nakon operacije, povraćala bih što bih pojela. Naporno mi je bilo hodati do nužnika. Bolničarke su se žalile da pretjeravam i šutale me po nogama. Nakon što sam se vratila kući, bolovi su postali (još) gori. Oko mjesec dana nakon kirurškog zahvata, nešto je izlazilo zajedno sa krvi i gnojem iz mjesta na kojem su mi operirali. Ruža, moja najstarija kćer, naglas je plakala i kričala: "Mama! Tvoja crijeva! Što da radimo? Mama! Što da radimo?" Zagrlile smo jedna drugu i plakale. Otkrile smo da je to bila gaza koju su liječnici zaboravili izvaditi kad su me operirali. Odlazila sam u seosku ambulantu svakog dana. Krv i gnoj naslavili su provirati kroz tri mjeseca. Vratila sam se u veću bolnicu gdje je bila izvršena operacija. Liječnici su rekli da, zbog snažne upale, opet trebam na operaciju. Odbila sam, jer nisam imala novaca. Nastavila sam odlaziti u seosku ambulantu, a i bolovi su se nastavili. Stanje se pogoršavalo, a bolovi postajali nepodnošljivi. Ponovno sam hospitalizirana, ali je bilo prekasno. Liječnik je rekao: "Učinili smo sve što smo najbolje mogli. Otiđi kući i dobro i ukusno jedi." Otkrio je rak koji je zahvaćao već velik dio mog tijela. Kad je to htio pokazati i mome mužu, ja sam se uznemirila i zaustavila ga. Osjećala sam da bih radije umrla nego dopustila da moj muž sazna za moj rak. Čuvši da sam (tom bolešću) osuđena na smrt, vratila sam se kući ali se nisam prepustila (sudbini). Nisam željela (ni) svojoj majci zadati bol (povjeravanjem svoje bolesti na smrt) jer je ona imala samo mene sve od svoje dvadeset i sedme godine. S velikim naporom sam pokušavala, ali (više) nisam mogla ni stajati ni sjediti. Dijelovi mog tijela kojima sam dodirivala tlo otvrdnjavali su. Majka i muž naizmjence su me masirali, ali mi je tijelo hladnjelo. Tlak mi je bio 50 sa 40. Nisam mogla ni jesti ni piti. Zgob problema s venama, nisam mogla ni primati intravenozne injekcije. Usprkos svemu tome, još sam bila živa. Neke žene, koje su pripadale jednoj Prezbiterijanskoj crkvi više puta su me odvodile u svoju crkvu i vraćale kući, premda sam ja željela ići u Katoličku crkvu. Jednog su me dana dvije Prezbiterijanke posjetile i tješile. Kad su odlazile, rekle su jedna drugoj, izašavši iz moje sobe: "Kako je jadna! Život je dragocjen, ali ona bi pomogla svojoj obitelji kad bi umrla." "Tako je! Zašto nisam o tome razmišljala?" I pripremila sam cijanida i napisala sedam pisama — svojoj majci, mužu, svojim četvero djece, i onoj koja bi postala druga žena mom mužu. Svjetlo konačno svijetli na kraju Dok sam razmišljala o svom ocu i kako da sprovedem svoj plan, muž mi se iznenada vratio kući s posla — ranije nego obično — i kazao: "Draga! Hajdemo danas posjetiti neku Katoličku crkvu." I tako smo otišli u Katoličku crkvu u Naju. Svećeniku sam rekla: "Oče! Ako zaista ima Boga, On je preokrutan. Zašto moram popiti ovaj gorki kalež (t.j. svoju smrt)? Čime sam to zavrijedila?" Smatrala sam da to nije bilo pošteno. Smatrala sam da sam živjela dobar život usprkos mnogih protivština. Mnogim sam prosjacima pomogla, nisam se suprotstavljala onima koji su me povrjeđivali... A tada je svećenik