Nikada nisam pripadao čoporima, više sam nastojao biti vuk samotnjak koji živi u nekoj svojoj basni bez pouke. No kako sam odrastao, shvatio sam da je nužno, ako već ne pripadati čoporu, a ono barem osloniti sjenu na nj. Tako sam se, čim sam postao građaninom odgovornim za vlastite postupke (srećom, te se inicijacije više i ne sjećam), priključio jednoj od mnoštva političkih stranaka. Kasnije ću uvidjeti da je to bila još samo jedna u nizu loših repriza bljutavo slanog iskustva u kojem more čini kap. Ne mogu reći da me kao novopridošla člana nisu dobro primili, dapače, dali su mi i neke zadatke, upregli me u organiziranja nekih događaja, s time da sam uvijek morao imati na umu da se u sjedište stranke smije doći samo uz prethodnu najavu na telefon. Jasno, to sam doznao kušanjem jedne britke jezikove juhe kojom me samoprozvana veličina i priležnica uvažena člana počastila preko telefona. Također sam se prethodno morao najaviti (čini mi se, čak i poslati pisamce s detaljima svrhe za prisustvovanjem) da ću nazočiti ukazanju nekog od mjesnih čelnika. Istina, nema gore nego kada Bogu možete izmjeriti temperaturu i pronaći puls. Moram priznati da se nakon ovakve prezentacije lažne moći više nisam pojavio u sjedištu, već sam nastojao marljivo raditi na terenu. Kažem, nastojao, jer je teško bilo konkurirati djeci nekih članova (nije li, uostalom, unučad Stjepana Radića, bila glavna atrakcija u njegovu uredu?) koja su izazivala daleko veći interes i pažnju, dok su ona malo veća djeca preskakala stube uspona na vrh, dok sam ja pokušavao izaći iz podruma. No nije mi odmah nakon toga prekipjelo, već nakon što je odlučeno da ne mogu biti na jednoj bezveznoj funkciji koja mi trudom pripada, jer se u zadnji čas (nakon svih dogovora) zaključilo da nisam dovoljno dugo u stranci, iako su istodobno na daleko veće funkcije primane osobe koje su se u stranku učlanjivale pet do dvanaest. U istoj sam minuti shvatio koliki je to gubitak vremena, tim više što sam podsvjesno politiku doživljavao amoralnom manifestacijom ega. No, iz stranke se nisam ispisao, i to iz čiste lijenosti, misleći kako će me sami ukloniti iz evidencije nakon što ne budem obnovio članstvo.
U međuvremenu sam pohodio još neke stranke i strančice gdje sam naišao na gotovo identično ponašanje. U to me je vrijeme, jedan drugi kolega iz jedne druge stranke, baš priupitao što mu je činiti jer se učlanio u stranku, a nigdje glasa ni od koga. U tom mi se trenutku učinilo pametnim praviti se blesav i pustiti ga da sam stekne iskustvo političke slike postkomunističkog društva koje se još uvijek nije riješilo starih partijskih navika. Iz moga su se kuta gledišta sve te stranke činile kao da postoje samo zbog njihova predsjednika (nije li broj političkih stranaka dokaz koliko njih voli biti čelnicima, jer ako je cilj isti, čemu stotinu političkih programa?, a i ne zaboravimo staru izreku o dva Hrvata i tri stranke) i predsjedništva koje se boji ili uopće nema interesa suprotstaviti se vođi ( u prijevodu je to češće onaj koji voda, a ne onaj koji vodi). Pitanje je koliko u političkim strankama ima mjesta za pluralizam, jer što se manje pliva protiv struje, to se dulje ostaje na površini. Zar je jedino bitno ostati na površini, ponašati se kao naplavina i podilaziti struji? Na mome me političkom izletu najviše zapanjivala činjenica da su u stranci najviše napredovali oni koje je doveo netko zvučnijega imena (obično uvaženi član kojega se sluša i kada nema što reći i aplaudira kada ništa nije rekao), a ne oni naturščici nošeni idealom o pobjedi stava nad strančarenjem. I sami možemo čuti kako se većina stranaka poziva na svoje biračko tijelo, no dobar dio njih uopće ne zanimaju ni vlastiti članovi, a kamoli neupućene mase koje birački listić doživljavaju kao glasovanje protiv. I jednih se i drugih većina stranaka obično sjeti kada predizborni lonac počne ključati, pa se tako i moja bivša stranka mene sjetila u prigodno joj vrijeme, ali ne da aktivno sudjelujem, nego čisto obavijesti radi - da ne zaboravim doći na biralište. Možda bi mi, da sam trkaći konj i još favorit kladionica, taj podatak bio od neke važnosti, no njima je očito bio važan svaki hrzaj, oprostite, glas, da su me pronašli na pravi broj, čak i nakon što sam ga promijenio. Ali kako već rekoh na početku, ne volim ni krda ni čopore, ni bilo kakve ostale formacije u kojima hijerarhija nije proporcionalna stupnju sposobnosti i odgovornosti., stoga sam odustao od prvotne nakane da njihove obavijesti proslijedim pravoj Ovis aries jedinki.
