Paris Hilton et moi
Kada je riječ o žutilu koje već godinama nesmiljeno preplavljuje hrvatske tiskovine, onda smo, u tom segmentu, sasvim blizu Zapadu. Zapravo, u ničemu i nismo tako blizu «civiliziranim zemljama» kao u toj općoj pomami za virenjem u privatluk poznatih. Kada je neka glumičica piškila a kad kakila, ima li poznata pjevačica problem sa doživljavanjem orgazma, te koji je sultan upravo uplovio na svojoj jahti u Dubrovnik i kolika je spomenuta, udarne su teme na naslovnicama dnevnih i tjednih novina. Ovako o tome zbori Renato Barišić (naravno da je Baretić, riječ je o greški na koju me upozorila komentatorica ponoćna tetka i koju evo ispravljam uz ostavljenu prvotnu verziju) u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji: «…I meni se to gadi, i ja bih volio raditi u novinama koje plasiraju samo važne informacije. Ali - tko bi takve novine kupovao? Vi možda? Stvarno? Ne zezate me…» Riječ je, dakle, o trendu koji se neće promijeniti. Novine u današnje vrijeme funkcioniraju tržišno i objavljuju upravo ono što prosječni konzument traži – «lake teme za odmorit mozak». Sve to razumijem, uopće se ne bunim. Shvaćam. Ali pobogu, zašto se na mene blatom nabacuje? Zašto sam, čist kao čista duša, optužen a da luk nisam ni jeo ni mirisao? Zašto, o zašto me stiže pokora? O čemu ja to, pitate se vi, vjerni moji čitatelji? Naime, svi znate kako je poznata svjetska umjetnica i filantrop Niki Hilton (sasvim izgledno i njena poznatija sestra Paris) pohodila naše krajeve? Raspisali se vrli novinari o toj dičnoj dami, obrađuju temu s sociološkog i inog aspekta a jedan među njima, koji čak ni novinar nije nego, eto, «pjesnik opće prakse», dohvatio se i mene. Da, da MENE. Riječ je o Arsenu Dediću koji u članku, u Slobodnoj Dalmaciji oštro napada moj lik i djelo dovodeći ga u kontekst s pojavom opće fluktuacije marginalnih tema. Ovako kaže Arsen Dedić, Pjesnik opće prakse: Ljudi traže utjehu u "toaletnim časopisima" Nije to nikakva nova pojava, ona datira još od 356. godine prije Isukrsta, kad je Herostrat do temelja spalio Artemidin hram u Efezu jer nije mogao domisliti drugi način da postane poznat. I tada su, dakle, postojali ljudi koji pozornost na sebe mogu privući samo nekom negativnom senzacijom. Gomile takvih danas bauljaju oko nas koji svoje mjesto određujemo svojim skromnim radom. Tu su onda i "lovci na poznate", ljudi koji u vlastitim očima ne postoje ako uz njih nije netko tko doista postoji. Ali oni koji uistinu postoje ne žele takvo društvo, pa "lovcima" preostaje samo druženje s herostratima. A herostrati su nesretni ljudi. Publici, sitoj vlastitih nesreća, i onih koje svakodnevno vide u novinama i na televiziji, za utjehu dobro dođe vidjeti nekoga tko je tobože slavan i važan, a zapravo još nesretniji od nje. Tu utjehu pružaju joj "toaletni časopisi". Eto, ispadoh nesretno biće, marginalac željan vlasti i slasti, hudoba piromanska i što li sve ne…? Ali vjerujte, ljubomora je u pozadini ovih objeda. Čista i nepatvorena ljubomora. Arsen, kao dobro obaviješten čovjek, zna da sam ja jedared izašao sa Paris (vidi sliku u naslovu u kojoj sam intervenirao zasjenivši si vlastiti obraz)i to mu, očito, smeta. Valjda je mislio da bi krasotica Paris rađe slušala one njegove unjkave pjesmuljke nego se s menom fantastično provodila? E moj Arsene, ako je i od tebe – previše je!!! P.S. Radi potpune istine, osjećam obavezu obavijestiti vas da je te zlohude 356. prije Krista znatno lakše bilo zapaliti hram nego otvoriti….blog. P.P.S. Btw, što mislite, gdje se nalazi jedini hotel u Hrvatskoj koji je u lancu hotela «Hilton». Ne možete se sjetiti? Evo, pomoći ću vam… u Du…Du..Dub? Sviće? A zašto? Zašto je to tako? E pa promislite mili, promislite… |
