Priznajem, nisam bio skrušen, utekao sam redu i predao se ishitrenoj avanturi s onom za koju sam znao da će otići bez pozdrava i da mi neće vratiti prošlost koju sam zbog nje na nemilost ostavio. Poput hirovite ljubavnice uzela mi je svu inspiraciju i utekla drugom peru ostavivši mi žaloban pogled na onu koju sam dao za sitniš ugode. Ali nije mi žao, jer ona koju sam jeftino dao više nije ista, daleko je, i ljetuje na tuđim žalovima. Ipak, nedostaje mojim zimama.
Uvijek sam bio hrabar u nekim drugim dimenzijama bez svjetla i svjedoka; dolazio bih pred ulaz zureći u lakirani iver na kojima se znojio nemir kukavištva. Trebam li priznati da nikada na njih nisam pokucao iako nisam žalio uspona i stuba samo da se uvjerim kako je još tamo - ona koja nedostaje mojim zimama.
Presvuklo se mnogo ljeta koja sam pohodio dolazeći i odlazeći na istu adresu. I uvijek me dijelio samo taj komad nevješto lakirana drveta. Kao da smo dijelili iste godove. I isto bljedilo. A onda sam prestao navraćati, u neku me od svojih ladica zametnuo život i ostavio mi samo posjete onoj koja živi od ugađanja. Umjesto okrhnutih stuba, pokrete sam oslanjao na pero. Zavela me komocija riječi, šum i hladnoća njenih bujica što su me branile od svijeta, moja je nova muza savršeno pristajala mojoj izgubljenosti. Nisam se mogao pronaći. A ona me nije dala.
Ali naša se ugoda istrošila, a ja sam opet poželio uspinjati se stubama, otrovati okus svoga kukavištva, izustiti nešto jestivo. Oklijevao sam do ljeta, a onda sam prvim suncem krenuo put uspona. Ponizio sam sve glasove i presudio svim sjenama što su mi kvarile smionost i potrčao u zagrljaj svojoj kobi. Nošen vedrinom osunčana srpnja i stidljivošću povjetarca što se poigravao mirisom svježe oprana rublja, stjegonoši nalik, uspravna sam čela hrabro stao u namjeri da pokucam. Ali nje više nije bilo: neka je druga pločica s imenom bola moj preneraženi pogled. Došao sam u napast posegnuti za odgovorima, ali kao i mnogo puta ranije, okrenuo sam korake prema izlazu. Ovoga su puta bili tako zabrinjavajuće mukli. Nisam se vratio svojoj muzi, pridružio sam se naoblaci odbijajući svaku pomisao na povratak onoj koja me ugrabila od svijeta, od one čije sam ime još davno ovjesio na svoje obiteljsko stablo.
Ipak, nisam izgubio glasa o njoj. Pronašao sam je usred kolovoška hlada tuđeg obiteljskog stabla: s manje vjetra u kosi i manje sunca na obrazima. Bila je ugodna prošlost i tako mučna sadašnjost, nepoznatija od onih stuba na kojima sam čekao hrabrost, a dočekao njezin kostur. Čudno, ali nisam se loše osjećao ostavljajući je tamo gdje je najbolje pristajala mojem kukavištvu - iza onih slojeva ivera i laka gdje više ne prebiva. Ono vrijedno života sam ugravirao, a sve ostalo predao na taljenje i iskoračio na drugu scenu.
Sada živim za danas da bih imao sutra, jer jučerašnji scenarij više ne vrijedi. Svakoga sam dana na audiciji i svakoga mi dana govore da dođem sutra kada bolje uvježbam svoju ulogu. Bojim se priznati da mi ne pristaje i da bih volio odustati, a opet... tako bih rado nazočio posljednoj klapi. I pobjegao prije zvižduka. Jer više nemam što izgubiti. Čak ni muzu.