ETIKA I POLITIKA
srijeda, 16.04.2008.
NEDJELJNO RAZMIŠLJANJE, KATOLIČKI TJEDNIK, SARAJEVO
|
ISUS – NAŠ PUT U KUCU NEBESKOGA OCA PETA VAZMENA NEDJELJA A – 20. travnja 2008. Tekstovi: Dj 6, 1-7; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12 Uvod u pokajnički čin Jedan se pjesnik ovako tuži Bogu: «Put k Tebi je strahovito dalek, i jer odavno nitko njime nije išao, već je zarastao». Ponekad se čini da je suvremena znanost izbrisala Božje tragove, da je put prema Bogu zaista zarastao. Do jučer smo se nečemu divili i u tome pronalazili Božje djelo, a danas nam sve to pokušavaju protumačiti kao naravno. Danas svakako imamo puno novih saznanja, ali i puno novih pitanja. A na pitanje svih pitanja: kako biti sretan, kako naći smisao života i postojanja, ne odgovara ni jedna znanost. Na ta nam je pitanja odgovorio Onaj koji je za sebe rekao da je on Put k Ocu nebeskomu. To je put ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Mi kršćani idemo tim putom. Ako i naši putovi stanu zarastati, znači da tim putom ne idemo, da smo skrenuli na neke stranputice. Za ta lutanja želimo sada zazvati Božje milosrđe i vratiti se na pravi put. Upravo jučer navršile su se tri godine kako je 19. travnja 2005. za Papu izabran Sveti otac Benedikt XVI. Danas će cijela Crkva, i mi s njom, upućivati Bogu molitve za Papu, da ga On svojim Duhom rasvjetljuje i vodi kako bi i on kršćanima i svim našim suvremenicima mogao pokazivati put prema Ocu nebeskomu. Homilija Evanđeoski odlomak i danas započinje uobičajenim riječima: «U ono vrijeme». Da bismo ga dobro razumjeli potrebno je znati: u koje to vrijeme, kada je te riječi Isus izgovorio. Isus ih je izgovorio na Posljednjoj večeri, samo sat-dva prije nego će se početi događati nešto strašno, naime njegova muka i mukotrpno umiranje. Apostoli su zbunjeni Isusovim riječima koje je malo prije toga izgovorio: «Dječice, još sam malo s vama» (Iv 13,33). On im najavljuje da oni ne mogu poći tamo kamo On odlazi. U tom trenutku izdajica Juda već je bio izašao iz dvorane, napustivši i Isusa i svoje sudrugove, Petar se hvali kako je spreman život svoj dati za Isusa, a Isus ga «prizemljuje» najavom njegova skorog zatajenja. U takvom ozračju govori Isus riječi koje smo danas čuli u Evanđelju. Zaustavimo se kod tri Isusove poruke iz toga govora. «Neka se ne uznemiruje srce vaše!» Apostoli više slute nego što razumiju što će se s Isusom dogoditi. Obuzeti su strahom i crnim slutnjama. Zato ih Isus najprije smiruje: «Neka se ne uznemiruje srce vaše!» (Iv 14,1). Tko vjeruje u Boga i u Isusa, Njegova slugu, nema potrebe bojati se. Vjernik je uvijek smiren, i u bolesti, i u nesreći, jer zna da je Bog s njim. Zato naš jednostavni čovjek zna, i onda kad ne vidi izlaza, tako smireno i predano reći: «Što Bog dadne!» Suvremeni čovjek opsjednut je strahovima! Bojimo se terora, katastrofa, bolesti, smrti. Boje se i oni veliki i silni. Ovih dana imali smo prilike pročitati kako je završio jedan od najvećih tirana, najmoćnijih ljudi 20. stoljeća – Staljin. Umro je u svojoj dači (vili) okružen trostrukom ogradom i naoružanom stražom, u svojoj iznutra zaključanoj sobi, u koju nitko nije smio ni zaviriti dok se nije oglasilo zvonce