četvrtak, 31.08.2006.
Planktoni (2005.)
Redatelj, scenarist: Zdravko Mustać
Snimatelj: Boris Poljak
Montažerka: Dubravka Turić
Skladatelj: Goran Štrbac
Uloge: Nina Violić, Livio Badurina, Marijan Crtalić, Đorđe Jandrić
Proizvodnja: HFS; Digi Beta
Trajanje: 33'
Sadržaj: Dvoje mladih autističnih ljudi, prolazeći različitim životnim situacijama, pokušavaju ostvariti normalan ljudski kontakt. U nadrealnom sukobu sna i jave, i uz svesrdnu pomoć sumanutih sila, njihova vrtoglava igra uporna približavanja završava tragično.
Zdravko Mustać: rođen je 1961. u Zadru. Kao pripadnik četvrte generacije splitske škole alternativnog filma tijekom 80-tih realizirao je dvadesetak kratkih alternativnih filmova. U 90-tim profesionalno se bavi filmom. Interese proširuje na različite oblike filmskog i videoistraživanja. Realizira više od dvadeset dokumentaraca, videoradova te kratkih igranih filmova. Njegova ostvarenja s uspjehom se prikazuju na projekcijama i festivalima u zemlji i inozemstvu (New York, Moskva, Washington, Kopenhagen, Budimpešta, London, Edinburgh, Dessau, Berlin, Ljubljana...). Dobitnik je tri nagrade „Oktavijan“ na DHF (1996., 1999., 2001.). Živi i radi u Privlaci i Zagrebu. Filmografija: „Zovem se film“ (1987.), „Šir Haširim“ (1987.), „Ekranizacija telefonskog imenika“ (1988.), „Gdje je Magdalena Kazimirovič“ (1990.), „Zadar nije za dar“ (1991.), „Rat je“ (1992.), „Product of body“ (1994.), „Deborah“ (1995.), „Bouquet“ (1996.), „Amen“ (1998.), „Ludar“ (1999.), „Nigredo“ (2001.), „Rat za Harmagedon“ (2001.), „Sjeti se Sali“ (2001.), „Zrmanja i po / in situ“ (2001.), „Morena“ (2002.), „Sinaj“ (2003.), „Purgatorij“ (2005.), „Planktoni“ (2005.).
- 00:00 -
srijeda, 30.08.2006.
Kaja, ubit ću te (1967.)
Režija: Vatroslav Mimica
Scenarij: Kruno Quien, Vatroslav Mimica, (prema noveli Krune Quiena)
Direktor fotografije: Frano Vodopivec
Glazba: arhivska
Montaža: Katja Majer, Joja (Josip) Remenar
Scenografija, kostimografija: Vladimir Tadej
Proizvodnja: Jadran film
Trajanje: 87’
Uloge: Zaim Muzaferija (Kaja Sicilijani), Uglješa Kojadinović (Piero Coto), Antun Nalis (gradski uglednik Tonko), Jolanda Đačić (Mare Karantanova), Izet Hajdarhodžić (redikul Ugo Bala), Husein Čokić (Nikica), Aljoša Vučković (ilegalac), Boris Dvornik (crnokošuljaš), Kruno Valentić (crnokošuljaš)
Sadržaj: Dolazak rata i radikalnih političkih podjela unese tjeskoban nemir u idilični ugođaj dalmatinskog gradića. Dojučerašnji prijatelji počnu životno ugrožavati jedni druge, tako i Piero, koji je postao crnokošuljaš, dolazi u sukob s dobrodušnim vlasnikom dućana Kajom, koji je suradnik pokreta otpora...
