5 iza 12

14.04.2011.



Pomalo me brine zabrinutost hrvatske javnosti koja iščekuje haške presude, ali ne zato što je politika dala sve od sebe, nego zato što je ista od početka ustrajala stati na pogrešan kolosijek. I kada je napokon dočekala tu neku svoju grdosiju, ne znajući više ni kako ni kamo i posve nesvjesna vozna reda, krenula je svako malo presjedati iz grdosije u grdosiju, da bi na kraju, nakon mnoštva pogrešnih skretanja i tunela, napokon izvela svoje putnike. Ali kakve? Istinama i očekivanjima duboko podijeljene, pa od jedne Hrvatske dobismo njih najmanje dvije. I dok su u ratu (nad čijim se karakterom još uvijek lome jezici ideologija) bile samo dvije sukobljene strane, mir ih je iznjedrio mnogo više. Gotovo da je nastao čitav ideološki spektar boja i nijansi u pokušaju da se zaštite predmeti interesa. Prepoznajete li problem? Čovjek je imenica u jednini. Po tko zna koji put svatko je odlučio stati samo uz svoje kosti dodatno ih podbočivši statistikama: žrtve rata postale su oružje mira. Pravda za njih traži se selektivno i opet kao da uskočismo u odore prošlih ratova. Sjeme će razdora i ovaj put profitirati.
Hrvatska je vrlo nespretno ispisivala zadnje retke ratnog poglavlja, htijući pod svaku cijenu stići na vrijeme tamo gdje je odavno zakasnila. Umjesto da u početak završetka rata krene s potraživanjima, a iz čega bi kasnije financirala troškove obnove i sudske procese na specijalnom sudu, svoje je obveze prepustila onima što su uglavnom sjedili prekriženih ruku. Sada se snebiva nad njihovim zaključcima, jer "povijest obično pišu pobjednici". U međuvremenu se domovini gradilo oltare, iako se nije usuglasilo što je to domovina (jednima bijaše u srcu, drugima u novčaniku, trećima u prošlosti), ponosilo se time što "imamo Hrvatsku", iako nije bilo usuglašeno kakvu se to Hrvatsku uopće želi i treba, zanosi su se nametali stvarnosti čiju su ozbiljnost jedni banalizirali, a drugi preuveličavali. Zaista, stvorili smo idealno tlo za uvjetovane suradnje bez pregovora. Ali ne s naše strane.



Gotovo dva desetljeća kasnije i dalje se ne inzistira na odgovornosti i čistom računu. Na neočišćenom se terenu grade neke čudnovate bilaterale u kojima se na potpunom neslaganju o prošlosti gradi jednako čudnovata zajednička budućnost. Sada se vidi zašto ne možemo pisati povijest. Ako zanemarimo dnevnopolitička prepucavanja (od kojih koristi imaju samo nosači tinte i pera) i zabavljenost rezultatima anketa o tome tko će biti sljedeći izborni pobjednik, vidimo da prošlost nije ostala samo problemom pokojnih i pritvorenih, posebno ne ako te iste (što žive, što mrtve pripadnike političkog i vojnog vrha same države) proglase krivima za zločinački pothvat u ratu koji nije bio privatan, jer njihovu odgovornost (ako postoji) nisu tražili oni iz čijih su redova potekli (počevši od 2/3 birača).


Tijekom i nakon operacije "Oluja" i čitavo vrijeme na koje se odnosi Izmijenjena optuženica, Ante GOTOVINA je s drugima, uključujući Ivana ČERMAKA, Mladena MARKAČA i predsjednika Franju TUĐMANA, sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji zajednički cilj je bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem ili potpunim uništavanjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima.


Nije li apsurd strepiti od onih koje smo sami dozvali mijenjajući zbog njih čak i ustav? I što bismo mi sada htjeli? Da nas netko oslobodi grižnje savjesti što nismo osnovali vlastiti ad hoc sud za procesuiranje svih zločina (počevši kronološkim slijedom i bez iznimki) koji su počinjeni tijekom Domovinskoga rata i da dokažemo onima prekriženih ruku kako i nadalje mogu ostati u istoj pozi? Pa mi čak ne znamo naplatiti ni štetu, a političku odgovornost tražimo tek onda kada su prozvani subjekti marginalizirani ili blagopokojni. Mislite li da se zaista trebamo čuditi i načuđavati zašto smo u uvijek nekako u tuđoj nadležnosti i što naše "nije nam prihvatljivo" zvuči pomalo komično?

