|
|
jea, položija sna vozački, ajde dobro nisan se niti tome nada, ali ipak nekako san hepy, i ako moran priznati da se sam još niti jednom nisam maknija iz dvora s autom, ali i to iman u planu već od sutra čim i ofišl napravim vozačku... skonta sna da je već napola prošlo lito, a ja se niti jednom još pošteno nisam okupa u moru točnije budimo realni niti jednom bija 2 puta, al se to ne može niti kontat...
i zaključim ja da bi bilo vrime kad već mogu pusti turisti da i ja oden na more jer mi je nekih par metara od kuće more pa šteta bi bilo to ne iskoristit...
sam sebe san uvjerava da je vrime za neke promjene u životu, od nove godine, rođendana, prvog dana lita, jeseni, prolića pa s nečim počnem pa vrlo brzo odustanem, ovaj put san ponovno krenija, ali neću odustat pokazat ću samom sebi da i ja mogu uspit ono čega se uhvatim dosad je kod mene palilo ono lasnije ću, sutra ću, ali ovaj put nema kasnije... idem odmah!
ne znam koji je smisao ovog posta, vjerojatno ga i nema, ali odoh ja na kupanje, uživajte!
Po svemu sudeći, čovjek može tek donekle određivati pravac svoga vlastita života i pod datim okolnostima biti kovač svoje sudbine. Međutim, nitko ne može izabrati vrijeme i mjesto svojega rođenja, ne može odlučivati u kojemu povijesnu razdoblju će doći na svijet niti kakvoj obitelji i kojemu narodu će pripadati. Sve su te vrlo važne odluke za svakoga unaprijed donesene.
Iz pisma Z. Bušića, 2003. godine
U ovom postu mislija san pisati o nečem drugom, ali vijest koja je danas bila prva u središnjem dnevniku HRT-a, odlučila je ovaj moj post malo preokrenit, a glasila je da Zvonko Bušić dolazi konačno u Hrvatsku, ko je Zvonko Bušić i zašto je on toliko važan? Osobno znam nekolicinu stvari, no osobno vjerujen da je taj imigrant za Hrvasku dosta učinija i da se zasluženo vraća u svoju domovinu nakon 32 godine provedene po Američkim zatvorima. Čovjek koji je otmicom zrakoplova odlučija skrenit pozornost svijeta na Hrvatsku, danas je konačno slobodan čovjek, čovjek koji se vratio u svoju domovinu...
Prema podacima američkog ministarstva pravosuđa, skupina hrvatskih političkih aktivista, predvođenih Zvonkom Bušićem, 10. rujna 1976. otela je civilni zrakoplov na letu od New Yorka do Chicaga s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost.
Nakon što su oteli zrakoplov sa 92 putnika, otmičari su odmah postavili zahtjev da se objavi njihov drugi letak, namijenjen svjetskoj javnosti, koji su ostavili u pretincu za prtljagu u jednoj njujorškoj željezničkoj postaji. Da osnaže svoje zahtjeve, uz letak je bila upakirana i eksplozivna naprava.
Iako su otmičari o njoj obavijestili policiju, pri njenom demontiranju poginuo je jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Bez obzira na pogibiju policajca sadržaj njihovog letka bio je podijeljen novinarima, a oni su za to vrijeme doletjeli do Islanda, gdje su na slobodu pustili 32 taoca. Potom su poletjeli put Londona iznad kojeg su bacali letke, a potom se uputili prema Parizu, gdje su na relativno maloj visini preletjeli Champs Elysee, također bacajući letke. Sletjeli su nakon toga na parišku zračnu luku Charles de Gaulle, gdje su se predali nakon pregovora s tamošnjom policijom.
Zvonko i Julie Bušić osuđeni su na suđenju u Sjedinjenim Državama u prvoj polovini 1977. na doživotnu robiju, s tim da je on pravo na pomilovanje dobio nakon deset, a ona nakon osam godina zatvora. Preostala trojica - Petar Matanić, Slobodan Vlašić i Frane Pešut - osuđeni su na 30 godina robije. Svi su oni, osim Zvonka Bušića, već odavno na slobodi. Preuzeto sa: t - portala!
večer je komarca ni za lijek... oduševljen san, gamadi napokon nema... sidim na mulu*... potpuno sam, mislim, razmišljam, gledam, razmišljam, nema nikog svega par ljudi u ovo tiho doba... osjetim neki miris, to dopire s neke farme krava, užas smrdi, ali ne dam da mi pokvari doajma ove svježe noći...
