Godina proizvodnje: 1956
Trajanje: 111 minuta
Tehnika: 35mm standard, c/b
Režija, scenarij: Bauer Branko
Direktor fotografije: Branko Blažina
Montaža: Boris Tešija
Glazba: Bojan Adamič
Scenografija: Željko Zagotta
Kostimografija: Tea Štefančić
Proizvodnja: Jadran film
Uloge: Bert Sotlar (Neven Novak), Zlatko Lukman (Zoran Novak), Lila Andres (Vera), Mladen Hanzlovsky (Ivica Dobrić), Radojko Ježić (Leo), Stjepan Jurčević (Ivičin otac), Greta Kraus-Aranicki (Ivičina majka), Zlatko Madunić (agent), Tihomir Polanec (čistač cipela), Nikša Štefanini (šef ustaške nadzorne službe), Vlado Bačić (nadstojnik «Poglavnikova odgajališta»), Marija Merlić (Paola), Viki Glovacki (portir), Branko Špoljar (Brkić) i dr.
Sadržaj: Ljevičarski ilegalac, inženjer Neven Novak bježi iz vlaka kojim ustaše prevoze zatočenike u Jasenovac te iz zagrebačkog ustaškog odgajališta pokušava izbaviti sina Zorana, dječaka koji je indoktriniran ustaškom inačicom nacifašističke ideologije. Kad sazna da mu je otac neprijatelj režima, Zoran ne želi bježati s njim na partizanski teritorij. Novak se suočava sa sinovim otporom i mrežom koju oko njega stežu policija i agenti...
Branko Bauer (r. 1921., Dubrovnik) pokazao je neosporno umijeće već u svojim prvim ostvarenjima, dječje-omladinskim filmovima Sinji galeb (1953) i Milioni na otoku (1955), premda su ti uradci još pomalo zanatski i formalno nedotjerani. No, već sljedećim filmom, ratnom akcijsko-trilernom melodramom Ne okreći se, sine (1956) o ocu komunistu koji pokušava uspostaviti kontakt s maloljetnim, ustaštvom indoktriniranim sinom, dosiže kreativne vrhunce; istovremena vrhunska tragika i emocionalna utjeha, kad otac u završnici spozna da ga sin svim bićem voli, ali i da je fizički kraj blizu, može se uvrstiti u svjetsku antologiju najpotresnijih filmskih svršetaka. Narednim filmom Samo ljudi (1957) Bauer se okušao u standardnije shvaćenoj melodrami, tj. ljubavnom filmu o ženi i muškarcu, s tim da je ovdje muškarac čovjek bez noge, a žena slijepa djevojka; iznimna narativna zrelost koja se manifestira u delikatno postupnom razvoju sižea te likova i njihovih odnosa dojmljiv je segment filma, a posebno se pamte završni kadrovi zaljubljenika na hučećoj brani hidrocentrale. Potom u makedonskoj produkciji snima krucijalan film Tri Ane (1959) koji naturalističkom teksturom predstavlja anticipaciju jugoslavenskog crnog vala. Slijedila je ljubavno-socijalna urbana komedija Martin u oblacima (1961), još jedan klasik hrvatske kinematografije. Poslije iznimno popularne komedije Prekobrojna (1962), ostvarene u srpskoj produkciji, ostvaruje još jedan prekretnički uradak, Licem u lice (1963), prvi hrvatski i jugoslavenski film koji (relativno) provokativno propituje socijalističko društvo iz ozbiljne dramske perspektive. Ostatak Bauerova opusa iz šezdesetih sastoji se iz pokušaja prilagodbe modernističkoj poetici, no slabija recepcija tih ostvarenja rezultira četverogodišnjim zaposlenjem na Televiziji Zagreb. Sedamdesete autoru donose možda najveći uspjeh u široke publike, tv seriju Salaš u malom ritu situiranu u ratnu Vojvodinu (u filmskoj kino verziji serija je bila podijeljena u dva filma, Salaš u malom ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu), da bi 1978. zaključio opus partizanskim filmom Boško Buha (u srpskoj produkciji) o istoimenom maloljetnom narodnom heroju. Branko Bauer bio je i prvi hrvatski sineast kojem je posvećeno monografsko djelo: skupina autora pod uredničkim vodstvom Nenada Polimca 1985. realizirala je monografiju Branko Bauer.
Post je objavljen 26.08.2006. u 00:00 sati.