Nikada nisam pripadao čoporima, više sam nastojao biti vuk samotnjak koji živi u nekoj svojoj basni bez pouke. No kako sam odrastao, shvatio sam da je nužno, ako već ne pripadati čoporu, a ono barem osloniti sjenu na nj. Tako sam se, čim sam postao građaninom odgovornim za vlastite postupke (srećom, te se inicijacije više i ne sjećam), priključio jednoj od mnoštva političkih stranaka. Kasnije ću uvidjeti da je to bila još samo jedna u nizu loših repriza bljutavo slanog iskustva u kojem more čini kap. Ne mogu reći da me kao novopridošla člana nisu dobro primili, dapače, dali su mi i neke zadatke, upregli me u organiziranja nekih događaja, s time da sam uvijek morao imati na umu da se u sjedište stranke smije doći samo uz prethodnu najavu na telefon. Jasno, to sam doznao kušanjem jedne britke jezikove juhe kojom me samoprozvana veličina i priležnica uvažena člana počastila preko telefona. Također sam se prethodno morao najaviti (čini mi se, čak i poslati pisamce s detaljima svrhe za prisustvovanjem) da ću nazočiti ukazanju nekog od mjesnih čelnika. Istina, nema gore nego kada Bogu možete izmjeriti temperaturu i pronaći puls. Moram priznati da se nakon ovakve prezentacije lažne moći više nisam pojavio u sjedištu, već sam nastojao marljivo raditi na terenu. Kažem, nastojao, jer je teško bilo konkurirati djeci nekih članova (nije li, uostalom, unučad Stjepana Radića, bila glavna atrakcija u njegovu uredu?) koja su izazivala daleko veći interes i pažnju, dok su ona malo veća djeca preskakala stube uspona na vrh, dok sam ja pokušavao izaći iz podruma. No nije mi odmah nakon toga prekipjelo, već nakon što je odlučeno da ne mogu biti na jednoj bezveznoj funkciji koja mi trudom pripada, jer se u zadnji čas (nakon svih dogovora) zaključilo da nisam dovoljno dugo u stranci, iako su istodobno na daleko veće funkcije primane osobe koje su se u stranku učlanjivale pet do dvanaest. U istoj sam minuti shvatio koliki je to gubitak vremena, tim više što sam podsvjesno politiku doživljavao amoralnom manifestacijom ega. No, iz stranke se nisam ispisao, i to iz čiste lijenosti, misleći kako će me sami ukloniti iz evidencije nakon što ne budem obnovio članstvo.
U međuvremenu sam pohodio još neke stranke i strančice gdje sam naišao na gotovo identično ponašanje. U to me je vrijeme, jedan drugi kolega iz jedne druge stranke, baš priupitao što mu je činiti jer se učlanio u stranku, a nigdje glasa ni od koga. U tom mi se trenutku učinilo pametnim praviti se blesav i pustiti ga da sam stekne iskustvo političke slike postkomunističkog društva koje se još uvijek nije riješilo starih partijskih navika. Iz moga su se kuta gledišta sve te stranke činile kao da postoje samo zbog njihova predsjednika (nije li broj političkih stranaka dokaz koliko njih voli biti čelnicima, jer ako je cilj isti, čemu stotinu političkih programa?, a i ne zaboravimo staru izreku o dva Hrvata i tri stranke) i predsjedništva koje se boji ili uopće nema interesa suprotstaviti se vođi ( u prijevodu je to češće onaj koji voda, a ne onaj koji vodi). Pitanje je koliko u političkim strankama ima mjesta za pluralizam, jer što se manje pliva protiv struje, to se dulje ostaje na površini. Zar je jedino bitno ostati na površini, ponašati se kao naplavina i podilaziti struji? Na mome me političkom izletu najviše zapanjivala činjenica da su u stranci najviše napredovali oni koje je doveo netko zvučnijega imena (obično uvaženi član kojega se sluša i kada nema što reći i aplaudira kada ništa nije rekao), a ne oni naturščici nošeni idealom o pobjedi stava nad strančarenjem. I sami možemo čuti kako se većina stranaka poziva na svoje biračko tijelo, no dobar dio njih uopće ne zanimaju ni vlastiti članovi, a kamoli neupućene mase koje birački listić doživljavaju kao glasovanje protiv. I jednih se i drugih većina stranaka obično sjeti kada predizborni lonac počne ključati, pa se tako i moja bivša stranka mene sjetila u prigodno joj vrijeme, ali ne da aktivno sudjelujem, nego čisto obavijesti radi - da ne zaboravim doći na biralište. Možda bi mi, da sam trkaći konj i još favorit kladionica, taj podatak bio od neke važnosti, no njima je očito bio važan svaki hrzaj, oprostite, glas, da su me pronašli na pravi broj, čak i nakon što sam ga promijenio. Ali kako već rekoh na početku, ne volim ni krda ni čopore, ni bilo kakve ostale formacije u kojima hijerarhija nije proporcionalna stupnju sposobnosti i odgovornosti., stoga sam odustao od prvotne nakane da njihove obavijesti proslijedim pravoj Ovis aries jedinki.
