Bombardiranje Srbije i Čačka!
Činjenica da je na poklon dobio CD, za Andriju V. nije predstavljalo iznenađenje. Međutim, izbor muzike – "Bombardiranje Srbije i Čačka" kontroverznih riječkih rokera Let 3, svakako je bio neuobičajen. Ni on a ni njegova djevojka Tina, nisu bili veliki zaljubljenici a još manje poznavatelji, hrvatske rock scene. Ipak, prijetvorno se smiješio dok je slušao njezino objašnjenje. - … i onda sam se javila telefonom u tu emisiju. Dok sam se pitala tko su ti ljudi koji se vječito javljaju na raznorazne ankete, nagradne igre, naručuju muzičke želje i slične gluposti, već sam bila u eteru. Zbunilo me i to što sam bila prva. Valjda je i pitanje bilo malo preteško. Neuobičajeno svakako. - Koje pitanje? - Paa, bila je neka zajebancija o slavnim, prošlim vremenima pa su tražili imena sedam sekretara SKOJ-a. Zamisli? - Oreški, Kolombo, Debeljak … - kao mantru odmah je započeo nabrajati Andrija V. a Tina je nastavila - …Šnajder, Mišić, Popović Aga i Marganović – znam, znam ništa lakše ali zamisli, nitko osim mene to nije znao?!? - Eh, da je trebalo nabrojati rezervni sastav Inkera iz Zaprešića…- rezignirano će Andrija. - Inter – potiho odgovori Tina. - Što Inter? - Nije Inker nego Inter iz Zaprešića – ponovi još tiše. Nije voljela ispravljati Andriju, znala je koliko je to bolno za njega. Ali bilo je to jače od nje. - Inter je iz Milana. Že-no!! – odvrati Andrija maliciozno se smješkajući dok je naglašavao ono "ženo" misleći pritom valjda ono što muškarci obično misle kad se u isti kontekst stave žene i nogomet… - Jest ali postoji i kod nas nogom… - pokušala je poentirati Tina ali je Andrija grubo prekine: - No dobro, dobro, pustimo sad to. I? Što je bilo? Kakva je bila nagrada? - Paa… bio je taj CD kojeg držiš u ruci. To i kapa Save Kovačevića koju je navodno nosio na Sutjesci. Mislila sam, budući si ti bio dragovoljac Domovinskog rata, da bi ti se ovaj CD više svidio. Kužiš ironiju, zar ne? - Hoćeš reći, da si izabrala neki muzički CD umjesto kape jednog od najvećih sinova naših naroda i narodnosti – vidljivo je pjenio Andrija. - Paa…nekako baš i ne vjerujem da je kapa originalna – pokunjeno i ljutito će Tina a onda se zid šutnje ispriječi između njih. * Godinama je Andrija V. prelazio tu granicu i godinama je već, u ljetnim mjesecima, situacija bila ista. Gužva, nepregledne kolone automobila, nervoza, bijes. Pokušavao je Andrija sve, putovao je kasno navečer i u ranim jutarnjim satima, putovao je vikendom i za vrijeme radnog tjedna. Sve je bilo uzalud, sve ono što je pokušavao Andrija V. pokušavali su i mnogi drugi. Ipak sada, dok se približavao graničnom prijelazu, Andrija nije mogao zatomiti bijes koji je postojano rastao kako se automobil približavao rampi. Ispred njega u redu, čekalo je njih 30-ak. Česi, Slovaci, Poljaci...horde turista u potrazi za svojim komadićem jeftinog mora. Poznavajući poslovičnu sposobnost i brzinu crnogorski graničara, Andrija je procijenio da bi mogao čekati najmanje sat vremena. I dok je tako preklinjao sudbu koja ga, bez njegove volje, tjera preko granice, Andriji zapne oko za omot CD-a koji je stajao odbačen u pretincu suvozačevih vrata. "Bombardiranje Srbije i Čačka", tako prikladno u tom trenutku. - Kad je bal nek' je maskembal – lakonski zaključi Andrija stavljajući CD u pogon raspirujući svoju autodestrukciju do jedva prihvatljivih granica. Što na nebu sja visoko, što na nebu sja viiisookoooo – tutnjilo je da se sve treslo. Andrija je zatvorio oči i sa mješavinom bijesa i interesa slušao uspješnicu poznatu u drugačijoj, znatno blažoj obradi. Prenuo se Andrija iz bunila tek onda kad mu se učinilo da je čuo neki zvuk koji nije dolazio iz CD, otvorio oči a onda, na vlastito zaprepaštenje, ugledao brkatog, ljutitog policajca kako mu se približava vitlajući rukama. Hitro Andrija smanji, zaista bučnu muziku a onda otvori prozor pripremajući