kojim bi zvao svoju poslugu. Kad mu je jednog dana 1953. godine pozlilo, nije stigao do zvonceta, nego je pao na pola puta između ležaja i zvonceta. Zvonce nije zazvonilo, nitko se nije usudio ući nepozvan, a moćnik je umirao ubijen vlastitim strahom. Tolikima je ulijevao strah u kosti a sam je bio upravo opsjednut strahom. Isus nam ide pripraviti mjesto, da budemo s njim, gdje je on. Gdje je Bog, ništa nam se ne može dogoditi. Potrebno je samo da uskladimo svoju volju s Božjom. Bog zna za nas. Dok smo još na putu ovoga života, vjerovati nam je u Boga, vjerovati Bogu. Zato Isus u istom dahu potiče: «Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!». Tko s čvrstom vjerom ide kroz život, nema razloga za strah i paniku. «U kući Oca mojega ima mnogo stanova… Idem pripraviti vam mjesto» Svi dobro znamo što je to kuća ili stan. To je jedna od osnovnih potreba svake obitelji, svakoga čovjeka. To je siguran kutak u kojemu ugodno živimo i u koji se uvijek vraćamo kao u nešto svoje. Teško je osnovati obitelj, a ne znati gdje i kako će ona živjeti. Dok smo djeca, kuća ili dom to su roditelji, sigurnost, toplina, zajedništvo, braća i sestre, mjesto u kojemu se čovjek lijepo i sigurno osjeća. Narod je to lijepo izrekao u poslovici: «Svoja kućica, svoja slobodica». Kad želimo da nam se drag gost lijepo osjeća, onda ga potičemo: «Osjećaj se kao kod svoje kuće». Naš je pokojni pjesnik Ilija Ladin lijepo izrazio odnos čovjeka i njegova doma: «Moj je dom gdje unosim svjetlost a iznosim radost». S druge strane jedna od najtežih životnih poteškoća je kad čovjek postane beskućnik, «ostane na ulici», kako to običavamo kazati. To se može svakome dogoditi uslijed požara, poplave, potresa ili neke druge nesreće. Ima ljudi koji su trajno beskućnici, koji svoje dane i noći provode kao lutalice, spavaju po čekaonicama, ispod mostova ili u kakvom drugom pribježištu. Crkva je za takve ljude uvijek imala razumijevanja i nastojala pomoći im. Blažena Majka Terezija je svojim sestrama Misionarkama ljubavi kao jednu od glavnih zadaća postavila upravo brigu za najsiromašnije koji doslovno umiru po ulicama, bez kuće, bez hrane, bez zdravstvene zaštite. Sama je prednjačila svojim primjerom na ulicama indijske Kalkutte. Dok je Isus bio s njima, apostoli su se osjećali sigurnima. Nisu ni oni imali kuće, jer su svoje napustili kad su pošli za Isusom, a sada vide da će i Isusa izgubiti. Zato im Isus govori o mnogim stanovima u kući Oca nebeskoga. Zanimljivo je i to kako je to Isus rekao: kuća Očeva je jedna, zajednička, a u njoj će svatko naći svoj stan, svoje mjesto. To označuje zajedništvo; ne ćemo biti odvojeni jedni od drugih, ali ćemo svi imati svoj «topli kutak». On odlazi pripraviti nam mjesto. A kako se pripravlja mjesto? Obično tako da se izgradi ili kupi kuća ili stan. Isus nam osigurava mjesto u kući Očevoj na drugi način; cijena koju on ima platiti jest Njegov vlastiti život koji će doskora položiti, darovati za nas. To je cijena ulaska u kuću Očevu za one koji su je grijehom svojevoljno napustili. To smo svi mi ljudi. Mi smo zalupili vratima odlazeći iz kuće Očeve. Isus će ta vrata ponovno otvoriti. A čovjek ne može biti sretan izvan kuće Očeve. Za