Joso Gregurić, kao što mnogi znaju, otac je djevojke koja je tri godine provela u vegetativnu stanju budne kome. Ne mogavši više podnijeti iznimno teško stanje svoje kćeri, činom umorstva iz milosrđa odlučio je prekinuti tu patnju. Nakon što mu je presudio zemaljski sudac i "pravdu" zadovoljio zatvorom, otac će nastaviti presuđivati sam sebi - neliječenjem. I time je, vjerojatno, zgrozio mnoge. Ali mene nije. Jer moj je ujak na isti način presudio sebi. Slomljen nepravdama koje je gotovo svakodnevno doživljavao, odlučio je požuriti svoj odlazak iz takva društva oduzevši mu mogućnost da ga i nadalje kažnjava silujući mu identitet i egzistenciju.
Neki bi mogli reći da se nije snašao jer ga je oblikovao socijalizam i sigurnost koju je uživao dvije trećine života. Imućan, cijenjen u svome poslu, djetinje se radovao Hrvatskoj na vidiku. Ali ta se Hrvatska nije radovala njemu, Hrvatska koja je iznevjerila njegova skromna, i pomalo naivna očekivanja. Nakon što je izgubio posao, nikada više nije mogao pronaći stalno namještenje. Različiti su uhljebi bez zanata i alata dobivali prednost, a za njega više nigdje nije bilo mjesta. Nigdje nije bio dobrodošao. U zemlji otaca osjećao se kao stranac. Kao nekomunist, kojemu su partizani ubili oca, sve je postigao u komunističkoj Jugoslaviji, a u demokratskoj Hrvatskoj noge su mu podmetali bivši komunisti koji su istodobno sve oko sebe strašili avetima komunizma koji prijete Hrvatskoj. Neki i danas na tome skupljaju poene.
Misleći da bi ga netko ipak mogao trebati, aktivirao se u mnogim političkim strankama. I bili su prilično zadovoljni njime. Ali kao teretnom životinjom. Visine su dohvaćali oni koji su najmanje radili za dobrobit drugih. Dok je on gradio ogranke i osiguravao članstvo, drugi su si gradili karijere. Glumeći uglednu gospodu, zaobilazili su ga kao tursko groblje.
Odlaskom u mirovinu (koju je na jedvite jade osigurao) nije pronašao mir. Suočili su ga sa sudskom presudom, a da o samom postupku nije znao ništa. Odbijena mu je molba za besplatnom pravnom pomoći premda si ni cipele nije mogao kupiti, pa je ostao posve pravno nezaštićen. Neki su mu birokrati poručili da ne mora ostati u zemlji kojom nije zadovoljan. Samo što mu nisu dodali kofer i kupili nepovratnu kartu.
U međuvremenu je obolio. Bolest se nije činila teškom, no liječnici su ga odmah otpisali i u duhu Hipokratove zakletve pazili da mu ne naštete poštivanjem njegova ljudskog dostojanstva. Nakon što su uspješno zabili i taj posljednji čavao u njegovu lijesu, odbio je primiti i ono malo terapije što su mu nevoljko davali. Svakog je dana sve više kopnio. Kada su ruke i noge otkazale, a tkivo se počelo raspadati, nisu ga htjeli primiti u bolnicu jer što bi takav čovjek "drugima uzimao mjesto". Čovjek koji nikada prije nije bio bolestan, koji je dinare i kune ulupavao u taj bijedni sustav, postao je neželjenim teretom kojeg malo tko nije htio baciti u more. Do bolnice je na kraju ipak stigao okolnim putem, ali liječnici ga nisu obilazili. Pokopali su ga i prije preminuća. Kao što ga je i davno prije pokopala Hrvatska koju je gradio s tisućama drugih dobroćudnih duša, uvjerenih da grade bolje sutra, a ne prečac za ponor.
Nisam se oprostio s njim. Ja, njegov najdraži nećak kojega je odmilja zvao nećko (jer bih se uvijek nećkao ma što me pitali), nisam smogao snage živjeti sa slikom čovjeka kojega su živog pokopali i koji je, da prekine tu patnju, dovabio smrt. Prihvaćam svoju krivnju, ali osjećam i svojevrsno olakšanje što se spasio od zemlje koja i mene tjera što dalje od sebe.

Doviđenja, ujo, doviđenja! Pobijedili te nisu.