Večeras će se na državnoj televiziji (zborim državnoj zbog državnog proračuna kao glavne stavke u financiranju te čelništva koje se potvrđuje u državnom parlamentu) zbiti posljednje sučeljavanje predsjedničkih kandidata. Uvjeren sam da uz tu dvosatnu trakavicu neću prosjediti jer su me prethodne dvije toliko mentalno sunovratile da nemam volje ponoviti taj nemili osjećaj. U zemlji bez plana i perspektive posve mi je svejedno koga hoću ili neću zaokružiti da koristi ono malo preostalih ovlasti (malo u odnosu na predsjednika kojemu je bilo dozvoljeno da ne potvrđuje volju građana na izborima, odnosno da odbije potvrditi gradonačelnika koji nije iz njegove stranke i tako, bez ikakva opravdana razloga, proizvede političku krizu - poznatu i kao Zagrebačka kriza).
Ali ovaj tekst nije uvod u preoravanje povijesti ili večerašnje sučeljavanje, već promišljanje o jednoj funkciji te osobnom političkom i biračkom iskustvu pred vratima Schengena. Prije toga ću ustati, staviti ruku na srce i blago prokašljati Horvatsku domovinu (to je ona Mihanovićeva pjesma u kojoj nema izmišljene Drave i sinjega mora).

Ovaj sam citat izvukao iz dva razloga: prvi je taj što su se oko njega uzlomila blogerska koplja, a drugi (i možda važniji) što cijenjena kolegica blogerica polazi s onih pozicija na kojima ne bih volio vidjeti ni jednog glasača. To je pozicija u kojoj su nam bitne zabavljačke vještine, gustoća obrva, simetrije lica i kromosomi, pozicija koja proizvodi "narodne mudrosti" poput: "Jest da je mnogo krao, al nam je i dao". Žalosti me da cijenjena kolegica blogerica ustoličuje biološka obilježja dodjeljujući im statistiku kao "jamac" kvalitete. Također me žalosti i što, bez čekanja da se otvore birališta, ona tjednima ranije proglašava pobjednicu na temelju prikupljenih potpisa iako ju je prošlost već podučila da je kandidatima s najvećim brojem prikupljenih potpisa itekako bio uskraćen drugi krug (i to baš njezinom kandidatu). Da je imalo političke volje, taj bi dio s potpisima (i predizbornom šutnjom) nestao iz bespuća političke neozbiljnosti, a zajedno s njima i bespotrebna nadmetanja i gubljenja vremena.
Na meni svakako nije da vam dajem upute (takve su mi, u obliku šalabahtera, davali u mnogim strankama u kojima sam bio, pa sam na kraju pobjegao), stoga ću samo podijeliti neke svoje impresije o onima koji su zauzeli informativni program.

Premda mu dajem slabe šanse za drugi krug predsjedničkih izbora, uvjeren sam da je Ivan Vilibor Sinčić osvježio ustajali politički zrak u kojemu se izlizala i posljednja molekula demagogije. Inzistirajući na pitanjima blokiranih, deložiranih i na druge načine otpisanih, otvorio je prozor u svijet od kojega većina bježi. Ako nisu znali (jer na njih još nije došao red), sada znaju da Hrvatska nije ples sa zvijezdama i da zvijezde nisu nimalo svijetleća tijela. Uz to vjerujem i da je Vilibor ohrabrio i neke druge mlade ljude koji su još uvijek možda uvjereni da je politika rezervirana za nekoliko sličnih lica i programa koji rotiraju kao nekada predsjedništvo SFRJ.
Zašto Viliboru dajem slabe šanse? Ne zato što je lošiji od drugih, nego zbog nekih početničkih pogrešaka (tu ne mislim na izjavu o zaštiti života gljiva kojoj su se mnogi nasmijali, a onda shvatili da ih ove šišaju za cijeli klobuk). Njih vidim u programu koji je sadržajno pobjegao u neke druge izbore (parlamentarne i lokalne) i komunikacijskim vještinama koje bi valjalo razvijati (uz kontroliraniji bi govor retorika više došla do izražaja), a zbog kojih nekada djeluje nerazumljivo i izgubljeno. Vjerujem da vrijeme raznih Vilibora tek dolazi i da će mnogi građani prestati prebacivati brigu na drugoga (još nesposobnijeg od sebe). Tako su nestale tvornice, tako je (pro)pala Hrvatska. Njihovim šaptom.