nju smo stvoreni. To je cilj našega života. «Ja sam Put, Istina i Život». U kuću Očevu može se stići samo s Isusom. Toma, onaj što nije vjerovao da je Isus uskrsnuo dok ga sam ne vidi i ne opipa njegove rane, i ovdje je imao nejasnoća. Čini se da je on bio malo kritičniji nego ostali apostoli. Želi sve izvesti na čistac. On govori Isusu kako oni ne znaju ni kamo ide, a kamoli put. Isus mu ne reče da će im on pokazati taj put, nego jasno odgovara: «Ja sam Put, Istina i Život».(Iv 14,6). Tim nam je putom ići, ako želimo k Ocu stići. Sam Bog nam je u Isusu pokazao taj put. Nema više isprike kako nismo znali; možemo samo htjeti ili ne htjeti ići tim putom. Što znači ići tim putom? Ići Isusovim putom znači živjeti životom ljubavi prema drugome, dobrote, razumijevanja, međusobne solidarnosti, opraštanja. Za nas kršćane nema drugoga puta. Istaknuti suvremeni hrvatski teolog Tomislav Šagi-Bunić jednoj je svojoj knjizi dao naslov «Ali drugog puta nema». Zaista, za nas koji želimo biti Isusovi učenici i sljedbenici nema i ne treba drugog puta osima Isusova. Štoviše on je jedini Put, sve ostalo su stranputice. Koliko je to puta pokazala povijest čovječanstva kad su neki drugi vođe nekim drugim putom htjeli voditi ljude. Završili su nerijetko na stranputicama s tragičnim posljedicama. I Filip ima nejasnoća i želja. Moli Isusa: «Gospodine, pokaži nam Oca!» (r.8). Ta želja pokazuje da u Filipu vjera još uvijek nije posve sazrela. On Isusa očito shvaća kao Božjega čovjeka, ali ne i kao Božjega Sina. Tek kad bi vidio Oca, dakle Boga, Filip bi bio siguran. A Isus cijeli život ništa drugo ni ne čini nego pokazuje Oca. On je najbolja Očeva objava. On i Otac toliko su jedno da tko je vidio Sina, vidio je i Oca, tumači im. Isus je povezan, čak jedno, s Ocem. I kršćanin to mora biti. Isus svojim božanskim životom, a kršćanin svojim pobožnim životom, životom po Bogu. I današnji svijet, iako naoko nezainteresiran, traži od nas kršćana: Pokažite nam Boga! Ne treba ništa dokazivati, treba samo tako živjeti da bude očito kako u nama živi i djeluje Bog. To je glavni zadatak kršćanina u svakom, pa i u ovom današnjem vremenu. Poseban je to zadatak onih kojima je Bog povjerio da vode Crkvu i svijet. Danas želimo posebno moliti da taj zadatak mogne izvršiti Sveti otac Benedikt XVI., koji je prije točno tri godine izabran za Petrova nasljednika, da hrabro, odlučno i jasno pokazuje Boga Crkvi i svijetu. Piše:dr. Anto Orlovac |
- 21:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rujan 2013 (1) Travanj 2013 (1) Ožujak 2013 (2) Veljača 2013 (6) Siječanj 2013 (4) Prosinac 2012 (5) Studeni 2012 (2) Listopad 2012 (1) Rujan 2012 (4) Kolovoz 2012 (7) Srpanj 2012 (3) Svibanj 2012 (4) Travanj 2012 (7) Ožujak 2012 (5) Veljača 2012 (3) Siječanj 2012 (4) Prosinac 2011 (3) Studeni 2011 (2) Listopad 2011 (3) Rujan 2011 (2) Kolovoz 2011 (2) Lipanj 2011 (2) Travanj 2011 (2) Ožujak 2011 (4) Veljača 2011 (1) Siječanj 2011 (3) Prosinac 2010 (3) Studeni 2010 (8) Listopad 2010 (8) Rujan 2010 (5) Kolovoz 2010 (3) Srpanj 2010 (6) Lipanj 2010 (11) Svibanj 2010 (15) Travanj 2010 (16) Ožujak 2010 (11) Veljača 2010 (9) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (3) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (8) Rujan 2009 (2) Kolovoz 2009 (2) Srpanj 2009 (5) Lipanj 2009 (6) Svibanj 2009 (9) Travanj 2009 (13) Ožujak 2009 (12) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