Vatroslav Mimica (r. 1923., Omiš) ostvario je iznimne opuse u rodu animiranog i igranog filma. Uz Waleriana Borowczyka, Vatroslav Mimica vjerojato je najpoznatiji takav slučaj. Mimica je studirao na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao pripadnik partizanskog pokreta, a u svijet filma ušao je kao generalni, a potom umjetnički direktor Jadran filma. Ubrzo se posvetio filmskoj režiji, debitiravši 1952. kriminalističkom melodramom U oluji. Nakon crne komedije Jubilej gospodina Ikla (1955) posvećuje se crtanom filmu. Uz Dušana Vukotića, Nikolu Kostelca i Vladu Kristla, postaje ključna osobnost prve generacije Zagrebačke škole crtanog filma, a njegovi međunarodno potvrđeni uradci Samac (1958), Inspektor se vratio kući (1959) i Mala kronika (1962) predstavljaju nezaobilazno mjesto svake ozbiljnije povijesti animiranog filma. Izrazita modernistička samosvijest i lucidnost demonstrirane pri kreiranju crtanih filmova, jednako kao i teme otuđenosti i postvarenosti čovjeka u dehumanizirajućoj suvremenoj civilizaciji, naći će svoje mjesto i u drugom dijelu Mimičina igranofilmskog opusa, modernističkoj trilogiji Prometej s otoka Viševice (1964), Ponedjeljak ili utorak (1966) i Kaja, ubit ću te! (1967). U kasnijim filmovima, među kojima je najintrigantniji Događaj (1969), temeljen na Čehovljevoj priči, odustaje od transparentno modernističke poetike, a posebno ga zaokuplja žanr povijesnog filma (Seljačka buna 1573, Banović Strahinja). Prvi sustavni modernist hrvatskog i jugoslavenskog filma, Vatroslav Mimica jedan je od onih autora koji je u hrvatsku/jugoslavensku kinematografiju donosio aktualne svjetske teme i oblikovnost te prijeko potrebnu kreativnu ambicioznost.
- 00:00 -
utorak, 29.08.2006.
Tri sata za ljubav (1968.)
Režija, scenarij: Fadil Hadžić
Direktor fotografije: Frano Vodopivec
Glazba: arhivska
Montaža: Radojka Tanhofer
Scenografija: Ozren Vuković
Proizvodnja: Jadran film
Trajanje: 88’
Uloge: Stanislava Pešić (Maca), Dragan Nikolić (Riki), Tatjana Salaj (gazdarica), Predrag Tasovac (gazda), Mladen Crnobrnja (Zizi), Lenka Neumann (Ankica), Vanja Žugaj, Vladimir Ruždjak, Mirjana Bohanec, Antun Vrdoljak (tv-reporter)
Sadržaj: Mlada i privlačna Maca kućna je pomoćnica kod imućnog bračnog para intelektualaca. Jedino slobodno vrijeme koje može posvetiti sebi jest nedjeljno poslijepodne. Upravo te nedjelje Maca izlazi s prijateljicom Ankicom koja dolazi sa svojim dečkom Zizijem i naočitim mladićem Rikijem. Nakon plesa Riki želi seks s Macom, no ona ga odbija i vraća se u stan, gdje joj isto predlaže gazda...
Fadil Hadžić (r. 1922., Bileća, BiH) jedna od središnjih osoba hrvatske kulture u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Fadil Hadžić je, među ostalim, osnivač i voditelj Duga-filma, prve tvrtke za proizvodnju crtanih filmova u Hrvatskoj i Jugoslaviji, jedan od osnivača i glavni promotor Pulskog filmskog festivala, režiser prve hrvatske humoristične tv-serije Sedma sila (1966), osnivač i voditelj Kerempuhova vedrog kazališta (kasnije Komedija), Satiričkog kazališta Jazavac (danas Kerempuh) i kazališta Vidra, višegodišnji glavni urednik znamenitih tjednika Vjesnik u srijedu (VUS) i Telegram, osnivač i prvi glavni urednik tjednika Oko. Kvantitativno je najplodniji hrvatski dramatičar (ponajprije komediograf) i filmski autor, uz to i slikar (diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu). Kao režiser debitirao je crtanim filmom Začarani dvorac u Dudincima (1952). Režirao je16 igranih dugometražnih filmova, jedan dokumentarni dugometražni i 8 kratkometražnih. Primio više priznanja na festivalu u Puli. Film Službeni položaj proglašen je filmom godine. Za film Novinar dobio je zlatnu arenu za režiju i nagradu publike Jelen. Film Desant na Drvar imao je rekordan posjet gledatelja u bivšoj državi ( 2,5 milijuna ) i prodan je u preko 70 država. Više kazališnih djela mu je izvođeno i u inozemstvu. Dobitnik je Nazorove nagrade za životno djelo, Nagrade grada Zagreba, Nagrade Vjesnik za filmsko stvaralaštvo i nagrade Dubravko Dujšin za kazališnu umjetnost
- 00:00 -
ponedjeljak, 28.08.2006.