rekao: "Gospođo, primate milosti kroz čitavo vaše tijelo. Čak ni ja nisam primio takve milosti. Vjerujte mi što govorim." Kad sam čula te svećenikove riječi, povjerovala sam im i odgovorila: "Amen." Tog je trenutka moje tijelo, koje je bilo hladno poput kamena, počelo topliti i po cijelom tijelu sam se oznojila. Duh Sveti je u meni radio. Odlučili smo postati Katolici i kupili nekoliko stvari u župnoj prodavaonici (blagoslovina). Postavila sam kip Blažene Majke i ružu na grudi moje odjeće i zapalila svijeću. Počela sam moliti. Trećeg dana začula sam Isusov glas: Primakni se Bibliji. Biblija je Moja živuća Riječ. Odmah sam otvorila Bibliju i pročitala (odlomak) iz Luke 8:40-48. Taj odlomak govori o ženi koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Vjerovala je da, ako se samo dotakne skut njegova ogrtača, ozdravit će. Kad Ga je dotakla i istog časa ozdravila, Isus joj je rekao: "Ženo, vjera te tvoja spasila. Idi u miru." U tom odlomku je i priča o Jairovoj kćeri. Gospodin je kazao Jairu: "Ne boj se! Samo vjeruj i tvoja će kćer živjeti." Budući da je Jair povjerovao Isusu, njegova je kćer živjela. Ja sam povjerovala da su ove riječi također i za mene, i, čvrstom vjerom sam odgovorila "Amen!" Tog trenutka sam potpuno izliječena od raka i svih bolesti koje su ga pratile. Osjećala sam kad da bih željela trčati ili čak letjeti. Počela sam odlaziti u Katoličku crkvu, a otvorila sam i salon ljepote. Pristupila sam karizmatskom pokretu i Marijinoj Legiji. Moj se život ispunio radošću i ljubavlju. Gospodin otvara Nebeska vrata nakon mog pokajanja Bio je prosinac 1980. Za vrijeme cjelonoćnog molitvenog sastanka, voditelj je kazao: "Danas će netko primiti posebne milosti." Povjerovala sam da će se to ostvariti za mene također. U oko 3 sata ujutro, voditelj je pitao ljude: "Što ti želiš?" Spremno sam žarko molila: "Gospodine, želim duhovno rasti. Želim svoj duhovni rast." Kao odgovor, Gospodin mi je pokazao zaprepašćujuće prizore. Bila sam toliko iznenađena da sam osjećala kao da mi se tijelo paralizira. Ono što mi je Gospodin pokazao bio je ponovni prikaz svega što se dogodilo u mom životu — puno me puta stric tukao dok sam radila u njegovoj kući; radila sam u tvornici od jutra do večeri svakodnevno a da nikad nisam primila plaću; tukle su me razne žene s kojima sam poslovala, jer mi nisu htjele vratiti novac koji sam uložila u posao; puno sam puta zlostavljana, jer mi otac više nije bio živ; i mnoge druge događaje kojih se ja više nisam htjela sjećati. Počela sam gorko plakati, shvativši da bi mi, ljudski govoreći, bilo nemoguće sve dotad proživjeti, već da je Gospodin bio Onaj koji me je održao. Molila sam također i za one koji su mi zadali boli: Gospodine, smiluj se tim mnogim ljudima. Napravili su što su napravili radi mene. Oni su bili sredstva mog kaljelja. Zato su oni žrtve, i to zbog mene. Nisam se mogla suzdržati a da naglas ne zaplačem, jer sam shvatila da su oni trpjeli štete radi mene. "Gospodine! Oprosti ovoj grješnici. Oprosti ovoj grješnici..." Nastavila sam tražiti oproštenje. Dok sam se duboko kajala i molila oproštenje, Nebeska vrata su se iznenada