23.06.2008., ponedjeljak

Plaža hotela Palace - okup(ir)aj me nježno!

Svake godine, početkom ljetne sezone, aktualizira se problem pristupa tzv. hotelskim plažama. Svaka godine ponavljaju se iste priče o koncesijskim odobrenjima, o zakonskim preprekama koje onemogućuju vlasnicima zabranu pristupa pomorskom javnom dobru.
I svake godine, ponavlja se igra mrkve i batine. U pravilu, princip mrkve vrijedi tek kad se uzbuni javnost. Tada na scenu stupaju tzv. upravitelji, vlasnikove produljene ruke (neki će se sjetiti famoznog Uwe Geissnera koji je vodio jednu od hotelskih kuća u Dubrovniku) koji pilatovski peru ruke: «Zar bi mi zabranili našim građanima da se kupaju na našim plažama? Ma samo dođite, dođite..raširenih ruku vas čekamo».
A kako to izgleda na početku ove sezone – pročitajte iz nadahnutog posta moga prijatelja koji je to sve lijepo popratio i slikama.
Ja ću se suzdržati od komentara jer ono što bi im ja napisao ne bi, vjerujem, objavio ni ST pokojnog Božića….

Budimo se kasno i još smo ošamućeni od sinoćnje utakmice s Turskom. Kasno ručamo i oko pet odlučimo ići na kupanje. Nije nam do gužve i onako lijeno se sjetimo da se godinama nismo kupali na plaži ispod hotela Palace. To nam je nekad davno bila jedna od omiljenih plaža, a računamo da nema još puno turista pa ćemo valjda nas troje naći neku usamljenu hrid za sebe. Dolazimo do hotela i vrlo brzo shvaćamo da su skalini koje smo nekad koristili za doći na plažu sad zagrađeni visokom željeznom ogradom. A onda ništa, zaključujemo, to je sigurno ona politika hotela o kojoj su sve novine pisale, da se može na plažu ali samo kroz hotel. I tako, siđemo na plažu i naiđemo na grupe turista koji se izležavaju na plaži ili pijuckaju svoje koktele stojeći u bazenu. Prolazimo brzo pored njih pokušavajući naći neko usamljeno mjesto. Odlazimo na krajnji južni dio plaže, tu su se nekad davno kupali nudisti ali sad nema apsolutno nikoga. Super!!! Idemo do jedne stijene gdje ima malo hlada, skidamo odjeću i brzo uskačemo u more. Plivamo par minuta kad odjednom netko nešto dovikuje s obale. Okrenem se, kad na samom rubu mora dva visoka, nabildana lika izbrijanih glava, jedan u crnom jedan u sivom odjelu (dugi rukavi!!!) nešto viču na nas i mašu rukama da izađemo vani. Scena gotovo nerealna, njih dvojica u odjelima na rubu mora, a vani je valjda 30 stupnjeva. Skoro sam prasnuo u smijeh jer me je scena asocirala na film Ljudi u crnome (MIB), ali se ne smijem!


