A jedan poziv mijenja sve....
|
Bilo je točno 10.43; znam to jer sam, u trenutku kad je zazvonio telefon, instinktivno pogledao na sat. Za rijet istinu, nije to baš neki sat, reklamni je (od AMEX-a) ali točno pokazuje vrijeme. Od kada sam stavio novu bateriju, mislim da je još točniji. A vrijeme koje je pokazivao u trenutku zvonjave telefona bilo je primjereno samo za objavu smrti. Pogledao sam ženu s mog kraja kauča a ona je pogledala mene. Sa njenog kraja. Ja sam mislio «možda je netko njezin, njezini su skloniji». A ona…ona je vjerojatno mislila «vrijeme bi bilo da i njegov netko napokon odapne». Tko bi joj mogao zamjeriti? - Smrt može čekati – mirno je rekla žena. - Neka čeka, kurac će za večeru – odgovorio sam nervozno. Ali telefon nije prestajao zvoniti. Zvonio je toliko dugo da su se u mene uvukle određene dvojbe: A možda nitko i nije odapeo? Možda je nešto gore? Možda zovu iz Pulsa? Naježio sam se od takve pomisli a odmah potom, odlučio prekinuti agoniju i javiti se. Pravo za rijet, nije to baš neki telefon, PHILPS je, ali zvoni uvijek osim kad je prazan a čuje se i tad samo što ne zvoni nego pijuče. - Da? – rekao sam zabrinuto netom što sam pritisnuo tipku sa zelenom slušalicom. - Pojest će te mrak – čuo se odlučan, prijeteći muški glas. - Moolim? – uzvratio sam ne vjerujući u ono što sam upravo čuo. - Mrak. Pojest će te mrak – ponovio je muškarac. - Zašto bi me pojeo, što sam mu učinio? - …. Muškarca s druge strane žice, očito je zbunio neuobičajeni odgovor. To je to moje jebeno prokletstvo. Nisam toliko obratio pažnju na sadržaj izrečenog, više me brinuo nelogičnost konstatacije. Zašto bi mene uopće išta pojelo? Mislim, tko bi se uopće poželio nahraniti mnome, ovako žilavim? Pa da je barem rekao «pojest će te rak» - to bih shvatio. Ali mrak? Nekoliko sekundi vladao je muk ali muškarac se brzo pribrao. - Prestani pisati scenarij o meni. Ovo ti je zadnje upozorenje. Nije ostavio vremena za odgovor jer, već nakon izrečenoga, naglo je prekinuo vezu. - Tko je? – ne bez straha upita žena, vidjevši da se nešto neuobičajeno događa. - Antoan. Ne želi da više pišem scenarij o njemu. - Kako to misliš? Antoan? Hoćeš reći netko se prepoznao u liku iz scenarija? - Ne. Ovo je bio Antoan himself. Lik iz scenarija. - Ali…ali – žena, navikla na svakojake nelogičnost kad sam ja u pitanju, odluči zanemariti tu, za nju, očitu nebulozu, pa nastavi: - A kako znaš da je on? - Znam. Jednostavno znam. Zvučao je baš onako kako bi ga ja opisao. Ako to nije dokaz… - Hm, da. Naravno, naravno. I? Što ćeš sad? Nastavit ćeš pisati scenarij? - Jasno da neću – rekao sam samouvjereno sjedajući na moj dio kauča. - Nego? - Nego….ništa! Oćemo gledati pornić? - Može odgovorila je žena sa svog dijela kauča. Pravo za rijet, nije to bio neki pornić ali…ali… |