Timon (1973.)
Režija, scenarij: Tomislav Radić
Direktor fotografije: Tomislav Pinter
Glazba: Boško Petrović
Montaža: Maja Filak-Bilandžija
Scenografija: Drago Turina
Proizvodnja: Jadran film
Trajanje: 86’
Uloge: Boris Buzančić (Boris), Vanja Drach, Kruno Valentić, Zlatko Crnković, Saša Violić, Helena Buljan, Ivo Kadić, Tonko Lonza, Ivo Serdar, Zvonko Strmac, Lana Golob, Vladimir Gerić, Ljudevit Galic
Sadržaj: Kazališna premijera Shakespeareove tragedije Timon Atenjanin. Netom što se stišao frenetičan pljesak, glavni glumac Boris u garderobi prima čestitanja da je odigrao životnu ulogu. Iako ga svi slave, Boris je od tog dana izložen puno kritičnijim pogledima. Siguran u vlastitu neranjivost, on se upušta u vezu sa suflerkom i time izaziva brojna govorkanja. Ansambl kreće na turneju. Nižu se uspjesi, ali Boris je sve manje omiljen među kolegama. On u privatnom životu počinje doživljavati sudbinu lika koji glumi na pozornici…
Tomislav Radić (r. 1940., Zagreb) istaknuti je kazališni režiser, velik uspjeh postigao je Stilskim vježbama Raymonda Queneaua koje su od 1968. neprekidno na repertoaru zagrebačkog Teatra &td. Režirao je i niz dokumentarnih emisija za televiziju, također i tv-drama, uglavnom adaptacija dramskih klasika (npr. Soba za odmor po motivima Adama i Eve Miroslava Krleže). Dugometražno igrano-filmski debitirao je filmom Živa istina (1972), pričom o nezaposlenoj zagrebačkoj glumici, na tragu poetike Jean-Luca Godarda. Dugogodišnji je profesor glume i kazališne režije na ADU. Filmografija: Živa istina (1971), Timon (1972) Luka (1991), Anđele moj dragi, (1995) Holding (2001), Što je Iva snimila 21. listopada 2001. (2005). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu i Kazališnoj akademiji (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu.
- 00:00 -
nedjelja, 27.08.2006.
Kiklop (1982.)
Režija: Antun Vrdoljak
Scenarij: Antun Vrdoljak (prema istoimenom romanu Ranka Marinkovića)
Direktor fotografije: Tomislav Pinter
Glazba: Miljenko Prohaska
Montaža: Damir German
Scenografija: Željko Senečić
Proizvodnja: FRZ Dalmacija, Jadran Film, RTV Zagreb
Trajanje: 138'
Uloge: Frano Lasić (Melkior Tresić), Ljuba Tadić (Maestro), Rade Šerbedžija (Ugo), Mira Furlan (Enka), Maria Baxa (Vivijana), Mustafa Nadarević (don Fernando), Relja Bašić, Boris Dvornik (starojugoslavenski oficir), Ivo Gregurević (regrut Krele), Dragan Milivojević (Fredi), Zvonimir Rogoz, Karlo Bulić, Zvonimir Črnko, Vera Zima i dr.
Sadržaj: Uoči početka Drugog svjetskog rata mladi zagrebački novinar Melkior Tresić ljubavnik je udane Enke, rasne strastvene ženke, no on žudi za mondenkom Vivijanom koja je mnogim muškarcima slomila srce. Melkiorovi najčešći družbenici su iskusni novinarski vuk Maestro i šarmantni notorni alkoholičar Ugo. Kako bi izbjegao regrutaciju, Melkior sve manje jede da bi imao manju težinu od potrebne, no ipak završi u uniformi...