otvorila a sjajno svjetlo izlilo se na mene. Također sam čula slijedeće riječi tri puta: Nebeska vrata su otvorena. Postala sam vrlo malena, ništavna osoba, i s velikom željom sam molila: "Gospodine, otvaraj i dalje moje srce, otvori ga još više." Sve dotad bila sam mislila da sam živjela dobar život i da nikad nisam griješila. Takvu je oholost (sada) zamijenila spoznaja da sam najveća grješnica. Moje je tijelo opet otvrdnulo. Spustila sam se, dok su me ostali pridržavali. Dok sam ležala, molila sam: "Gospodine, hoću li živjeti ili umrijeti, prepuštam Tebi." Prinijela sam se Gospodinu. papa Ivan Pavao II je bio svjedokom čuda Gospodinov poziv na poslanje Tri dana kasnije, čula sam ponovno Gospodinov glas: Kćeri! Bog čini djela u srcu Svoje službenice. Žurno ustaj! Obznanit ću Sebe kroz tebe nedostojnu. Kad sam čula te riječi, bila sam tako iznenađena da sam odmah ustala. Znala sam da sam opet zdrava. Osjećala sam se da bih poletjela. Gospodin je uskrsnuo tri dana nakon smrti. Uskrnuo je mene tri dana nakon moje bolesti i pokajanja. "Da, Gospodine! Ja sam potpuno Tvoja. Koristi se sa mnom po Tvojoj Volji." Kroz slijedeće tri godine, Gospodin mi je pripustio sve što sam htjela — čak i one stvari koje sam samo (ranije) bila nakratko poželjela. Svakog trenutka, Gospodin mi je pokazivao da ništa nije nemoguće Bogu. Gospodin mi je također dao da vidim nutrinu umova drugih ljudi i da razumijem narav bolesti drugih ljudi. Radi toga bih osjećala nepodnošljive boli. Gospodin mi je pokazao kako oni koji rade poslove Gospodnje i misle da su Mu bliski, nanose Njemu veće boli i razapinju Ga većim čavlima. Jako sam molila za njih. Kad je Isus ulazio u Jeruzalem jašući na magarcu, mnogi su Mu ljudi priredili dobrodošlicu polažući palmino lišće i odjeću pred magarca. Što bi bilo da je magarac mislio da izkazuju dobrodošlicu njemu a ne Gospodonu? Što bi se dogodilo Isusu koji jaše na magarcu, kad bi magarac počeo poskakivati gore-dolje od sreće? Da, dok radimo na navještanju Gospodina, možemo ne biti ponizni i misliti da smo mi oni koji činimo djela. Tada će Gospodin pasti na tlo. Od pomisli da se to može i meni dogoditi, prošli su me trnci niz leđa. Kad sam sudjelovala u karizmatskom pokretu, svidjela sam se mnogim ljudima i postavljali su me pred mnoge. Ali sada sam željela da mognem raditi u poniznosti i skrovitosti. Molila sam: "Gospodine, vidjela sam dovoljno. Molim Te, nemoj mi više pokazivati. Ako to može biti od ikakve koristi za obraćenje grješnika koji razapinju Gospodina, rado ću živjeti život trpljenja." "Gospodine! Ja sam tako nedostojna, ali, ako može biti i od najsićušnije pomoći Godpodnjem Djelu, rado ću prinositi svoja trpljenja za obraćenje grješnika. Od tog vremena primila sam vrlo velike boli mnogo puta. Tri godine kasnije, opet sam se pripravljala za smrt. Dok sam odlazila na molitveni sastanak Svete Ure u Kwangjuu, molila sam: "Gospodine, Tvoja sam, ako umirem, Tvoja ako poživim. Neka se vrši Tvoja Volja." Za vrijeme molitvenog sastanka, bila sam potpuno izliječena. www.najumary.org |
- 12:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.01.2012.
