Pregled posta

5 iza 12

Pomalo me brine zabrinutost hrvatske javnosti koja iščekuje haške presude, ali ne zato što je politika dala sve od sebe, nego zato što je ista od početka ustrajala stati na pogrešan kolosijek. I kada je napokon dočekala tu neku svoju grdosiju, ne znajući više ni kako ni kamo i posve nesvjesna vozna reda, krenula je svako malo presjedati iz grdosije u grdosiju, da bi na kraju, nakon mnoštva pogrešnih skretanja i tunela, napokon izvela svoje putnike. Ali kakve? Istinama i očekivanjima duboko podijeljene, pa od jedne Hrvatske dobismo njih najmanje dvije. I dok su u ratu (nad čijim se karakterom još uvijek lome jezici ideologija) bile samo dvije sukobljene strane, mir ih je iznjedrio mnogo više. Gotovo da je nastao čitav ideološki spektar boja i nijansi u pokušaju da se zaštite predmeti interesa. Prepoznajete li problem? Čovjek je imenica u jednini. Po tko zna koji put svatko je odlučio stati samo uz svoje kosti dodatno ih podbočivši statistikama: žrtve rata postale su oružje mira. Pravda za njih traži se selektivno i opet kao da uskočismo u odore prošlih ratova. Sjeme će razdora i ovaj put profitirati.
Hrvatska je vrlo nespretno ispisivala zadnje retke ratnog poglavlja, htijući pod svaku cijenu stići na vrijeme tamo gdje je odavno zakasnila. Umjesto da u početak završetka rata krene s potraživanjima, a iz čega bi kasnije financirala troškove obnove i sudske procese na specijalnom sudu, svoje je obveze prepustila onima što su uglavnom sjedili prekriženih ruku. Sada se snebiva nad njihovim zaključcima, jer "povijest obično pišu pobjednici". U međuvremenu se domovini gradilo oltare, iako se nije usuglasilo što je to domovina (jednima bijaše u srcu, drugima u novčaniku, trećima u prošlosti), ponosilo se time što "imamo Hrvatsku", iako nije bilo usuglašeno kakvu se to Hrvatsku uopće želi i treba, zanosi su se nametali stvarnosti čiju su ozbiljnost jedni banalizirali, a drugi preuveličavali. Zaista, stvorili smo idealno tlo za uvjetovane suradnje bez pregovora. Ali ne s naše strane.