Dakle. Prvi Kat.
………..Beeeeep……… Haha, šta ste stvarno mislili da bi otišle kući i time pokazale svoju tobožnju napetost? Mi? Bwahahaha… kao da bi. Mislim, stvarno, tako nešto pomišljati. A da ne govorim o mandarinama. No, naravno, poštujem svaki pokušaj u nadi da se priča nastavi tako… ali ne. Pojavi na drugom katu bilo je bezuspješno pogledati u oči. Bilo je bezuspješno pogledati uopće, zato jer je netko u tom trenutku upalio svjetlo.»UAAA!»-trznula sam se.
«Ovaj… D-d-d-obra večer?» - okrenula sam se kad je Kristina, kako se činilo , nekog pozdravila. «A?» Pred nama se pojavio lik umornog postarijeg čovjeka, s grubim crtama lica, kojom dubokom borom na čelu i sada – s jako analizirajućim pogledom upućenim upravo…nama. Iskreno, to nam nije bio toliki šok, jer podsvjesno, u ovakvim situacijama, uvijek nekoga očekuješ. Izgledao je kao da je ispao iz američke ratne mornarice. Makar nisam načisto zašto američka ratna mornarica, njegov lik podsjećao je na mornaricu. Značku. Ameriku i one američke uokvirene glumce. Jel. Da samo znate koliko sam bila blizu istini. «What the hell vi Radite ovdje?» - Zapitao nas je čovjek, dok smo mi još uvijek konfuzno mahale pogledima. Pričao je američkim naglaskom i na hrvatske riječi stavljao ono njihovo R. AR. «A…a… ovaj… pogledala sam prema stubištu. Mi smo mislile da smo čule nešto u prolazu kraj kuće, vidjele smo da je prozor otvoren, pa smo odlučile provjeriti.»
«Hm…» - progunđao je, . «Pa, ovaj, mi baš gibamo odavde, jer nevidimo neku zabavu u nevolji, pa…ugodnu večer, onda …» - Istrkeljala sam koračajući unatrag. No, malo zastah, jer mi nešto neobično zaokupi pažnju. «Stalone???» -vrisnula sam. «Ha? O čemu ti?»- Kristina odgovori još glasnije. « Silvester Stalone na zidu! Poster!» - s nevjericom i smijehu sam odgovorila. Čovjek – mornarica se zarumeni u licu. « Pa ovaj…dopustite mi da vam ispričam moju žalosnu sudbinu, ali prije toga…. Ja…. Ja sam gay.
…………..
Dobro. Čovjek-mornarica je otišao u sobičak s kojeg nam se smješio Stalone i sjeo na nekakav sklepani kevetak. Sjele smo na prašnjavi pod kraj njega , jer je krevet bio preuzak. Uzeo je svoju plišanu igračku kaktusa s cigarom u ruke i psihotično počeo.
On JE bio iz malene džave u Americi , živio je sa ženom , koja mu, ispostavilo se, nije bila sklona, pa je time i razvio spomenuti smjer seksualnosti. Njegovo selo bilo je premalo. Premalo da bi prihvatili nešto takvo kao što je on. Što nije čudilo, većina su potomci puritanaca. Kada je pomišljao da se otapa u vlastitoj agoniji, uzeo je svoj poster Stalonea, četkicu za zube i lovu iz lisnice ženinog ljubavnika koju je našao pod njihovim vlastitim krevetom i krenuo u svijet. Besciljno je tražio najmanju moguću rupu, gdje nitko neće znati tko je, što je i kakav je. To dovodi do sadašnjosti, našao je ovu staru , napuštenu vilu, u kojoj živi tek tjedan dana i preživljavao na divljim šljivama, koje su, uz borove, rasle u dvorištu vile.(tu su mi misli odlutale na to kakav bi bio pekmez da se napravi od divljih šljiva). ostatak nismo čule jer je, nagađam, pao u neku vrstu hipnoze, što se dalo zaključiti po tome što je, sjedivši na krevetu, glavu okrenuo prema zidu, naslonio je na zid, i iz poluotvorenih usta su mu se cijedile duge, bijele sline. Tako je bio ukočen minutu, nakon koje je progovorio: «gljiva.» - i zatvorio oči. «Valjda čovjek voli gljive?» - rekla sam i predložila da idemo. Kristina me pogledala s podignutom obrvom, kao da ne shvaćam situaciju. «Kaaaj sad? Vidiš da hoće mira, idemo.» rekla sam i izašle smo van. Zključile smo da je ovo bila jako čudna večer i da je najbolje da nikom ništa ne spominjemo(a evo, gospodo, vi imate čast saznati).
Sutradan ujutro Kristina me nazvala. «Ana….pogledaj u poštanski sadnučić. Stavila sam slušalicu sastrane i skočila do sandučića i otvorila ga. Izvadila sam gljivu na kojoj je pisalo: «Nemoj me nikad zaboraviti.» Otišla sam natrag do slušalice. Veza je bila prekinuta.

