Gay love

Kako opisati moj ljubavni život, emotivno stanje, ono što me toliko često ponese (znate ono s leptirićima u trbuhu), sigurnost uz nekog, pažnja, svjesnost da netko misli na tebe i da ti imaš na koga misliti... Sve je to super, cool... No, ne mogu se smetnuti s dojma kako su homoseksualne veze osuđene na propast.

Prvo: Teško je uopće nekoga naći. Posebno ako se ne visi danima na internetu u potrazi za nekim, nema stotinu profila na različitim gay stranicama, ne zalazi na gay mjesta (čitaj Global)...

Drugo: Kad nađeš nekoga kao da je sve već na prvoj kavi dovedeno pred svršen čin. Ti si gay, ja sam gay... Sviđaš mi se... Ne sviđaš mi se... Pišeš broj mobitela od te osobe ili ga brišeš, ne upisuješ uopće... Nađeš se s nekim tko je gay, po seksualnoj osnovi.. I što pričati i čemu se nadati... Kao da uvijek idemo na sve ili ništa...

Treće: Ako se dogodi da se dvije osobe svide jedno drugome onda je tu već u planu veza. Nema odgode. Naime, tu smo, našli smo se, upoznali, sviđamo se jedan drugome, pa što nas priječi da više budemo zajedno. Cool...

Četvrto: Svakim danom poznanstva traje i mandat veze. Koliko se znamo, toliko smo u vezi. I kao da nema veze što se ne poznajemo najbolje, glavno je da su leptirići tu. Nama je super...

Peto: Prvo razočaranje. Ono dolazi kad najmanje očekujemo, naime uopće ga ne očekujemo. Leptirići pomalo nestaju, ali veza je tu. Ona sad već ima svoj staž, no svakim danom kao da nesvjesno više shvaćamo kako drugu osobu ne poznajemo. Istina je – znamo se samo nekoliko dana, tjedana, možda i nekoliko mjeseci, no je li to dosta. Ne da bi smo se razumjeli onako kako bi to trebalo za vezu.

Šesto: Veći problemi donose svoje. No kroz probleme, nesuglasice i svađe upoznajemo onu lošiju stranu dugoga. Iznenađujemo se sve više nekim izjavama, ponašanjem, ispadima, i onda dolazi pitanje: Je li ovo kraj?

Sedmo: Kraj je neizbježan. Ne poznajemo se. Ne odgovaramo si.... No sve je to manje bitno. Stvar je u tome kako nismo dali šansu jedan drugome da polako upoznajemo jedan drugoga. Nije prvi dan nužan poljubac, niti je prvi tjedan potreban sex. Bitna je priča, razgovor, upoznavanje... I to temeljito... Dakako da bi bilo i tu svega za čuti no ne bi nam poljubac, sex, veza visjeli iznad glave...

Da, opet sam pogriješio. No i to što sam napisao možda je samo opomena drugima, a meni priznanje da sam krivo radio, ili možda neki lijek kojeg se uzima svakih nekoliko sati kako bi ozdravio. (...) U krivom smo filmu, doduše zanimljivom napetom ali jako kratkom. Što nam to treba? Bolje biti sam nego se igrati s vlastitim i tuđim osjećajima... Možda je bolje ne ulaziti u nešto što se gradi na krivim i nestabilnim temeljima...
H.