Ne znam, valjda mi je ovo napokon viđeno Sunce i činjenica da je ispred mene još jedno dugo ljeto u ovom suhoparnom mjestu, otvorilo djelić mozga u na kojem je dosad vjerojatno pisalo: closed… pa je to rezultiralo - dosadom … Stvar je u tome što je sve krenulo od ovog našeg nemilog mjesta u kojem živimo. Vjerujte, živimo je velika riječ za to.

Kad smo, tam negdje, prije godinu dana, shvatili da nam odlazak na sladoled u jedinu slastičarnicu i krug oko škole liči na priču koju ponavljamo od kad smo prohodali, rezultati su bili impulzivni, od prvotne želje za bacanjem atomske bombe na Đ.(brrrr, kako glupo), preko kritički nastrojenih sastavaka(bar sam ja napisala jedan, i nije dobro prošao, zbog onih koji se diče svojom ulogom u cijeloj priči o Đ.), do žaljenja, ispada bijesa i tako to.To je trajalo cijelu godinu,… pa, i do sad. Kukale smo(govorim o svojoj ekipi) jer smo imale toliko želja, motiva koji bi vjerojatno rezultirali nečim – da živimo u većoj sredini, s više mogućnosti.
Zamislite ovaj prizor kako zrači mladenačkim duhom, energijom i poletom:
Petak popodne, nas par cura stoji ispred škole:
Cura 1: I… šta ima novog? (vidjele smo se par sati prije, cijeli dan u školi)
Cura 2: A ništa… e, šta idemo radit?
Cura 3: Neznam, ajd idemo negdje??
Sve: Ajde!

Cura 2: Da, a kuda?
Cura 4: Ne znam.
Cura 3 : thjooj, kak je dosadno, zašto živimo tu???
Cura 1: Ma glupi Đ.

(Odemo na igralište… nema nikog, odemo kraj srednje, ista priča, … na groblje…o, kako ironično)


Da, recimo, jednog običnog četvrtka, na tako fensi mjestu kao što je plac, mlade cure tražeći nešto čime je ovo mjesto davno presušilo…a možda nije ni okusilo, kao Sahara snijeg, a to je zabava, gledaju kako je taj plac vrhunac uzbuđenih i uspuhanih umova. OK, na placu je čokolada duplo jeftinija, to je istina.

Ali hoću reći, dosta mi je gušenja u vlastitoj patnji. Znam, godinu dana je trebalo da to shvatim, al nadam se da će u buduće život biti milosrdniji.
Kakve koristi od uzaludnih puhanja od dosade i prevlačenja na mjesto s mjesta, poput ukiseljenih zlevanki?
Imam dugo ljeto pred sobom, 15 godina sa sobom, i sunce nad sobom!
Dakle, što će mi više?
Ako želim provesti ovo ljeto najbolje do sad – mogu!
Ako želim podržati Greenpeace u zaustavljanju okrutnog ubijanja životinja – mogu sad početi i tako ću napraviti neko dobro djelo , koje će više značiti ako krenem to raditi sada, nego za 10 godina, dok će svijet biti možda u još gorem stanju!
Ako želim «promijeniti» svijet, učiniti nešto dobro, poslati poruku hippija i podržati ostale da drugi shvate to poruku – mogu, jer me nitko neće smatrati skrenulom ženeturačom!
Ako želim naučiti strani jezik – mogu, jer će biti kasno ako se toga sjetim dok budem imala teenagere kakva sam ja danas!

I, ako želim da mi život ove 4 godine u Đ. bude ispunjen, mogu ga učiniti takvim, kao što mogu i svi, uostalom!
Stvar je u tome što nam godine otvaraju prilike koje će nam se poslije itekako odraziti na život. Sve što sada želimo, sve što možemo, i sve što će nam kasnije trebati, imamo priliku sada početi i ostvarivati. To nije zanesenost, to je istina! I bilo bi glupo takvu priliku zanemariti i vegetirati.

Pa, ja za svoje ljeto imam plan i nadam se da će mi sve izaći u susret
Ak si ne želimo sami pomoći, ni ostali neće također

Pustite ideje, kreativnost, mašti na volju, svaki dan napravite nešto da si ugodite, nešto što ste stalno odgađali ili nešto što nikad niste.

I da, možda dosada nije bila problem samo meni, bližem krugu prijatelja ili onima koji žive u malim sredinama… pa se možda i ostali pronađu u ovakvoj situejšn,
Od danas službeno: We'll gonna kick that boredom's ass! Muahahahaha ha.