Po svemu sudeći, čovjek može tek donekle određivati pravac svoga vlastita života i pod datim okolnostima biti kovač svoje sudbine. Međutim, nitko ne može izabrati vrijeme i mjesto svojega rođenja, ne može odlučivati u kojemu povijesnu razdoblju će doći na svijet niti kakvoj obitelji i kojemu narodu će pripadati. Sve su te vrlo važne odluke za svakoga unaprijed donesene.
Iz pisma Z. Bušića, 2003. godine
U ovom postu mislija san pisati o nečem drugom, ali vijest koja je danas bila prva u središnjem dnevniku HRT-a, odlučila je ovaj moj post malo preokrenit, a glasila je da Zvonko Bušić dolazi konačno u Hrvatsku, ko je Zvonko Bušić i zašto je on toliko važan? Osobno znam nekolicinu stvari, no osobno vjerujen da je taj imigrant za Hrvasku dosta učinija i da se zasluženo vraća u svoju domovinu nakon 32 godine provedene po Američkim zatvorima. Čovjek koji je otmicom zrakoplova odlučija skrenit pozornost svijeta na Hrvatsku, danas je konačno slobodan čovjek, čovjek koji se vratio u svoju domovinu...
Prema podacima američkog ministarstva pravosuđa, skupina hrvatskih političkih aktivista, predvođenih Zvonkom Bušićem, 10. rujna 1976. otela je civilni zrakoplov na letu od New Yorka do Chicaga s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost.
Nakon što su oteli zrakoplov sa 92 putnika, otmičari su odmah postavili zahtjev da se objavi njihov drugi letak, namijenjen svjetskoj javnosti, koji su ostavili u pretincu za prtljagu u jednoj njujorškoj željezničkoj postaji. Da osnaže svoje zahtjeve, uz letak je bila upakirana i eksplozivna naprava.
Iako su otmičari o njoj obavijestili policiju, pri njenom demontiranju poginuo je jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Bez obzira na pogibiju policajca sadržaj njihovog letka bio je podijeljen novinarima, a oni su za to vrijeme doletjeli do Islanda, gdje su na slobodu pustili 32 taoca. Potom su poletjeli put Londona iznad kojeg su bacali letke, a potom se uputili prema Parizu, gdje su na relativno maloj visini preletjeli Champs Elysee, također bacajući letke. Sletjeli su nakon toga na parišku zračnu luku Charles de Gaulle, gdje su se predali nakon pregovora s tamošnjom policijom.
Zvonko i Julie Bušić osuđeni su na suđenju u Sjedinjenim Državama u prvoj polovini 1977. na doživotnu robiju, s tim da je on pravo na pomilovanje dobio nakon deset, a ona nakon osam godina zatvora. Preostala trojica - Petar Matanić, Slobodan Vlašić i Frane Pešut - osuđeni su na 30 godina robije. Svi su oni, osim Zvonka Bušića, već odavno na slobodi. Preuzeto sa: t - portala!
Post je objavljen 24.07.2008. u 22:10 sati.