Ni favoritkinju dijela medija, kandidatkinju HDZ-a, ne vidim na pobjedničkom postolju na Pantovčaku i to prvenstveno zbog nekoliko otegotnih okolnosti: natezanja oko statusa u NATO-u (iz kojega nije otišla jer joj mandat traje do 2015.godine) i famoznoj Trilateralnoj komisiji, podržavanja vlade na čelu s predsjednikom koji je pravomoćno osuđen za ratno profiterstvo (ne tada, nego na pragu 2015. godine), ostavljanja Hrvatske bez veleposlanika zbog nove karijere (ne u Beninu, nego u Sjedinjenim Američkim Državama), uzimanja zastave prethodno skinute s kninske tvrđave, pojavljivanja pojedinih (kontroverznih?) gostiju na donatorskim večerama, nesuglasje s vrhom stranke oko načina izbora predsjednika (spominjao se i kancelarski model) i ocjene lika i djela Josipa Broza (tu kao da Kolinda i HDZ nisu na istim pozicijama). Da sam se osobno natjecao za predsjednika republike (a znate da to nikada ne bih jer mi ne trebaju takvi vrhovi), ne bih si dopustio da Hrvatsku upoznajem nekoliko mjeseci ili tjedana prije kampanje, da spominjem nekakve vrećice kruha koje za sirotinju ostavljam uz kontejnere, a onda na donatorskoj večeri nepcem raspalim po ruži od dimljena lososa s kremom od hrena, teletini sa žara i glaziranim profiterolima punjenima vanilijom. Također ne bih tako olako, pod uvjetom da tako forsiram domoljublje i zazivam tuđmanizam u ustav, pozvao na inauguraciju čovjeka koji Oluju, nazivajući je zločinačkom akcijom, uspoređuje sa srebreničkim genocidom te laže da se na koncertima propagiraju tekstovi kojima se eksplicitno poziva na istrebljenje Srba. Tako se zasigurno ne stječe poštovanje.
Kolinda Grabar-Kitarović neosporno je lijepa i obrazovana žena, vjerojatno i odličan radnik na odgovornim funkcijama, ali ono što joj po mom skromnom mišljenju nedostaje jesu liderske sposobnosti. Premalo je u tim njezinim nastupima energije, vizije, strasti i kreativnosti. Još uvijek su to stranački ograničeni govori u kojima se ide na aplauz, a ne izlazi izvan arene jednako ideološki obojenih. Ali ne glasuju samo oni koji se u hotelskim i sportskim dvoranama okupljaju oko Tuđmanove biste.

Kao vrstan liječnik Milan Kujundžić se nije tako vrsno snašao na političkoj pozornici (moguće i da mu je ovo prvi i zadnji takav izlet). Uz to, mnogi će mu i nadalje zamjerati ostanak u HDZ-u do gubitka unutarstranačkih izbora (premda je uvijek bio samo član, za razliku od HDZ-ove kandidatkinje koja je dogurala do ministarskog mjesta u Sanaderovoj vladi) i napade na debitanta Vilibora (koje je teško, pa i predizbornim ringom, opravdati). Minus pred biračima mogla bi mu biti tvrđa retorika i slab rejting stranaka koje ga podržavaju. Jest da je domoljublje još uvijek u modi, ali sve se glasnije može čuti: "A kamo ćemo s njim?". Vrijeme je da hrvatska desnica pronađe druge mehanizme mobiliziranja birača, manje ornamentalnog, a više egzistencijalnog karaktera. Znate, kada nemate definirane teritorijalne granice, kada ste u dugove uvalili i unuke praunuka, kada ste prodali gotovo sve što se prodati dalo, malo tragikomično zvuči "Hrvatsku ni za što".

Kandidat Ivo Josipović čini se kao najizgledniji novo-stari predsjednik. Kao aktualni je predsjednik u najvećoj prednosti jer kampanju vodi već utabanim stazama, a i birači znaju što od njega mogu očekivati i koji su mu maksimumi. Premda to nije mnogo, taj faktor "ne može nas iznenaditi" povlači za sobom najmanje rizika. Naučili smo već da hrvatski građani ne vole riskirati, da su nikakvi mešetari i da se katkada čini da im izbori i ne trebaju. Osobno bih volio da Josipović onih milijun kuna, koje mu je Vlada namijenila kao pobjedniku, donira u humanitarne svrhe (do sada to nije dao naslutiti) i da češće sastavlja prosvjedne note (kao u slučaju Šešeljeva divljanja kada je pisao Theodoru Meronu). Hrvatska možda jest mala, ali znate kako to već ide s "malim ptićima".

Kada bih podvukao crtu, svim bih kandidatima poručio: Hrvatskoj ne treba mlakost, beživotnost, bezidejnost i lažna neutralnost. Jednako tako ne treba joj ni lupanje šakom o stol. Hrvatska je od svojih začetaka neprepoznatljiv komad koji se koprca u blatu u koje su ga uvalili grudoljubi - oni koji su se na taj komad najviše zaklinjali. Političari su općenito ostavili slab dojam na mene jer Hrvatsku koju su oni obećavali, pa i tvrdili da postoji - ne vidim ni pod povećalom. Hrvatska koju vidim daleko je lošija od one socijalističke u kojoj se nedostatak demokratičnosti nadomještao relativno sigurnom egzistencijom. Sada nismo sigurni ni koliko će vremena proteći bez izmjena ustava i što će u njega sve htjeti ugurati.