SIGURAN SAM DA NI SAM POKOJNI PREDSJEDNIK TUDJMAN SADA NE BI BIO ZA OVU I OVAKVU EU
|
EU-tanazija Od vremena genijalnog Gutenberga do našeg suvremenika Zuckerberga umni ljudi su ispisali bezbroj stranica o nastajanju i nestajanju naroda, nacija, država i različitih političkih asocijacija na europskom tlu. Kao što istinski Europljani nisu suglasni ni dan danas što je Europa zapravo, tako ni različiti wannabe Euro-eksperti ne uspijevaju jasno, nedvosmisleno i nepodijeljeno progovoriti o biti današnje EU. Što Unija jest a što nije, što bi mogla postati i hoće li (uskoro) kao takva nestati, ne zna ni jedan mudrac s Istoka ni sa Zapada. Ali svima koji kucaju na vrata EUnije nude se besplatni savjeti ili opomene onih koji su se već nasukali ili mirno pristali u nemirnim europskim lukama. Tako nam Slovaci poručuju da bez zadrške glasujemo ZA dok Danci preporučuju PROTIV, čini se s jednakim argumentima. Britanci se svojski trude dobiti nas na svoju euroskeptičnu stranu, a Vatikan s kojim država Hrvatska usko surađuje stoljećima, koristeći univerzalnu katoličku okomicu, ne ostavlja ni malo prostora za bilo kakvu dvojbu glede budućnosti Hrvatske u EU. A mi sami - ne znamo obrazložiti ni razloge svoje nade u Europu „kršćanskih korjena“, ni uzroke našeg straha od ovog i ovakvog pravno-političkog Frankensteina s glavom u Bruxellesu, ramenima u Parizu i Berlinu, staklenim nogama u Ateni i Rimu, i olovnim rukama-polugama u Londonu i Kopenhagenu. Kao da nam neki ludi doktor prijeti Eutanazijom, dok pobožni rimski kanonik pali svijeću i uz Requiem priprema veličanstvene karmine našoj Lijepoj, mladoj, još uvijek zdravoj Domovini. Kad si siguran u ishod izjašnjavanja, odnosno model po kojemu si osigurao relativnu „natpolovičnu većinu“, kao što su očito sigurni eurobirokrati uoči referenduma u Hrvatskoj, onda si možeš dopustiti i luksuz financiranja vlastite oporbe. Tako će i Vijeće za Hrvatsku, stranke, udruge i pojedinci koji pokušavaju postići kakav-takav koncenzus na donjoj mrtvoj točki obrane nacionalnih interesa, dobiti par stotina tisuća ili milijuna nečega (u ovom slučaju svejedno eura, funti ili kuna) za promociju vlastitih stavova. PROTIVNICI EU integracija i euroskeptici će imati prigodu zadnji tjedan uoči Dana D, podijeliti nekoliko milijuna listića sa svojim argumentima PROTIV EU. Znajući kako je organizirana hrvatska desnica, na kojoj su uglavnom okupljeni svi – od onih koji ne bi u EU sada i na ovaj način, koji bi htjeli odgodu referenduma, do onih koji u EU ne bi NIKADA i NIPOŠTO jer u njezinim strukturama prepoznaju nositelje svih bezbožnih, pod krinkom lažne humanosti skrivenih, tajnih društava, kao i pojedinačne gospodare prstenova, vlasnike svjetskih mega korporacija, banaka i medija - možemo očekivati većinu tih listića na otpadu, prije nego stignu do apatičnih birača, ionako naviklih na informacije „iz prve ruke“, s TV i eventualno radio postaja. A na TV se projekt EU, kojeg bismo svi trebali jednostavno prepoznati kao budući boljitak, prihvatiti kao opće dobro, hvali na sva usta, kako od struktura vlasti, od predsjednika do premijera i ministara, tako i od tzv. opozicije. Čemu tolika promidžba nečeg po sebi tako dobrog i privlačnog? LAKU NOĆ, HRVATSKA Da bi neopredjeljene istjerali iz mraka skepticizma nije dostatno informirati ih o raznim EU pogodnostima. Istjerati eurofobno zlo iz njih i utjerati im dobro – možete recimo tako da kao najradikalnijeg protivnika EU narodu ponudite Igora Mandića, tipa koji do podne mrzi cijeli svijet, a popodne i samog sebe. Pustite ga da u tzv. hrvatskim novinama popljuje slobodnu i neovisnu Hrvatsku, da ju proglasi (neo)fašističkom tvorevinom i kao rješenje ponudi neku novu jugoasocijaciju, i onda ste sigurni da će se svaki nacionalist bar zamisliti od kud se našao na istoj strani europskog predziđa, u društvu tako čudnog svata kakav je kroatofob Mandić. Još ako, „u rijetkim trenucima kad je babo Atif trijezan“, iskreno, sve što o EU misle, reknu Bare i pokoji plaćenik, i nakon što čujete desničara uvjerenog da je prodornost njegove galame jača od snage argumenata kojih se on zapravo i ne sjeća, dođete u kušnju, kao i na izborima - ostati doma i prepustiti nekakvoj petini odraslih građana neka odluči umjesto vas. Budući da ćete kad-tad progledati i umjesto vrlog novog svijeta i novog europoretka, ne zadugo vidjeti redove nezaposlenih, otpuštenih, raspuštenih, poniženih, moći ćete onda za sve okriviti masoneriju, MI 6, BND, CIA-u, stare i nove udbo-kosovce, Sorosa, Židove, Srbe i domaće izdajnike. Samo jedno nećete moći. Nećete moći izići iz EU! Laku noć, Hrvatska. Ivan Baćak |
- 22:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 11.01.2012.