Kvaka 23

08.04.2011.



Hrvatski građani slabo znaju (iako ih se redovito anketira) na što se to u njihovo ime pristaje za neke buduće integracije (koje su navodno njihova vjekovna težnja, iako je teško govoriti o vjekovnim težnjama kolektiva koji je kakofoničan čak i kada su u pitanju nostalgije: imaju li iste vjekovne težnje oni što su se u svim dosadašnjim poglavljima povijesti borili na različitim stranama i što još uvijek, preko mrtvih, vode nezavršene bitke?).
Te se buduće integracije stavljaju u kontekst "nemamo alternativu" , pa je malo tko toliko hrabar pomisliti (a kamoli da ima rezervni plan) što će se dogoditi ako lipanj ostane zabilježen samo po prvom danu ljeta.
Zabavljeni očekivanjem sudbonosnog "da" nakon kojega ništa više neće biti kao prije (barem ne za one koji već razgledavaju nove kovčege za Bruxelles), gotovo da smo postali ravnodušni na svakodnevicu u kojoj bolnu tišinu otkaza povremeno prekida neuspjeh slabo artikuliranih jurišnika na gradske trgove. Možemo li jednako tako ostati ravnodušni na najnoviji akcijski plan za zapošljavanje nacionalnih manjina (u tijelima državne uprave i lokalne samouprave) za koji će se pronaći nešto manje od 144 milijuna kuna (a što opet ne činimo zbog sebe, nego zbog kvake 23)? Budimo ljudski korektni (ne površni birokrati ili zastranjeni ideolozi), korektniji od poglavlja koje u nazivu sadrži i "ljudska prava". U Hrvatskoj je u veljači evidentirano 336.411 nezaposlenih osoba (što je stopa od vrtoglavih 19,6%): sve su to hrvatski građani koji imaju jednaka prava i obveze i koji uživaju isto ustavno "pravo na rad i slobodu rada". Ne postoji ni jedan razlog (ma koliko maštoviti bili europski birokrati i ma koliko rastezali pojam ljudskih i građanskih prava) da ijedan nezaposleni građanin dobiva prednost ispred drugog nezaposlenog građanina (posebno ako tu prednost ne može dokazati nekom od stečenih kvalifikacija), jer u društvu jednakih šansi pozivanje na podrijetlo i osjećaje ne može imati nikakav utjecaj, a kamoli generirati privilegije. Uostalom, Hrvatska si takvo što ne može ni financijski priuštiti (iako, istina, već predugo živi na kredit).
Ako je netko htio biti napredan, pa ovakvo djelovanje prikazati pozitivnom diskriminacijom, onda neka dopusti nekoliko pitanja:

1. jesu li manjine diskriminirane po pitanju ostvarenja prava na rad? Ako jesu, zašto se to ispravlja tek sada, pred završetak pregovora i u ekonomski kriznom razdoblju? Ako nisu, zašto treba posebno poticati njihovo zapošljavanje?

2. može li se poticanje zapošljavanja određene skupine promatrati u kontekstu diskriminacije svih ostalih nezaposlenih pojedinaca i skupina?

3. treba li se provoditi akcija zapošljavanja nezaposlenih na temelju njihove nacionalne ili neke druge pripadnosti ili treba provoditi akciju zapošljavanja svih nezaposlenih?

4. koliko se cijeli ovaj akcijski plan uklapa u najavljenu reformu državne uprave (još iz 2009.)?

Pozitivna diskriminacija (a diskriminaciju najprije moramo dokazati) provodi se s ciljem izjednačavanja prava svih građana (nakon toga ona postaje običnom diskriminacijom koja s manjine prebacuje težište na većinu). Dakle, cilj je postići ravnotežu. Osobno ne vidim da je ovakvim načinom moguće postići taj cilj, izuzev onoga da se na vrijeme (politički "na vrijeme") zatvori najkritičnije poglavlje (iako ostaje očitom razlika između pukog ispunjavanja i preuzimanja obrazaca). S druge strane, što bi mogli pomisliti građani: da su se trebali izjasniti kao pripadnici neke manjinske zajednice kako bi mogli biti dijelom nekog akcijskog plana namijenjenog manjinama? Zapravo, zaboravimo te dihotomije, vrijeme je za red, rad i disciplinu, ne za lijevu ili desnu, manjinsku ili većinsku, jednopartijsku ili koalicijsku Hrvatsku.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>