G. Sivi i g. Crni ne izgledaju kao tipovi koji se šale pa poslušno plivamo prema njima. Izlazimo iz mora i pitam g. Sivoga u čemu je problem?
- "Ovo je plaža samo za goste hotela i vi se odmah kupite!" brzo mi odbrusi.
- Začuđeno ga pogledam! "Pa zar ovo nije pomorsko dobro? Zar se ne može svatko tu kupati? Pa vi nemate koncesiju za to i vi to dobro znate!" izrecitiram sve u jednom dahu.
- "Ajde manje priče i odmah se skupljajte" ponovno mi odbrusi g. Sivi dok nas g. Crni, mlađi i tiši, okružuje s druge strane.
Odmah nam je jasno da smo nadjačani! Mislim, ljude kao nas troje (dvije žene i jedan muški, onako "intelektualac") ovakvim tipovima valjda serviraju za doručak! Brzo kupimo svoje stvari, a ja onako još mokar pitam g. Sivoga:
- "A dobro gdje se možemo kupati?"
- "Sad ću vam ja pokazati!" odgovori mi g. Sivi sad već manje oštro kad je shvatio da drži pod nadzorom tri "huligana".
I tako krećemo u koloni po jedan. Prvi ide g. Sivi pa onda nas troje, mokri i svatko sa svojom odjećom u ruci, a na začelju nas prati g. Crni. Prolazimo pored bazena, a turisti, brčkajući se u bazenu i pijuckajući svoje koktele, u čudu gledaju kako "osiguranje" privodi tri mokra izgrednika koji su se drznuli ući na plažu na koju tako očigledno ne pripadaju! Sigurno razmišljaju: "Tako im i treba! Što se miješaju tamo gdje im nije mjesto!".
Ne znam da li bih se smijao ili plakao!?! G. Sivi nas privodi preko cijele plaže, valjda kako bi pokazao kriminalce za primjer "dobrim" ljudima kako završavaju oni koji skrenu tamo gdje im nije mjesto.
Gledam uokolo i sad se već osjećam kao pravi "buntovnik" (a i g. Crni nas više ne prati) pa pitam g. Sivoga kako se zove. Ignorira me pa ponovim pitanje.
- "A što te to briga?" opet mi odbrusi oštrim, razdraženim tonom.
- "Kad se budem žalio, da znam na koga" odgovorim mu sad već pun samopouzdanja.
- "Ne radi probleme! Nisam ja pravila izmislio, ja samo radim svoj posao!"
Složim se s njim u tišini i zašutim! G. Sivi nas privodi na krajnji rub plaže uz ogradu prema hotelu Vis 2. Tamo nas dočekuje slika potpune katastrofe! Dvije ležaljke i suncobran zatrpani smećem, limenke Heineken-a i ljuske pistacija razbacane na sve strane. Ograda srušena i povaljena po stijenama, a na tom dijelu plaže nema ni skalica za izlazak iz mora...
Odmah mi se vraća raspoloženje! Sjetim se Alana Forda i priča o plaži za bogate i plaži za siromašne i umirem od smijeha. E pa ovo je kao precrtano iz stripa pa već planiram, kao Bob Rock, bacati smeće preko ograde koja dijeli plažu. Ali izgleda kao da je g. Sivi pročitao moje misli (ipak mu je to posao) i nakon što nas je priveo na plažu za siromašne ostaje s nama i nadzire nas! Nisam mogao vjerovati! On zbilja patrolira pored nas i priča s nekim na mobitel dok se mi pokušavamo snaći i smjestiti odjeću među gomilama smeća. Ovo moram slikati! Brzo vadim mobitel i fotografiram g. Sivog, a on se, kad je uočio što radim, strateški povlači među tamarise ali nas i dalje drži na oku i blokira nam put do plaže za bogate.


Mi shvaćamo da ćemo na ovom dijelu plaže imati problema s izlaskom iz mora preko stijena, a i sve skupa nas je pomalo štufalo, te odlučujemo igrati karte. Povremeno pogledavamo prema g. Sivom u tamarisima, a on nas netremice motri. Savjestan neki radnik, za svaku pohvalu. Zezamo se kako ćemo ostati na kupanju do 10 da čovjeku ne bude dosadno, ali nam ga je već pomalo i žao onakvog u odijelu na vrućini. Nakon otprilike četiri partije g. Sivi odlazi, ali ga na straži u tamarisima zamjenjuje g. Crni. E taj je već malo i "mangup" pa ubrzo skida sako i ostaje samo u košulji kratkih rukava. Sramota! Ovoga treba hitno prijaviti samom g. Štroku.