LAŽNA DILEMA O PRISTUPANJU EU
|
Lažna dilema - DA ili NE u EU Utorak, 03 Siječanj 2012 20:57 Dnevnik julu E-mail Ispis PDF Cijelo vrijeme se provlači pitanje jesmo li, jesam li ja i svatko od nas za ulazak u EU ili ne. Oba odgovora kod mene ostavljaju loš okus u ustima. Ako kažem DA - želim da Hrvatska uđe u EU, odmah pomislim na nemogućnost realnog odlučivanja o bitnim stvarima, na troškove (funkcioniranja EU aparata treba financirati ma što nam u pro EU reklamama govorili), na gospodarski pojas, na besmisleno administriranje i "uvođenje reda" i tamo gdje ga treba i tamo gdje ne. [Kako Grci vide EU?] Kako Grci vide EU? Odmah pomislim na Grčku, Irski, Italiju, Portugal, Španjolsku. Iz podruma sjećanja izroni podatak da se u Francuskoj u prosjeku svaki dan samoubije po jedan poljoprivrednik koji više ne uspijeva servisirat svoje dugove, Mađarski vinogradi,.... Najviše od svega mi se ne sviđa to što su "počeli" o svemu odlučivat u kabinetima. Ne daju Grcima referendum, ni Ircima izbore. Ne prije nego što donesu odluke "koje se mora donesti". Nastranu sad tko je tu kriv za nastalu situaciju. S druge strane, ako kažem NE - ne želim da Hrvatska uđe u Uniju, imam osjećaj da ćemo ostat zauvijek izolirani. Da propuštamo jedinstvenu povijesnu priliku. Osjećaj nastupajuće ekonomske skučenosti i neminovnog propadanja zbog nedovoljnog unutrašnjeg tržišta za ozbiljniji razvoj. Osjećaj osuđenosti na naše (uglavnom) kilave, častohlepne, srebroljubne i nesposobne političare. Ako ne uđemo, osuđujemo našu privredu, a time i nas same na siromaštvo i sigurno propadanje u nemilosrdnom okruženju. Nedavno sam među prijateljima postavio pitanje - dajte mi jedan ARGUMENT, ne floskulu, pamflet ili epp - argument za ulazak u Uniju. Samo jedan. Još ga nisam dobio. Svejedno, ideja ujedinjene Europe mi se kao takva sviđa. Realizacija kakvu vidim ne. Pogotovo mi se ne sviđa trenutno stanje. Zbog svega toga smatram da je pitanje DA ili NE u Uniju lažna dilema. Pravo pitanje glasi: Želite li da u Europsku Uniju uđemo sad ili malo kasnije? Glasam za to da malko pričekamo i vidimo u što će se sve ovo razviti. Nije ovo zadnji vagon zadnjeg vlaka. Kud nam se žuri? Moramo li kao zadnji doslovno uskočiti u brod koji možda tone? Ako smo čekali sve ove godine, možemo pričekati još koju. Novaca za toliko spominjane subvencije i pomoći ionako nema. I da parafraziram slavne - Laku noć i sretno 22. siječnja. HUB, Split |
- 11:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