Ova dvodijelna priča ispričana je na temelju prijateljičinog sna, ali s nekim izmjenama :).
P.S. Ela, oprosti što sam umjesto tampona uključila gljive. Hvala na inspiraciji.
Do idućeg mjeseca, voli vas Ana.

Tko bi rekao, ha? Cijeli život su vam neke stvari pred nosom , a vi ih ne primjećujete, jer su onako, uvijek tu, nepomične, uvijek iste. Pa, ako se radi o starom ručnom satu kojeg ste slučajno gurnuli da je odletio ispod stolice u kutu i tamo stoji već godinama, onda ste lijeni! Ali ako se radi o staroj vili čije zidove dijeli jadno sklepana žica na kojoj samo što ne piše:» Zamislite da sam ograda» od vašeg dvorišta, koju svi uvijek žele gledati u svijetlu horor filma osim vas samih, jer smatrate ako se u vaših 15 godina nije dogodila ništa van hapšenja lokalnih cigana ili narkića, onda živite u Đurđevcu. Kao ja, recimo! Pa to je baš jednostavno( ne mislim na življenje u Đurđevcu nego na feeling koji će vam mučno biti dočaran). Zamislite: Đurđevac – ne možete(makar ja mogu) reći da je skroz selo. Ono, 20 kućica i više stoke nego ljudi. Grad? Hm, moglo bi potrajati, ali nema za naći ni maslac od kikirikija u njemu, a kamoli sreće, neke veće zabave za nas mlade dotepence .Možda maslac od kikirikija nije mjerilo za status grada, ali eto. Gradić? Pokušava to biti, ali to ostavlja takve deprimirajuće posljedice, da , da…. Sad dolazimo do onog bitnog. Da, recimo, jednog običnog četvrtka, dok je vrhunac uzbuđenih, uspuhanih umova na tako fensi mjestu kao što je plac, na kojem se jedino isplati kupiti čokoladu koja je duplo jeftinija, šetaju dvije cure u potrazi za nečim što čime je ovo mjesto davno presušilo…a možda nije ni okusilo, kao Sahara snijeg, a to je zabava. Mislim, ovaj sigurna sam, da nam destinacija Nafi-crkva-Nafi…ili Škola-igralište-Nafi uopšte više nije u interesu kako bi zadovoljila naš duh. Pa od silnog jada, opijeni divnim štimungom i zabave na razini bakinog rođendana, znali smo ići i na groblje. Bar smo mogli vidjeti iz kojeg izvora Đurđ. crpi snagu i postiže da se osjećaš upravo kao tamo.(a ako vas, kao pojedinca, veseli odlazak na groblje, vaš problem, nama je upravo suprotno. Zašto smo onda išli? Ni mi ne znamo dovoljno dobar odgovor…)E, dok nam je i to dosadilo, u mojoj frendici Kristini je proradila ta mrvica znatiželje prema velikoj, zapuštenoj vili kraj mojeg stana. Prvo smo ušle u njeno dvorište, koje uopće nije izgledalo tako scary ili slično, posvuda maslačci i gdje koje nisko drvo čija krošnja zaklanja pogled na Ininu cestu na kojoj svako malo proleti neka baba na biciklu, a u ovakvom okruženju ti nije teško zamisliti da prolaze vještice u crnim suknjetinama. Samo nekad i na traktoru. I gdje-gdje s Nikeicama na nogama. Dok su u Nikeicama, onda obično imaju hlače, pa izgledaju ko dedeki s malo boljom frizurom, ali nemora biti. Neke vole kombinaciju suknja-koja-se-zapliče-za-kotače i Nikeice. No, to nije sad važno, kad me u mom kreativnom razmišljanju prekinulo jedno glasno: «DRRŠŠŠŠŠŠŠŠ!!» Khm…glugm…ughm…»Kristina…!? Ovaj…Kristinaaaaaa!!!? Pa di si, bogte..?
«Eeeej! Ušla sam unutra, hehe!», dere se ona koz otvoren prozor i skida prašinu sa sebe. «Daj, odi»
«Zakon, rekla sam i primila se za zelene prozore u raspadu i zakoračila u kuću. Bilo je tako…prekriveno debelom prašinom. Netaknuto. Kao da staviš bluzu s čipkanom kragnom i zlatnim gumbima u moj ormar. Kao da smo ušli u drugu atmosferu, ni daška svježeg zraka, samo oblak prašine podignut našim upadanjem. Na trenutak se učinilo kao da nam se glasovi ne bi čuli unutar prostorije. Njemo. E, to ja zovem mrak!
Ispred nas su se izazovno uzdizale drvene stepenice, koje su nas, naravno, natjerale da vidimo ostatak kuće. Osim stepenica, dolje su bila dvoja zaključana vrata. I u tom predvorju, na plavo-bijelim(nekad bijelim, sada krem) tapetama na okomite crte stajale su slike u koje su u biti, bile uokvireni novinski članci. Kristina i ja približile smo se istom i u sebi pročitale: «
«Što nebom kroči, nije daleko.
Dolazi i odlazi, ostavlja trag u onima koji ga prepoznaju.
Kada ga prepoznaju, ostaje na njima da ga šire na ostale.
Hoće li ga primjetiti?
Hoće li se ispuniti?»