sidim i mislim, vidim neke ljude nedaleko mene, stoje i gledaju u pod, to je sigurno kraj njih susjedina mačka koja je migrirala kod nje nakon bjega od prvotnih vlasnika... ljudi su nastavili šetnjom uz rivu... ja san skužija mačku dozivam je i ona dolazi meni sila je nedaleko mene i gleda, ja i dalje zamišljen sidim i mislim... primjetija san šišmiša, čuje se cvrkut cvrčka, malo je friško, ali i dalje sidim i mislim... meditiram, razmišljam, sitija san se da bi moga ić nešto napisat na blog, dolazi mi hladno i odlazin...
uvik se žalim na nešto, ali koliko bi ljudi dalo sve da može uživati sad u ovakvom pogledu? hm?
mene ne zadovoljava, ovakvo nešto vidim svaki dan, ne privalči me, tija bi nešto novo, neku avanturu, nešto da ubijen ovu monotonost... dosijetija san se nečega, ko zna kakve ću tu sriće imati, ali držite mi fige, nadam se da ću ovdi uspit, ne želim biti euforičan, ali upravo to što mi je plao napamet mi triba, upravo se na to želim fokusirati i želim uspiti... a što mi je palo na pamet? ne znam ni ja...
* mul - za one koji ne znaju, recimo riva maleni u beton zazidan izdužen dio...
horizont pred mojim očima, jedno more stotinu boja - jedan od najljepših pogleda koji mjenja boju promjenom dana, vrimena...
oko mi je zatreperilo i lagano je niz obraz krenila suza...
U utorak san iša na prijemni za geografiju, priželjkivan san da ću upasti bez plaćanja, ali se nisan nada, pogotovo kad san vidija koliko je ljudi prijavljeno...
Za učiti sna ima 4 knjige iz gimnazie, prolista san ih, lai niti jedno pitanje koje san tamo pročita nije mi bilo u ispitu,na pijemnom san zadnji prida ispit i otiša ća iz svečane dvorane... sutra dan gledajući rezultate osta san šokiran, upa san bez plaćanja nisna moga virovati... kraj mene je bija jedan lik koji je bija prvi ispod crte za ne plačati i pita se je oće li ko možda odustai ja san mu reka da ću ja možda, ali ni u ludilu nisan mislija odustati od besplatnog plaćanja, no izgleda da se sudbina opasno poigrala sa mnom...
rekoh sam sebi: ostala je povijest, jučer je bija prijamni... kad je počeja uvatija san se križati, ako je ono normalno onda ja ne znan što nije.... pitanja sama iz prapovijesti KATASTROFA, povijest koja je bila moj najjači adut sve ove godine postala mi je mora, sve san napisa, ali bija san uvjeren ne dovoljno za prag... za strahom san očekiva rang listu, i dočeka je...
samo su 22 kandidata prošla prag primaju ih 30... tražim svoje ime...
KANDIDAT xxx nije prešao prag...
suza mi je kanula, zustavila se na licu nije pala dolje, osjećan je na svom obrazu, stoji...
pitan se zašto? ili san ja glup ili što? takav težak udarac da ti u jednom trenutku može promijenit život... svi oni koje san smatra gorim od sebe ( ne iz mog razreda nego iz ostalih ) koje san smatra ne pismenijim od sebe upali su na menadžment, a ja nisna na povijest... u šoku san sav se tresem i razmišljam što dalje? što mi nosi sudbina?
zvonimi telefon! koji k* sad pitan se izlazin vani i javljan se osmjeh mi s evraća na lice, zove jedna cura, žena predstavlja se i govori to i to... osmjeh mi se vratija ona suza je skliznula i nestala... no pitanje je da li je moja sreća opravdana? oću li imati razloga za osmjeh? ne znam pokušati ću, pa ću vidit...
upad na geografiju, bez povijesti ne znači mi ništa - netko je reka da s otim mogu obrisati guzicu ISTINA... 200 kuna je bačeno u vjetra, nije problem u 200 kuna za budućnos to ne znači ništa... ali kud sad???
Možda upadnem na eonomiju u Rijeku!? Ne. Strah me je! Kukavica san ne želi riskirati! godinama san čeka živit sam, to mi je bila želja! da li ostavrenje moje želja za sobom vuče rizik da zbog matematike i ne toliko jakog engleskog moj život propadne... pali su mnogi, hoću li i ja?!? Ne želim, borit ću se do posljednjeg koraka, ima još nade, ona postoji...
Evo jedan ovako turistički post s obzirom da je turistička sezona pa evo krenila prema vrhuncu. I ako su Slovenska gamad uvela vinjete i izazvala bijes brojnih turista još niti jedno auto s tom famoznom vinjetom nisan vidija. I unatoč natpisima u novinama da će ove godine velik broj Čeha zaobić Hrvatsku ja ih nikad nisan više vidija.