ONLINE SPOMEN Blog je bio zamišljen kao prostor za iznošenje različitih pogleda na trenutni položaj i budućnost Hrvata u BiH. Kako su te teme bliže BH javnosti o tomu pišem na blogu IVAN BAĆAK, a ovaj blog ostaje za meditacije, molitve, i uglavnom duhovne sadržaje. "Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!" (Alojzije kardinal Stepinac) "Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna." (http://branitelj.blog.hr) Mrijeti ti ćeš kada počneš sam u ideale svoje sumnjati (S.S. Kanjčević) "Nekoć smo govorili i kad smo šutjeli, danas šutimo i kad govorimo". Planovi međunarodne zajednice KORISNI BLOGOVI i STRANICE: HDZ SPLIT JOSIP JURČEVIĆ BLOG IVICA URSIĆ Savez za Hrvatsku IVAN.BACAK MEDJUGORJE MESSAGES DARIO KORDIĆ Blog je posvećen njemu koji je ponio križ svih Hrvata iz BiH i strpljivo ga nosi u zatvoru Karlau pored Graza. Dario Kordić, G-416 Justizanstalt Karlau Herrgottwisgasse 50 A – 8020 Graz  Vrijeme će pokazati da je ova nepravedna PRESUDA rezultat zavjere muslimanske obavještajne službe AID, pojedinaca iz RH i nekadašnjih Darijevih "prijatelja" i suradnika. PISMO DARIOVA OCA IVI SANADERU Kada su Darija Kordića bez ijednoga dokaza osudili na 25 godina robije izjavio je: "S ljubavlju i ponosom nastavljam nositi ovaj maleni križ prikazujući ga rođenom Isusu Kristu za dobro i boljitak svome najmilijem hrvatskom narodu." To je rekao iako je svjestan: "Bog mi je stavio lance, a današnja Hrvatska zategla omču oko vrata." (Hrvatski list, 23. prosinca 2004.) A u istom tekstu (HL, 23. XII '04.) možemo naći i slijedeće riječi Darijeve supruge Venere: "Živa je istina da mu je to bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa Sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugog optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, 'da sljedećih deset godina mogu samoga sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji'." Zar pravednik mora dokazivati zlome I u toj igri izigravat metu Dok traže pute, sredstva da ga slome Zar trpjet mora i pravdat se svijetu O zemljo moja, moj preslatki Dome, Na tvome pragu ptica sam u letu Što slobodu diše. Dokazivat kome Načela, snagu i istinu svetu. Samo u srcu svog naroda živi I budi sokol što nad njime bdije Proći će tmurni ovi dani svi I ništa teško ništa mučno nije Kada ćutiš nadu što je narod nosi Pjevaj je i živi, neka znaju tko si (Marko Tokić, Sasvim obične pjesme) RELIQUIAE RELIQUIARUM, 2006. (HAAŠKA ŠKOLA) Najtužnija mi tugo, Domovino. Pred žrtvenikom za tebe bdijem i pradjedovom se čašću mijem. U krletci, u kavezu pjevaju slavuji Dok vani šišmiši lete. Zlatko Sudac Zvonko Bušić Je li sokol il' je vihor Četvrtak, 24. srpnja Godine Gospodnje 2008., ZVONKO Bušić je promijenio adresu. Dao Bog da sa svojom Julien poživi u zdravlju i veseju. Neka ga Duh Sveti ojača i nadahne za djelovanje na dobrobit svih Hrvata. Velik je Gospod Bog, velika su djela Njegova! Zvonko, dobro nam došao! |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