Danas stranke i strančarenja promatram sa sigurne udaljenosti. Znam da nigdje ne bih mogao iznijeti konstruktivnu kritiku, a da se neki stranački potplat ne osjeti ugroženim, iako sam nije u stanju ničim doprinijeti. skupini kojoj je navodno u interesu dobrobit građana. Ako je to istina, zašto političar nije volonter, a karijeru ne stvara u struci za koju se školovao? To je jednako onomu da tvrdim kako sam humanitarac, a istodobno prodajem humanitarnu pomoć ljudima u potrebi. Naravno, onome tko je politiku shvatio kao biznis, ovo se može činiti čak i dobrodošlim. Malo sam si dao truda i na službenim stranicama Sabora bacio pogled na obrazovnu strukturu parlamentaraca. Ovom ću prilikom zaobići visokoobrazovane zastupnike jer smatram da je njima prvima tamo i mjesto s obzirom da čitanje, dopunu i izmjenu zakona ne može obavljati baš svatko tko zna čitati i pisati. Tako sam naišao na zanimljiv popis: strojarski tehničar (2 zastupnika), SSS matematičar-informatičar, SSS stručni radnik rudarsko-naftne struke, mesar, prirodoslovno-matematički tehničar, upravni referent (3 zastupnika), NSS poljoprivrednik, SSS manager-strateg, SSS organizator prodaje, prodavač, građevinski tehničar, pomorac i SSS stručni referent. Ovaj mi je popis zgodno došao kada me jedan direktor firme pitao jesam li sposoban volontirati kod njega, a bio sam više obrazovan od ove šesnaestorice i još sam nudio rad bez naknade, i to u struci u kojoj je tek 20% zaposlenih visokoobrazovano.
Istina, nisam nikakav političar, ne znam manipulirati jednom, a kamoli s nekoliko milijuna jedinki roda Ovis aries. Čak me i ne smeta što ih vodaju od jednog do drugog pokošenog pašnjaka, no smeta me što u tom stampedu mentalnog deficita stradava i moj intelektualni kapacitet. Da, moja generacija zaslužuje više od biranja manjeg zla, kimanja glavom, prešutna slaganja i napuštanja osobnih principa u ime interesa određene elite kojoj nije bitno kako će i u kojoj državi živjeti naši potomci. Od toga je samo gora činjenica da su neki od pripadnika te elite potpuno izgubili obraz i da im je prestalo biti neugodno što ih se svako malo uhvati u neprincipijelnosti i demantiranju sebe samih. Jedno je sigurno, Hrvati se nisu navikli na višestranačje i još uvijek se ponašaju kao da je predsjednik stranke paterfamilias (neki idu tako daleko u krivovjerje da svoga stranačkog šefa nazivaju Mesijom) koji odlučuje o životu i smrti. Ako iz jednog stranačkog tabora čujemo da je najbitnije što su napokon pobijedili, a iz drugoga kako su počeli s pripremama da određenog člana postave za stranačkoga predsjednika (kao da pripremaju mladu za grčko vjenčanje), onda uopće nema sumnje da Hrvatima politika, u kojoj nema ni stava ni strategije, još uvijek predstavlja nemoguću misiju.