Česi su mi oduvik bili najžešći, ali ove godine su mi postali još žešći, tako da svaka situacija s njima mi izmami osmjeh na lice... dobro, šalu na stranu velik broj Čeha strada u automobilskim nesrećama u kojima sudjeluju stranci, velik ih se broj utopi, ali oni su mi najžešći i najzanimljiviji i ako san osobno s njima najmanje u kontaktu... sa sobom dovuću sve i svašta od juhe do mesa i lipo lagodno uživaju na našoj obali. I dok su kružile priče o famoznim čehinjama u bivšoj nam državi i dalmatinskim galebovima izgleda da se broj takvih čehinja smanjija ili su svoje galebove poveli iz Češke... danas san naiša na dvi različite češke obitelji i uz oca, mater i dvoje dice ( jedno malo dite i jedan/na starije negdi oko 17 ili 18 god ) bija je još jedan Čeh ili Čehinja dakle cura ili dečko tog ili te iste...
Isto tako izgleda da je Česima porasa standarda kad njih milijun godišnje uživa na našem moru, a mi ne idemo nigdi... ječer san vidija nekog lika izgleda ful mlad obučen ka dite od 16 godina njeguje neki dječački look i ima obitelj gledan i nije mi jasno wtf, pa ovi Česi se vrlo rano žene i dobivaju dicu, ali san se malo zaje* iako izdaljine izgleda mlado, obučen je ka neki raper i ima dječiju zurku ima je nekih 27 do 30 godina.
Koliko san uspija primjetit oni se i vrlo mladi žene sa nekih 20 - 23 godine stupaju u brak, dok je kod na ta granica sve dalje i dalje... kad primjetite gomilu ljudi, jedan dobar bataljun kako se uokolo voze na biciklama nije niti potrebno pitat odakle su, zna se - Česi... kad vidite nekog da popolju bere smokve, kradu grozije, pomidore i ostalo zna se, ponovno Česi i ako se niti naši neće sramit dikod što maznit...
No usprkos Česima, ovo je prva godina otkad pratin ovako ko je sve ovdi u mom gradu prsutan od gostiju, da san primjetija jednu novu naciju, dosad san se susreta s Izraelcima, Dancima, Nizozemcima, Francuzima, Britancima, Šveđanima, evo i s Rusima jučer, Ircima, Talijanima, Belgijancima, Švicarcima, Španjolcima, te naravno klasom od gostiju Austrijanaca i Njemaca, ljudima koji su rođeni i živjeli u Puerto Ricu, Hondurasu, Indoneziji i Južnoj Koreji pa ljudima iz one kategorije NE POŽELJNIH kao što su Bosanci, Česi, Slovaci, Mađari... ali istinski me je začudlio što se ove godine pa evo i u mom susjedstvu masovno pojavljuju Rumunji, pobogu strefilo me, kog Boga oni ode rade na Jadranu imaju Crno more prid nosom, a oni ka ludi u zadnje vrime dolaze ovdi...
Najlipšu ženu strankinju koju san vidija bila je cura jednog Talijana rođena na Puertu Ricu, ali ništa neobično otamo su najljepše žene svjeta, tako san primjetija da Talijani svjetski ljubnavnici broj jedan najviše uživaju u egzotičnim ženama sad je'li to samo jedno ljeto ili ne znam, dok za razliku od njih Njemice uživaju u egzotičnim strancima tako mi je još uvik u sjećanju osta jedan mladi par, cura iz Austrije i neki tamnoputi lik Njemačkog državljanstva izgleda ka latino lover iz 2005, zašto? Nebitno...
Znam jednog lika koji svakodnevno galebari plažom, odnosno više njih u nadi da će uloviti po koju ribu ili barem jednu, ali bez mriže izgleda da to ide slabo i nikako...
Zanosne Čehinje su nekad bile br.1 na našoj obali...
... Meta brojnih galebova...
... ali izgleda da su došli neki drugi galebi...
...a naši su ostali...
gladni dobre ribe! Koje što vi mislite? Live, desne ili ove u sredini?
Mit: "Svi se moraju penjati stepenicama uspjeha, čak i ako to znaći činiti stvari koje me ne zanimaju"
Istina: "Uspjeh je subjektivan. Svaki pojedinac stvara svoju definiciju uspjeha. Ipak, sreća ili zadovoljstvo je često dio te definicije uspjeha. Ako ti vlastita karijera nije zanimljiva, hoceš li stvarno biti sretan"?
Prvo moran se zahvaliti svima vama koji ste mi čestitali na uspjehu. Thnx...