Ok, nije baš tipičan novinski članak, što smo potvrdile uzajamnim WTF pogledima.
To je očito bila nečija hirovita ideja da time upotpuni atmosferu kuće. Ok, onda mu od srca preporučam dizajnera interijera, jer ovo je stvarno otrcano, kaj taj nikad nije Adamse pogledal?. Zaokupljene ostatkom kuće, nismo se zadržavali na zagonetki, već sam samo bacila pogled na drugi, sličan uokviren članak.
Sadržavao je sličnu poruku, tipa:
«Hoćeš li dopustiti da Ga otkriješ?»
U početku mi nije bilo jasno zašto je uopće netko trošio svoje vrijeme da uokviruje nešto tako zbunjujuće. Tko je taj Ga? Nije valjda Bog? Jer to uopće ne bi bilo zanimljivo, a ovo se mjesto čini i više nego takvim. No, za to vrijeme, Kristina je bila već na drugom dijelu stepenica, istežući vrat prema prvom katu i bacajući pogled na sve ondje prisutno. Baš me zanimalo, zašto se svi ljudi ponašaju jednako dok se nađu u npr. ovakvoj situaciji, napuštenoj kući? Kreću se polako, istežu vratove, stalno se okreću da ih slučajno tko nebi, ne znam, uhodio, valjda? Tada sam potrčala i svojim glomaznim čizmama napravila neočekivanu buku, da vidim hoće li Kristini oči narasti do veličine prezrelih šljiva. «AAAAAA!»zaurlala je, «pa kaj ti je?» «Kaj, da ne bi možda probudila nekoga?» . Da, onda sam shvatila. Strah je bio prisutan. To je valjda usađeno u nama od kad smo od malena pratili epizode X- Filesa? Došle smo na taj prvi kat.
……….

Tu ću stati. Hihihi. Priča će se možda nastaviti, a možda i neće. Sve je relativno, a možda ovisi i o vama. Evo 4 mogućnosti za vas, probajte pogoditi nastavak priče….

1.Dolaskom na prvi kat ćemo ugledati samo jednu neobičnu prostoriju s par zanimljivih predmeta.
2.Tamo ćemo sresti nekoga
3.Podmetnuta bananina kora sprijećit će dva ushićena uma da utaže glad za radoznalošću i nastave istraživati kuću
4.Reći ćemo da nam se jedu mandarine, triputa se okrenuti oko sebe i otići kući.

Svaka povezanost sa stvarnom događajima i likovima je možda slučajna i nema veze s čestim spominjanjem voća u tekstu.

