Ujutro sam se probudila s feelingom da ličim na Bigfoota.
Zaključak da imam smeđe dlake na licu dao mi je naslutiti da odem pred ogledalo.
Mislim, odletjela sam pred ogledalo jer je situacija bila uznemirujuća.
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Možda je to posljedica sinoćnjeg čitanja Misterija Svijeta Arthura Clarka u kojoj se govorilo o dlakavim čudovištima iz Nepala??
Ali ne. Na sreću, u ogledalu sam vidjela kako mi se kosa priljepila za facu jer je bilo tako divno toplošno

Kad se probudiš s osjećajem da ličiš na Bigfoota jer ti je kosa odlučila živjeti u simbiozi sa facom.

Kad se za svaki predmet oko sebe zalijepiš bar na pola sekunde i time se uhvatiš kako se dereš na štok vrata vlastite sobe

Kad si prehappy jer je došlo ljeto, al te malčice baci u pojam to što se cio božji dan osjećaš kao tijesto.

Kad svaku stvar koju odlučiš napraviti prekineš jer ti je prevruće

…kad se to događa, onda znaš da je bog zaboravio promijeniti vremensku prognozu!
Jer je MENI PROKLETO VRUĆE!!!
...ma nek je vruće i nek Sunce prži, ja to volim, ali dajte nam zraaaaka!
I onda nek mi netko kaže da klima nije zdrava! Mislim, nije zdravo ništ što je neprirodno, al dal je zdravo kad od vrućine ne možeš spavati? Jesti? Kretati se? Blj

OK, ta vrućina nije spriječila mladenački duh u odluci da napravi feštu za kraj osmog razreda.
Iztovareni iz kombija, koji je nekad služio hitnoj pomoći, udahnuvši zrak prirode u goricama, koji je ipak imao dašak vjetra, za razliku od Suncem užeglog kombija, rastrčali smo se ko rakova djeca.
To nije bilo tipično slavlje na kojem bi se svi napili, napušili, nalizali ili što već...
Bez dopinga, imali smo motivacije za OK provod (a jesmo doooooooobri)
Nije bilo dosadno, a nije bilo ni supertruper dobro, bilo je OK..
Uz toleranciju onih koji slušaju narodnjake, bilo bi još bolje al ajde…
Ali je zato idući dan, kad smo trebali počistiti nered koji smo ostavili, bilo možda još i bolje.
Nas osam šljakera odvažno smo se odlučili na biciklima doći u klet i obaviti što se obaviti mora.
Elana nije nedostajalo zahvaljujući našem Saši koji je kupio veeeeeliku Dorinu s keksom, koja nije završila dobro na +30, pola sata vožnje na Suncu, dospjevši u ruke curama u PMS-u.
Nakon akcije «rifljanja» došlo je ono što je «osam odabranih» najviše i čekalo, zezancija…
Kad je svima bilo dosta, krenuli smo kući… No, to nije bilo tako lako… ako si opijen Suncem s 15-stak metara strme šljunčane padine pred tobom, posute pozamašnim kamenjem, a ti, naravno, na biciklu. Ne, nitko se nije rasuo, ali je bilo jako blizu. Adrenalinski spust niz brijeg izbjegla je jedna cura iz ekipe, koja se pak, odlučila sigurno i polako, spustiti cipelzugom sa bicikom uz bok.
Ostatak puta bio je popraćen uživanjem u tada već blažem Suncu i mojim nehotičnim ispadima stihova «Haj-Ho» pjesmice.
Što je pisac time htio reći:

VAKULA, ZABOGA, POMOZI NAM! ! !

Ne znam, valjda mi je ovo napokon viđeno Sunce i činjenica da je ispred mene još jedno dugo ljeto u ovom suhoparnom mjestu, otvorilo djelić mozga u na kojem je dosad vjerojatno pisalo: closed… pa je to rezultiralo - dosadom … Stvar je u tome što je sve krenulo od ovog našeg nemilog mjesta u kojem živimo. Vjerujte, živimo je velika riječ za to.