Antun Vrdoljak (r. 1931., Imotski), filmski je autor, glumac, političar i sportski djelatnik. Diplomirao je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu (danas Akademija dramske umjetnosti), a kao filmski glumac stekao je znatnu popularnost, napose ulogom u H-8 (1958.) Nikole Tanhofera. Kao režiser debitirao je 1965. epizodom Poslije predstave omnibusa Ključ. Najznačajniji dio njegova opusa čini svojevrsna ratna trilogija Kad čuješ zvona (1969), U gori raste zelen bor (1971) i Povratak (1979), u kojoj, napose u prva dva filma temeljena na Ratnom dnevniku Ivana Šibla, daje realističan prikaz Drugog svjetskog rata na hrvatskim prostorima, razbijajući dotadašnje ideologizirane stereotipove. Drugi istaknut segment Vrdoljakova opusa su adaptacije književnih klasika: Mećava (1977) prema istoimenoj drami Pere Budaka, Kiklop (1982) prema istoimenom romanu Ranka Marinkovića, Glembajevi (1988) prema drami i prozi Miroslava Krleže, te Karneval, anđeo i prah (1990, i tv-serija naslovljena Zagrljaj) prema Marinkovićevim prozama. Režirao je i jednu od najpopularnijih hrvatskih televizijskih serija Prosjaci i sinovi (1971, prema Ivanu Raosu) te nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova, od kojih su najzapaženiji oni likovne tematike (npr. O djelu Ivana Meštrovića, 1986). Devedesetih godina posvetio se politici i sportskoj promociji osamostaljene hrvatske države; bio je generalni direktor Hrvatske radiotelevizije i prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. Nakon 14-godišnje pauze režira ratno-poratni ep Duga mračna noć.
- 00:00 -
subota, 26.08.2006.
Ne okreći se sine (1956.)
Godina proizvodnje: 1956
Trajanje: 111 minuta
Tehnika: 35mm standard, c/b
Režija, scenarij: Bauer Branko
Direktor fotografije: Branko Blažina
Montaža: Boris Tešija
Glazba: Bojan Adamič
Scenografija: Željko Zagotta
Kostimografija: Tea Štefančić
Proizvodnja: Jadran film
Uloge: Bert Sotlar (Neven Novak), Zlatko Lukman (Zoran Novak), Lila Andres (Vera), Mladen Hanzlovsky (Ivica Dobrić), Radojko Ježić (Leo), Stjepan Jurčević (Ivičin otac), Greta Kraus-Aranicki (Ivičina majka), Zlatko Madunić (agent), Tihomir Polanec (čistač cipela), Nikša Štefanini (šef ustaške nadzorne službe), Vlado Bačić (nadstojnik «Poglavnikova odgajališta»), Marija Merlić (Paola), Viki Glovacki (portir), Branko Špoljar (Brkić) i dr.
Sadržaj: Ljevičarski ilegalac, inženjer Neven Novak bježi iz vlaka kojim ustaše prevoze zatočenike u Jasenovac te iz zagrebačkog ustaškog odgajališta pokušava izbaviti sina Zorana, dječaka koji je indoktriniran ustaškom inačicom nacifašističke ideologije. Kad sazna da mu je otac neprijatelj režima, Zoran ne želi bježati s njim na partizanski teritorij. Novak se suočava sa sinovim otporom i mrežom koju oko njega stežu policija i agenti...