Ništa dosad neotkriveno I neprepričano, a ipak- prijateljstvo.
Ne znam koliko od vas zapravo može reći da ima – prijatelja. ??

Prijatelj je naše drugo ja. (rekao je Ciceron)

Neki ljudi ni ne razmišljaju o tome da budu dobri prijatelji,
samo bezdušno žive to “prijateljstvo”.

Neki u svojem prijateljstvu možda I primjete da im nešto smeta,
ali to ne znaju prepoznati I riješiti.

Neki ne vide o čemu se radi, ali to pokažu na krivi način,
pa im je lakše problem “zaboraviti” I ići dalje.

E, nejdite dalje! Koliko samo znači dobar razgovor I problem u komunikaciji!
Znači – jedno prijateljstvo.
Evo primjera. Imala sam problem koji sam htjela riješiti s mamom I jučer,
makar je bilo 00:00 ja sam joj rekla što me muči. Prvo je prebacivala temu.
Pa je okrivljavala vrijeme u kojoj joj to spominjem.
Pa je rekla da je stvar u tome što se prethodnu noć nisam naspavala,
pa je bio netko drugi kriv.
Vidite izbijegavanje I zaobilaženje problema? A zašto? Zato jer joj se
nije dalo o tome
razmišljati, nego joj je bilo lakše reći meni par lijepih riječi,
koje bi me, jel’ trebale umiriti.
Ali nisam glupa da me s time vesla. Vukla sam ju za jezik,
I nisam joj dala da to “zaboravimo” , I govorila sam, nisam prestajala.
I uspjela sam. Napokon me razumjela I čula sam riječi koje su bile potrebne
da bi obje shvatile o čemu se radi. Pomirile smo se I mirno otišle spavati.
Bila sam sretna jer sam vidjela da je to moguće,
ako se potrudiš više nego obično.



Ista stvar s frendovima. :)
Samo što je kod njih različito nešto što nas dijeli od članova obitelji.
Obitelj je jedina koja te nikad neće napustiti I razočarati?
A zašto? Samo zato jer smo u krvnom srodstvu? Zašto se netko ko nam nije
u rodu nebi prema nama ponašao kao da je nam je član obitelji?
Valjda je to zabranjeno?
Ili zašto se ja ne bi prema tebi tak ponašala? Zato jer živiš dalje od mene
I jer te baš ne poznam? Gluposti…
Vidjela sam da nam kod kuće govore da nikomu(osim spomenutog člana obitelji)
ne treba vjerovati. Zamislite, dva prijatelja, koji tako razmišljaju.
Ni jedan neće napraviti za uslugu nešto rizično svom frendu, zato jer
misli da mu ne treba vjerovati I da će ga preveslati. To isto će učiniti I onaj drugi,
jer misli: Zašto bi ja stavio to na svoja leđa, kad ovaj to neće cijeniti,
iskoristit će me.
I tako si oni govore sve lijepo, divno , krasno, a kad se okrenu I krenu kući,
misle , ja sam si s tobom dobro ali imam granicu svojeg povjeravanja tebi.
I to je u biti hladno prijateljstvo. Ni jedan neće popustiti prvi I dopustiti
da bude povrijeđen. I poslije to oprostiti.
Zato je teško naći osobu koja razmišlja na pravi način.
I to su onda prijatelji. Nije to komplicirano. Nemoraš čak ni razmišljati o tome,
to je možda jednostavno u tebi I okolo širiš te pozitivne vibre.

Ne želim biti ograničena I osim svoje grupe prijatelja, ne gledati ostale ljude.
Volim se upoznati sa svakim, što ne znači da mi moraju svi biti prijatelji.
Ne volim stvarati predrasude ako ljude dobro ne poznajem, pa čak ni onda.
Valjda su oni s kim se družiš, ali sam onak, površno, poznanici.
Ne znam drugi naziv. I od tih poznanika načučiš nešto novo,
a možda tako I nađeš prijatelja. Ko zna, uglavnom, uvijek je zanimljivo.

Nije moj način žalopojki, ali svima nam se dogodi našto ovakvo,
pa vjerujem da bi mogli ovo prekomentirati :) tnx,

Prijatelja možeš imati jedino ako si prijatelj.
(RALPH WALDO EMERSON)