Danas stranke i strančarenja promatram sa sigurne udaljenosti. Znam da nigdje ne bih mogao iznijeti konstruktivnu kritiku, a da se neki stranački potplat ne osjeti ugroženim, iako sam nije u stanju ničim doprinijeti. skupini kojoj je navodno u interesu dobrobit građana. Ako je to istina, zašto političar nije volonter, a karijeru ne stvara u struci za koju se školovao? To je jednako onomu da tvrdim kako sam humanitarac, a istodobno prodajem humanitarnu pomoć ljudima u potrebi. Naravno, onome tko je politiku shvatio kao biznis, ovo se može činiti čak i dobrodošlim. Malo sam si dao truda i na službenim stranicama Sabora bacio pogled na obrazovnu strukturu parlamentaraca. Ovom ću prilikom zaobići visokoobrazovane zastupnike jer smatram da je njima prvima tamo i mjesto s obzirom da čitanje, dopunu i izmjenu zakona ne može obavljati baš svatko tko zna čitati i pisati. Tako sam naišao na zanimljiv popis: strojarski tehničar (2 zastupnika), SSS matematičar-informatičar, SSS stručni radnik rudarsko-naftne struke, mesar, prirodoslovno-matematički tehničar, upravni referent (3 zastupnika), NSS poljoprivrednik, SSS manager-strateg, SSS organizator prodaje, prodavač, građevinski tehničar, pomorac i SSS stručni referent. Ovaj mi je popis zgodno došao kada me jedan direktor firme pitao jesam li sposoban volontirati kod njega, a bio sam više obrazovan od ove šesnaestorice i još sam nudio rad bez naknade, i to u struci u kojoj je tek 20% zaposlenih visokoobrazovano.
Istina, nisam nikakav političar, ne znam manipulirati jednom, a kamoli s nekoliko milijuna jedinki roda Ovis aries. Čak me i ne smeta što ih vodaju od jednog do drugog pokošenog pašnjaka, no smeta me što u tom stampedu mentalnog deficita stradava i moj intelektualni kapacitet. Da, moja generacija zaslužuje više od biranja manjeg zla, kimanja glavom, prešutna slaganja i napuštanja osobnih principa u ime interesa određene elite kojoj nije bitno kako će i u kojoj državi živjeti naši potomci. Od toga je samo gora činjenica da su neki od pripadnika te elite potpuno izgubili obraz i da im je prestalo biti neugodno što ih se svako malo uhvati u neprincipijelnosti i demantiranju sebe samih. Jedno je sigurno, Hrvati se nisu navikli na višestranačje i još uvijek se ponašaju kao da je predsjednik stranke paterfamilias (neki idu tako daleko u krivovjerje da svoga stranačkog šefa nazivaju Mesijom) koji odlučuje o životu i smrti. Ako iz jednog stranačkog tabora čujemo da je najbitnije što su napokon pobijedili, a iz drugoga kako su počeli s pripremama da određenog člana postave za stranačkoga predsjednika (kao da pripremaju mladu za grčko vjenčanje), onda uopće nema sumnje da Hrvatima politika, u kojoj nema ni stava ni strategije, još uvijek predstavlja nemoguću misiju.