Branko Bauer (r. 1921., Dubrovnik) pokazao je neosporno umijeće već u svojim prvim ostvarenjima, dječje-omladinskim filmovima Sinji galeb (1953) i Milioni na otoku (1955), premda su ti uradci još pomalo zanatski i formalno nedotjerani. No, već sljedećim filmom, ratnom akcijsko-trilernom melodramom Ne okreći se, sine (1956) o ocu komunistu koji pokušava uspostaviti kontakt s maloljetnim, ustaštvom indoktriniranim sinom, dosiže kreativne vrhunce; istovremena vrhunska tragika i emocionalna utjeha, kad otac u završnici spozna da ga sin svim bićem voli, ali i da je fizički kraj blizu, može se uvrstiti u svjetsku antologiju najpotresnijih filmskih svršetaka. Narednim filmom Samo ljudi (1957) Bauer se okušao u standardnije shvaćenoj melodrami, tj. ljubavnom filmu o ženi i muškarcu, s tim da je ovdje muškarac čovjek bez noge, a žena slijepa djevojka; iznimna narativna zrelost koja se manifestira u delikatno postupnom razvoju sižea te likova i njihovih odnosa dojmljiv je segment filma, a posebno se pamte završni kadrovi zaljubljenika na hučećoj brani hidrocentrale. Potom u makedonskoj produkciji snima krucijalan film Tri Ane (1959) koji naturalističkom teksturom predstavlja anticipaciju jugoslavenskog crnog vala. Slijedila je ljubavno-socijalna urbana komedija Martin u oblacima (1961), još jedan klasik hrvatske kinematografije. Poslije iznimno popularne komedije Prekobrojna (1962), ostvarene u srpskoj produkciji, ostvaruje još jedan prekretnički uradak, Licem u lice (1963), prvi hrvatski i jugoslavenski film koji (relativno) provokativno propituje socijalističko društvo iz ozbiljne dramske perspektive. Ostatak Bauerova opusa iz šezdesetih sastoji se iz pokušaja prilagodbe modernističkoj poetici, no slabija recepcija tih ostvarenja rezultira četverogodišnjim zaposlenjem na Televiziji Zagreb. Sedamdesete autoru donose možda najveći uspjeh u široke publike, tv seriju Salaš u malom ritu situiranu u ratnu Vojvodinu (u filmskoj kino verziji serija je bila podijeljena u dva filma, Salaš u malom ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu), da bi 1978. zaključio opus partizanskim filmom Boško Buha (u srpskoj produkciji) o istoimenom maloljetnom narodnom heroju. Branko Bauer bio je i prvi hrvatski sineast kojem je posvećeno monografsko djelo: skupina autora pod uredničkim vodstvom Nenada Polimca 1985. realizirala je monografiju Branko Bauer.
- 00:00 -
petak, 25.08.2006.
Volim te (2006.)
I Love You
Drama
Hrvatska 2006.
83', Boja, 35mm, Dolby SR
produkcija HTV
redatelj 
Dalibor Matanić
scenarist Dalibor Matanić
glavne uloge
Krešimir Mikić
Ivana Roščić
sporedne uloge
Ivana Krizmanić
Nataša Janjić
Zrinka Cvitešić
snimatelj Branko Linta
montaža Tomislav Pavlic
glazba Jura Ferina
Pavle Miholjević
scenografija Željka Burić
kostimografija Ana Savić Gecan
zvuk Mladen Pervan
Dubravka Premar
Ruben Albahari
maska Julijana Vrandečić
Sinopsis:
Krešo ima sve - mladost, novac, lijepu i uspješnu djevojku. Njegov je posao san svih Hrvata stasalih u novom kapitalizmu - copywriter u in marketinškoj agenciji. Istodobno, Krešo nema ništa. On i njegova djevojka preopterećeni su poslom i ne provode dovoljno vremena zajedno, a njegovi prijatelji, nekad nevino srednjoškolsko društvo, sada su hrpa ispraznih tipova u bjesomučnoj potrazi za lakim ženama, alkoholom i drogom. Jednog dana, nakon automobilske nesreće u pijanom stanju kojom je skrivio smrt jedne žene i nakon transfuzije koja je uslijedila, Krešo otkriva da je zaražen virusom side. Njegov život mijenja se preko noći. Djevojka ga napušta, dobije otkaz, prijatelji ga se odriču. Krešo ostaje sam i počinje se osvećivati.
Biografija:
Dalibor Matanić rođen je 1975. Napravio je četiri igrana filma, jedan kratki, par dokumentaraca, spotova, puno reklama. Neki filmovi bili su mu prikazani u Cannesu, neki u Đurđevcu. Dobio je puno nagrada. Pet Oktavijana. Najviše se veseli kad mu ljudi priđu na cesti i kažu da ih je film dirnuo. Član Europske filmske akademije. Voli kamione. Da radi filmove u Americi već bi imao par svojih. Voli muziku. Voli i ljude. Naročito njihove mane. Priprema peti film, Kino Liku. Priprema i oružani napad na kazalištarce ako preuzmu Kino Europa u Zagrebu. Sve ljude koji se bave filmom smatra herojima. Smatra da je sretan što živi u ovim krajevima jer su nepresušno inspirativni po filmsko djelovanje.
