Festival kratke priče u Dubrovniku
|
Festival europske kratke priče održava se u Dubrovniku i Zagrebu od 1. do 6. lipnja pa se čerga, protekla dva dana, spustila i do južnih provincija. Mnogi od vas ne znaju, ali Dubrovnik ima veliku tradiciju u javnom prezentiranju književnih uradaka još od vremena dum Marinovih uprizorenja za svekoliki puk po dubrovačkim trgovima. Tradicija se održala do današnjih dana pa nije iznenađenje ako nekom javnom čitanju prisustvuje više stotina ili čak tisuća posjetitelja; ovo posebno ako je u pitanju čitanje političkog proglasa neke od stranki. Sve u duhu tradicije, na sinoćnjem čitanju u klubu «Karantena», kultnom alternativnom okupljalištu dubrovačke urbane mladeži, okupilo se gotovo 80-ak ljudi od čega je barem 70% stranaca, književnika i njima pripadajuće infrastrukture (žene, ljubavnice, razvlačitelji kabela, palitelji kompjutera i sl. – uglavnom svi oni koji su «neophodni» za dobro funkcioniranje eventa). Budući je Škotska zemlja partner ovogodišnjeg festivala, sinoćnje čitanje otvorila je škotska (vidi vraga) spisateljica Laura Hird. Riječ je o neuglednoj 40-i-nešto-godišnjakinji koja me neodoljivo posjetila na jednog Iva koji je godina blago ironičnog osmijeha i ukočene stature besciljno šetao Stradunom. Istina, nisam ga vidio godina pa je sasvim moguće da je postao…pisac. Šalu na stranu, Laura je bila sasvim dobra. Kad slušate priču za koju ste uvjereni da ste je već negdje čuli, onda je to dobar znak da priča – valja. Ako tome pridodamo prekrasni, melodični škotski engleski spomenute dame, naročito u «neobičnim» izrazima kao što su «fuck», «what a fuck» i sl. i dobit ćete prilično uspješan uradak; kao stvoren za blog. Nakon Laure, na pozornicu stupa zvijezda večeri – mađarski pisac Adam Bodor. Budući da za priču gospara Bodora nije bilo engleskog nego samo hrvatskog prijevoda, Adam je jednoličnim, unjkavim glasom čitao na, svima razumljivom, mađarskom jeziku. A čitao je dugo. Predugo. Za popizdit predugo. Zamislite na trenutak one debele knjižetine ruskih klasika koji vas magijom riječi uvuku u radnju tek nakon pročitanih 50 ili više stranica pa se tome ne možete othrvati? E sad zamislite da se iz takvog jednog dijela izvuče 10-ak stranica u kojima se ništa živo ne događa? Jeste? Eto otprilike dojma o Bodorovoj priči. Usput, često sam u Dostojevskog (a evo sad i u Bodora) nailazio na izraz «prična». Ma koji je to kurac? Zna li netko? Ali dobro, Adam je ipak fin, samozatajan gospar, generacijski neusklađen sa ostatkom čerge. Adama Bodora na pozornici je smijenio Boris Dežulović – najpoznatiji hrvatski izbjeglica (za malenu naknadu, nudim informaciju o tajanstvenoj plavoj dami zbog koje je gospar Boris napustio Hrvatsku i pošao živjeti u Beograd). Naš čovjek u Beogradu, čitao je priču iz svoje posljednje knjige «Poglavnikova bakterija». Boro čita dobro, nadahnuto, uvjerljivo a priča iako nije moj osobni favorit iz spomenute knjige, prati se u dahu. Duhovito, razigrano, uvjerljivo…rječju – odlično. Srećom, na ovakvim mjestima teško je naići na nekog dežurnog zrncologa-higijeničara koji bi se upitao zašto su, u pročitanoj priči, baš Hrvati morali zapaliti muslimansku džamiju ;) Slijedi irski predstavnik Julian Gough, romanopisac i pjevač rock grupe Toasted Heretic. Julian je rođen u Londonu, djetinjstvo proveo u Irskoj a danas živi u Berlinu i meni predstavlja arhetip dandyja kakvog ja zamišljam. Uz to, rođeni je glumac pa je svoju priču pročitao krajnje sugestivno, potpuno plijeneći pažnju svih okupljenih. Sama priča neobične je tematike i jedina koja je, po Julianovim riječima, izašla u Financial Timesu (sic!) The Great Hargeisa Goat Bubble naziv je priče u kojoj Julian progovara o financijskom boomu u Somaliji na bizarnom primjeru .. ma uostalom, evo vam link pa kome se čita.... Tko je slijedeći? Ah da, Jordi Punti – katalonski pisac koji je čitao dio iz svoje knjige Tužne životinje. Zanimljiv, duhovit, jednostavan, Jordi piše o jednoj krajnje neobičnoj temi. O seksu. Muškarac s krizom identiteta nakon razvoda od svoje supruge dobiva poziv iz videoteke da je zakasnio vratiti film (koji on uopće nije posudio). Ispostavi se da je filmove, njegovom iskaznicom, podigla bivša supruga a filmovi su pornići. O kakvim je pornićima riječ, što ona to gleda, zašto i s kim, pita se bivši suprug u ovoj zanimljivoj priči. Rade Jarak, moj sugrađanin i generacija, kao slijedeći čitatelj, uvodno je pomalo udavio «dubokim» mislima o knjizi Pustinja koji piše već 15 godina. Njegova priča je korektna priča atmosfere i izgubljenog djetinjstva ali, za mene, samo jedna od tisuća sličnih. Ni činjenica da opisuje dobro mi poznate lokalitete, nije izazvala dublji dojam. Rade sjedi – prosječno. I šlag na kraju – meni veliko iznenađenje, maestralni Senko Karuza. Senko Karuza jedan je od ponajboljih pisaca srednje generacije koji živi na otoku Visu i koji je (kao kuriozitet) osnivač Multimedijalnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima. Senkov pokušaj da, zajedno s moderatorima (duhovitim i nepretencioznim) Ivicom Prtenjačom i (korektnim) Romanom Simićem zajednički pročita jednu priču izazvao je salve smijeha pa je sigurno 15-ak minuta proteklo dok je bio u stanju započeti čitanje svoje priče «Teško mi je reći» koju, po riječima Ivice Prtenjače, svake godine čita na Festivalu kratke priče. Lijepa, iskrena i bolno brutalna priča na trenutke prekidana Senkovim pojašnjenjima pojedinih dijelova («jebote, kako lažem. Nema šanse da je to ovako bilo. Da me sada čuje žena, sigurno bi odmah otišla preko vrata..» zaokružila je ovu, prilično uspješnu, večer. Na kraju još samo zahvala Slavenu Tolju, voditelju Karantene na donkihotovskim pokušajima da u Dubrovniku održi alternativnu scenu u odnosu na prevladavajuće tompson-hadezeovsko ozračje. |