se za dolazak furije. - Ne čujemo baš dobro, malo smo se opustili, a? Malo bi pravili pizdarije po granici– bijesno će policajac Andriji na što se on odmah počne opravdavati. - Ma nije, znate…nisam bio svjestan da je tako..ovaj…pa izvin'te..nisam… - Ništa, ništa izvin'te. Izvijaj se ti ženi. Dokumenta vadi! – oštro će policajac dok se naginjao prema naprijed gledajući u unutrašnjost auta. Njegovo pronicljivo oko nije moglo mimoići omot CD-a na kojoj čudnovata družina pleše a vesela, razigrana slova tvore, u tom trenutku, tako nepoželjan naslov – "Bombardiranje Srbije i Čačka". Dok je vadio papire iz pretinca, Andrija je na pamet pala tako suluda misao o tome da se ne sjeća kada su on i policajac prešli na "ti" ali, mislio je dalje, to je nekako sada bio najmanji problem. Gledao je Andrija policajca koji gleda u prometnu dozvolu i znao je da mu je mogao dati i Braću Karamazove – ovaj to ne bi primjetio sve dok bi tamo mogao pronaći njegovo ime. Andrija V. Početak onoga što slijedi nije mogao proteći bez onog signifikantnog: - I tako, gospodine Andrija V – izgovarao je policajac naslađujući se situacijom – vi bi malo bombardirali, a? - Ma što, kako – zbunjeno će Andrija. Morao je i on odglumiti svoju ulogu. To se od njega očekivalo ili je barem tako mislio. - Ne razumiješ, a? A bombardirao bi Srbiju i Čačak – ledeno se smiješkajući odgovori policajac, pokazujući u smjeru izdajničkog CD-a. - A tooo – nelagodno će Andrija – ma to je …Cd…mislim, muzika. Neki roker..hrvatski, znate… - Znam, znam. Nego ko nego hrvacki. Ustaše. Malo bi se igrali rata. I kud baš Čačak posebno? Što ti je Čačak skrivio gospodine An-drija? - Ma ne razumijete. Pa to je samo muzika. To je Let 3. Pa znate Let… - Ništa ja ne znam ni ko leti ni ko hoda. Nego, reci ti An-drija, gdje ti je oružje? - Ma kakvo pobogu oružje? – sad već uplašeno će Andrija. - Ma nećeš kazetom valjda bombardirati, a? Ili možda imaš jatake u Čačku? Neke preobučene ustaše koji samo čekaju da nas opet zavade? To ti želiš teroristo? Ajde ti lijepo stani malo sa strane da vidimo mi od kakvog si ti materijala sazdan. Za svo vrijeme priče, muzika je uredno pronalazila svoj put od zvučnika prema eteru. Iako stišano, sasvim razgovijetno su se čula obrada poznatog narodnjačkog hita… "Saaad, kada nismo mi mladi k'o nekad, dođi da ostarimo …zaaajedno". Baš kad je Andrija V. želio krenuti prema mjestu koje je policajac pokazao, strepeći pri tom od onoga što dolazi, odjednom začuje – Stani!!! Ukopa se Andrija u mjestu. Što se događa? - Stani jebemti - nestrpljivo će policajac a onda polako počne dizati ruke, smiješak velik kao kuća ozari mu blistavo lice pa polagano, ispočetka nesigurno a onda sve jače počne i on pjevati. - …da ostaaarimo…zaaajednoo!!!! Pa gdje me nađe gospodine Andrija jebem li ti selo materino. Šabajn Šaulić. Legenda. Ovi današnji pjevači…Šako Polumenta i slični, sve je to boza prema caru. O jebemti đe me nađe – opet će policajac a veseli titraj nije mu silazio s lica. Strah je i dalje obavijao Andriju kao nevidljivi plašt. Znao je da ovo nije kraj njegovim mukama, da se i iz ovakve situacije svašta može izroditi. - Gospodine policaj..- pokušao je Andrija. - Šuti jebemti – rezolutno će policajac sveudilj mašući rukama i tapkajući nogama u mjestu. Legendooo!!!! Kad je pjesma završila, policajac je ponovo nabacio svoj oštri pogled kobca na lice pa se zapovjednim glasom obrati Andriji: - Vozi. Vozi jebemti. Spasio te car. Ali pazi drugi put. Imat ću te na oku, znaš. Andrija je žurno krenuo kad se podigla rampa i tek 5 minuta kasnije polako je dolazio k sebi razmišljajući o svemu što se moglo dogoditi a nije. I to sve iz gluposti. A sve bi bilo potpuno drugačije da je umjesto debilnog CD-a dobio kapu Save Kovačevića. Odlučio je da tako više ne može dalje. Odlučio je prekinuti s Tinom čim se vrati kući. Previše je razlika bilo među njima. |