Hrvatska se polako ali sigurno utapa u bljuvotini vlastite nesposobnosti, i to kao posljedica prejedanja alergenima komercijalna naziva: nepotizam, papirologija, politikanstvo i feudalni kapitalizam. Ta četiri čavla u klimavu lijesu naše ga bitka još samo čekaju završni udarac. Kako me uvijek netko počeše da pišem ono što već svi znaju, pisat ću o sebi, i tako im izbiti peti čavao jer još uvijek ne stanuju u mojoj glavi, a ako netko smatra da su čavli i lijesovi preteška dijagnoza za skelet s kojega visimo, neka mu se čini da pišem u i o činovima.

Prvi čin ili čavao: Nepotizam
Svoj sam prvi ugovor u životu, u jednoj firmi na državnim jaslama, dobio preko veze jer se u to vrijeme drugačije nije ni moglo. Moja je majka, poduzetna kakva jest, održavala kontakte s personama koje su tada javno nešto značile jer je dobro znala kako igrati rulet na makadamima Balkana. Bilo je to doba određene političke klike (uvijek je takvo vrijeme i prateći mu tabu band) i jedini izbor koji se nudio bio je: slijediti struju ili biti potopljen. Tako sam i ja samo slijedio struju nastojeći se održati na površini dok su razjapljene ralje jurišale oko mojih nogu. U to sam doba ima svega osamnaest ljeta, a ljudi koji su hijerarhijski bili iznad mene su se razlikovali u samo jednoj stvari - imali su jačega mecenu. Ipak, u meni su stalno nastojali poticati osjećaj krivnje zbog dobivanja posla na način na koji su ga i oni dobili. Jedna me je kolegica priupitala: A tko je od tvojih ovdje zaposlen? Malo sam se začudio jer moj je mecena bio tek obiteljski znanac, a nikakav rod. Shvativši moju zbunjenost, odmah mi je pojasnila: Znaš, ovdje je svatko nečiji, ili po liniji roda ili lokalpatriotizma. Ma kojeg lokalpatriotizma u ovoj minijaturnoj kifli?, pitao sam se mnogo kasnije. Posao nije bio bogznašto, zapravo, nije bio ono što ide u taj opis, ali nisam se žalio jer raditi je ipak privilegij u kaotičnu sustavu koji se boji sam sebe dovesti u red. Odlazeći ranom zorom i vraćajući se u kasni sumrak, radio sam sve što se od mene tražilo, daleko više od onoga čiji sam pomoćnik bio, onoga koji se ukazivao tek da ne zaborave na njegovu nazočnost i potpis u ugovoru. Moj je status bio u vakuumu i zadnji bezveznjaci su mi nastojali potkopati korijenje, ali nisam se dao jer sam prozreo razloge njihova otpora: imao sam mladost i potencijal. To sam dokazao kasnije nagradom u struci kada više nisam gledao njihove samodopadne njuške. Iako dvostruko stariji nisu bili više obrazovani, a po mojoj slobodnoj procjeni ni imali više intelekta, no stalno su me podsjećali na to da nemam diplomu. Nisam znao da s osamnaest već trebam biti akademski obrazovan. Kasnije sam se odvažio i pitao ih gdje je njihova, a oni bi se izvlačili da imaju iskustvo koje je daleko vrednije od diplome. I dan danas se svakakvi prosječni primjerci izvlače na ovu izjavu po kojoj ispada da su se rodili s iskustvom. Da budem iskren, u to vrijeme i nisam razmišljao o studiju, bio sam u teškom životnom razdoblju u kojemu je bilo najvažnije preživjeti i dovući se do sutra u jednom komadu, a ovaj mi jadni posao, za kojega je trebalo potegnuti do vrha i natrag, nije davao nimalo nade u bolje sutra. Dapače, već sam tada znao da je kasno za karantenu. Kako izliječiti apsurd prema kojemu su istodobno problem visoka stopa mortaliteta i nezaposlenosti? Možda je upravo spas u tome da Hrvata bude što manje jer ionako ima posla samo za njih milijun!?