Ali odjednom nastaje velika gužva i g. Crni hitno navlači sako pa zaključujemo da dolazi neki od šefova koji nešto pokazuje rukama i brzo odlazi. E sad smo nadrljali! Dolazi im pojačanje da se obračuna s upornim huliganima...
Međutim ipak nije o nama riječ, veći je problem u pitanju. Ograda je polomljena! Hitno dolaze dva tehničara koji pokušavaju vratiti tešku ogradu na mjesto, ali ne uspijevaju pa im i g. Sivi i g. Crni priskaču u pomoć (e sad su obojica skinuli sakoe). Tehničari komentiraju da su ogradu sigurno polomili "oni" koji znaju da je plaža zabranjena, ali bi se isto tu kupali. I sumnjičavo nas gledaju... Nismo mi majke mi!!!
Zajedničkim naporom ograda je ponovno na mjestu pa nas svi skupa napuštaju sretni, zadovoljni i oznojeni. Mi ostajemo sa svojim kartama i bez svoga statusa huligana pod prismotrom. Postalo nam je dosadno pa smo se zaputili doma, sad više nema smisla ostati do 10 na kupanju!

Eto što vam se sve može dogoditi ako se kupate na plaži ispod hotela Palace. Pozivam sve građane ovog Grada da se upravo na toj plaži kupaju. Dovedite i djecu. Vjerujte mi tu ćete biti 100% sigurni, dobit ćete čak i svog osobnog bodyguard-a!!! A mi smo i smeće počistili na odlasku...


- 14:45 - Razjagori se!! (27) - (U)Tiskaj - #

06.06.2008., petak

Festival kratke priče u Dubrovniku

Festival europske kratke priče održava se u Dubrovniku i Zagrebu od 1. do 6. lipnja pa se čerga, protekla dva dana, spustila i do južnih provincija. Mnogi od vas ne znaju, ali Dubrovnik ima veliku tradiciju u javnom prezentiranju književnih uradaka još od vremena dum Marinovih uprizorenja za svekoliki puk po dubrovačkim trgovima. Tradicija se održala do današnjih dana pa nije iznenađenje ako nekom javnom čitanju prisustvuje više stotina ili čak tisuća posjetitelja; ovo posebno ako je u pitanju čitanje političkog proglasa neke od stranki.
Sve u duhu tradicije, na sinoćnjem čitanju u klubu «Karantena», kultnom alternativnom okupljalištu dubrovačke urbane mladeži, okupilo se gotovo 80-ak ljudi od čega je barem 70% stranaca, književnika i njima pripadajuće infrastrukture (žene, ljubavnice, razvlačitelji kabela, palitelji kompjutera i sl. – uglavnom svi oni koji su «neophodni» za dobro funkcioniranje eventa).

Budući je Škotska zemlja partner ovogodišnjeg festivala, sinoćnje čitanje otvorila je škotska (vidi vraga) spisateljica Laura Hird. Riječ je o neuglednoj 40-i-nešto-godišnjakinji koja me neodoljivo posjetila na jednog Iva koji je godina blago ironičnog osmijeha i ukočene stature besciljno šetao Stradunom. Istina, nisam ga vidio godina pa je sasvim moguće da je postao…pisac.
Šalu na stranu, Laura je bila sasvim dobra. Kad slušate priču za koju ste uvjereni da ste je već negdje čuli, onda je to dobar znak da priča – valja. Ako tome pridodamo prekrasni, melodični škotski engleski spomenute dame, naročito u «neobičnim» izrazima kao što su «fuck», «what a fuck» i sl. i dobit ćete prilično uspješan uradak; kao stvoren za blog.

Nakon Laure, na pozornicu stupa zvijezda večeri – mađarski pisac Adam Bodor. Budući da za priču gospara Bodora nije bilo engleskog nego samo hrvatskog prijevoda, Adam je jednoličnim, unjkavim glasom čitao na, svima razumljivom, mađarskom jeziku. A čitao je dugo. Predugo. Za popizdit predugo.
Zamislite na trenutak one debele knjižetine ruskih klasika koji vas magijom riječi uvuku u radnju tek nakon pročitanih 50 ili više stranica pa se tome ne možete othrvati? E sad zamislite da se iz takvog jednog dijela izvuče 10-ak stranica u kojima se ništa živo ne događa? Jeste? Eto otprilike dojma o Bodorovoj priči. Usput, često sam u Dostojevskog (a evo sad i u Bodora) nailazio na izraz «prična». Ma koji je to kurac? Zna li netko?
Ali dobro, Adam je ipak fin, samozatajan gospar, generacijski neusklađen sa ostatkom čerge.

