oko mi je zatreperilo i lagano je niz obraz krenila suza...
U utorak san iša na prijemni za geografiju, priželjkivan san da ću upasti bez plaćanja, ali se nisan nada, pogotovo kad san vidija koliko je ljudi prijavljeno...
Za učiti sna ima 4 knjige iz gimnazie, prolista san ih, lai niti jedno pitanje koje san tamo pročita nije mi bilo u ispitu,na pijemnom san zadnji prida ispit i otiša ća iz svečane dvorane... sutra dan gledajući rezultate osta san šokiran, upa san bez plaćanja nisna moga virovati... kraj mene je bija jedan lik koji je bija prvi ispod crte za ne plačati i pita se je oće li ko možda odustai ja san mu reka da ću ja možda, ali ni u ludilu nisan mislija odustati od besplatnog plaćanja, no izgleda da se sudbina opasno poigrala sa mnom...
rekoh sam sebi: ostala je povijest, jučer je bija prijamni... kad je počeja uvatija san se križati, ako je ono normalno onda ja ne znan što nije.... pitanja sama iz prapovijesti KATASTROFA, povijest koja je bila moj najjači adut sve ove godine postala mi je mora, sve san napisa, ali bija san uvjeren ne dovoljno za prag... za strahom san očekiva rang listu, i dočeka je...
samo su 22 kandidata prošla prag primaju ih 30... tražim svoje ime...
KANDIDAT xxx nije prešao prag...
suza mi je kanula, zustavila se na licu nije pala dolje, osjećan je na svom obrazu, stoji...
pitan se zašto? ili san ja glup ili što? takav težak udarac da ti u jednom trenutku može promijenit život... svi oni koje san smatra gorim od sebe ( ne iz mog razreda nego iz ostalih ) koje san smatra ne pismenijim od sebe upali su na menadžment, a ja nisna na povijest... u šoku san sav se tresem i razmišljam što dalje? što mi nosi sudbina?
zvonimi telefon! koji k* sad pitan se izlazin vani i javljan se osmjeh mi s evraća na lice, zove jedna cura, žena predstavlja se i govori to i to... osmjeh mi se vratija ona suza je skliznula i nestala... no pitanje je da li je moja sreća opravdana? oću li imati razloga za osmjeh? ne znam pokušati ću, pa ću vidit...
upad na geografiju, bez povijesti ne znači mi ništa - netko je reka da s otim mogu obrisati guzicu ISTINA... 200 kuna je bačeno u vjetra, nije problem u 200 kuna za budućnos to ne znači ništa... ali kud sad???
Možda upadnem na eonomiju u Rijeku!? Ne. Strah me je! Kukavica san ne želi riskirati! godinama san čeka živit sam, to mi je bila želja! da li ostavrenje moje želja za sobom vuče rizik da zbog matematike i ne toliko jakog engleskog moj život propadne... pali su mnogi, hoću li i ja?!? Ne želim, borit ću se do posljednjeg koraka, ima još nade, ona postoji...
Post je objavljen 11.07.2008. u 22:19 sati.