... a što se tiče komentara Carle Bruni - heh mislin da ne man svoje stavove o mnogim stvarima, imam o rijetkima i često ih se bojim pokazati, a o većini stvari o kojim neman stav preuzmen nečiji tuđi ili ga modeliram kako mi odgovara...
Pitate se zašto ova rečenica u uvodu? Razlog upisi na faks, definitivno. Trči vamo, tamo skupljaj domovnicu, rodni list što sve neće sve izmisliti kako bi zaradili, ajde u školu ovjeri svjedodžbe, čekaj tri ure za jedan potpis ( mada mi nije jasno, na tom pečatu piše da je sve s svjedodžbe istinito, a nisu je niti pogledali eh da iman skener moga san lipo uvećati koju ocjenu oni bi je potpisali, niko nebi ništa skužija i meni koji bod više ).
Ovako, faks? kojeg će mi vraga faks? OK, znan da nešto moran završit, ali što, di, kud, kako, ZAŠTO?
Tija san ići negdi daleko odavde, mogu živit samostalno nije mi problem, ali moji mi nisu dali tj. rekli su mi da u Zagreb nipošto neću, da biran ovdi što ima ( virujte ne zna se što je gore od goreg ) onda su mi rekli da zašto ne bi u Šibenik. A što ću tamo?
Onda su mi rekli da mogu u Split, ali jedino ako ću sve u roku završit, a ne da se šetan okolo i dangubin, OK, ali da san ja baš za učenje i nisan zato me je i strah negdi ići jer ne želin bezveze gubit godinu, ili mi je to samo možda opravdanje?!?
Pa nakon kratko premišljanja odlučija san se za Zadar, uglavnom većina ih iz srednje tu ostaje, ovi iz osnovne idu u metropolu, ali boli me briga za njih s njima niti san bija niti san sad, a virujen i da neću bit nešto extra tako da me zaboli....
Sad ono najtragičnije svaki prijamni triba platit 200 kn, što to nije malo previše, s obziron da će svatko možda dati na više mista kako bi upa koliko oni tu masno zarade svaki put... i sad ti plati pa ne upadni.
Prijemni kriminal! Koliko oni zarade ako je svaka prijava prijemnog samo 200 kuna! Dobro nije problem u 200 kn, ali problem je što će netko platit ili 600 kn pa i više pa ako ne upadne ode lova... pa što nisu onda mogli staviti prijamne malo jeftinije pa da ljudi pokušaju na više fakseva pa di upadu, u svakom slučaju ovo je bolje od osnovne baren imaš više mogućnosti, ali je daleko skuplje svakako...
Ja san se odlučija za geografiju i povijest, želja mi je bila španjolski, ali rekoh neću ići bezveze se ubijati učit, a da ne upadnem s obziron da ima 300 kandidata, a primaju ih 50... usto odlučija san poslat papire u Rijeku na ekonomiju - mada neki pričaju da je lako, a drugi da je katastrofa najbolje se sam uvjeriti, ali mislin da na svojoj koži ne želin ponovno osjetiti tangese i upoznati se s limesima, derivacijama i kompanijom... meni to ne ide pa zašto se onda zajebavati?
Da san papire ovoj curi da ih preda, jer želin vidit svoje ime i prezime na rang listi EFRI-a da mi podigne moral, kad već nisan ima priliku na politologiju da me baren moje ime na toj listi razveseli, ako uopće upadnem...
Mislin da će mi u svakom slušaju moje ime na listi Ekonomsko fakulteta u Rijeci biti neko gorivo neka motivacija za naprid pogotovo ako buden bolje rangiran od onih koji su odlučili biti pokusni kunići i testirati koliko daleko mogu ići sa svojim znanjem... budimo realni ja ne znan matematiku i knjigovodstvo, i neman hrabrosti riskirati, oni imaju pa nek probaju - biće mi možda krivo, ako oni uspiju, a ja odustanem od straha. Mnogi su davno odlučili što će studirati, ova cura s kojom san iša u osnovnu tila je biti odvjetnica glavna joj je inspiracija bila serija Pravda za sve, potom se odlučila za medicinu, biti doktor opće prakse, čudno ja virujen da ća ona uspit jer i ako je divljakuša po ponašanju zna di su joj granice i može postići ono što želi, zato je potrebna hrabrost, želja za uspjehom, motivacija teško je ostvariti svoj san ako ne povučeš naprijed, ali teško je sa 18 godina donijeti odluku o svojoj budućnosti za mene vrijedi možda ovo:
"Ako stvari ne idu kako sam to planirao, to znači da sam gubitnik."
ali: "Život je pun neočekivanih događaja i nazadovanja. To ne znači da si gubitnik - samo čovjek. Često su prepreke skrivene prilike"…
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