A vidite, i ja bih mijenjao taj Ustav i to upravo dio koji se tiče predsjednikovanja (od članka 94. do 107.). Najprije bih skratio mandat s dosadašnjih pet na tri godine (tako bi ukupni predsjednički madat iznosio skoro jednu šestinu, a ne nešto više od jedne trećine ukupnog radnog staža). Povrh toga, uvjeren sam da onaj tko svoje političke zamisli ne može ostvariti u šest godina, ne bi to mogao ni u deset, pa ni u dvadeset, a i valjalo bi imati na umu da se dugotrajnim ostankom na jednoj funkciji zadržava druge da sa svježim idejama dođu na red. Dio o svečanoj prisezi izbacio bih kao suvišnu formalnost koja previše košta i istodobno nije nikakvo jamstvo. Ako smo pustili one koji su pjevali ustaške pjesmice (navodno samo otvarali usta) za koje je Hrvatska pobijedila 10. travnja da obavljaju najviše funkcije (pa i predstavljaju onu koja nije pobijedila 10. travnja), čemu ovaj trošak?
Kad smo već kod ukidanja, ukinuo bih i odredbu da predsjednik ne smije obavljati "nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost". Oslikajmo to ovako: kada bih za predsjednika izabrao gostioničara, volio bih da predsjednik nastavi raditi u svojoj gostionici. Umjesto uspona na Pantovčak, građani bi na pivo kod predsjednika išli u njegov brlog te bi u toj idiličnoj atmosferi, bez svih popratnih i suvišnih ceremonija, imali prilike voditi razgovor ugodni. Jest da vam to sada izgleda pomalo i redikulozno, ali rad za zemlju nije nikakav elitni posao kako nam žele prikazati i ne vidim zašto ga se ne bi moglo obavljati za honorar. Znate li koliko građana deset i više godina radi za honorar i to u javnim poduzećima, a ne kod privatnika? Zamislite predsjednika honorarca kako u svoj prvi službeni posjet ide kontejnerskom dijelu Hrvatske - od Gunje pa redom putevima kontejnerske bojne koja je danas najangažiranija.
Od ovlasti koje trenutno postoje člankom 98. ukinuo bih dodjele pomilovanja i odlikovanja (još se sjećam odlikovanja unuka jednog predsjednika) i to prepustio posebnoj ad hoc komisiji iz redova građana, a toliko spominjani članak 102., kojega su pojedini predsjednički kandidati svakako tumačili, izmijenio bih tako da glasi "Predsjednik Republike dužan je, a na zahtjev građana, sazvati sjednicu Vlade, sudjelovati u raspravi i glasovati na istoj uz mogućnost korištenja veta". Razlog zašto bih tu pojačao ovlasti jest taj što se predsjednik bira neposredno i većinom glasova svih birača izašlih na birališta, dok se vlada sastavlja na temelju rezultata koji često ne dobivaju ni jednu trećinu potpore onih koji su glasovali, a nerijetko je čine i predstavnici stranaka koje samostalno ne bi prešle ni izborni prag. Pitanje odgovornosti predsjednika ne bih prepuštao parlamentu ni ustavnim sucima, već biračima kojima bi trebalo olakšati da opozovu svog predsjednika i to u jedan dan - kao što su ga u jedan dan i izabrali. Također, ustavom bih odredio i visinu honorara predsjednika i članova njegovih savjetodavnih tijela (ujedno i njihov broj) s cilljem ograničenja troškova cijeloga ureda.

I ono zbog čega bih, izvan ovoga dijela, intervenirao u ustav jest ustavno ograničenje visine deficita. Štovani moji proračunci, ovako dalje više ne ide i što je još gore - niste pred zidom, već ponorom, tako da vas nikakva prepreka neće zaustaviti. Vrijeme je da prestanete dodavati gas (ili da se barem opalite po glavi).

I što da vam još nemudroga poručim za kraj prije nego što upale predizbornu šutnju (još jedan demodirani relikt tuđe prošlosti)? Glasujte po savjesti jer vam ni jedno drugo pomagalo ne pomaže, a nije ni da pomažete Hrvatskoj. Nakon toliko utrošenih milijuna da vam dokažu kako su oni jedini pravi izbor za brod koji tone, ne preostaje vam drugo nego izaći na palubu. Čamac ili more, pitanje je sad! Ipak ću čamcem na drugu bandu mora.