- 00:00 -
četvrtak, 24.08.2006.
Sve džaba (2006.)
Watch sve dzaba in Animation | View More Free Videos Online at Veoh.com
All for Free
Film ceste
Hrvatska / BIH / Srbija 2006.
94', 35mm, Boja, Dolby Digital
produkcija Propeler Film
Porta produkcija
BHT
Magicbox Multimedia
redatelj 
Antonio Nuić
scenarist Antonio Nuić
glavne uloge
Rakan Rushaidat
Nataša Janjić
Emir Hadžihafizbegović
Franjo Dijak
Bojan Navojec
sporedne uloge
Enis Bešlagić
Sergej Trifunović
Bogdan Diklić
Darija Lorenci
Pero Kvrgić
snimatelj Mirsad Herović
montaža Marin Juranić
glazba Hrvoje Štefotić
Siniša Krneta
scenografija Nedjeljko Mikac
kostimografija Ante Tonči Vladislavić
zvuk Davor Omerza
Slaven Vujinović
maska Halid Redžepagić
Sinopsis:
Goran je tridesetogodišnjak koji živi u malom bosanskom gradu. Za razliku od njegovih prijatelja, čije je živote rat ozbiljno izmijenio (njegov najbolji prijatelj Miro u ratu je ostao bez obje ruke), Goran je prošao gotovo netaknut. Živi od roditeljskog nasljedstva i provodi dane opijajući se s prijateljima. Jednog dana u birtijaškoj svađi izginu svi njegovi prijatelji. To ga potpuno izbaci iz svakodnevne rutine, te on odluči prodati sve što ima i posvetiti se nečemu po čemu bi ga se moglo zapamtiti. Tako odluči ići od grada do grada, zadržavati se u svakom po jedan dan i dijeliti ljudima piće potpuno besplatno dok ne potroši sve novce koje je dobio prodajom imovine.
U prvom gradu koji posjeti sa svojim putujućim barom odluči da na cijelom putovanju koje mu predstoji sâm neće popiti ni kap alkohola. Ono što ga prvo zbuni je ogromno nepovjerenje ljudi kad vide natpis “sve džaba”. To nepovjerenje gotovo uvijek rezultira početnim neprijateljstvom, no kad se ljudi uvjere da on nema nečasnih namjera, Goran odlazi prema sljedećem gradu. Kako je Bosna relativno mala zemlja, glas se brzo širi, tako da Goran što njegovo putovanje više odmiče nailazi na sve manje nepovjerenja i ljudi ga počinju lakše prihvaćati. Nakon nekoliko tjedana puta, u jednom gradu upozna djevojku u koju se gotovo istog trena zaljubi. Tada prekrši obećanje koje si je dao, te počne piti. Želeći uspostaviti što intimniji odnos sa djevojkom prekrši i drugo pravilo, te se zadrži još jedan dan u istom gradu. To se ne svidi vlasniku jedine mjesne birtije, koji Gorana premlati i protjera. Goran na nekoliko dana prekine putovanje i smjesti u nekakav motel dok mu zadobivene ozljede ne zacijele. Svo vrijeme pije, pa kad malo prizdravi, uzme svoj zadnji novac i ode u posljednji grad na svom putovanju…
Biografija:
Antonio Nuić rođen je u Sarajevu, Bosna i Hercegovina, 1977. godine.
Završava Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Režirao je glazbene spotove za koje je bio nominiran za nacionalne nagrade, radio kao redatelj talk showova na televiziji, te režirao sinkronizacije animiranih filmova.
Snimio je kratki igrani film Na mjestu događaja (1998., nagrada publike i nagrada žirija za najbolji scenarij i najbolji film, FRKA, festival studenata), TV-dramu Vratite im Dinamo (1999., nagrada publike, FRKA), te napisao i režirao treću priču omnibusa Seks, piće i krvoproliće (23’, 2004., festivali u Puli, Motovunu, Beogradu, Skopju, Sofiji i Pechu).
- 16:30 -