Kad smo, tam negdje, prije godinu dana, shvatili da nam odlazak na sladoled u jedinu slastičarnicu i krug oko škole liči na priču koju ponavljamo od kad smo prohodali, rezultati su bili impulzivni, od prvotne želje za bacanjem atomske bombe na Đ.(brrrr, kako glupo), preko kritički nastrojenih sastavaka(bar sam ja napisala jedan, i nije dobro prošao, zbog onih koji se diče svojom ulogom u cijeloj priči o Đ.), do žaljenja, ispada bijesa i tako to.To je trajalo cijelu godinu,… pa, i do sad. Kukale smo(govorim o svojoj ekipi) jer smo imale toliko želja, motiva koji bi vjerojatno rezultirali nečim – da živimo u većoj sredini, s više mogućnosti.
Zamislite ovaj prizor kako zrači mladenačkim duhom, energijom i poletom:
Petak popodne, nas par cura stoji ispred škole:
Cura 1: I… šta ima novog? (vidjele smo se par sati prije, cijeli dan u školi)
Cura 2: A ništa… e, šta idemo radit?
Cura 3: Neznam, ajd idemo negdje??
Sve: Ajde!

Cura 2: Da, a kuda?
Cura 4: Ne znam.
Cura 3 : thjooj, kak je dosadno, zašto živimo tu???
Cura 1: Ma glupi Đ.

(Odemo na igralište… nema nikog, odemo kraj srednje, ista priča, … na groblje…o, kako ironično)


Da, recimo, jednog običnog četvrtka, na tako fensi mjestu kao što je plac, mlade cure tražeći nešto čime je ovo mjesto davno presušilo…a možda nije ni okusilo, kao Sahara snijeg, a to je zabava, gledaju kako je taj plac vrhunac uzbuđenih i uspuhanih umova. OK, na placu je čokolada duplo jeftinija, to je istina.

Ali hoću reći, dosta mi je gušenja u vlastitoj patnji. Znam, godinu dana je trebalo da to shvatim, al nadam se da će u buduće život biti milosrdniji.
Kakve koristi od uzaludnih puhanja od dosade i prevlačenja na mjesto s mjesta, poput ukiseljenih zlevanki?
Imam dugo ljeto pred sobom, 15 godina sa sobom, i sunce nad sobom!
Dakle, što će mi više?
Ako želim provesti ovo ljeto najbolje do sad – mogu!
Ako želim podržati Greenpeace u zaustavljanju okrutnog ubijanja životinja – mogu sad početi i tako ću napraviti neko dobro djelo , koje će više značiti ako krenem to raditi sada, nego za 10 godina, dok će svijet biti možda u još gorem stanju!
Ako želim «promijeniti» svijet, učiniti nešto dobro, poslati poruku hippija i podržati ostale da drugi shvate to poruku – mogu, jer me nitko neće smatrati skrenulom ženeturačom!
Ako želim naučiti strani jezik – mogu, jer će biti kasno ako se toga sjetim dok budem imala teenagere kakva sam ja danas!

I, ako želim da mi život ove 4 godine u Đ. bude ispunjen, mogu ga učiniti takvim, kao što mogu i svi, uostalom!
Stvar je u tome što nam godine otvaraju prilike koje će nam se poslije itekako odraziti na život. Sve što sada želimo, sve što možemo, i sve što će nam kasnije trebati, imamo priliku sada početi i ostvarivati. To nije zanesenost, to je istina! I bilo bi glupo takvu priliku zanemariti i vegetirati.

Pa, ja za svoje ljeto imam plan i nadam se da će mi sve izaći u susret
Ak si ne želimo sami pomoći, ni ostali neće također

Pustite ideje, kreativnost, mašti na volju, svaki dan napravite nešto da si ugodite, nešto što ste stalno odgađali ili nešto što nikad niste.

I da, možda dosada nije bila problem samo meni, bližem krugu prijatelja ili onima koji žive u malim sredinama… pa se možda i ostali pronađu u ovakvoj situejšn,
Od danas službeno: We'll gonna kick that boredom's ass! Muahahahaha ha.