Kako se glavni junak oteo kontroli...
|
Dobar dan. Zovem se Morrison. Zapravo, to mi je samo nadimak ali onima, koji me po njemu ne znaju, ništa neće značiti ni moje puno ime. Ono što je znatno važnije je to da sam ja glavni lik ili barem jedan od dvojice likova Herostratove neispričane priče. Znam, znam, potpuno je neuobičajeno da se glavni likovi priča javljaju neovisno od svojih autora, ali mene je nevolja nagnala na taj korak. Svjestan sam i možebitnih posljedica po vlastitu egzistenciju ali spreman sam na sve. Priču o mom (i ne samo mom) životu Herostratu je ispričao naš zajednički prijatelj. U početku je sve izgledalo idilično. Sve ono što je htio reći poklapalo se s onim što sam i sam želio da bude ispričano. Ali onda je počeo komplicirati. Nešto mu se, kao, nije svidjelo i počeo me zavlačiti. Čista obijest, rekao bi moj pokojni ćaća "kad vrag nije imao posla, sipao mater pepeo u piz…" e..da. Recimo, dogovorili smo se da priča uvodno krene u sadašnjem vremenu a onda slijedi retrospekcija. Nešto kao "Sjedio sam na klupi i gledao u trafiku koju smo Crni i ja orobili" (Crni je bio moj brat. Mislim, i dalje mi je brat iako je mrtav) Međutim, njemu se to nije svidjelo. Nije mu bilo dovoljno literarno, štogod to značilo. Tako je rekao. Htio je nešto kompliciranije. Nešto sa više emocija. Čuj emocija? A definitivno sam ispizdio kad je počeo mijenjati neke činjenice zbog dramaturgije radnje, tako je rekao. A priča je jednostavna i zvuči ovako: Crni i ja orobili smo trafiku u ljeto 1990. Nije bilo nekog razloga za taj pothvat. Alkohola u trafici nije bilo a cigareta smo imali. Kakva je šansa bila da prođemo nezapaženo nakon što smo polugom razlomili vrata u sred podneva u najfrekventnijem dijelu grada? Tada o tome nismo razmišljali. Uhvatili su nas niti 2 sata kasnije u Tonijevom kafiću dok smo nezainteresirano ispijali konjak i kiselu. Obojica smo već bili poznati plavcima, naročito Crni. Nekoliko dana ranije, Crni je posudio motor Safetu a ovaj je, u alkoholiziranom stanju, pregazio neku babu na pješačkom prijelazu. Jedva se izvukla. Crni nije htio svjedočiti protiv Safeta i već tada su ga uzeli na zub. Ono sitno dilanje od prije samo je ubrzalo stvar tako da brat nije imao izbora kad su mu u muriji postavili dilemu: Ideš u vojsku ili u zatvor. I Crni je pristao na vojsku a ja se osjećao nekako izdano. Poslali su ga u Knin u vojsku i nakon oproštajne večeri i pijanke sa ekipom koja će se pamtiti, mjesecima o njemu nismo znali ništa. Pisma nisu stizala. Tek, nekoliko mjeseci kasnije, obavijest da je Crni dobio prekomandu u Banja Luku. Nakon toga opet muk. A onda opet obavijest. Crni je mrtav. Totalni šok i nevjerica. Kako mrtav jebemu? Otac je totalno izludio. Sve je napravio, ali zaista sve da rasvijetli okolnosti oko sinovljeve smrti. Napokon, nakon brojnih veza, molbi i zapomaganja, stiglo nam je tijelo sa metkom u potiljku. Bez objašnjenja. Objašnjenje je došlo od nekog Srbina kojeg je očito mučila savjest i to mjesecima kasnije. Crni je dobio metak u potiljak jer nije htio pucati nenaoružane civile. Crnog natjerati da puca u ljude? E to ..to me sjebalo do kraja. Sve se odjednom promijenilo, moj život se srušio i sve mi je izgledalo potpuno besmisleno. Lutao sam gradom, opijao se, drogirao, gledao oca kako rapidno propada i ništa, ništa me nije diralo. Bio sam potpuno prazan. A onda sam se prijavio u HOS i … a ništa, ostalo znaju svi u mom gradu. Govorili su kako sam hrabar, kako sam lud, kako nema tog zadatka za koji se prvi neću prijaviti. A meni je naprosto bilo svejedno. Dizali su me u nebesa ali i to mi je bilo svejedno. Živio sam u vakuumu pune 4 godine. Rat je završio, ljudi su se lagano vraćali svojim životima ali ja se nisam imao čemu vratiti. Otac se ugasio ne mogavši preboljeti smrt Crnoga. To i alkohol dotukli su ga. Ja sam se skinuo iz vojske kada sam primijetio da svi oni koji su me smatrali herojem, sada me promatraju sa strahom u očima. Prodao sam naš stan i odlučio živjeti dok sve te novce ne potrošim. I eto, povlačim se od nemila do nedraga, sve to traje a do kad će – ne znam. Kad se osvrnem oko sebe, baš i ne vidim nekog razloga za zabrinutost. Moj život traje a Herostrat bi ga okončao. Treba mu – tako kaže – neki efektan završetak, nešto što će dirnuti u srca čitatelja. Neka patetika valjda. A ja neću. Dosta sam služio kao lik za strašenje male djece. Uostalom, u životu nikad nema zaokruženih cjelina. Uvijek ostaje nešto neispričano i nikad nema dramatičnih, hollywoodskih završetaka. Ne želim okončati zlatnim šutom, nemam ni PTSP, ništa od toga. Jednostavno živim kako živim. Eto, to sam vam htio reći za slučaj da pokuša ispričati nešto drugačije od ovog. Jer sam ovo…samo ovo je prava istina. A vi vidite što ćete s njom. Meni nije donijela puno dobroga…. |