Kada je svanulo novoj političkoj kliki, mojoj je smrknulo i više nije bilo ulaska ni na sporedna vrata. U firmi u kojoj je ostao moj prvi ugovor i potpis mu, ostali su raditi neki moji drugovi iz srednje škole, oni koji su jedva prolazili razrede, a pokoji i pali. Na radnom su se mjestu, gle čuda, prekvalificirali u tjedan-dva, a ja sam otišao na studije vjerujući da će se do tada promijeniti taj plemenski mentalitet naivno misleći da će diploma pridružena iskustvu vrijediti više. Bjesomučno sam se žurio kako bih završio u roku među najboljima, no to mi je donijelo samo viška briga jer su se prije zaposlili oni koji diplome nisu vidjeli ni do danas i koji su otvoreno priznali da su do posla došli obilaznim putem. Reći ćete, kao nekada ja. Ipak, imajte na umu da moje radno mjesto i nije bilo predviđeno za visokoobrazovni kadar, ali jest za moje nadređene koje taj uvjet nisu ispunjavali. Dobro, ne bi bilo fer da ne spomenem kolegu s fakulteta, vječiti propalitet u srednjoj školi, kojemu sam pisao zadaće i pomagao za ispite, a kojemu je Tata Mraz osigurao posao već za vrijeme apsolventska staža (Znam, pitat ćete se kako je netko tako ograničen vidio fakulteta? I ja se to pitam, bez brige.). Za to sam vrijeme nalazio poslove ispod svoje obrazovne i intelektualne razine svjedočeći inertnima koji su mi nudili NKV poslove i nesposobnima koji su mi bez imalo stida slali svoje nepismene odbijenice budući da im je i sam pojam rječnika bio nepoznanica.
Neki će reći da jednostavno nisam imao sreće, a možda sam bio na pogrešnoj strani - ne politike, nego granice. Naime, moj je smotani otac odbio rad u bogatoj europskoj zemlji gdje su mu ponudili sve osim neba. Mislio je da se klinac poput mene ne bi navikao na novu i daleku sredinu (novu školu, jezik...), a i teško je bilo reći zbogom domovini. Ona mu je zahvalila - otkazom i prihvaćajući komunjare dok je on rušio komunizam. Danas je sretan što uopće ima mirovinu pored onih koji su se samo derali kako imaju Hrvatsku. Da, neki je imaju i dobro su je unovčili, ali o tome u sljedećemu nastavku ove moje zbrkane ispovijedi.

Mnoge se televizije, napose one s nacionalnom koncesijom, vole hvaliti kako imaju popularne i urnebesno gledane emisije, no uređaj kojim se to mjeri (peoplemetar) i zahvaljujući kojemu se dijeli 100 milijuna marketinsških eura nije nimalo precizan pokazatelj svega onoga čime se televizijske postaje hvale, i to ne stoga što bi bio neprecizan, već stoga što ga posjeduje tek 20% hrvatskih kućanstava. Tvrtka (jedina koja se javila na natječaj i osigurala si posao), a koja je te i takve uređaje postavila u hrvatske domove, može se pohvaliti da danas takve uređaje ima manje od 900 kućanstava i čiji se rezultati prezentiraju kao rezultati i svih onih koji takav uređaj nemaju. Koliko je to reprezentativno, prosudite sami.
Veći problem od peoplemetra jest ubitačno zaglupljujući televizijski program koji u trci za marketinškim uspjehom zaboravlja da mu je primarni posao televizijski program. Najveći doseg postaju reality showovi koji ovu zajednicu prikazuju glupom, polupismenom i lijenom. Ovakav privid ipak dokazuje jedno: kakvim trebaš biti da bi dočekao svojih pet minuta. Na žalost, dobar dio publike to guta, iako se radi o potpuno nejestivoj i neprobavljivoj namirnici, a što samo pokazuje koliko manjak edukacije uzrokuje gubitak osjećaja za valjano.
Kada se sve zbroji i oduzme, pitanje je koja je svrha produciranja lošega programa, točnije, instiucionaliziranja polupismenog idiotizma? Ako je u pitanju samo novac, onda je možda vrijeme da neki ljudi promijene profesiju jer se očito bave pogrešnim poslom, a tu posebice mislim na one kojima su beskonačne reprize osnovni koncept rada.