Adama Bodora na pozornici je smijenio Boris Dežulović – najpoznatiji hrvatski izbjeglica (za malenu naknadu, nudim informaciju o tajanstvenoj plavoj dami zbog koje je gospar Boris napustio Hrvatsku i pošao živjeti u Beograd).
Naš čovjek u Beogradu, čitao je priču iz svoje posljednje knjige «Poglavnikova bakterija». Boro čita dobro, nadahnuto, uvjerljivo a priča iako nije moj osobni favorit iz spomenute knjige, prati se u dahu. Duhovito, razigrano, uvjerljivo…rječju – odlično. Srećom, na ovakvim mjestima teško je naići na nekog dežurnog zrncologa-higijeničara koji bi se upitao zašto su, u pročitanoj priči, baš Hrvati morali zapaliti muslimansku džamiju ;)

Slijedi irski predstavnik Julian Gough, romanopisac i pjevač rock grupe Toasted Heretic. Julian je rođen u Londonu, djetinjstvo proveo u Irskoj a danas živi u Berlinu i meni predstavlja arhetip dandyja kakvog ja zamišljam. Uz to, rođeni je glumac pa je svoju priču pročitao krajnje sugestivno, potpuno plijeneći pažnju svih okupljenih. Sama priča neobične je tematike i jedina koja je, po Julianovim riječima, izašla u Financial Timesu (sic!) The Great Hargeisa Goat Bubble naziv je priče u kojoj Julian progovara o financijskom boomu u Somaliji na bizarnom primjeru .. ma uostalom, evo vam link pa kome se čita....

Tko je slijedeći? Ah da, Jordi Punti – katalonski pisac koji je čitao dio iz svoje knjige Tužne životinje. Zanimljiv, duhovit, jednostavan, Jordi piše o jednoj krajnje neobičnoj temi. O seksu.
Muškarac s krizom identiteta nakon razvoda od svoje supruge dobiva poziv iz videoteke da je zakasnio vratiti film (koji on uopće nije posudio). Ispostavi se da je filmove, njegovom iskaznicom, podigla bivša supruga a filmovi su pornići. O kakvim je pornićima riječ, što ona to gleda, zašto i s kim, pita se bivši suprug u ovoj zanimljivoj priči.

Rade Jarak, moj sugrađanin i generacija, kao slijedeći čitatelj, uvodno je pomalo udavio «dubokim» mislima o knjizi Pustinja koji piše već 15 godina. Njegova priča je korektna priča atmosfere i izgubljenog djetinjstva ali, za mene, samo jedna od tisuća sličnih. Ni činjenica da opisuje dobro mi poznate lokalitete, nije izazvala dublji dojam. Rade sjedi – prosječno.

I šlag na kraju – meni veliko iznenađenje, maestralni Senko Karuza.
Senko Karuza jedan je od ponajboljih pisaca srednje generacije koji živi na otoku Visu i koji je (kao kuriozitet) osnivač Multimedijalnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima.
Senkov pokušaj da, zajedno s moderatorima (duhovitim i nepretencioznim) Ivicom Prtenjačom i (korektnim) Romanom Simićem zajednički pročita jednu priču izazvao je salve smijeha pa je sigurno 15-ak minuta proteklo dok je bio u stanju započeti čitanje svoje priče «Teško mi je reći» koju, po riječima Ivice Prtenjače, svake godine čita na Festivalu kratke priče. Lijepa, iskrena i bolno brutalna priča na trenutke prekidana Senkovim pojašnjenjima pojedinih dijelova («jebote, kako lažem. Nema šanse da je to ovako bilo. Da me sada čuje žena, sigurno bi odmah otišla preko vrata..» zaokružila je ovu, prilično uspješnu, večer.

Na kraju još samo zahvala Slavenu Tolju, voditelju Karantene na donkihotovskim pokušajima da u Dubrovniku održi alternativnu scenu u odnosu na prevladavajuće tompson-hadezeovsko ozračje.


- 11:34 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv